Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-535/2022-3
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Penić Lukač, kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Ivice Veselića i Tihane Marije Miladin, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ID iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nevenu Bastijančiću, odvjetniku iz Pule, Ulica Mate Balote 5, protiv tužene Specijalne bolnice Dr. Nemec iz Matulja, Cesta Dalmatinskih brigada 30a, OIB 33728852158, zastupane po punomoćniku Zoranu Vukiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Vukić, Jelušić, Šulina, Stanković, Jurcan i Jabuka iz Rijeke, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj Pn-346/2017-64 od 15. studenoga 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 7. listopada 2025.,
r i j e š i o j e
Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj Pn-346/2017-64 od 15. studenoga 2021., te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice, kojim od tuženoga potražuje isplatu iznosa od 37.060,00 kn, te naknadu troška parničnog postupka, sve sa zakonskom zateznom kamatom pobliže određenom u izreci pobijane presude (stavak I izreke), te je naloženo tužiteljici naknaditi tuženoj trošak parničnog postupka u iznosu od 12.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom pobliže određenom u izreci pobijane presude (stavak II izreke).
2. Protiv navedene presude žali se tužiteljica, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
3. Žalba je osnovana.
4. U ovom predmetu tužiteljica potražuje naknadu štete radi dvaju neuspjelih operacija hallus valgusa (čuklja), učinjenih kod tužene u srpnju 2010. i listopadu 2014., nakon kojih je tužiteljici noga ostala deformirana, te trpi stalnu bol, dakle, da joj je uslijed navedenih operativnih zahvata povrijeđeno pravo osobnosti i to pravo na tjelesno i duševno zdravlje.
5. Prvostupanjski sud navodi kako je, u dokaznom postupku nesporno utvrđeno da se tužiteljica 2010. podvrgla operaciji stopala lijeve noge zbog deformiteta nožnog palca, odnosno radi korekcije halux valgusa, a koju je izveo tuženi te kako je nesporna i činjenica da nakon prve operacije, nije riješen problem deformiteta, nakon čega je izvršena druga operacija u listopadu 2014. od strane tuženog. Sporno da je pitanje, da li su medicinski zahvati izvedeni u skladu s pravilima struke, odnosno da li je zbog greške tuženika tužiteljici nastupila šteta.
6. Pritom sud prvog stupnja temelji svoju odluku primarno na nalazu i mišljenju liječnika vještaka, iz kojeg proizlazi da do formiranja varus deformacije palca i daljnjih događanja, odnosno reoperacije i zaostalog deformiteta, nije došlo zbog postupanja protivno pravilima zdravstvene struke, nesavjesnim i nestručnim liječenjem, odnosno zbog liječničke greške, već da je sve navedeno rezultat komplikacije operacije koja je i opisana u literaturi.
7. Nadalje se prvostupanjski sud poziva i na iskaze svjedoka ED i ND, zaposlenika tuženog koji su vršili operativne zahvate, iz kojih iskaza se ne može zaključiti da bi tuženi prouzročio štetu tužiteljici namjerno ili nepažnjom, već da je kod nje nastao neželjeni ishod operacija koji postoji u praksi, u vrlo malom postotku, ali je moguć i događa se.
8. Konačno, prvostupanjski sud ističe da je iskaz tužiteljice većim dijelom cijenio uvjerljivim i životnim, osim u dijelu kada iskazuje da uopće nije upozorena na moguće komplikacije i neuspjeh operacija, jer da se tome izričito protive njene potpisane potvrde, informacije prije operacijskih zahvata, uz zaključak da joj nije bilo rečeno da postoji bilo kakva mogućnost neuspjeha, sigurno ne bi bilo traženo da potpiše upozorenja na isto, a nelogično je i da bi ih potpisala ako joj je upravo suprotno prije operacije bilo rečeno.
9. Za navedeni zaključak, međutim, zasad nema činjenične podloge.
10. Naime, nije sporno da učinjene operacije kod tužiteljice nisu imale planirani učinak, da nije uklonjen prvobitni deformitet, već je isti pojačan, kao i da nisu otklonjeni povremeni bolovi, već iste tužiteljica sada osjeća stalno, no suprotno mišljenju prvostupanjskog suda, kako sporno jedino pitanje jesu li medicinski zahvati izvedeni u skladu s pravilima struke, odnosno da li je zbog greške tuženika tužiteljici nastupila šteta, ovaj drugostupanjski sud smatra kako je u tijeku prvostupanjskog postupka, a tako i u tijeku žalbenog postupka ostalo sporno jesu li navedene posljedice mogle biti izbjegnute pravilnim informiranjem tužiteljice.
