Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, Tomaša Masaryka 8

Poslovni broj: P-337/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Željki Jurić, u parničnom predmetu po tužbi tužitelja LČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku u Bjelovaru, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupani po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave, 3. listopada 2025.

p r e s u d i o  je

I Odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj 3207978137 od 30. studenog 2006. godine zaključenog između tužitelja LČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu 829,64 eura (slovima osamsto dvadeset devet eura i šezdeset četiri centa),eura uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku 15 dana.

III Nalaže se Republici Hrvatskoj da na teret sredstava Državnog proračuna tužitelju naknadi trošak delegacije u iznosu od 33,20 eura (trideset tri eura i dvadeset centi) u roku od 15 dana.

IV S preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnih troškova do iznosa od zatraženih 1.519,52 eura, tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj je 9. travnja 2025. podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojom je obračunata naknada za obradu i odobravanje kredita te radi povrata iznosa koji je platio po osnovi predmetne naknade.

1.2. U tužbi i tijekom postupka tužitelj navodi da je s tuženikom 30. studenog 2006. sklopio Ugovor o kreditu br. 3207978137 (kreditna partija br. 7103424749), koji je potvrđen kod javnog bilježnika Marije Kustić iz [adresa] 30. studenog 2006. pod brojem OV-21 751/06, a prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 94.000,00 HRK. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseci.

1.3. U tužbi se, nadalje, navodi da je odredbom članka 2. Ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, a kojom je odredbom Ugovora o kreditu tužitelj de facto bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit. Predmetna naknada tužitelju je naplaćena u iznosu od 1.880,00 HRK, te je spornim člankom 2. Ugovora o kreditu regulirana obveza tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita.

1.4. Tužitelj u tužbi ističe da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tuženik tužitelju nije pojasnio u čemu se sastoji tzv. ulazna naknada koja mu je naplaćena prije isplate kredita iz čega proizlazi da je i ugovorna odredba kojom je tužitelj bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit nepoštena, a slijedom toga i ništetna.

1.5. Stoga tužitelj smatra, da je predmetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu ništetna, te predlaže da sud donese presudu kojom bi utvrdio ništetnost odredbe.

2.1. Tuženik u svom odgovoru na tužbu u kojoj tužitelj traži da se utvrdi ništetnost članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3207978137 od 30. studenog 2006. (koji obvezuje korisnika kredita na plaćanje svih naknada i troškova prema Tarifnoj odluci), u potpunosti osporava tužiteljevu tvrdnju. Prvenstveno, ističe da tužitelj nije dokazao svoj status potrošača ni da je kredit koristio za isključivo potrošačke svrhe, pa je na tužitelju teret dokazivanja prema Zakonu o zaštiti potrošača (NN 19/2022). Kao potvrdu svoje prakse, tuženik prilaže sudske odluke Županijskih sudova u Zagrebu (Gž-1748/2021, Gž-1562/2021) i Splitu (Gž-633/2021), koje potvrđuju da svojstvo potrošača treba dokazati sama fizička osoba.

2.2. Što se tiče osporavanja ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita, tuženik u svom odgovoru naglašava da je ona bila jasno i razumljivo istaknuta u standardnom ugovoru i u ponudi dostavljenoj tužitelju te da su mu službenici banke tijekom pregovora detaljno objasnili visinu i način plaćanja naknade, uključujući mogućnost pokrića iz sredstava kredita. U prilog tome tuženik je priložio izvadak iz interne Upute službenicima za odobravanje kredita, iz koje se vidi opseg troškova (operativni i materijalni troškovi, regulatorne i treće strane) obuhvaćenih naknadom. Tuženik se poziva i na stajalište Suda EU u predmetu C-621/17 koje potvrđuje da Direktiva 93/13/EEZ ne traži detaljno navođenje svih pojedinačnih usluga u odredbi o naknadi, ako je iz ukupnog ugovora jasno moguće razumjeti njezine ekonomske posljedice, te na presudu Županijskog suda u Zagrebu Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022., kojom je odbijen tužiteljev zahtjev za ništetnost jer je naknada bila transparentno iskazana i pojedinačno pregovarana. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da se tužbeni zahtjevi odbije te potražuje troškove postupka.

