Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1817/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Anđele Bošković Rajković predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Zagrajski sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Branke Guljaš članice vijeća, u građanskoj pravnoj stvari tužitelja KG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Milan Rimay, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o. Zagreb, radi: utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1604/2024-12 od 24. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 2. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja se uvažava kao osnovana a žalba tuženika se djelomično odbija kao neosnovana i djelomično uvažava kao osnovana pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1604/2024-12 od 24. siječnja 2025.:

a) potvrđuje u pobijanim toč. I., II. i IV. izreke,

b) preinačava u odluci o troškovima postupka pod toč. III. izreke, tako da sada glasi:

Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB 52508873833 da tužitelju KG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] plati trošak postupka u iznosu od 664,81 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 24. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

II. Zahtjev tužitelja i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, odbijaju se kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 3.4. Ugovora o kreditu broj [ broj kredita], sklopljenog dana 11.05.2012. godine, između tužitelja, KG iz [adresa] i prednika tuženika, Banco Popolare Croatia d.d. iz Zagreba, kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kredita.

II. Nalaže se tuženiku, OTP banka d.d. iz Splita, da tužitelju, KG iz [adresa], plati iznos od 398,17 EUR, sa zateznom kamatom, računatom od 11.05.2012. do isplate, po stopi koja je:

- do 31.07.2015., određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022., određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 01.01.2023. do 29.12.2023., određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30.12.2023. do isplate, određena za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 789,81 EUR, sa zateznom kamatom računatom od 24. siječnja 2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka."

2. Presudu suda prvog stupnja pravovremeno podnesenom žalbom pobijaju tužitelj i tuženik.

2.1. Tužitelj presudu suda prvog stupnja pobija u odluci o troškovima postupka pod toč. III. izreke u kojem je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka preko iznosa od 789,81 EUR, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži i tužitelju dosudi trošak za pristup na ročište za objavu presude, s tim da potražuje trošak za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

2.2. Tuženik presudu suda prvog stupnja pod toč. I. i II. izreke, kao i odluku o troškovima postupka u dosuđujućem dijelu pod toč. III. izreke, s prijedlogom da se žalba uvaži i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, troškovi postupka dosude tuženiku, s tim da potražuje trošak za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu. U žalbi ističe da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP) jer da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, nema razloga o odlučnim činjenicama i nerazumljiva je.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužitelja je osnovana a žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tužitelja i tuženika, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe čl. 3.4. Ugovora o kreditu broj [ broj kredita], sklopljenog dana 11. svibnja 2012. između tužitelja i prednika tuženika Banco Popolare Croatia d.d. Zagreba, kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kredita, kao i zahtjev iznosa plaćenog na ime jednokratne naknade za obradu kredita sa pripadajućom zateznom kamatom.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda suda prvog stupnja je jasna i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i nejasnoća, pa se može ispitati, tako da donošenjem pobijane odluke sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

8. U konkretnoj situaciji kada je tužitelju kao slabijoj ugovornoj strani tuženik ponudio sklapanje tipskog nenamjenskog gotovinskog Ugovora o kreditu sa spornom odredbom o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, upravo u toj ugovornoj odredbi morao je jasno navesti koji sve troškovi čine trošak jednokratne naknade i zašto baš u iznosu od 3.000,00 kn odnosno 398,17 EUR i zašto se mora platiti prije isplate kredita.

9. Navedena sporna odredba čl. 3.4. Ugovora o kreditu nikako se ne može smatrati jasnom i lako razumljivom, a tuženik nije niti predložio relevantne dokaze kojima bi se utvrdilo suprotno (da je jasna i lako razumljiva, da se o istoj pregovaralo, da je tužitelj bila upoznat koje troškove obuhvaća naknada) zbog čega, da ima te kvalitete (a nema), ne bi bilo dopušteno ocjenjivati je li riječ o poštenoj ugovornoj odredbi, sukladno odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., u daljnjem tekstu: ZZP) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnim ugovornu odredbu čl. 3.4. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita, jer je riječ o standardiziranom tipskom ugovoru u smislu odredbe čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., u daljnjem tekstu: ZOO), o toj odredbi Ugovora nije se pregovaralo, bila je unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj kao slabija ugovorna strana nije imao nikakvu mogućnost utjecati na tu odredbu koju je tuženik unaprijed formulirao, s tim da kao takva predmetna odredba dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelju kao potrošača i slabije ugovorne strane, sukladno odredbama čl. 96. i 102. ZZP-a.

