Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1952/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Krunoslave Dropulić predsjednice vijeća, sutkinje Štefice Bukvić izvjestiteljice i članice vijeća i suca Tomislava Šimića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TH, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Zrinka Petković, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 22, Poslovnica 190 Osijek, Kapucinska 25, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-701/2024-19 od 26. kolovoza 2025., u sjednici vijeća održanoj 2. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja i žalba tuženika odbijaju se kao neosnovane, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-701/2024-19 od 26. kolovoza 2025.

II. Zahtjev tuženika za naknadu troška za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I/ Utvrđuje se ništetnim dio odredbe Ugovora o kreditu broj : 51400300, broj partije:

09- 190-07409-7 sadržan u čl. 11.1. Ugovora o kreditu, koja nosi naziv “NAKNADA” a koja glasi:

“Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja kredita platiti banci naknadu za obradu kredita u visini od 1,50 % (slovima : jedna cijeli pedeset posto) od iznosa kredita.”

II/ Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Poslovnica 190 Osijek, Kapucinska 25, 31000 Osijek da tužitelju OH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 901,00 EUR-a (devestojedaneuro) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 1. siječnja 2022. pa do isplate, po stopi do 31. prosinca 2022. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Poslovnica 190 Osijek, Kapucinska 25, 31000 Osijek da tužitelju OH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] plati trošak postupka u iznosu od 207,41 EUR-a (dvjestosedameura-četrdesetjedancent) sa zateznim kamatama koje teku od 26. kolovoza 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana

IV/ Odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška."

2. Navedenu presudu u dijelu točke II. izreke kojim nije odlučeno o zateznim kamatama koje teku na iznos od 901,00 EUR-o od 31. siječnja 2002. do 31. prosinca 2021., pravovremenom žalbom, pobija tužitelj zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se žalba uvaži i tužitelju dosude i zatezne kamate koje teku na iznos od 901,00 EUR-o od 31. siječnja 2002. do 31. prosinca 2021.

2.1. Navedenu presudu, pravovremenom žalbom, pobija tuženik zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. ZPP-a, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se odbiju tužbeni zahtjevi tužitelja u cijelosti i tuženiku dosudi trošak postupka. Traži trošak za sastav žalbe i sudske pristojbe za žalbu.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tužitelja i žalba tuženika nisu osnovane.

5. Ispitujući pobijanu presudu, postupak koji je prethodio njezinom donošenju, žalbene navode tužitelja i tuženika, ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti prema odredbi iz čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5.1. Nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju neosnovano u žalbama ukazuju tužitelj i tuženik, jer je presuda jasna, neproturječna, sadrži razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

6. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje sa aspekta prava na obrazloženu sudsku odluku, a koje od sudova zahtijeva da za svoju odluku, s obzirom na okolnosti svakog pojedinog slučaja, daju dostatne i relevantne razloge. Naime, pobijana presuda sadrži dostatne i pravno relevantne razloge što strankama pokazuje da je njihov predmet zaista ispitan. Stoga se ne može govoriti o povredi prava na pravično suđenje.

6.1. Kako iz sadržaja obrazloženja presude sud prvog stupnja proizlazi da je sud prvog stupnja presudu sastavio u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a, tuženik neosnovano smatra da je počinjena bitna povreda odredbe čl. 354. st. 1 ZPP-a. Presuda suda prvog stupnja sadrži sve što mora sadržavati prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a. Sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude izložio je zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, te je naveo i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio. Provedeni dokazni prijedlozi su valjano obrazloženi (čl. 8. ZPP-a). Teret dokaza da je korisnik kredita bio valjano informiran o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva, na način razumljiv prosječnom potrošaču, da bi prosječni potrošač, a što je bio i korisnik kredita u konkretnom slučaju, uopće mogao dati informirani pristanak na sklapanje Ugovora, je na tuženiku, što tuženik nije dokazao (čl. 7. i 219. ZPP-a). Stoga je razvidno da je tijekom postupka tuženik bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje pa stoga u postupku pred sudom prvog stupnja nije doveden u nejednak položaj u odnosu na tužitelja.

