Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4007/2022-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Gordane Držaić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ksenije Grgić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupana po punomoćniku Josipu Štefičiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Vrbanović & Štefičić, Zagreb, Preradovićeva ulica 16, protiv tuženice Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupana po punomoćniku Maji Bačić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 47, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8757/2019-41 od 28. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 7. listopada 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 8757/2019-41 od 28. lipnja 2022. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda pod točkom I. izreke naloženo je tuženici da tužiteljici temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja Odlukom tuženice, sadržane u čl.6. Promjenjivost kamatne stope, Ugovora o kreditu, broj:426-42/2007 od 6. kolovoza 2008. sklopljenim između tuženice kao davatelja kredita i tužiteljice kao korisnice kredita plati iznos od 63.759,55 kn/8.462,35 EUR-a[1] zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos kako je to pobliže navedeno pod navedenom točkom, pod točkom II. izreke naloženo je tuženici da tužiteljici temeljem ništetne ugovorne odredbe o valuti CHF, sadržanoj u čl. 2., čl. 3. st. 1. i st. 2. istog Ugovora, plati iznos od 102.787,86 kn/13.642,29 EUR-a zajedno zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos kako je to pobliže navedeno pod navedenom točkom i pod točkom III. izreke naloženo je tuženici da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 36.915,00 kn/4.899,46 EUR-a zajedno sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu je podnijela tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači sukladno žalbenim navodima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zatražila je trošak žalbe specificiran u žalbi.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, broj:426-42/2007 od 6. kolovoza 2008. sklopljenim između tuženice kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF.

6. Prvostupanjska presuda sadrži jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su u suglasnosti sa stanjem spisa te ne postoji proturječnost između onoga što se u obrazloženju navodi o sadržaju zapisnika i isprava priležećih spisu i samih tih zapisnika i isprava. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno ukazuje žalba tuženice.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 1. ZPP. ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

8. Prvostupanjski sud se u obrazloženju presude, obzirom na činjenične navode iznesene u tužbi, pozvao na odredbe čl. 502.c ZPP prema kojima je sud vezan za utvrđenja iz odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih anuiteta s osnova razlike između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF na dan ispate kredita te razliku između početno ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom razdoblja otplate.

9. Pri tome se prvostupanjski sud pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (promjenjiva kamatna stopa), te na presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), u odnosu na koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18-2 od 3. rujna 2019. odbio reviziju banaka (kao jedan od tuženika bila je i prednica tuženice Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.).

10. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., je utvrđeno da je između ostalog i prednica tuženice Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., dakle i u vrijeme sklapanja spornog ugovora (sklopljenog 6. travnja 2006.), povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice (banke) i drugim njezinim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, tuženica, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženica postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a u razdoblju od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009 i 133/2009 – dalje: ZZP/07), i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Na identične posljedice prvostupanjski sud se pozvao i u pogledu odluke iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu, imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i prednica tuženice u ovome sporu), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07.

12. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i prednik tuženice, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

13. U okviru žalbenog navoda pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja tuženica ističe da je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno kao posljedica neprovođenja dokaza saslušanjem svjedoka na okolnost činjenične tvrdnje o potpunoj informiranosti tužiteljice prije sklapanja predmetnog ugovora, a posljedično je pogrešno primijenjena i odredba čl. 502.c ZPP.

14. Iz stanja spisa proizlazi da je tuženica, pravovremeno, prije zaključenja prethodnog postupka, a na okolnost činjenične tvrdnje o potpunoj informiranosti tužiteljice prije sklapanja predmetnog ugovora predložila provođenje dokaza saslušanjem tužiteljice, svjedokinje CO, djelatnice tuženice i javne bilježnice Ilinke Lisonek.

15. Imajući u vidu da je tuženica stavila dokazne prijedloge na okolnost potpune informiranosti tužiteljice prije sklapanja ugovora, odnosno da je tužiteljicu upoznala sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženica kao kreditor objasnila taj rizik i da je tužiteljica bila upoznata sa ekonomskim posljedicama koje valutna klauzula može imati, kao i da se o promjenjivoj kamatnoj stopi pregovaralo i da su tužiteljici bile iste pojašnjene, a na koja činjenična utvrđenja nisu provedeni dokazi, pa je u tom pogledu činjenično stanje za sada ostalo nepotpuno i pogrešno utvrđeno. Stoga se ne može prihvatiti kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tuženica nije dokazala gore navedene činjenice, a pozivom samo na utvrđenja iz kolektivne tužbe.

16. Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-III-7079/21 od 26. listopada 2022. izrazio je shvaćanje da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti u odredbama toga ugovora, a ta okolnost nije bila predmetnom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima, banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretne formularnim i standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

17. U odluci Ustavnog suda U-III-5458/2021. od 30. lipnja 2022. obrazloženi su razlozi direktnog učinka presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača propisanog u čl. 502.c. ZPP-a.

18. U istoj odluci navodi se međutim da je nelogičan zaključak suda o tome da podnositeljica nije dokazala da bi se o osporenim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, jer podnositeljici (banci) na tu okolnost ni nije bilo omogućeno dokazivanje niti je moralo biti s obzirom na to da je ta okolnost pravomoćno utvrđena u kolektivnom sporu. „Međutim, podnositeljici je trebalo biti omogućeno dokazivanje okolnosti da je potrošaču, ako ih već nije utvrdila samim ugovorom, njezina zaposlenica dala odgovarajuće obavijesti o parametrima promjene kamatne stope prije sklapanja ugovora kako je tvrdila u parničnom postupku i kako tvrdi u ustavnoj tužbi, a sudovi su propustili uočiti da je upravo na tu okolnost podnositeljica predložila saslušanje navedene svjedokinje. Stoga je također netočan i u suprotnosti s naprijed navedenom sudskom praksom i načelnim stajalištima Ustavnog suda o načelu jednakosti oružja u kolektivnom sporu i pojedinačnim potrošačkim sporovima (vidi točke 22. - 22.2. načelnih stajališta) zaključak sudova da su sve odlučne okolnosti predmetnog spora već utvrđene u kolektivnom sporu ili da se mogu utvrditi samo na temelju predočenih isprava, zbog čega nije trebalo saslušati zaposlenicu pravne prednice podnositeljice…“

19. Tuženica je u ovom predmetu na okolnost potpune informiranosti tužiteljice o svim, njoj poznatim parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu u CHF predložila saslušanje djelatnice banke koja je sudjelovala u sklapanju ugovora o kreditu osporavajući time izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača, pa je prvostupanjski sud, odbijanjem toga dokaznog prijedloga povrijedio pravo tuženice na procesnu ravnopravnost i primjenu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03, a tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-1279/22-2 od 14. veljače 2023.

20. Pravilno je odbijen prijedlog za saslušanje javnog bilježnika, jer se njegovim saslušanjem ne može utvrditi obaviještenost tužiteljice kao potrošača prije sklapanja ugovora o kreditu, niti javni bilježnik za to ima zakonske ovlasti.

21.U odnosu na nesporno zaključeni Aneks ugovora o kreditu od 1. veljače 2016., a radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a na temelju ZID ZPK postoji pravni interes tužiteljice na podnošenje predmetne tužbe radi utvrđenja ništetnosti sukladno presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

22. Stoga je primjenom čl. 370. ZPP valjalo ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanim dijelovima i u tom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kao pod točkom I. izreke ove odluke.

23. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će saslušati tužiteljicu i svjedokinju CO na sve gore navedene bitne okolnosti radi utvrđenja koje su obavijesti u pogledu valutne klauzule dane tužiteljici i na koji način, da li je tužiteljica prije sklapanja ugovora bila potpuno informirana odnosno bila upoznata sa povećanim rizikom zaključenja Ugovora u kojem se glavnica veže uz CHF, odnosno jesu li joj pružene sve bitne i odlučne informacije da bi mogla sagledati sve rizike posla kojeg je zaključila, tj. da je bila upoznata i svjesna činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom dovodi i do povećanja glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanja anuiteta te ako jesu na koji način, sve kako bi prvostupanjski sud mogao donijeti pravilnu i na zakonu osnovanu odluku o tom dijelu tužbenog zahtjeva.

24. Odluka o troškovima žalbenog postupka pod točkom II. izreke ovog rješenja temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

25. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu 7. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Jadranka Travaš