3. Među strankama je sporno, je li nepoštena, a samim tim i ništetna, odredba čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu kojom je propisana obveza plaćanja jednokratne naknade sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora.

4. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izveo slijedeće dokaze: izvršen je uvid u potvrdu banke od 6. veljače 2025. (str.3), ugovor o kreditu (str. 5-9), odgovor na tužbu tuženika od 12. svibnja 2025. (str. 14-58), podnesak tužitelja od 3. lipnja 2025. (str. 62-72), saslušan je tužitelj (str.107-109), te pročitana sva ostala dokumentacija koja prileži spisu.

5. Na temelju izvedenih dokaza utvrđene su slijedeće činjenice:

- da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, 30. studenoga 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 3207978137,

- da je navedenim ugovorom tužitelju odobren i isplaćen kredit u iznosu od 94.000,00 HRK,

- da je odredbom članka 2. Ugovora o kreditu ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora,

- da je tužitelju kao korisniku kredita na ime predmetne naknade 30. prosinca 2006. naplaćena naknada za obradu zahtjeva u iznosu od 1.880,00 HRK , a kako to proizlazi i iz Potvrde tuženika od 6. veljače 2025. (str.3),

- da tužitelj nije pregovarao s tuženikom o ugovornim odredbama, pa tako ni o odredbi o naknadi za troškove obrade kredita, već je ugovor, koji je potpisao, bio unaprijed sastavljen (tipski) ugovor.

6.1. Tužitelj tvrdi da je odredba članka 2. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba, dok tuženik nalazi da u odnosu na istu nije dopušteno ispitivanje poštenosti, obzirom da se radi o odredbi koja je jasna, razumljiva i lako uočljiva.

6.2. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, razumljive i lako uočljive.

6.3. Sud Europske Unije, u predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020., postavio je određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost.

6.4. U tim je predmetima rečeno da ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora. Ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

6.5. Prema tomu, ovaj sud je dužan provjeriti jasnoću, uočljivost i razumljivost ugovorne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita te utvrditi je li takva odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama, pri čemu se mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredba, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev -673/2023-2 od 13. veljače 2024.

6.6. Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavak 2. istog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

6.7. Citirane odredbe, prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju moraju se tumačiti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, koja pitanje pojedinačnog pregovaranja određuje u članku 3. stavku 2. koji glasi: „Uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora“.

10.1. Tužitelj tvrdi da nije imao mogućnost utjecati na sadržaj unaprijed sastavljenih ugovornih odredaba upravo zbog toga što ih je tuženik sastavio unaprijed. Tuženik ne spori činjenicu da je riječ o unaprijed formuliranoj standardnoj ugovornoj odredbi koja je dio njegovog unaprijed formuliranog standardnog ugovora ni činjenicu da na sadržaj unaprijed sastavljenih odredbi zato što su sastavljene unaprijed tužitelj nije utjecao. Međutim, samo zato što je neka odredba unaprijed sastavljena, ne znači da automatski treba zaključiti kako o toj odredbi strane nisu pojedinačno pregovarale. Da bi se navedena zakonska presumpcija primijenila, nije dovoljno dokazati samo da je tu ugovornu odredbu unaprijed formulirao trgovac, nego treba dokazati i da upravo zbog toga što ju je trgovac sastavio unaprijed potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

10.2. Odredbom članka 219. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 91/92., 112/99.,117/03., 84/08.,123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje u tekstu: ZPP), propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, a ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 221a. ZPP-a).

10.3. Radi utvrđivanja je li u konkretnom slučaju tuženik u procesu pojedinačnih pregovora ugovorio naknadu za obradu i odobravanje kredita, koja odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, sud je saslušao tužitelja (str. 108), dok tuženik nije ni predlagao saslušanje djelatnika koji je pojedinačno pregovarao s tužiteljem. Iz iskaza tužitelja slijedi da nije bio informiran o naknadi koju je bio dužan platiti, iako je ona sadržana u ugovoru, niti je bio obaviješten o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi ulaze i u kojoj visini svaki od njih) te da mu niti prilikom ovjere ugovora o kreditu kod javnog bilježnika nije posebno pojašnjena naknada za obradu kredita.

