Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3993/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Gordane Držaić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Roberte Pandža, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Aleksanderu Haidu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Haid&Švaljek Krešić j.t.d., Zagreb, protiv tuženice Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupana po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija j.t.d., Zagreb, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja HP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Hrvoju Novaku, odvjetniku u radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 8908/2019-39 od 27. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 7. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8908/2019-39 od 27. svibnja 2022. u točkama I., II., IV. i V. te u točki III. izreke za iznos od 15.763,75kn/2.092,21 EUR-a[1] .

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8908/2019-39 od 27. svibnja 2022. u točki III. izreke u dijelu kojim je tužitelju dosuđen trošak postupka u iznosu od 625,00 kn/82,95 EUR-a i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u iznosu od 625,00 kn/82,95 EUR-a.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8908/2019-39 od 27. svibnja 2022.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je da je ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj [broj kredita], kreditna partija: 7102870456 od 1. rujna 2007 2007. zaključenog između tužitelja i tuženice koji je solemniziran po javnom bilježniku Nikoli Tadiću 1. listopada 2007. pod poslovnim brojem OU-902/05 u dijelu u kojem je tužitelj obvezan platiti redovnu kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama tuženika, a preko ugovorene kamatne stope od 4,90%, pod točkom III. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 33.425,80 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate kako je to pobliže navedeno u točki II. izreke, pod točkom III. izreke naloženo je tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 16.388,75 kn sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate, pod točkom IV. izreke naloženo je tuženici da umješaču HP naknadi parnični trošak u iznosu od 4.250,00 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate, te je pod točkom V. izreke odbijen zahtjev tuženice za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 11.250,00 kn.

2. Protiv te presude i rješenja pravovremenu žalbu je podnijela tuženica iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda i rješenje preinače sukladno žalbenim navodima, podredno ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zatražila je trošak žalbe specificiran u žalbi.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice je djelomično osnovana u odnosu na trošak postupka.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 1. rujna 2007. u dijelu kojim je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i isplatu pretplaćenih iznosa po ugovoru o potrošačkom kreditu temeljem stečenog bez osnove uslijed ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., tuženice, u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta.

6. Presuda i rješenje sadrže jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika priležećih spisu i samih tih isprava i zapisnika, tako da se u cijelosti može ispitati njihova pravilnost i zakonitost, te iz sadržaja izreke presude jasno proizlazi da se traži utvrđenje ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi te time što nije točno naveden članak ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ne čini izreku nerazumljivom, jer je tužitelj odredivo naznačio u kojem dijelu traži utvrđenje ugovora ništetnim. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno ukazuje žalba tuženice.

7. Donošenjem pobijanog rješenja nije počinjena niti bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP na koju se poziva tuženica budući je prvostupanjski sud pravilno dopustio preinaku tužbe podneskom tužitelja od 13. studenoga 2021. nakon provedenog financijskog vještačenja na način da je tužitelj povisio tužbeni zahtjev za isplatu u skladu s izračunom vještaka. Ovo stoga što to tužitelj nije mogao ranije učiniti bez svoje krivnje, jer ne raspolaže stručnim znanjem za točno utvrđenje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Tužitelj je tek po provedenom vještačenju mogao znati visinu svojeg potraživanja obzirom na zadatak vještačenja. Nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori, broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06) pa nedopuštanje preinake tužbe u ovoj situaciji ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP, a to je poštovanje načela pravne sigurnosti te ubrzanje postupka i osiguranje pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih ovlaštenja u cilju ubrzanja parničnog postupka. Imajući u vidu da zlouporabe procesnih prava u ovom slučaju nije bilo to i ovaj sud smatra da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

8. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da na ročištu održanom 14. travnja 2022. tužitelj nije preinačio tužbu, već je izvršio ispravak visine kamatne stope u pogledu koje traži utvrđenje ništetnosti zbog očite omaške u pisanju. Naime, iz činjeničnih navoda tužbe kao i priležeće dokumentacije (ugovor o kreditu) proizlazi da je početno ugovorena kamatna stopa između stranaka ugovorena u visini od 4,90% kao i da tužitelj traži utvrđenje ništetnosti promjenjive kamatne stope iznad početno ugovorene, pa je očigledno da se radi o pogrešci u pisanju, a ne preinaci tužbe.

