Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž R-310/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Matić, kao predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević, kao članice vijeća i suca izvjestitelja i Lidije Bošnjakovič, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FK iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Krunoslav Vuljak, odvjetnik iz Koprivnice, Zrinski trg 11, protiv tuženika GAVRILOVIĆ d.o.o., Petrinja, Gavrilovićev trg 1, OIB: 83570236060, kojeg zastupa punomoćnica Snježana Drvodelić, odvjetnica iz Petrinje, Trg Stjepana Radića 10, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pr-55/2024-13 od 4. travnja 2025. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 7. listopada 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I Preinačava se presuda Općinskog suda u Sisku, posl. broj Pr-55/2024-13 od 4. travnja 2025. godine u pobijanom odbijajućem dijelu pod stavkom I izreke za iznos od 2.114,85 eura kao i odluka o parničnom trošku pod stavkom II izreke i za navedeno sudi:
1.Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju neimovinsku štetu u iznosu od 1.844,85 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30.11.2017. po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima za druge odnose, u roku od 15 dana.
2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju imovinsku štetu na ime tuđe pomoći i njege u iznosu od 270,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. travnja 2025. po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima za druge odnose, u roku od 15 dana.
3.Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 4.888,72 eur.
II. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pr-55/2024-13 od 4. travnja 2025. godine u pobijanom odbijajućem dijelu pod stavkom I izreke na ime imovinske štete za iznos od 128,17 eur (na ime tuđe pomoći i njege) sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom od 30. studenog 2017. pa do isplate i za iznos od 113,61 eur na ime troškova liječenja (prijevoza na kontrolne preglede) sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom od 30. studenog 2017. pa do isplate te u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu zatezne kamate na dosuđenu glavnicu na ime nenovčane imovinske štete u iznosu od 270,00 eur tekuću od 30. studenog 2017. pa do 3. travnja 2025.
III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.248,36 eur, u roku od 15 dana.
IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbe u iznosu od 280,44 eur, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Prvostupanjskom je presudom suđeno:
I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"Tuženik "GAVRILOVIĆ", Prva hrvatska tvornica salame, sušena mesa i masti ZK potomci d.o.o., [adresa], OIB: 83570236060 dužan je tužitelju OK, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] isplatiti naknadu štete u iznosu od 2.356,63 eur sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanja prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3 % poena od 30.11.2017.g do plaćanja.
Tuženik je dužan tužitelju platiti parnični trošak sa istom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do plaćanja, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."
II. Nalaže se tužitelju FK da tuženiku GAVRILOVIĆ d.o.o. naknadi parnični trošak u iznosu od 4.888,72 eur, u roku od 15 dana.
2.Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu žalbe.
3.Žalba je djelomično osnovana
4.Predmet spora zahtjev je tužitelja radi naknade štete zbog ozljede na radu koju je pretrpio kao zaposlenik tuženika dana **.**.2016.
5.Tijekom prvostupanjskog, a i sada u žalbenoj fazi postupka, sporna je prije svega tuženikova odgovornost za utuženu štetu.
6.Sud prvog stupnja je pobijanom presudom odbio tužbeni zahtjev jer je ocijenio da su u predmetnoj pravnoj stvari kao dokaz o nepostojanju odštetne odgovornosti tuženika relevantni isključivo nalazi i mišljenja dva vještaka zaštite na radu - Ekspert d.o.o. i ĐK, koje u cijelosti prihvaća jer su suglasni u ocjeni da je rad kod tuženika bio organiziran u skladu s pravilima zaštite na radu dok je s druge strane kod tužitelja, unatoč osposobljavanju, uputama i upozorenjima od strane tuženika, utvrđeno da nije obavljao posao s dužnom pažnjom jer prije nego što je rukom ušao u radni prostor stroja za mehaničku obradu sirovine odnosno stroja za usitnjavanje mesa (tzv. F), provjerio je li došlo do zaustavljanja svih gibanja u istom, uslijed kojeg postupanja tužitelja je pretrpio tjelesnu ozljedu u vidu traumatske amputacije krajnjeg članka III prsta desne ruke, što ocjenjuje kao postupanje s krajnjoj nepažnjom na koju tuženik kao poslodavac nije mogao utjecati niti je mogao štetne posljedice izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.