7. Tuženik neosnovano upire na povredu odredbe čl. 6. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - "Međunarodni ugovori" broj 6/99 i 8/99; u daljnjem tekstu: Konvencija) koja je u primjeni na temelju odredbi Zakona o potvrđivanju Konvencije ("Narodne novine" - "Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak i 14/02), te čl. 29. Ustava Republike Hrvatske, jer mu je u postupku koji je prethodio pobijanoj odluci omogućen pristup sudu, u njemu je aktivno sudjelovao predlažući dokaze, poduzimajući sve zakonom dopuštene postupovne radnje, pa tako u konačnome i ulaganjem ovog pravnog lijeka, pa su neosnovani žalbeni navodi kojima upire na to da je pobijana presuda donesena kršenjem načela jednakosti procesnih sredstava stranaka (koje načelo strankama pružaju ujednačenu mogućnost utjecanja na tijek i rezultate postupka, ponajprije sudjelovanjem u procesnim radnjama), niti je pobijana presuda rezultat zanemarivanja tuženika.

8. Ovaj sud drugog stupnja utvrđuje da ne postoje ni žalbeni razlozi iz odredbe čl. 356. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbene zahtjeve.

9. Predmet spora su zahtjevi tužitelja

- za utvrđenjem da je ništetan dio odredbe čl. 11.1. Ugovoru o kreditu broj 51400300, broj partije 09-190-07409-7 od 17. siječnja 2002., (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), koji nosi naziv "NAKNANDA" i kojim se tužitelj kao korisnik kredita obvezao prije korištenja kredita platiti banci naknadu za obradu kredita u visini od 1,50 % od iznosa kredita,

- za isplatu iznosa od 901,00 EUR-o sa zateznim kamatama od 1. siječnja 2022. s osnova stečenog bez osnove.

10. Nakon provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja je utvrdio da su tužitelj kao potrošač i tuženik kao banka sklopili Ugovor o kreditu od siječnja 2002., kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit za kupnju stana u visini od 59.850,00 EUR-a protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju EUR-a tečajne liste Banke važećem na dan korištenja kredita uz rok otplate 15 godina odnosno 180 jednakih mjesečnih obroka. Utvrdio je da je tužitelj dana 31. siječnja 2002. uplatio iznos od 6.786,99 kn što prema fiksnom tečaju 1 EUR = 7,53450 kn iznosi 901,00 EUR-o, na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva, odnosno 1,50% od iznosa odobrenog kredita.

10.1. Nadalje je sud prvog stupnja utvrdio da tuženik kao jača ugovorna strana, suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 12. Zakonu o obveznim odnosima - "Narodne novine" broj 5391, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01; u daljnjem tekstu: ZOO/91), nije upoznao tužitelja s obvezom plaćanja sporne obveze i što to plaća plaćanjem navedene naknade, nije mu omogućio da o istoj pregovara i utječe na sadržaj, već je istu bez prethodnih pregovora jednostrano unio u Ugovor o kreditu, pri čemu se navedena naknada morala platiti prije isplate kredita, a kako bi isti bio realiziran. Time je tužitelj doveden i u neravnopravni položaj, odnosno da naknadu mora platiti ako želi kredit.

10.2. Na osnovu utvrđenog sud prvog stupnja je zaključio da je navedeno postupanje tuženika u kvalitativnom i kvantitativnom smislu uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Jednostrano određivanje naknade za obradu kredita plaćanjem neobjektivizirane naknade protivno je odredbi čl. 1065. ZOO/91, a u vezi sa čl. 12. ZOO/91, a time i ništetno prema odredbi čl. 103. ZOO/91, a što znači da je ništetna odredba čl. 11.1. Ugovora o kreditu u navedenom dijelu. Stoga je prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 11.1. Ugovora o kreditu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade i naložio tuženiku da tužitelju s osnova stjecanja bez osnove plati iznos od 901,00 EUR-o sa pripadajućim zateznim kamatama.

11. Takvo utvrđenje i zaključak suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud jer, suprotno žalbenim navodima, iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kreditnog zahtjeva nisu pregovarale jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora kreditu, na sadržaj koje tužitelj nije imao utjecaja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, (čl. 12. ZOO/91), načelu ravnopravnosti stranaka, (čl. 11. ZOO/91).