11. Iako prvostupanjski sud ne vjeruje tužiteljici da nije upozorena na moguće komplikacije i neuspjeh operacija, a osobito na mogućnost skraćivanja kosti prstiju, neovisno o potpisanom "Informirnom pristanku na operativni zahvat" (u daljnjem tekstu - Pristanak), valja istaknuti da navedeni Pristanak uopće nije potpisan od strane liječnika, pa se postavlja pitanje tko je to tužiteljicu informirao o vrsti, načinu i mogućim komplikacijama navedenog operativnog zahvata. Pritom se ističe da je navedeni Pristanak sastavljen od strane tuženoga i odnosi se općenito na operativne zahvate, slijedom čega je za zaključiti da je o detaljima tužiteljica trebala biti informirana usmeno, a što u dosadašnjem tijeku postupka nije utvrđeno.
12. Ovdje valja spomenuti da pravna znanost (I, Pravo pacijenata na obaviještenost, s posebnim osvrtom na zaštitu tajnosti podataka o zdravstvenom stanju pacijenta, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci (1991) v. 29, br. 1) navodi da pravo na obaviještenost predstavlja sastavni dio liječenja i jača ulogu pacijenta u postupku liječenja, koji tako prestaje biti objektom liječenja i postaje svjesnim i odgovornim subjektom. Pravo na obavještavanje temelji se, dakle, na činjenici da bolesnik nije (više) samo objekt liječenja, nego je istovremeno i (ugovorni) partner u komunikaciji liječnik - pacijent. Informiranost pacijenta jedan je od preduvjeta za potpuno povjerenje između liječnika i pacijenta. Liječnik bi morao obavijestiti pacijenta osobno i pravovremeno o svim okolnostima od kojih bi mogla zavisiti pacijentova odluka o (ne)pristanku na liječenje i tu obavijest liječnik je dužan dati i bez posebnog pacijentovog traženja. Informiranost pacijenta bitna je zbog njegova donošenja odluke o vlastitom zdravstvenom stanju. Liječnik je, dakle, dužan obavijestiti pacijenta prvenstveno radi pacijentove sigurnosti, odnosno radi zdravstvene zaštite od opasnosti nastanka štete po pacijentovo zdravlje, ali i zbog toga jer obavještenje pacijenta predstavlja pretpostavku pristanka na određenu medicinsku intervenciju. Jedna od značajki dužnosti obavješćivanja pacijenata jest i ta što je ona istovremeno moralne i pravne prirode. S medicinskog i etičkog aspekta dužnost obavještavanja pacijenta uvjetovana je ponajviše pacijentovom dobrobiti (salus aegroti), odnosno dužnost obavješćivanja pacijenta drži se sastavnim dijelom liječenja i treba je prilagoditi svakom pacijentu. S druge strane, s pravnoga stajališta, dužnost i opseg obavješćivanja pacijenta predstavlja i pravno pitanje i sudska praksa većine europskih zemalja usvojila je u pogledu dužnosti obavješćivanja pacijenta tzv. “razumni liječnički standard”, s time da je sud, u slučaju spora, ovlašten i dužan utvrditi je li u konkretnom slučaju liječnik dosegnuo standard koji se po zakonu traži.
13. Konačno, valja napomenuti da i pozitivni propisi normiraju potrebu obaviještenosti pacijenta, pa je tako odredbom čl. 8 st. 1 Zakona o zaštiti prava pacijenata ("Narodne novine" broj 169/2004) propisano da pacijent ima pravo na potpunu obaviještenost o:
- svome zdravstvenom stanju, uključujući medicinsku procjenu rezultata i ishoda određenoga dijagnostičkog ili terapijskog postupka,
- preporučenim pregledima i zahvatima te planiranim datumima za njihovo obavljanje,
- mogućim prednostima i rizicima obavljanja ili neobavljanja preporučenih pregleda i zahvata,
- svome pravu na odlučivanje o preporučenim pregledima ili zahvatima,
- mogućim zamjenama za preporučene postupke,
- tijeku postupaka prilikom pružanja zdravstvene zaštite,
- daljnjem tijeku pružanja zdravstvene zaštite,
- preporučenom načinu života,
- pravima iz zdravstvenoga osiguranja i postupcima za ostvarivanje tih prava, dok stavak 2 istog članka propisuje da pacijent ima pravo dobiti obavijesti na način koji mu je razumljiv s obzirom na dob, obrazovanje i mentalne sposobnosti.
14. Kako zbog pogrešnog pravnog stava sud prvog stupnja nije utvrđivao odlučne činjenice u ovom predmetu (prvenstveno razinu informiranosti tužiteljice o mogućim ishodima i komplikacijama operativnog zahvata, skraćivanjem kosti prstiju i sl.), u konkretnom je slučaju ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP, koju tužiteljica sadržajno ističe u žalbi, obzirom da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, slijedom čega je, temeljem odredbe čl. 369 st. 1 ZPP, valjalo pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
15. U ponovnom postupku prvenstveno će biti potrebno utvrditi naprijed navedene odlučne činjenice, kao i raspraviti i sve ostale žalbene navode tužiteljice, pa će tek tada sud prvog stupnja moći donijeti pravilnu i zakonitu odluku u ovom predmetu.
U Zagrebu 7. listopada 2025.
Predsjednica vijeća:
Dubravka Penić Lukač