7.Odgovornost tuženika kao poslodavca za štetu tužitelju kao njegovom radniku se izvorno temelji na radno-pravnom statusu tužitelja u vrijeme štetnog događaja i odredbama Zakonu o radu ("Narodne novine" br. 93/14- dalje: ZR) te Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj 71/14 i 118/14- dalje: ZZR) koji se u konkretnom slučaju, s obzirom na vrijeme nastanka štetnog događaja primjenjuje jer je odgovornost i obveza poslodavca da planira, organizira, provodi i nadzire provođenje mjera zaštite na radu svog radnika, a obveza je nadređenog ovlaštenika poslodavca da ukoliko se njemu podređeni radnici ne pridržavaju mjera koje on naredi svojim uputama da je dužan tim radnicima zabraniti rad. Dakle, poslodavac je dužan osigurati izvođenje procesa rada za svog radnika na siguran način.
8.Prema odredbi čl. 111. st. 1. ZR, ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznoga prava.
9.Odredbom čl. 25. st. 1. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", br. 71/14, 118/14, 154/14 – dalje: ZZR) propisano je da se smatra da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Stavkom 2. istog članka propisano je da poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.
10.Dakle, sukladno čl. 25. st. 1. ZZR, tuženik kao poslodavac tužitelju kao radniku odgovara za štetu uzrokovanu ozljedom na radu po načelu objektivne odgovornosti odnosno po načelu uzročnosti. Objektivna (kauzalna) odgovornost je oblik odgovornosti za štetu koji ne zahtijeva krivnju štetnika. Štetnik je odgovoran za štetu na temelju činjenice da je šteta prouzročena. Sukladno odredbi čl. 25. st. 2. ZZR, da bi se poslodavac mogao osloboditi odgovornosti za štetu koja je uzrokovana ozljedom na radu potrebno je da kumulativno budu ispunjene dvije pretpostavke i to prva, da je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, te druga, da na navedene uzroke poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći unatoč provedenoj zaštiti na radu.
11. Polazeći od naprijed navedenih zakonskih odredbi koje uređuju pitanje odgovornosti po principu uzročnosti, ukoliko je radnik pretrpio štetu ozljedom na radu ili u svezi s radom, tada u sudskom postupku u kojem se odlučuje o navedenoj odgovornosti nije ni potrebno utvrđivati u čemu se sastoji poslodavčeva odgovornost već je potrebno utvrditi da li postoje razlozi koji dovode do isključenja te odgovornosti, u cijelosti ili barem djelomično.
12. Presumpcija kako se smatra da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca potječu od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti, znači da radnik ne mora dokazivati kako je pojedina šteta nastala na radu ili u vezi rada budući da se isto presumira. Ali nema prepreke da poslodavac pobija takvu presumpciju i pokuša dokazati suprotno. Mogućnost da poslodavac bude oslobođen odgovornosti ili da se njegova odgovornost isključi odnosno umanji jer je tužitelj pridonio nastanku štete, zavisi od utvrđenih činjenica.
13.Prema odredbi čl. 1063. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 63/08, 134709, 125711, 94/13, 78/15 i 60/16 - dalje ZOO) šteta nastala u vezi s opasnom stvari odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da ona nije bila uzrok štete, a prema odredbi čl. 1064. ZOO za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, dok za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi, dakle, propisan je kriterij objektivne odgovornosti. Opasne stvari su stvari koje prema svojoj namjeni, osobinama, položaju, mjestu i načinu uporabe ili na drugi način predstavljaju povećanu opasnost za okolinu. Neka djelatnost je opasna djelatnost samo onda kada u njezinom redovnom tijeku, po tehničkoj prirodi, načinu obavljanja, može biti ugroženo zdravlje ljudi ili imovina, tako da to ugrožavanje iziskuje povećanu pažnju osoba koje obavljaju tu djelatnost.
14.Dakle, teret dokaza postojanja razloga za potpuno ili djelomično oslobođenje od objektivne odgovornosti je na poslodavcu.
15. Kako je ranije navedeno, sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev tužitelja na temelju utvrđenja da je tužitelj bio osposobljen za rad na siguran način, te da je u konkretnom slučaju postupao sa krajnjom nepažnjom protivno odredbi čl. 68. st. 1. ZZR. Takva utvrđenja suda prvog stupnja ne mogu se prihvatiti.
