Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž Ob-332/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr.sc. Iris Gović Penić kao predsjednika vijeća, Sanje Joka Umićević, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ines Kovačević, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Marku Rafaju, odvjetniku iz Siska, protiv tuženika ĐJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], sada u Požegi, Osječka 77, zastupanog po punomoćniku Pavlu Mrkonjiću, odvjetniku iz Zagreba, uz sudjelovanje mlt. djece i to mlt. BJF, OIB: [osobni identifikacijski broj] i mlt. SJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], koje zastupa posebni skrbnik LJ, iz Centra za posebno skrbništvo u Zagrebu, radi razvoda braka te odlučivanja o mlt. djeci, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Petrinji, poslovni broj P Ob-277/2024-27 od 16. lipnja 2025., u sjednici vijeća 7. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, Stalna služba u Petrinji, poslovni broj P Ob-277/2024-27 od 16. lipnja 2025. u točki I., II. i IV. izreke.

r i j e š i o  j e

Ukida se navedena presuda u točki III. i V. izreke te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I Razvodi se brak koji su tužiteljica BJ, rođena B, rođ. dana **.**.1987. u [adresa], i tuženik ĐJ, rođ. **.**.1986. u [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], sklopili dana 15. prosinca 2007. godine u [adresa], a koji brak je upisan u matici vjenčanih matičnog područja [adresa] za godinu 2007. pod rednim brojem 190.

II Zajednička djeca stranaka mlt. BJF, rođ. dana **.**.2008. u [adresa], i mlt. SJ, rođ. dana **.**.2015. u [adresa], stanovati će s majkom BJ, na adresi majke.

III BJ ostvarivati će samostalnu roditeljsku skrb nad mlt. BJF i mlt. FJ.

IV Tuženik ĐJ dužan je na ime uzdržavanja mlt. BJF plaćati mjesečno iznos od 250,00 eura, a za mlt. FJ plaćati mjesečno iznos od 200,00 eura počev od 4. 9. 2024. godine pa nadalje i to sve do zadnjeg dana u mjesecu za tekući mjesec i to sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki dospjeli, a neisplaćeni iznos od dospijeća svakog iznosa pa do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti i to na tekući račun BJ na IBAN [broj bankovnog računa].

V Otac ĐJ održavati će osobne odnose s mlt. BJF i mlt. FJ jednom tjedno u trajanju od 2 sata (srijedom od 12.00 do 14.00 h) u prostorijama Hrvatskog zavoda za socijalni rad, Područnog ureda Petrinja uz nadzor stručnog radnika, u trajanju od šest mjeseci nakon odsluženja kazne zatvora tuženika.“

2. Protiv te presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 142/22 i 155/23

- dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je odlučivanje o razvodu braka stranaka, o tome s kim će stanovati maloljetna zajednička djeca stranaka, o roditeljskoj skrbi, uzdržavanju te održavanju osobnih odnosa maloljetne djece s tuženikom.

5. U odnosu na točke I., II. i IV. izreke nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju ističe tuženik jer su u prvostupanjskoj presudi u tom dijelu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a isto tako u odnosu na taj dio prvostupanjske presude nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP koju ističe tuženik.

6. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne presude u odnosu na točku I., II. i IV. presude te osnovom izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno čl. 8. ZPP u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

7. Tako je prvostupanjski sud utvrdio da su tužiteljica i tuženik zaključili 15. prosinca 2007. u [adresa] brak upisan u maticu vjenčanih matičnog područja [adresa] za 2007. godinu pod rednim brojem 190; da je tijekom postupka tuženik kao bračni drug izjavio izričito da ne osporava osnovanost tužbenog zahtjeva u dijelu kojim tužiteljica traži da se brak stranaka razvede.

8. Stoga je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da se smatra da su bračni drugovi podnijeli prijedlog za sporazumni razvod braka te je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u tom dijelu sukladno odredbi čl. 369. st. 3. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, broj: 103/15, 98/19, 47/20, 49/23 i 156/23 - dalje ObZ), a u svezi čl. 51. toč. 1. ObZ.