11. Tuženik kao bankarska institucija ugovara i naplaćuje ugovorne kamate u ugovorima o kreditima, a kamate predstavljaju cijenu kredita i u kamatu kao naknadu za odobreni iznos kredita uobičajeno su ukalkulirani troškovi poslovanja i očekivana dobit odnosno zarada.

11.1. Ispitivanje mogućeg postojanja znatnije neravnoteže ne može se ograničiti samo na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

11.2. Naime, odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a nije propisano plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita prilikom korištenja kredita. Iako u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije bilo zabranjeno ugovaranje naknade za obradu kredita, a kako nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, plaćanje naknade moralo se ugovoriti, riječ je o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP-a o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Stoga, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

12. Sud prvog stupnja u postupku je utvrdio da tužitelj nije bio upoznat s troškovima koji čine protučinidbu za spornu naknadu, pa su neosnovani žalbeni navodi da je odluka o nepoštenosti navedene ugovorne odredbe donesena samo zbog činjenice da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

13. Među strankama u tijeku postupka nije bilo sporno da je jednokratna naknada naplaćena od tužitelja i da iznosi 398,17 EUR.

14. Jedno od osnovnih načela nacionalnog zakonodavstva u obveznim odnosima je načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) prema kojem su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Zaštitu svojih prava sudionici obveznih odnosa ostvaruju pred sudom, a ZZP uređuje se pravna zaštita potrošača, a između ostalog i nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima (čl. 96. ZZP-a) i posljedice ugovaranja nepoštenih ugovornih odredbi.

15. Odredbom čl. 96. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15.1. Odredbom čl. 102. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, s tim da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

16. U vezi posljedice ništetnosti odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (čl. 324. st. 1. ZOO-a). Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, a sud prvog stupnja pravilno se pozvao na odredbu čl. 328. ZOO-a. Upravo na temelju ovih odredbi nacionalnog prava, kao i mjerodavnih odredbi ZZP-a na koje se pozvao sud prvog stupnja, tužiteljica uživa pravnu zaštitu na koju kao potrošač ima pravo.

17. Prema tome, sud prvog stupnja pravilno je zaključio da je predmetna odredba čl. 3.4. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita nepoštena u smislu odredbe čl. 96. ZZP-a, a time i ništetna prema odredbi čl. 102. ZZP-a, te da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznos koji je naplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe i to sa zateznom kamatom tekućom od 11. svibnja 2012. do isplate, sukladno odredbama čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a glede zatezne kamate na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

17.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja pravilno je odlučio o istaknutom prigovoru zastare kada je isti odbio, jer je utemeljen na pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., a suprotno tuženikovo pravno shvaćanje dospjelosti obveze i zastari nije pravilno.

18. Budući da je tuženik dosuđeni iznos primio od tužitelja na temelju ništetne odredbe čl. 3.4. Ugovora o kreditu, neosnovano se poziva na svoje poštenje. Ta je odredba Ugovora o kreditu ništetna od početka, pa se tuženik ne može smatrati poštenim stjecateljem, jer je primio novčani iznos na temelju ništetne odredbe Ugovora. Stoga je zateznu kamatu sud prvog stupnja pravilno dosudio sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a od dana kada je tuženik novčani iznos primio, s tim da teče do isplate. Stopa zateznih kamata pravilno je dosuđena na temelju odredbe čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, pa je žalba tuženika djelomično odbijena kao neosnovana i presuda suda prvog stupnja potvrđena u pobijanim toč. I. i II. izreke te odlučeno kao pod toč. I. a) izreke.

19. Odluka suda prvog stupnja sukladna je i pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.

19.1. Potpuno su promašeni žalbeni navodi tuženika da se sud prvog stupnja poziva na odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (Trgovački sud u Zagrebu poslovni broj P-1401712) jer u obrazloženju odluke nema pozivanja suda prvog stupnja na tu odluku, a niti odluke donesene u žalbenom i revizijskom postupku u povodu te odluke Trgovačkog suda u Zagrebu.