10.4. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao istinit, obzirom da je isti uvjerljiv i okolnosan, te na temelju njegovog iskaza sud zaključuje da je tužitelj bio u podređenom položaju, gdje mu je ponuđen unaprijed sastavljen ugovor, koji je sadržavao i odredbu o spornoj naknadi za obradu i odobravanje kredita, no tužitelj nije mogao pregovarati o visini te naknade niti uopće o plaćanju iste, odnosno koji troškovi ili pružene usluge se njome podmiruju. Nadalje, ovaj sud cijeni da nije sporan niti status tužitelja kao potrošača u smislu odredaba članka 3. stavak 1. ZZP/03, jer iz iskaza tužitelja saslušanog u svrhu dokazivanja, a čiji iskaz je sud u cijelosti prihvati kao istinit i uvjerljiv, proizlazi da je predmetni kredit podigao radi financiranja svatova i rekonstrukcije kuće.

10.5. Dakle, uzevši u obzir činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, te da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati, na tuženiku je bio teret dokaza da sporna ugovorna odredba kojom trošak obrade i odobravanja kredita snosi tužitelj kao potrošač odgovara stvarno pruženim uslugama, odnosno troškovima koje je on imao. Tuženik, međutim, u tom smjeru nije predložio nikakve dokaz niti je dokazao opravdanost ugovorene naknade u odnosu na odobreni kredit, uslijed čega sud nalazi da je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je uzrokovalo znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

10.6. Također, kada je riječ o pitanju je li poštivan zahtjev dobre vjere u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13, odnosno je li tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, sud mora utvrditi je li tuženik mogao razumno očekivati da će tužitelj prihvatiti spornu ugovornu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora. Obzirom na izostanak pojedinačnih pregovora i činjenicu da se radi o tipskom ugovoru, može se zaključiti da tuženik nije vodio računa o tim zakonitim interesima tužitelja kao potrošača.

10.7. Slijedom navedenog, u slučaju konkretnog ugovora o kreditu, sud nalazi da je tuženik tužitelju ponudio ugovor pod unaprijed formuliranim uvjetima na koje tužitelj nije mogao utjecati, koristeći činjenicu da tužitelj nema dovoljno financijskog znanja za preispitivanje ugovornih odredbi, kao i činjenicu da mu je novac bio neophodan za svatove i rekonstrukciju kuće, pri čemu se tuženik kao banka ne može ekskulpirati obrazloženjem da je tužitelj imao dovoljno informacija o spornoj ugovornoj odredbi . Tuženik ove navode ničime nije dokazao, a evidentno je da tužitelj kao prodavač po zanimanju, nije imao dovoljno financijskog i ekonomskog znanja da bude ravnopravan sudionik ugovornog odnosa.

10.8. Prema odredbi članka 83. ZZP-a, prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

10.9. Također, valja ukazati i da odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22, 156/22, 155/23; dalje u tekstu ZOO) , koje reguliraju ugovor o kreditu, ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

11. Posljedično, obzirom da je sud zauzeo shvaćanje da je sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu i odobravanje kredita ništetna ugovorna odredba, tužitelju, sukladno odredbi članka 1111. ZOO pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ugovorne odredbe primio (visina kojeg iznosa među strankama nije bila sporna), sa zakonskim zateznim kamatama.

12.1. Međutim, kako tužitelj u ovom postupku traži samo utvrđenje ništetnosti sporne odredbe, no ne i da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, sud temeljem čl. 2. st. 1. ZPP-a odlučuje u granicama zahtjeva postavljenih u postupku.

12.2. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a, usvojen je tužbeni zahtjev i odlučeno kao u izreci ove presude (toč. I. izreke).

