Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1580/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Anđele Bošković Rajković predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Zagrajski sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Branke Guljaš članice vijeća, u građanskoj pravnoj stvari tužitelja IR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi: utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3826/2024-9 od 23. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 2. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja i žalba tuženika odbijaju se kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3826/2024-9 od 23. svibnja 2025.

II. Zahtjev tužitelja i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, odbijaju se kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. Naknada, Ugovora o kreditu broj 045-50- 3834003 od 9. prosinca 2006. zaključenog između tužitelja SR kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditora, koja glasi "3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…″ i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeissenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju iznos 676,01 eur sa zateznom kamatom tekućom od 14. prosinca 2006. do isplate te mu isplatiti i trošak parničnog postupka u iznosu 803,08 eur sa zateznom kamatom od 23. svibnja 2025. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje do 31. srpnja 2015., za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana."

2. Presudu suda prvog stupnja pravovremeno podnesenim žalbama pobijaju tužitelj i tuženik.

2.1. Tužitelj presudu suda prvog stupnja pobija pod toč. II. izreke u dijelu u kojem nije uspio sa zahtjevom za naknadu troškova postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da mu se dosudi daljnji trošak postupka u iznosu od 250,00 EUR, s tim da potražuje trošak za sastav žalbe. U žalbi u bitnome navodi da je u tužbi postavio deklaratorni i kondemnatorni zahtjev te da se vrijednost predmeta spora određuje prema odredbi čl. 37. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP) i da se tuženik nije protivio označenoj vrijednosti spora od strane tužitelja. Nadalje, navodi da za poduzete radnje ima pravo na naknadu od 100 bodova i stoga potražuje razliku troška za sastav tužbe, podnesak od 2. listopada 2024., zastupanje na ročištu 24. siječnja 2025. i za ročište od 16. travnja 2025.

2.2. Tuženik presudu suda prvog stupnja pobija zbog razloga iz čl. 353. ZPP-a s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjevi odbiju kao neosnovani, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, s tim da potražuje trošak za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu. Posebno ističe da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i jer nema razloga o odlučnim činjenicama. Navodi i to da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu čl. 326. a ZPP-a u vezi s čl. 186.c ZPP-a jer da tužiteljeva tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave, zbog čega je tužbu trebalo odbaciti. Smatra da stav suda prvog stupnja o nepoštenosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi nije obrazložen i da se ne može ispitati. Pobija i odluku o troškovima postupka, s tim da ne navodi konkretne razloge pobijanja.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba tužitelja i žalba tuženika nisu osnovane.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tužitelja i tuženika, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj 045-50-3834003 od 9. prosinca 2006. kojom je ugovorena jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i zahtjev za isplatu iznosa plaćenog na ime navedene naknade sa pripadajućom zateznom kamatom.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda suda prvog stupnja je jasna i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i nejasnoća pa se može ispitati, tako da donošenjem iste sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

7.1. Tuženik se u žalbi poziva na nepostojeću odredbu ZPP-a (čl. 326.a) u vezi s odredbom čl. 186.c ZPP-a i smatra da je zbog nedospjelosti tražbine tužitelja u vrijeme podnošenja tužbe, sud prvog stupnja tužbu trebao odbaciti.

7.2. Neosnovano tuženik smatra da je sud prvog stupnja tužbu trebao odbaciti, jer je u konkretnom slučaju riječ o tužbi za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita i tužitelj kao potrošač ovlašten je na podnošenje tužbe i traženje ovakve pravne zaštite i to pravo mu ne zastarijeva. Osim toga, tužitelj nije podnio tužbu iz čl. 186.c ZPP-a već tužbu za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu, kao i zahtjev za isplatu iznosa stečenog bez osnove.

8. U konkretnoj situaciji kada je tužitelju kao slabijoj ugovornoj strani tuženik ponudio sklapanje tipskog Ugovora o kreditu sa spornom odredbom o obvezi jednokratnog plaćanja naknade (u visini koji je u vezi sa iznosom kredita) upravo u toj ugovornoj odredbi morao je jasno navesti koji sve troškovi čine trošak jednokratne naknade i zašto baš u iznosu od 3,30% od iznosa kredita i zašto se mora platiti prije isplate kredita.

9. Navedena sporna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu nikako se ne može smatrati jasnom i lako razumljivom, a tuženik nije niti predložio relevantne dokaze kojima bi se utvrdilo suprotno (da je jasna i lako razumljiva, da se o istoj pregovaralo) zbog čega, da ima te kvalitete (a nema), ne bi bilo dopušteno ocjenjivati je li riječ o poštenoj ugovornoj odredbi, sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03).

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnom ugovornu odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu broj 045-50-3834003 od 9. prosinca 2006. zaključenog između tužitelja IR kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditora, jer je riječ o standardiziranom tipskom ugovoru koji je sastavio tuženik, jer se o toj odredbi Ugovora nije pregovaralo, bila je unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj kao slabija ugovorna strana nije imao nikakvu mogućnost utjecati na tu odredbu koju je tuženik unaprijed formulirao, a kao takva predmetna odredba dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i slabije ugovorne strane, sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 87. ZZP/03.

11. Tuženik kao bankarska institucija ugovara i naplaćuje ugovorne kamate u ugovorima o kreditima, a kamate predstavljaju cijenu kredita, i u kamatu kao naknadu za odobreni iznos kredita uobičajeno su ukalkulirani i troškovi poslovanja, očekivana dobit odnosno zarada.