9. Također je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odlučio da će zajednička djeca stranaka mlt. BJF rođena **.**.2008. i mlt. SJ rođen **.**.2015. stanovati s majkom, tužiteljicom na adresi majke cijeneći pri tome da su se stranke sporazumjele da zajednička djeca stanuju s majkom, tužiteljicom na njezinoj adresi te pravilno ocijenivši da je isti sporazum u interesu mlt. djece stranaka (čl. 53. ObZ).

10. Isto tako je valjana ocjena prvostupanjskog suda da je tuženik kao otac dužan uzdržavati mlt. djecu te plaćati na ime uzdržavanja mlt. JJ mjesečni iznos od 250,00 eura, a za mlt. SJ mjesečno iznos od 200,00 eura počev od 4. rujna 2024. pa nadalje.

11. Također se žalitelju ukazuje da se na ročištu 27. svibnja 2025. nije protivio dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na plaćanje uzdržavanja u iznosu koji je dosuđen te je isto tako prvostupanjski sud pravilno u tom dijelu primijenio odredbu čl. 314. ObZ uz to cijeneći da je tuženik kao obveznik uzdržavanja bez primanja jer se nalazi na izdržavanju kazne zatvora te je obveznik uzdržavanja dvoje maloljetne djece, a žalitelju valja ukazati na odredbu čl. 309. st. 1. i 2. ObZ i čl. 310. ObZ.

12. Međutim, prvostupanjski sud propustio je u potpunosti utvrditi sve odlučne činjenice pri donošenju odluke o ostvarivanju roditeljske skrbi nad mlt. GJ i mlt. SJ, zajedničkom djecom stranaka.

13. Naime, prvostupanjski sud odlučuje u točki III. izreke da će tužiteljica, majka maloljetne djece, ostvarivati samostalnu roditeljsku skrb nad maloljetnom djecom, a sukladno prijedlogu tužiteljice smatrajući da je prijedlog tužiteljice u cijelosti osnovan jer je tuženik počinio kazneno djelo obiteljskog nasilja te posljedično osuđen na izdržavanje kazne zatvora izrečene su mu sigurnosne mjere u odnosu na tužiteljicu i zajedničko kućanstvo u kojem živi s djecom pa da zato s tuženikom sigurno nije moguća suradnja i postizanje sporazuma o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, da je stoga sukladno mišljenju Hrvatskog zavoda za socijalni rad potrebno majci omogućiti samostalno izvršavanje roditeljske skrbi jer mjere opreza u odnosu na majku predstavljaju i objektivnu prepreku za zajedničko obavljanje roditeljske skrbi s tim da je posebni skrbnik djece podržao takvo mišljenje odnosno zaključak stručnog tima HZSR PU Petrinja te prvostupanjski sud navodi da je presudom Općinskog suda u Sisku, broj Kov-771/2024 od 17. prosinca 2024. utvrđeno da je tuženik proglašen krivim za kazneno djelo protiv opće sigurnosti dovođenjem u opasnost života i imovine općeopasnim radnjama ili sredstvom, kaznenim djelom protiv javnog mira – napad na službenu osobu te kazneno djelo protiv braka, obitelji i djece, nasilje u obitelji, a izrečena mu je sigurnosna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenje oštećene BJ (tužiteljice) u razdaljini od 100 metara u trajanju od 3 godine dulje od izrečene kazne zatvora te sigurnosna mjera udaljenja iz zajedničkog kućanstva s njom na adresi u [adresa], u trajanju od 3 godina dulje od izrečene kazne zatvora.