12. Suprotno žalbenim navodima tužitelja pravilno je sud prvog stupnja dosudio mu zatezne kamate od 1. siječnja 2022., a ne od 31. siječnja 2002. , jer je tužitelj u tužbi na iznos od 901,00 EUR-o zatražio zatezne kamate koje teku od 1. siječnja 2022. Iako iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj 31. siječnja 2002. uplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, prema odredbi čl. 2. st. 1. ZPP-a sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku i ne smije prekoračiti tužbeni zahtjev.

12.1. Tužba tužitelja bila je razumljiva i po njoj se moglo postupiti, pa nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 109. st. 1. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tužitelj.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika, u konkretnom slučaju sud prvog stupnja pravilno nije primijenio odredbu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine broj 96/03, 46/07, 79/07) koji je bio na snazi od 18. lipnja 2003., a primjenjivao se od 16. rujna 2003., jer u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu taj zakon nije bio na snazi.

14. Predmetna ugovorna odredba iz čl. 11.1. Ugovora o kreditu ne predstavlja odredbu koja utvrđuje bitnu činidbu tužitelja kao korisnika kredita jer tako proizlazi iz samoga naziva ugovorne odredbe (naknada za obradu kredita), slijedom čega je ista svakako podložna ocjeni poštenosti (čl. 4. st. 2. Direktive 93/13). Iako kao takva nije zabranjena odredbama ZOO/91 kojima je reguliran institut ugovora o kreditu te iako je transparentna u smislu da je tužitelj kao potrošač mogao točno određeno izračunati iznos predmetne naknade, ipak je nepoštena.

14.1. To stoga što ni iz čega u samome Ugovoru o kreditu nije vidljivo koju stvarnu uslugu/troškove tužitelj podmiruje tuženiku plaćanjem iste, a niti tuženik tijekom postupka nije iznosio nekakve konkretne tvrdnje koju to stvarnu vrijednost plaćanjem naknade tužitelj tuženiku podmiruje, već je samo pozivao se na svoje akte koji reguliraju materiju kreditiranja (opće uvjete) kojima je predmetna naknada bila regulirana i koje odredbe su implementirane u Ugovor o kreditu, a o kojim tuženikovim aktima o uvjetima kreditiranja se ne može pregovarati, pa se time nije moglo pregovarati niti o predmetnoj ugovornoj odredbi koja je u ugovor preuzeta iz (općih) akata tuženika.

15 . Tuženik, koji je nesporno sastavio Ugovor o kreditu koji sadrži odredbu o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva, o kojoj naknadi se nije pojedinačno pregovaralo i na koju tužitelj nije mogao utjecati, a koju je tužitelj platio prema uplatnici koju su mu dali u banci kako bi realizirao kredit, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita niti ju je, u izostanku ikakvih parametara vezanih za troškove obrade, učinio odredivom, a teret dokaza te tvrdnje je na njemu. U Ugovoru o kreditu nisu iskazani razlozi plaćanja i stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi zahtjeva za kredit. To rezultira time da su ta odredba Ugovora o kreditu, kao i zahtjev za naplatu i naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva, uzrokovali znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i da su prema odredbama čl. 47. i čl. 50. st. 1. ZOO/91 ništetni. Pri tome treba navesti da sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer da je tako naknada bi bila ugovorena u nominalnom iznosu.

15.1. Tuženik zanemaruje odlučnu činjenicu da se ne može zaključiti što znači naknada za obradu kreditnog zahtjeva, da tužitelju nije objašnjeno koji troškovi tuženika se namiruju iz naplaćene naknade te da se niti iz provedenog dokaznog postupka ne može izvesti zaključak koji troškovi tuženika bi se podmirivali iz te naknade, pa je i za ovaj sud nedvojbeni zaključak da su predmetna ugovorna odredba i zahtjev za naplatu navedene uzrokovali znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu tužitelja koji je platio ugovorenu naknadu bez da je znao koju uslugu ili trošak tim iznosom podmiruje što znači da je zahtjev za plaćanje predmetne naknade protivan načelu savjesnosti i poštenja.