12. Među strankama u tijeku postupka nije bilo sporno da je jednokratna naknada naplaćena tužitelju i da iznosi 676,01 EUR.

13. Jedno od osnovnih načela nacionalnog zakonodavstva u obveznim odnosima je načelo savjesnosti i poštenja propisano odredbom čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojem su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Zaštitu svojih prava sudionici obveznih odnosa ostvaruju pred sudom, a ZZP/03 uređuje se pravna zaštita potrošača, a između ostalog i nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima (čl. 81. ZZP-a) i posljedice ugovaranja nepoštenih ugovornih odredbi.

14. Odredbom čl. 81. st. 1., 2. i 4. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14.1. Odredbom čl. 87. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s tim da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

14.2. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor sukladno odredbi čl. 83. ZZP-a.

14.3. U vezi posljedice ništetnosti, sud prvog stupnja primijenio je odredbu čl. 323. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (čl. 324. st. 1. ZOO-a). Upravo ove odredbe nacionalnog prava sud prvog stupnja je primijenio u konkretnom slučaju, pruživši tužitelju pravnu zaštitu na koju kao potrošač ima pravo, a primijenio je i mjerodavne odredbe ZZP/03.

15. Prema tome, sud prvog stupnja pravilno je zaključio da je predmetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu nepoštena u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, a time i ništetna prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03, te da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznos koji je naplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe i to sa zateznom kamatom tekućom od 14. prosinca 2006. do isplate, sukladno odredbama čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO- a glede zatezne kamate na temelju odredbe čl. 1115. i 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

15.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja pravilno je odlučio o istaknutom prigovoru zastare kada je isti odbio, jer je utemeljen na Objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., a suprotno tuženikovo pravno shvaćanje dospjelosti obveze i zastari nije pravilno.

16. Žalbeni navodi tuženika o tome da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu u kojem je ugovoreno i jednokratno plaćanje naknade za obradu kredita nije bilo zabranjeno sklapanje tipskih ugovora, kao i ugovaranje obveze plaćanja troškova obrade kredita, nisu od utjecaja na zakonitost pobijane presude, jer je sud prvog stupnja pravilno imao u vidu pravnu narav predmetnog Ugovora o kreditu kao potrošačkog ugovora i okolnost da tužitelju kao slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja ugovora nije objašnjena struktura troškova jednokratne naknade kredita za koji iznos mu je umanjen isplaćeni iznos kredita.

16.1. Odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO-a reguliran je ugovor o kreditu, kao i prava i obveze korisnika kredita i kreditora i ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Ugovaranje naknade u postotnom iznosu od iznosa kredita, i prema stavu ovog suda, ukazuje da je ta odredba u konkretnom slučaju nepošteno ugovorena što je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača, jer je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

17. Budući da je tuženik dosuđeni iznos primio od tužitelja na temelju ništetne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu, neosnovano se tuženik poziva na svoje poštenje, jer je sporna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita utvrđena ništetnom. Ta je odredba Ugovora o kreditu ništetna od početka, pa se tuženik ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je primio novčani iznos na temelju ništetne odredbe Ugovora. Stoga je zateznu kamatu sud prvog stupnja pravilno dosudio sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a od dana kada je tuženik novčani iznos primio, a teče do isplate. Stopa zateznih kamata pravilno je dosuđena na temelju odredbe čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

17.1. Odluka suda prvog stupnja sukladna je i pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.

18. Suprotno žalbenim navodima tužitelja i tuženika, odluka o troškovima postupka pod toč. II. izreke pravilna je i zakonita, te valjano utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a, te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23., u daljnjem tekstu: Tarifa).

18.1. Iako je tužitelj u tužbi istaknuo deklaratorni i kondemnatorni zahtjev, a taj deklaratorni zahtjev je istaknut radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva za činidbu (isplatu), vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva za činidbu (isplatu), pa je sud prvog stupnja pravilno ocijenio da je tužitelj očito previsoko naznačio vrijednost predmeta spora i raspravnim rješenjem od 24. siječnja 2025. na temelju odredbe čl. 40. st. 3. ZOO-a utvrdio vrijednost predmeta spora u visini od 676,01 EUR (što je iznos tužbenog zahtjeva za isplatu) i prema toj vrijednosti predmeta spora pravilno obračunao svaku pojedinačnu radnju poduzetu u postupku, kao i ukupan iznos troškova koje je tuženik dužan naknaditi tužitelju.

18.2. Naime, u konkretnom slučaju ne može doći do primjene odredbe čl. 37. st. 1. ZPP-a, jer deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora mjerodavna za odluku o naknadi troškova na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku u konkretnom slučaju određuje se samo prema novčanom potraživanju iz zahtjeva za isplatu ( tako i VS RH Rev-374/2013-3 od 6. prosinca 2017., VS RH Rev-x-155/2010-2 od 30. lipnja 2010. i VS RH Rev-214/2002-2 od 11. ožujka 2003.).

18.3. Tuženik nije izričito naveo žalbene razloge zbog kojih pobija odluku o troškovima postupka pod toč. II. izreke, a ovaj sud je utvrdio da odlučujući o troškovima postupka sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, slijedom čega je odluka o troškovima postupka pod toč. II. izreke presude u cijelosti pravilna i zakonita.

19. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, jer sa žalbama nisu uspjeli (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a), te je odlučeno kao u izreci pod toč. II.

20. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Osijek, 2. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Anđela Bošković Rajković