16.U odnosu na postupanje sa krajnjom nepažnjom kao jednog od razloga za oslobođenje od odgovornosti za štetu potrebno je navesti da u situaciji kad postoji uzročna veza između radnje radnika i štetnog događaja, a poslodavac je proveo mjere zaštite na radu, odluku o tome je li kod radnika u smislu navedene odredbe postojala krajnja nepažnja, treba tumačiti imajući na umu da pojam krajnje nepažnje podrazumijeva zanemarivanje one pažnje i brige koja se očekuje od svakog čovjeka. Dakle, ne radi se o nepažnji stručnjaka za određene poslove (nepažnja profesionalca). Pri ocjeni o tome je li radnik postupio s krajnjom (grubom) nepažnjom treba cijeniti sve okolnosti štetnog događaja, primjerice vrijeme i mjesto događaja, opasnosti kojima je radnik izložen u izvršavanju zadataka, okolnosti koje su prethodile događaju, postupke svih sudionika prije i tijekom samog štetnog događaja, potrebno stručno znanje ili fizička spremnost za izvođenje posla te opće trenutno stanje samog radnika i dr. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatsku u odluci broj Rev- Rev-165/2021 od 1. veljače 2022., t. 13.3).
17.Sud prvog stupnja je dakle, prilikom ocjene da li je šteta nastala zbog krajnje nepažnje tužitelja bio dužan cijeniti sve okolnosti konkretnog slučaja, te provesti savjesnu i brižljivu ocjenu svih dokaza u postupku u smislu odredbe č. 8. ZPP. Sud prvog stupnja međutim, to nije učinio tako da je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP. Naime, sud prvog stupnja je svoje utvrđenje o postojanju krajnje nepažnje na strani tužitelja utvrdio primarno na temelju posljednja dva nalaza i mišljenja vještaka zaštite na radu propuštajući međutim cjelovito cijeniti iskaze svjedoka, te posebice iskaz tužitelja. Navedene iskaze sud je doduše u obrazloženju presude reproducirao, ali ih je ocjenjivao selektivno. Stoga je u pravu žalitelj da je prvostupanjski sud donoseći prvostupanjsku presudu počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka (čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP) jer obrazloženje ne sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama dok pojedini navedeni razlozi nemaju uporište u sadržaju spisa i cjelokupnom rezultatu postupka i stoga ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.
18.Također, donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja je počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 1 u vezi čl. 377. ZPP na koju osnovano ukazuje tužitelj sadržajem žalbe. Naime, rješenjem ovog suda od 12. ožujka 2007. upozoren je prvostupanjski sud koja je sve sporna pitanja potrebno raspraviti, a radi donošenja pravilne i zakonite odluke u ovom postupku, a iz sadržaja spisa proizlazi da prvostupanjski sud nije postupio sukladno toj drugostupanjskoj odluci.
19.Prema odredbi čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe:
1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili
2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze.
20.Tijekom prvostupanjskog postupka tuženik se protivio zahtjevu tužbe isticanjem prigovora isključive krivnje (doprinosa) tužitelja za nastanak predmetnog štetnog događaja te da je tužitelj u cijelosti namiren u svom potraživanju temeljem Ugovora o osiguranju sklopljenom između tuženika i Croatia osiguranje d.d. temeljem kojeg osiguranja je tužitelju prije utuženja 13. 3. 2018. isplaćena naknada za cjelokupno pretrpljenu štetu iz predmetnog štetnog događaja u iznosu od 12.600,00 kn, a osiguratelj je pri tom utvrdio doprinos tužitelja nastanku štetnog događaja od 20% te osporava pravni osnov i visinu utužene štete.