20. Međutim, žalba tužitelja i žalba tuženika osnovane su u pogledu odluke o troškovima postupka pod toč. III. izreke, jer je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalnog pravo.

20.1. Iako je tužitelj u tužbi istaknuo deklaratorni i kondemnatorni zahtjev, a taj deklaratorni zahtjev je istaknut radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva za činidbu (isplatu), vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva za činidbu (isplatu), pa je sud prvog stupnja pogrešno odlučio o troškovima postupka prema vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi u iznosu od 698,17 EUR.

20.2. Pogrešno je i pravno stajalište suda prvog stupnja da se vrijednost predmeta spora treba utvrditi zbrajanjem (za deklaratorni tužbeni zahtjev 300,00 EUR i 398,17 EUR za kondemnatorni = 698,17 EUR) i da tužitelj nije previsoko odredio vrijednost predmeta spora u tužbi, zbog čega da tuženikov prigovor previsoko određene vrijednosti spora nije osnovan sukladno odredbama čl. 37. st. 1. i čl. 40. st. 2. ZPP-a.

20.3. Naime, tužitelj je očito previsoko naznačio vrijednost predmeta spora i sud prvog stupnja nije pravilno odlučio o prigovoru tuženika jer je kao vrijednost predmeta spora morao utvrditi iznos od 398,17 EUR (kondemnatorni zahtjev) i prema toj vrijednosti predmeta spora treba obračunati visinu troškova postupka za pojedinačne radnje poduzete u postupku, kao i ukupan trošak koji pripada tužitelju.

20.4. Naime, u konkretnom slučaju ne može doći do primjene odredbe čl. 37. st. 1. ZPP-a, jer deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora mjerodavna za odluku o naknadi troškova na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku u konkretnom slučaju određuje se samo prema novčanom potraživanju iz zahtjeva za isplatu (tako i VS RH Rev-374/2013-3 od 6. prosinca 2017., VS RH Rev-x-155/2010-2 od 30. lipnja 2010. i VS RH Rev-214/2002-2 od 11. ožujka 2003.).

20.5. Tužitelju prema vrijednosti predmeta spora od 398,17 EUR pripada naknada troška za sastav tužbe 50 bodova, za sastav podneska od 16. srpnja 2024. 50 bodova, za zastupanje na ročištima 6. rujna i 20. prosinca 2024. 50 bodova za svako ročište i za pristup na ročište za objavu presude 50 bodova, što je ukupno 250 bodova odnosno 500,00 EUR (vrijednost boda prema Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23.)) uvećano za PDV po stopi od 25% što iznosi 125,00 EUR, a sveukupno 625,00 EUR. Tužitelju treba priznati i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu od 13,27 EUR i na presudu u iznosu od 26,54 EUR, sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/23., u daljnjem tekstu: ZSP) što je sveukupni trošak od 664,81 EUR.

20.6. Tužitelju je na parnični trošak od 664,81 EUR dosuđena i zatezna kamata na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a po stopi zatezne kamate iz čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a pa je odluka o troškovima pod toč. III. izreke presude suda prvog stupnja preinačena i naloženo tuženiku da tužitelju plati navedeni iznos troškova postupka u roku od 15 dana na temelju odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, dok je preostali zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan i odlučeno kao u izreci pod toč. I. b).

20.7. Sud prvog stupnja pravilno je odbio zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka pod toč. IV. izreke, jer je tuženik spor izgubio u cijelosti (čl. 154. st. 1. ZPP- a) pa je u tom dijelu presuda suda prvog stupnja potvrđena i odlučeno kao u izreci pod toč. I. a).

21. Tužitelju i tuženiku nije priznat trošak žalbenog postupka, jer su sa žalbama uspjeli samo u neznatnom dijelu (čl. 166. st. 1. ZPP-a) pa je odlučeno kao pod toč. II. izreke.

22. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci na temelju odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

Osijek, 2. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Anđela Bošković Rajković