14. Prema odredbi čl. 104. st. 1. ObZ roditelji imaju pravo i dužnost ravnopravno, zajednički i sporazumno ostvarivati roditeljsku skrb, a sukladno čl. 105. st. 1. ObZ jedan roditelj samostalno ostvaruje roditeljsku skrb potpuno, djelomice ili u odnosu na odlučivanje o određenom bitnom pitanju u vezi s djetetom uz istodobno ograničavanje drugog roditelja na ostvarivanje roditeljske skrbi u tom dijelu samo na temelju sudske odluke u skladu s djetetovom dobrobiti. Roditelj koji se protivi zajedničkom ostvarivanju roditeljske skrbi dužan je dokazati da zajednička roditeljska skrb nije za dobrobit djeteta u protivnom sud može samostalno ostvarivanje roditeljske skrbi povjeriti drugom roditelju ako je to u skladu s dobrobiti djeteta (stavak 4. istog članka), a sukladno stavku 5. istog članka kad sud donosi odluku o samostalnom ostvarivanju roditeljske skrbi odredit će hoće li roditelj koji samostalno ostvaruje roditeljsku skrb sam zastupati dijete u bitnim osobnim pravima ili uz suglasnost drugog roditelja sukladno čl. 100. ObZ. Prema čl. 100. st. 1. ObZ zastupanje u vezi s bitnim osobnim pravima djeteta odnosi se na promjenu djetetova osobnog imena, promjenu prebivališta odnosno boravišta djeteta i izbor ili promjenu vjerske pripadnosti.

15. Sukladno navedenim zakonskim odredbama za zaključiti je da roditelji prvenstveno zajednički i sporazumno ostvaruju roditeljsku skrb, a što predstavlja njihovo pravo i dužnost obzirom na to da je to svakako u najboljem interesu maloljetnog djeteta. Izuzeci od navedenoga propisani su zakonom (npr. ako je drugi roditelj umro ili je proglašen umrlim sukladno čl. 105. st. 2. ObZ) dok također i sud može odlučiti da jedan roditelj samostalno ostvaruje roditeljsku skrb i to potpuno, djelomice ili u odnosu na odlučivanje o nekom bitnom pitanju u vezi s djetetom, ali prvenstveno pri tome cijeneći djetetovu dobrobit.

16. Tužiteljica se u ovom postupku protivila zajedničkom ostvarivanju roditeljske skrbi te je predložila da ona samostalno ostvaruje roditeljsku skrb u odnosu na oboje maloljetne zajedničke djece stranaka te se stoga dužna u postupku dokazati da zajednička roditeljska skrb nad maloljetnom djecom nije za dobrobit djece.

17. Iz do sada provedenog postupka proizlazilo bi da je tuženik otac maloljetne djece pravomoćno kazneno osuđen na kaznu zatvora (presuda Kov-771/2024-8 od 17. prosinca 2024.) presudom na temelju sporazuma Općinskog suda u Sisku, a kojim je tuženik osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, kaznu zatvora od jedne godine te kaznu zatvora u trajanju od jedne godine odnosno na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i jedanaest mjeseci te mu je izrečena djelomična uvjetna osuda, ujedno mu je izrečena sigurnosna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja oštećene – tužiteljice na razdaljini od 100 metara u trajanju od tri godine dulje od izrečene kazne zatvore iz djelomične uvjetne osude te sigurnosna mjera udaljenja iz zajedničkog kućanstva s oštećenicom – tužiteljicom u trajanju od tri godine dulje od izrečene kazne zatvora iz djelomične uvjetne osude, a iz navedene kaznene presude proizlazi da je tuženik ostvario biće kaznenog djela općeopasnog izazivanja opasnosti za život i tijelo ljudi i imovinu većeg opsega općeopasnim sredstvom, silom napao policijskog službenika koji je obavljao službenu dužnost i nanio tjelesnu ozljedu službenoj osobi te teško kršio propise o zaštiti od nasilja u obitelji i time kod člana obitelji bliske osobe izazvao strah za njezinu sigurnost i doveo ju u ponižavajući položaj te iz navedene kaznene presude ne proizlazi da se kazneno djelo koje se odnosi na nasilje u obitelji činjenično odnosi na mlt. djecu već isključivo na odnos tuženika sa svojom tada suprugom – tužiteljicom.