21.Po ocjeni ovog suda, neprihvatljivi su razlozi kojim prvostupanjski sud otklanja odgovornost tuženika za predmetni štetni događaj
22.Naime, u konkretnom slučaju iz sadržaja Zapisnika o inspekcijskom nadzoru od 26. kolovoza 2016. (list 35 spisa), sačinjenog šesnaest dana nakon štetnog događaja, proizlazi da je u trenutku rekonstrukcije štetnog događaja predmetni stroj za mljevenje mesa na kojem je tužitelj zadobio ozljedu na radu bio rastavljen, što po ocjeni ovog suda predstavlja odlučnu činjenicu za ocjenu suda je li navedeni stroj u trenutku ozljeđivanja tužitelja bio ispravan ili ne, a što je posljedično od odlučnog utjecaja i na mogućnost objektivnog utvrđivanja razloga ponovnog pokretanja rotirajućih dijelova stroja za mljevenje mesa i teškog ozljeđivanja - traumatske amputacije krajnjeg članka trećeg prsta desne ruke tužitelja, sve imajući u vidu da je tužitelj, ne samo u svojoj izjavi nakon nastanka ovog izvanrednog događaja, koja čini sastavni dio navedenog zapisnika, nego i u odštetnom zahtjevu te u tužbi izjavio da je zaustavio rad stroja za mljevenje mesa (tzv. Wolf) na crvenom dugmetu i sačekao da on odradi sigurnosnu mjeru te je nakon zvučnog signala (klika) podigao zaštitni poklopac na ustima tog stroja i krenuo desnom rukom očistiti odnosno pokupiti ostatak mesa na ustima tog stroja kada se iz njemu nepoznatih razloga stroj ponovno aktivirao i tada je osjetio udarac po prstu uslijed kojeg je zadobio ozljedu - otkinuće dijela prsta.
23.Kako je teret dokaza postojanja razloga za potpuno ili djelomično oslobođenje od objektivne odgovornosti za utuženu štetu na poslodavcu, ovdje tuženiku, koji je nakon predmetnog štetnog događaja, a prije inspekcijskog nadzora nedvojbeno ovaj konkretni radni stroj na kojem je tužitelj kao njegov radnik doživio ozljedu na radu rastavio, čime je spriječio odnosno onemogućio objektivnu provjeru njegove ispravnosti, to su, po ocjeni ovog suda, neprihvatljivi razlozi kojim prvostupanjski sud utemeljuje zaključak da je predmetni radni stroj u trenutku štetnog događaja bio ispravan, a u okolnostima konkretnog slučaja nije ni bilo potrebe za iscrpljivanje ovog postupka u izvođenju ukupno tri vještačenja po različitim vještacima zaštite na radu.
24.Ovo tim više što niti jedan od saslušanih svjedoka nisu bili očevici štetnog događaja, a nelogično je da bi itko, pa tako i tužitelj olako gurao svoju ruku odnosno prste u usta tako opasnog stroja za usitnjavanje mesa prije nego ga isključi i zaustavi rad.
25.U konkretnom je slučaju prvostupanjski sud bez uporišta u stanju spisa krivnju tužitelja za nastanak štetnog događaja utemeljio „poglavito“ na iskazu saslušanog svjedoka UK, nadređenog radnika tužitelju, uz obrazloženje da je on upoznat sa načinom rada stroja na kojem se tužitelj ozlijedio.
26.Međutim, taj je svjedok u svom iskazu naveo slijedeće:“ Na stroju ne postoji zvučni signal, no na gornjem dijelu stroja postoji dio koji kada se dotakne izazove trenutnu blokadu stroja, a to znači da se stroj odmah gasi.“, kao i „ da se minutu, dvije ili tri nakon gašenja stroja prekidačem poklopac ne može podići“.
27.S druge strane, tužitelj je cijelo vrijeme tvrdio da je stroj ugasio, čuo „ klik“ i podigao je poklopac, prije nego je krenuo čistiti stroj odnosno rukom ukloniti višak sirovine s "usta" cijevi i to od šajbe prema kraju cijevi, kada je osjetio udarac po prstu i brzo izvukao ruku. Drugi svjedok tuženika EK, u svom je iskazu naveo: „poznato mi je da stroj ima nekakav zvučni signal, no on sa sigurnošću ne može navesti što taj signal označava“ čime taj svjedok zapravo potvrđuje iskaz tužitelja o postojanju zvuka „ klik“ nakon gašenja stroja.