9. Žalbenim navodima tuženica osporava HP svojstvo umješača. HP je sudužnik po predmetnom kreditu pa se suprotno stavu tuženice ne može raditi o izostanku postojanja pravnog interesa, jer se odluka u ovoj predmetu odražava i na njezinu pravnu poziciju. Stoga je prvostupanjski sud pravilno u smislu odredbe čl. 206. st. 1. ZPP istoj priznao svojstvo umješača u ovoj parnici.

10. Ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

11. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je protivno žalbenoj tvrdnji tuženice sud prvog stupnja u provedenom postupku u potpunosti i pravilno raspravio činjenice od kojih zavisi zakonitost presuđenja u ovoj pravnoj stvari (čl. 8. ZPP).

12. Tuženica žalbenim navodima osporava tužitelju svojstvo potrošača, jer isti nije saslušan odnosno da činjenica da je fizička osoba sama po sebi ne dokazuje da ima status potrošača i da se može pozivati na odredbe o zaštiti potrošača.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženice pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj ima svojstvo potrošača, odnosno da su sredstva ostvarena kreditom utrošena za kupnju stana za osobne potrebe.

14. Predmetni ugovor o kreditu je namjenski kredit u svrhu kupnje stana, a kako to proizlazi iz čl. 6. ugovora o kreditu, te je ugovor o kreditu tužitelj zaključio kao fizička osoba.

15. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

16. Točno je da je teret dokazivanja na tužitelju da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu temeljem kojeg korisnik kredita ima svojstvo potrošača, a što je prvostupanjski sud valjano utvrdio uvidom u ugovor o kreditu iz kojeg kako je već navedeno jasno slijedi da je tužitelj ugovor sklopio kao fizička osoba u svrhu kupnje stana, odnosno radi rješavanja stambenog pitanja.

17. Prema stabilnoj praksi Suda Europske unije, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača. Dakle, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja pravilno je zaključio kako je tužitelj kao fizička osoba sklopio predmetni ugovor o kreditu za kupnju stana, odnosno da je kredit koristio izvan poslovne djelatnosti odnosno u svoje osobne svrhe (u tom smislu i praksa Suda Europske unije primjerice presude BP i ČP, C-488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i T, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 21.).

18. Kako je tužitelj ugovorom o kreditu dokazao svojstvo potrošača, a tuženica koja tvrdi suprotno treba to i dokazati (čl. 219. st. 1. ZPP), a na koju okolnost nije predložila nikakve dokaze, to ovaj sud prihvaća obrazloženi zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj potrošač.

19. U odnosu na žalbene navode tuženice kako u ovom sporu sud nije vezan pravomoćnim odlukama suda donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, valja reći kako je odredbom članka 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio tužitelj u tužbi, i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

20. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj PŽ-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a povodom tužbe tužitelja potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka je pravomoćno utvrđeno kako su banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita tako, što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

21. Ugovaranjem vezanja visine kamatne stope za Odluku tuženice o visini kamatne stope tuženica je postupila suprotno odredbi čl. 59. ZZP obzirom da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti su utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni ugovorene kamatne stope što je uzrokovalo potrebu primjene odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP i naročito odredbe čl. 82. alineja 10. i 11. ZZP, s posljedicom predviđenom odredbom čl. 87. st. 1. ZZP koji predviđa da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

22. Posljedica takve nepoštene ugovorne odredbe jest njezina ništetnost budući da kamata mora biti određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO), a ugovorne odredba gdje se promjena kamatne stope čini zavisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, a jedino je sigurno kako visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

23. Presudom Europskog suda u predmetu broj C-26/13 od 30. travnja 2014. odlučeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo da mora biti gramatički razumljiva, što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice.