15.2. Nastavno, prema shvaćanju ovog suda, neutvrđeni troškovi, koji terete tužitelja unošenjem sporne odredbe u Ugovor o kreditu, su nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini. Očito je da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima. Protivno žalbenim tvrdnjama, znatnija neravnoteža ne može se ograničiti samo na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane, jer znatnija neravnoteža u konkretnom slučaju proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju ništetne odredbe stavljen potrošač kao stranka ugovora, nametanjem dodatne obveze.

16. Iz iskaza tužitelja proizlazi i da se prilikom sklapanja Ugovora o kreditu koji je prethodno pripremio tuženik o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, da se tužitelju nije omogućilo da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i da provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se pokrivaju tom naknadom, kao i da procjeni financijske posljedice koje za njega proizlaze iz naplate te naknade. Na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, o visini i svrsi te naknade. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da su zahtjev za naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva iz Ugovora o kreditu, kao i naplata, nepošteni i prema odredbi čl. 103. ZOO/91 ništetni.

17. Nadalje na navode žalbe valja odgovoriti i da, odluka suda prvog stupnja kakva je donesena nije protivna pravnim stajalištima Suda EU u predmetu C-621/17. Ovaj sud smatra da se da se ne radi o usporedivim činjeničnim situacijama jer je u predmetu C-621/17 banka navela niz parametara od kojih se sastoji naknada (iako ne sve) pa je sud EU ocijenio da u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nije povrijeđen zahtjev transparentnosti. Međutim, u ovom predmetu tuženik u Ugovoru o kreditu kojeg je sam sastavio na standardiziranom obrascu nije naveo niti jedan parametar vezan za visinu i svrhu naknade. Navedeno je samo da se naplaćuje 1,50% od odobrenog kredita i zato tuženik bez osnove tvrdi da se radi o transparentnoj odredbi. Opseg naknade je tužitelju zaista bio razumljiv, ali mu nije pojašnjen sadržaj te novčane obveze i svrha iste, dakle tuženik je istu naplatio bez specifikacije u ugovoru i bez ikakve informacije za koje se to radnje tuženiku treba platiti naknadu u visini od 1,50% od iznosa kredita i zašto uopće troškovi obrade rastu u ovisnosti od visine kredita. Nije se o tome pregovaralo i takva je novčana obveza nametnuta zbog čega je sud prvog stupnja s pravom ocijenio da je nepoštena i ništetna jer je tuženik postupajući suprotno dobroj vjeri uzrokovao značajnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužitelja.

18. Pravilno je stajalište suda prvog stupnja da nije nastupila zastara tužiteljeve restitucijske tražbine, koje je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. prema kojim zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, iz čl. 104. st. 1. ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pored toga, treba napomenuti da u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 BNP Paribas Personal Finance, C- 810/21 Caixabank SA i dr., C-561/21 Banco Santander SA, Sud EU je u skladu sa svojom dosadašnjom praksom dao tumačenje da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

19. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“, pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj s obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen 17. siječnja 2002., to razmišljajući u duhu prava Europske unije proizlazi da je pravilan zaključak suda da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena ugovorna odredba.

20. Za navesti je da u pogledu pravnih odnosa i sporova koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je stupio je na snagu 1. veljače 2005.

21. Sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 210. st. 1. ZOO/91 kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 901,00 EUR-o jer je zbog utvrđene ništetnosti naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naplate te naknade tuženik koji se ponašao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nesavjestan stjecatelj u smislu čl. 214. ZOO/91 pa je na dosuđeni iznos od 901,00 EUR-o dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja (plaćanja naknade za obradu kredita) odnosno kako ih je u ovom predmetu tužitelj zatražio od 1. siječnja 2022.

22. Budući žalbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

23. Sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP- a, prema vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi, odlučio o parničnim troškovima, (točka III. izreke), visinu kojih tuženik nije osporavao.

24. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude.

25. Na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a, u točki II. izreke ove presude odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom.

Osijek 2. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Krunoslava Dropulić