18. Osnovano žalitelj ističe da u tom dijelu prvostupanjske presude je ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a to stoga jer je sud prvog stupnja propustio u potpunosti utvrditi sve odlučne činjenice za donošenje odluke o roditeljskoj skrbi nad zajedničkom maloljetnom djecom stranaka. Naime, propušteno je u postupku utvrditi i raspraviti kako su se odvijali obiteljski odnosi prije počinjenja naprijed navedenih kaznenih djela od strane tuženika, a u odnosu na ostvarivanje roditeljske skrbi nad maloljetnom djecom (u vrijeme postojanja braka i bračne zajednice stranaka), te je li u najboljem interesu maloljetne djece da majka ostvaruje samostalnu roditeljsku skrb pri čemu treba cijeniti i to da se – sigurnosna mjera odnosi na tužiteljicu i zajedničko kućanstvo u kojem živi s maloljetnom djecom, ali prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da zbog toga s tuženikom nije moguća suradnja i postizanje sporazuma o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, a to stoga jer se suradnja između roditelja maloljetne djece može ostvarivati ne samo prilikom fizičke prisutnosti oboje već i na druge načine pa tako npr. putem telefonskih razgovora i sl. Također se ukazuje na to da je odluka o samostalnom ostvarivanju roditeljske skrbi izuzetak, a ne pravilo te da je u slučaju da doista postoje razlozi za isto sud dužan sukladno odredbi čl. 105. st. 5. ObZ odrediti hoće li roditelj koji samostalno ostvaruje roditeljsku skrb će sam zastupati dijete u bitnim osobnim pravima ili uz suglasnost drugog roditelja sukladno čl. 100. ObZ, a na što osnovano ukazuje žalitelj.

19. Također treba reći da se odluka suda prvog stupnja o tome ne može temeljiti isključivo na izvješću HZSR PU Petrinja te na mišljenju posebnog skrbnika djece jer su isti iako relevantni u ovakvoj vrsti postupka samo jedan od provedenih dokaza u postupku i ne može se samo na njima temeljiti odluka suda o tome.

20. Uz to je i u odnosu na odluku o održavanju osobnih odnosa maloljetne djece s ocem potrebno u ponovnom postupku u potpunosti raspraviti činjenično stanje te ocijeniti na koji način maloljetna djeca trebaju održavati osobne odnose s ocem, tuženikom, a prvenstveno pri tome imajući u vidu interese i dobrobit maloljetne djece te se ukazuje sudu prvog stupnja da održavanje osobnih odnosa maloljetne djece s ocem samo jednom tjedno u trajanju od dva sata, a nakon odsluženja kazne zatvora svakako ne predstavlja način održavanja osobnih odnosa kojim bi maloljetna djeca održala kontinuitet viđanja s ocem jer takav način održavanja osobnih odnosa djece s ocem bez važnog razloga bi predstavljalo nešto što nije u najboljem interesu djece u konkretnoj situaciji. Stoga će u ponovnom postupku biti potrebno utvrditi na koji način je svaki od roditelja provodio vrijeme s djetetom i ostvarivao roditeljsku skrb prije pogoršanja obiteljskih odnosa, cijeniti pri tome mišljenje maloljetne djece te utvrditi na koji način u konkretnom slučaju treba omogućiti ostvarivanje roditeljske skrbi i ostvarivanje osobnih odnosa maloljetne djece s ocem.

21. Uz to se ukazuje na odredbu čl. 124. st. 1. ObZ kojima je propisano da sud može odrediti u odluci da se osobni odnosi djece s roditeljem ostvaruju pod nadzorom stručne osobe koju imenuje HZSR te da se ta mjera može odrediti samo privremeno u trajanju do 6 mjeseci računajući od dana kada HZSR imenuje osobu koja će obavljati nadzor nad ostvarivanjem osobnih odnosa (čl. 124. st. 3. ObZ).

22. Iz iznesenih razloga valjalo je odbiti žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I., II. i IV. izreke (čl. 368. st. 1. ZPP) te ukinuti prvostupanjsku presudu u točki III. i V. izreke i u tom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 370. ZPP).

23. U ponovnom će postupku prvostupanjski sud raspraviti i utvrditi činjenice o kojima ovisi ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva u točki III. i V. izreke te će tek nakon toga biti u mogućnosti ocjenom izvedenih dokaza u skladu s čl. 8. ZPP donijeti pravilnu i zakonitu odluku.

U Zagrebu 7. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

mr.sc. Iris Gović Penić