24. Odredba o promjeni kamatne stope je odlučujuća ugovorna odredba, a ona je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženice, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, pa tako ova odredba u ugovoru o kreditu uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Tako se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem označene ugovorne odredbe tuženica je onemogućila utjecaj druge ugovorne strane na visinu kamate što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO i gdje je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Odredbe ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu su suprotne odredbe čl. 12. ZOO kojom je određeno da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane i urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

25. S obzirom da je kamata cijena, a cijena je bitan element Ugovora o kreditu te mora biti određena, odnosno odrediva prema odredbama Ugovora, samim time već odredba ugovora koju koristi tuženica, a na temelju koje se cijena određuje prema njezinoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

26. Odredbe čl. 502.c ZPP i 118. ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

27. Čl. 502.c ZPP propisan izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Navedena odredba iako je stupila na snagu danom primitka Republike Hrvatske u članstvo EU 1. srpnja 2013., a sukladno čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj 57/11), odnosno nakon zaključenja predmetnog kredita, primjenjuje se u ovom postupku, jer se radi o postupovnoj odredbi koja se primjenjuje na sve postupke u kojima je tužba podnesena nakon stupanja na snagu navedenog zakona, a što je i u ovom konkretnom predmetu.

28. Predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu promjenjiva kamatna stopa je sadržajno izražena na identičan način kao i u gore navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a tuženica na kojoj je teret dokaza nije dokazala da je njezino postupanje prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, odnosno da je tužitelja informirala o svim parametrima od kojih ovisi promjena kamatne stope kao i da je tužitelj imao mogućnosti utjecaja na pojedine ugovorne odredbe odnosno sadržaj ugovora to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u suprotnosti sa odredbama ZZP/07 važećim u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, te ništetne. Stoga su žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora uz tvrdnju da je tužitelj svojim potpisom prihvatio sve odredbe ugovora te da je sklapanje takvog ugovora bila volja tužitelja, te da su prilikom sklapanja ugovora poštivane sve tada važeće zakonske propise ne mogu prihvatiti kao pravno relevantni, jer se radi o razlozima koje je sud raspravio u postupku kolektivne zaštite.

29. Nepoštene ugovorne odredbe ne obvezuju potrošača i to od trenutka sklapanja samog ugovora na temelju samog zakona, jer se potrošač dovodi u položaj koji je imao u trenutku sklapanja ugovora, kao da nije bilo nepoštenih ugovornih odredbi.

30. Zaštita kolektivnih interesa potrošača je područje primjene prava Europske unije uređeno pravom Europske unije, između ostalog i Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama), u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ.

31. Odredbe te Direktive su implementirane u nacionalno zakonodavstvo i to Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12) koji je stupio na snagu 21. srpnja 2012. te se primjenjuje kao nacionalni propis. Do tada to područje bilo je u Republici Hrvatskoj uređeno Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., odnosno novim Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 – dalje: ZZP/07), koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2007., te izmijenjen i dopunjen odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/09), koji je stupio na snagu 16. srpnja 2009.

32. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 2007., dakle u vrijeme kada Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, te se na pravni odnos nastao iz tog ugovora u tom razdoblju izravno ne može primjenjivati pravo Europske unije, već kako je prethodno rečeno nacionalno pravo, čije odredbe treba, a koliko to nacionalno pravo dopušta, tumačiti u duhu prava Europske unije, a to podrazumijeva i pravna shvaćanja suda Europske unije izražena u pojedinim predmetima, ako je ono relevantno za konkretni predmet, a kako je upravo postupio i prvostupanjski sud.

33. Zahtjev tužitelja za isplatu u ovoj pravnoj stvari je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja da je odredba ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetna.

34. Prvostupanjski sud temelji svoju odluku na zaključku da je tužbeni zahtjev za isplatu osnovan sukladno odredbama čl. 323. st. 1. i čl. 1115. ZOO, time da je odluku o visini novčane tražbine utemeljio na rezultatima provedenog vještačenja po vještaku Darku Prpiću.

35. Pravilno je stoga prvostupanjski sud ocijenio zahtjev tužitelja osnovanim i pozivom na odredbu čl. 1111. ZOO usvojio tužbeni zahtjev za isplatu razlike nastale zbog ugovorene promjenjive kamatne stope.