28.Budući da je krunski svjedok tuženika u svom iskazu naveo da poklopac stroja nije moguće podignuti određeno vrijeme nakon gašenja stroja to je zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj sam kriv za zadobivenu ozljedu jer je nakon gašenja stroja podigao poklopac stroja i gurnuo ruke u stroj te pristupio čišćenju stroja prije nego li se uvjerio da je došlo do zaustavljanja svih gibanja u stroju bez uporišta u stanju spisa i kao takav pogrešan, na što osnovano u žalbi upire tužitelj.
29.Čišćenje radnog stroja za mljevenje mesa kao opasne stvari s obzirom na namjenu, osobine, način uporabe i snagu predstavlja poslove koji, po prirodi stvari, sami po sebi predstavljaju opasan radni zadatak i povećanu opasnost za radnike, pa je tako došlo i do ozljeđivanja tužitelja u konkretnom slučaju.
30.Kako iz rezultata provedenog dokaznog postupka ne proizlazi da utužena šteta potječe od nekog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a čije se djelovanje nije moglo spriječiti, izbjeći ili otkloniti niti je tuženik dokazao da je šteta nastala isključivom radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti, pa kako niti tužitelj nije pristupio radu s krajnjom nepažnjom to nije na bilo koji način niti djelomično pridonio nastanku štete pa obzirom na utvrđene činjenice i okolnosti po ocjeni ovog suda nisu ispunjene pretpostavke za potpuno oslobođenje od odgovornosti tuženika u smislu odredbe čl. 25. st. 2. ZZP-a odnosno odredbe čl. 1067.st.2. i 3. ZOO kao opće odredbe o oslobođenju odgovornosti, a koje su također u primjeni i na koje upućuju odredbe ZR-a i ZZR-a kao lex specialis jer poslodavac za ozljede radnika u svezi s radom ili koje potječu od rada odgovara po načelu objektivne odgovornosti.
31.1.Na temelju medicinske dokumentacije i nalaza i mišljenja medicinskog vještaka dr. Želimira Obradovića, spec. kirurg, utvrđeno je da je tužitelj uslijed predmetnog štetnog događaja zadobio tešku tjelesnu ozljedu u vidu traumatske amputacije krajnjeg članka III prsta desne ruke, zbog koje su kod tužitelja zaostale trajne posljedice uz umanjenja životne aktivnosti od 2% koje se očituju u bolnosti vrška bataljka i kod najmanjeg dodira, III prst je diskretno skraćen, a pojačani napore će ulagati kod aktivnosti hvatanja i kod težeg rada desnom rukom.
31.2.Nadalje, utvrđeno je da je tužitelj tijekom liječenja trpio fizičke bolove jakog intenziteta 2 dana, srednjeg intenziteta 2 tjedna, a slabijeg intenziteta 3 tjedna. Trpio je primarni strah lakog do srednjeg intenziteta za vrijeme trajanja štetnog događaja te sekundarni strah vezan za ishod srednjeg intenziteta u trajanju od mjesec dana, jakog intenziteta u trajanju od mjesec dana te zabrinutost i danas zbog zaostalih tegoba.
31.3.Prethodno opisane promjene na III prstu desne šake uzrok su zaostalog naruženja lakog do srednjeg stupnja, zbog diskretnog skraćenja krajnjeg članka i nokta III prsta.
31.4.Osim toga, tužitelju je bila potrebna tuđa pomoć i njega u opsegu od mjesec dana po dva sata dnevno (ukupno 60 sati) za uobičajene svakodnevne aktivnosti vezane uz desnu ruku kod nabave i pripreme hrane, toalete i oblačenja.
32.Ove odlučne činjenice prihvaća i ovaj sud jer je medicinsko vještačenje u ovom predmetu zasnovano na priloženoj medicinskoj dokumentaciji kao i osobnom pregledu tužitelja, provedeno je okolnosno, uvjerljivo i u skladu s pravilima medicinske struke, a na koje niti stranke nisu imale primjedbi to je nalaz i mišljenje spomenutog vještaka valjalo u cijelosti prihvatiti kao stručne i obrazložene.