13.1. Tužitelj je u pogledu osnove i visine konačno postavljenog tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti u postupku, pa mu je tuženik dužan naknaditi sve troškove koji su bili potrebni, a koji su izazvani vođenjem postupka.

13.2. Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. istog Zakona.

14.1. Vrijednost predmeta spora iznosi 1.327,23 eura.

14.2. Slijedom navedenog, odvjetniku prema navedenoj vrijednosti predmeta spora pripada nagrada u visini od 100 bodova, a vrijednost boda prema Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23; dalje u tekstu OT-a) iznosi 2,00 eura.

14.3. Tužitelj je zatražio naknadu parničnih troškova prema troškovniku priloženom u spisu, u ukupnom iznosu od 1.519,52 eura (str. 110-111).

14.4. Obzirom na vrijednost predmeta spora (1.327,23 eura) i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14.,107/15., 37/22. i 126/22., u daljnjem tekstu: Tarifa) tužitelju pripada za sastavljanje tužbe 100 bodova (Tbr.7. t.1. Tarife), za zastupanje na ročištu od 3. listopada 2025. godine 100 bodova (Tbr.9. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), za sastavljanje podnesaka od 3. lipnja 2025. - 100 bodova (Tbr.8. t.1. u vezi s Tbr.7. t.1. Tarife), odnosno ukupno 300 bodova, što pomnoženo s 2,00 eura, koliko iznosi vrijednost boda (Tbr.48. t.3. i Tbr.50. Tarife) daje iznos od 600,00 eura, čemu treba dodati porez na dodanu vrijednost (25%) u iznosu od 150 eura, što onda iznosi 750 eura.

14.5. Opravdan i nužan trošak je i trošak pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 79,64 eura, tako da ukupni parnični trošak iznosi 829,64 eura.

14.6. Tužitelju nije dosuđen trošak sastava podneska od 10. travnja 2025. kojim obavještava sud o plaćenoj sudskoj pristojbi jer isti nije nužan u postupku, trošak pristupa na ročište za objavu presude jer istom nije pristupio, te trošak dopisa upućenog tuženiku od 28. siječnja 2025. koji također nije bio nužan za postupak jer je zatraženi podatak od tuženika mogao pribaviti sud, na prijedlog tužitelja.

15.1. Temeljem odredbe čl. 11. st. 4. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24) u tzv. delegiranim spisima strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza, a odvjetnicima i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određenih Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata.

15.2. Naknada troškova iz stavka 4. ovoga članka isplatit će se na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom (čl. 11. st. 5. Zakona o sudovima).

15.3. Punomoćnik tužitelja je postavio zahtjev za naknadu troškova izbivanja iz pisarnice, te trošak prijevoza za sebe i tužitelja (tri puta po 16,60 eura), a navedeni trošak prijevoza opravdava priloženim cjenikom tvrtke Čazmatrans Nova d.o.o. (str. 114-117).

15.4. Kako su tužitelj i njegov punomoćnik sudu pristupili samo na jedno ročište održano 3. listopada 2025., pripada im naknada za troškove prijevoza samo za taj dan i to u iznosu od po 16,60 eura.

15.5. Sud nalazi da zahtjev punomoćnika tužiteljice za izbivanje iz pisarnice nije osnovan jer putovanje iz [adresa] do Virovitice ne traje duže od tri sata, što je utvrđeno provjerom na web stranici HAK-a (https://map.hak.hr), dok je trošak javnog prijevoza osnovan ali samo za pristup na ročište 3. listopada 2025., budući da drugih ročišta u ovom predmetu niti nije bilo. Navedeni trošak prijevoza za punomoćnika tužitelja i za tužitelja osobno iznosi za svakog po 16,60 eura.

15.6. Time je trošak delegacije osnovan u dijelu koji se odnosi na troškove prijevoza i to u iznosu od 33,20 eura.

16. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci presude.

U Virovitici 3. listopada 2025.

Sutkinja:

Željka Jurić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda. O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Za tužitelja: Odvjetnik Predrag Kralik, Ferde Rusana 4, Bjelovar

2. Za tuženika: Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri

d.o.o.,Lopašićeva 6, Zagreb