36. Neosnovan je i žalbeni prigovor na tijek zateznih kamata jer je o zateznoj kamati tekućoj na pojedine obroke, suprotno žalbenim navodima, pravilno odlučeno temeljem čl. 1115. ZOO. Naime, tuženica je nesavjestan stjecatelj s obzirom da su navedene odredbe ugovora ništave, pa je kamata pravilno dosuđena od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja.

37. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare od strane tuženice. Naime, sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, izraženom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovorenih odredaba kredita u CHF, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presuda donesenim u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, postala pravomoćna 13. lipnja 2014. to, do dana podnošenja tužbe u ovom sporu (12. lipanj 2019.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO.

38. U odnosu na prigovor zastare u vezi preinake valja navesti da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, a što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske Broj: Su-IV- 123/2024-5 od 27. svibnja 2024.

39. Tuženica u žalbi osporava aktivnu legitimaciju tužitelja u odnosu na uplate bez naznake platitelja, a kako se radi o uplatama po predmetnom ugovoru o kreditu smatra se da su sve uplate izvršene u ime i na teret tužitelja kao korisnika kredita.

40. U odnosu na sklopljeni Dodatak ugovora o namjenskom kreditu od 16. veljače 2011. valja navesti da je čl. 2. st. 2. Dodatka ugovora sporazumno promijenjena valuta kojim je vezan iznos kredita u kredit sa valutnom klauzulom u EUR, odnosno tuženica niti tvrdi niti dokazuje da su tim Dodatkom ugovora uzeta u obzir pretplata po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa stoga isto nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude.

41. Odluka o troškovima postupka pravilna je donijeta primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, jer je tužitelj u postupku uspio u cijelosti sa konačno postavljenim zahtjevom. Visina troškova pravilno je utvrđena u odnosu na troškove zastupanja primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa).

42. Tužitelju suprotno navodima žalbe nije dosuđen trošak sastava podneska od 14. travnja 2021.

43. Na ročištu održanom 24. ožujka 2022. raspravljalo se o glavnoj stvari i izveden je dokaz saslušanjem vještaka pa je prvostupanjski sud pravilno tužitelju dosudio nagradu za zastupanje po punomoćniku primjenom Tbr. 9./1. Tarife. Osnovani su navodi žalbe da je pogrešno prvostupanjski sud tužitelju dosudio nagradu za zastupanje na ročištu održanom 12. travnja 2022. po Tbr. 9./1. Tarife, jer se na tom ročištu raspravljalo o procesnim pitanjima, pa je valjalo dosuditi istom trošak po Tbr. 9./2. Tarife – 50 bodova uvećano za PDV po stopi od 25%.

44. Ukupno opravdani trošak tužitelja dakle iznosi 15.763,75kn/2.092,21 EUR-a, pa je prvostupanjsku odluku valjalo preinačiti i odbiti zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 625,00 kn/82,95 EUR-a.

45. Suprotno navodima žalbe tuženice za trošak sastava podneska od 16. studenoga 2020. umješaču nije dosuđen trošak po Tbr. 8./1. Tarife, već pravilno po Tbr. 8./3. Tarife – 25 bodova, dok je za zastupanje na ročištu održanom 23. studenoga 2021. i pravilno dosuđen trošak po Tbr. 9./1. Tarife, jer se na istom raspravljalo o glavnoj stvari.

46. Umješaču suprotno navodima žalbe nije dosuđen trošak zastupanja na ročištu održanom 24. ožujka 2021., niti je tog dana ročište održano.

47. Stoga je u odnosu na umješača pravilno odmjeren trošak postupka.

48. Tuženiku nije dosuđen trošak sastava žalbe, jer je uspio sa žalbom samo u neznatnom dijelu i to u odnosu na odluku o trošku.

49. Slijedom izloženoga temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama I., II., IV. i V. u cijelosti te točku III. u dijelu kojim je dosuđen trošak postupka u iznosu od 15.763,75 kn/2.092,21 EUR, temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP potvrditi prvostupanjsko rješenje te djelomičnim prihvaćanjem žalbe temeljem čl. 380. toč. 3. ZPP preinačiti prvostupanjsku odluku o trošku za iznos od 625,00 kn/82,95 EUR-a i u tom dijelu odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka.

50. Slijedom svega izloženoga odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 7. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Jadranka Travaš