33.Slijedom izloženog, kada se uzme u obzir lokacija, karakter i težina povrede koju je tužitelj zadobio u predmetnom štetnom događaju kao i kvalifikatorne okolnosti koje utječu na visinu novčane naknade i to duljina trajanja i intenzitet trajanja povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha koje je trpio (popratne neugodnosti zbog hitnog bolničkog zbrinjavanja, imobilizacije, mirovanja, uzimanja analgetika, odlazaka na previjanje I kontrole kod kirurga, otežanog održavanja higijene i dr.), dob tužitelja (rođen 1966.) u vrijeme štetnog događaja imao 50 godina, ovaj sud u okolnostima konkretnog slučaja, zbog reducirane i bolne funkcije III prsta desne ruke pretrpljenih bolova i straha, smanjenja životne aktivnosti sa kirurškog aspekta od 2%, te zaostalog naruženja koje je uvijek vidljivo trećima, zbog kojeg se tužitelj kao muška osoba srednje životne dobi sigurno osjeća nelagodno pred drugima, ovaj sud zaključuje da obim svih posljedica koje je tužitelj pretrpio u predmetnom štetnom događaju opravdava pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 3.517,16 eur, primjerenu da tužitelju pruži zadovoljštinu za pretrpljenu povredu prava osobnosti, sukladno čl. 1100. ZOO., pa kako je tužitelju prije utuženja dana 13. ožujka 2018. nesporno isplaćeno 12.600,00 kn/1672,31 eur od strana osiguratelja tuženika po polici osiguranja od odgovornosti to je tužitelju valjalo utvrditi osnovanom zatraženu razliku od 1.844,85 eur. Po ocjeni ovog suda, prethodno izložene okolnosti konkretnog slučaja i obim ukupnih posljedica koje tužitelj trpi iz predmetnog štetnog događaja opravdavaju uz već isplaćeni iznos pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u daljnjem iznos od 1.844,85 eur koja tek u svojoj ukupnosti predstavlja adekvatnu novčanu satisfakciju za pretrpljenu neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje zbog posljedica predmetnog ozljeđivanja.
34.Na tako utvrđeni iznos naknade neimovinske štete, tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata iz čl. 29. ZOO temeljem čl. 1103. ZOO, kojim je propisano da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga. Kako iz činjeničnih navoda u tužbi proizlazi da je tužitelj uputio odštetni zahtjev tuženiku 30. studenog 2017., tužitelju zakonska zatezna kamata na dosuđenu neimovinsku štetu pripada od 30. studenog 2017. pa do isplate.
35.Nije sporno da su tužitelju tuđu pomoć pružali ukućani i da za te troškove nije izdvajao posebne novčane iznose te da je cijena sata tuđe pomoći u postupku utvrđena prema cijenama u vrijeme donošenja prvostupanjske presude. Slijedom izloženog, po osnovi nenovčane imovinske štete na ime tuđe pomoćni i njege za ukupno 120 sati prema cijeni jednog sata od 4,50 eur, koju ovaj sud cijeni primjerenom, tužitelju je po ovom osnovu valjalo dosuditi naknadu štete u iznosu 270,00 eur.
36.Odredbom čl. 1086. ZOO propisano je da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka kada je nastala. Stoga, kada se zahtjev na naknadu štete odnosi na potraživanja tzv. nenovčane imovinske štete i kada je visina štete utvrđena prema cijenama u vrijeme presuđenja, zatezna kamata na utvrđeni iznos štete tužitelju pripada od dana donošenja presude suda prvog stupnja odnosno 4. travnja 2025. (tako primjerice u Rev-1193/2010 od 18. siječnja 2012. i Rev).
37.Zahtjev tužitelja za naknadu troškova prijevoza na kontrolne preglede kojih je bilo 5 u [adresa] koji je od njegovog mjesta stanovanja udaljeno 6 km i 19 u [adresa] koja je od njegovog mjesta stanovanja udaljena 20 km, postavljen u tužbi u iznosu od 856,00 kn nije osnovan. Naime, u konkretnom slučaju, tužitelj je bio dužan dokazati da mu je nastao trošak prijevoza radi liječenja odnosno bio je dužan dokazati osnovu i visinu tužbenog zahtjeva po toj osnovi te dostaviti adekvatne dokaze ili predložiti izvođenje određenih dokaza za utvrđenje takvih činjenica o postojanju prava na isplatu takvog troška u visini od 856,00 kn/113,61 eur. Međutim, tužitelj je dostavio samo dokaz o udaljenosti njegovog mjesta prebivališta do zdravstvenih ustanova u [adresa] I [adresa], što samo po sebi nije dostatno za zaključak da je tužitelju nastao trošak prijevoza u utuženoj visini, pa je u tom dijelu njegov zahtjev odbijen kao neosnovan.
38.Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP valjalo je preinačiti pobijanu presudu pod stavkom I izreke i naložiti tuženiku naknaditi tužitelju neimovinsku štetu u iznosu od 1.844,85 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. studenog 2017. pa do isplate i naložiti tuženiku naknaditi tužitelju imovinsku štetu na ime tuđe pomoći i njege u iznosu od 270,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. travnja 2025. pa do isplate, a temeljem čl. 368.st.1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom odbijajućem dijelu pod stavkom I izreke na ime imovinske štete za iznos od 128,17 eur (na ime tuđe pomoći i njege) sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom od 30. studenog 2017. pa do isplate i za iznos od 113,61 eur na ime troškova liječenja (prijevoza na kontrolne preglede) sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom od 30. studenog 2017. pa do isplate te u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu zatezne kamate na dosuđenu glavnicu na ime nenovčane imovinske štete u iznosu od 270,00 eur tekuću od 30. studenog 2017. pa do 3. travnja 2025., te odlučiti kao u izreci pod stavkom II.
39.Odredbom čl. 154 st. 2 ZPP je propisano da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.
40.Budući da je tužitelj u pogledu pravne osnove tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti odnosno u omjeru od 100%, a u pogledu visine tužbenog zahtjeva u odnosu na ukupno zatraženih 2.356,63 eur u omjeru od 89,74%, proizlazi da je tužitelj u sporu uspio u omjeru od 94,87% (100%+89,74% =189,74%, 189,74%:2=94,87%), dok je tuženik u sporu uspio u preostalom omjeru od 5,13% pa kada se tužiteljev uspjeh u sporu umanji za tuženikov uspjeh u sporu, proizlazi da je tužitelj uspio u sporu u konačnom omjeru od 89,74%.
41. Prema tome, tužitelj ima pravo na naknadu troška nastalog zastupanjem po punomoćniku odvjetniku prema navedenom omjeru, sukladno odredbi iz čl. 154. st. 2. ZPP-a u svezi čl. 155. st. 1. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12,103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 i 138/23 - dalje Tarifa) prema VPS 2.356,63 eur i to: za sastav odštetnog zahtjeva od 30.11.2017. (Tbr.7.8.Tarife), tužbe (Tbr.7.1.Tarife), za sastav 4 podneska i to od 31.8.2018., 5.10.2018., 4.7.2019. i 22.5.2020. (Tbr. 8.1. Tarife) jer iz stanja spisa proizlazi da se radilo o obrazloženim podnescima koji su bili potrebni za vođenje ove parnice u smislu čl. 155 ZPP, za pristupe na ročišta od 7.11.2018., 18.2.2019., 4.12.2019., 13.2. 2020., 1.9.2021., 1.4.2022., 19.1.2023. (Tbr.9.1. Tarife) jer iz stanja spisa proizlazi da se na njima raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi što iznosi 1.300,00 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eur i 25% PDV iznosi ukupno 3.250,00 eur, a srazmjerno uspjehu od 89,74% iznosi 2.916,55 eur) a uz trošak predujma za medicinsko vještačenje od 2.500,00 kn/331,81 eur koji je tužitelju u cijelosti priznat jer je bio potreban za vođenje spora (čl. 155. st. 1. ZPP-a) iznosi ukupno 3.248,36 eur, koji iznos je tužitelju valjalo dosuditi na ime troškova ovog parničnog postupka.
42.Kako je povodom žalbe tužitelja prvostupanjska presuda preinačena na način da je tužitelj uspio u ovom postupku sa 89,74%, valjalo je u skladu s tim preinačiti i odluku o trošku sadržan pod stavkom II izreke prvostupanjske presude (čl. 166. st.2. ZPP).
43.Tužitelju je temeljem Tbr 10/1 Tarife priznat trošak sastava žalbe, uvećano za iznos PDV u omjeru od 25% (Tbr. 42.), srazmjerno uspjehu žalbe od 89,74% u iznosu od 280,44 eur.
U Zagrebu, 7. listopada 2025. godine
Predsjednica vijeća:
Jadranka Matić
