REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-873/2023-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] , iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Tihomir Boćkai, odvjetnik u Puli, protiv tuženice Republika Hrvatska-Ministarstvo obrane, OIB: 66486182714, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1359/2017-2 od 14. prosinca 2020., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pr-207/2016 od 19. svibnja 2017., u sjednici održanoj 2. listopada 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1359/2017- 2 od 14. prosinca 2020. i predmet vraća sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.
II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da tužitelju isplati 375.030,64 kn sa zateznim kamatama, kako je pobliže navedeno u izreci i da mu naknadi troškove postupka od 63.875,00 kn (toč. I. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.750,00 kn kao i zahtjev za naknadu troškova postupka (toč. II. izreke) te je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka (toč. III. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev.
3. Ovaj sud rješenjem poslovni broj Revd-2565/2021-2 od 25. siječnja 2023., dopustio je tužitelju podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pitanja: „Je li na stranci koja je u postupku iznijela sve činjenice te predložila i izvela dokaze na kojima temelji svoj zahtjev, istodobno leži i teret dokaza da mora iznijeti sve činjenice i predložiti dokaze kojima suprotna strana pobija te iste navode i dokaze ili taj teret leži na njezinom protivniku?“.
4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužitelj je protiv navedene presude podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu, a podredno da istu ukine i predmet vrati sudu drugog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova revizije.
5. Na reviziju nije odgovoreno.
6. Revizija je osnovana.
7. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
8. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja, kao djelatne vojne osobe, za isplatu naknade plaće za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom na ime odrađenog dežurstva tijekom 2008. i 2009.
9. Sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev pozivom na odredbe čl. 14. i čl. 97. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09 i 124/09 - dalje: ZSOSRH), čl. 5. st. 1., čl. 42., čl. 45., čl. 47. i čl. 92. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 68/05 i 94/09 - dalje: ZR) i čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 92/04, 141/04, 150/04 i 93/08 - dalje: KU), u bitnom s obrazloženjem:
- da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženice kao djelatna vojna osoba te je na temelju zapovjedi odlazio na dežurstvo koje je trajalo od utorka do utorka odnosno 7 dana po 24 sata, što je podrazumijevalo da unutar vojarne mora biti 24 sa ta, a nakon toga bi dobio 7 slobodnih dana uključujući subote i nedjelje;
- da je tužitelju smjena trajala po 12 sati, a preostalih 12 sati bio je u krugu vojarne, te mu je od odrađenih 12 sati plaćeno samo 8 sati;
- da je tužitelj u okviru svog redovnog rada obnašao dežurstva u postrojbi koja su trajala 24 sata, kao i subotom, nedjeljom i u neradne dane, a da je tek za dio odrađenih prekovremenih sati koristio slobodne dane, te da postoji veliki broj odrađenih prekovremenih sati koje tužitelj nije iskoristio kao slobodne dane, a niti su mu plaćeni;
- da svaki rad preko redovnog rada da predstavlja prekovremeni rad te da se taj rad obavljao noću, subotom, nedjelom i blagdanom koji rad tužitelju nije naknađen u cijelosti;
- da je tuženica kao poslodavac bila u obvezi odgovarajućom organizacijom službe omogućiti svojim djelatnicima preraspodjelu radnog vremena, što nije učinila, a da tužitelj ne može snositi posljedice propusta tuženice u svezi organizacije rada;
- da tužitelju za obavljeni rad nije isplaćena naknada kao za prekovremeni rad niti mu je isplaćen dodatak za dežurstvo, a niti je pitanje dežurstva u spornom razdoblju bilo regulirano posebnim propisom;
- da iako je životno neprihvatljiva mogućnost neprestanog višednevnog rada od 24 sata dnevno da je istovremeno životno i pravno neprihvatljivo da se djelatne vojne osobe, u konkretnom slučaju tako i tužitelj, nisu mogli (normalno) odmoriti i odspavati osam sati već eventualno najviše tri sata i nikada u točno određenom vremenu posljedično čemu da svaki rad tužitelja kod tuženice u utuženom razdoblju preko redovnog rada (u trajanju od 8 sati) smatra prekovremenim radom;
- da je tužitelju kroz sporno razdoblje manje isplaćena plaća s osnova ostvarenih prekovremenih sati i dodataka na plaću (uvećanja) u iznosu od 375.030,64 kn u visini naknade za višednevni rad od dvadeset i četiri sata bez umanjenja za vrijeme odmora tužitelja od osam sati.
9.1. Sud prvog stupnja pritom ne prihvaća pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u ovom postupku u rješenju broj Revr-1462/14 od 9. studenoga 2016. kojim su ukinute ranije donesene presude (prvostupanjska i drugostupanjska), a u kojem je izraženo pravno shvaćanje da se „rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata“, odnosno da se tako provedeno vrijeme izvan stvarno određenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom, zbog čega se ni prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, već zauzima suprotno shvaćanje da se sva 24 sata dežurstva priznaje kao vrijeme provedeno na radu za koje se ostvaruje pravo na naknadu plaće za prekovremeni rad.
10. Drugostupanjski sud preinačava prvostupanjsku presudu i odbija tužbeni zahtjev u bitnom s obrazloženjem:
- da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravilo o teretu dokazivanja jer je teret dokaza činjenice koliki je broj prekovremenih sati tužitelj točno odradio (kada se nije odmarao) dakle obima obavljenog prekovremenog rada odnosno osnovanosti utužene tražbine na tužitelju s obzirom na shvaćanje revizijskog suda izraženog u navedenoj ukidnoj odluci;
- da je iz iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka proizlazi da se tužitelj tijekom 24 sata dežurstva i odmarao, ali ne osam sati u komadu već eventualno najviše tri sata i nikada u točno određenom vremenu, dakle da u tom razdoblju, niti po tvrdnjama tužite lja, isti nije stvarno radio slijedom čega je neprihvatljiv stav suda prvog stupnja da je u tom razdoblju tužitelj prekovremeno radio;
- da tužitelj tijekom postupka nije dokazao niti visinu izgubljene zarade računajući prekovremeni rad umanjen za vrijeme odmora od osam sati sukladno navedenoj ukidnoj odluci revizijskog suda niti je dokazao obim obavljenog faktičnog rada u dijelu vremena dežurstva za koji taj sud smatra kao vrijeme odmora od 8 sati, niti visinu tako izgubljene zarade.
11. S obzirom na sadržaj pitanja zbog kojeg je dopuštena revizija u ovom stupnju postupka sporno je pitanje na kojoj stranci je teret dokaza utvrđivanja prekovremenih sati rada u situaciji kada je tužiteljev rad bio organiziran na način da je radio 7 dana, a nakon toga bi 7 dana bio slobodan s tim da je mu za vrijeme 7 radih dana smjena trajala po 12 sati, a preostalih 12 sati bio je u krugu vojarne.
12. Pravilno drugostupanjski sud navodi da je tužitelj bio u obvezi dokazati opseg svog prekovremenog rada, odnosno visinu svoje tražbine, nakon izraženog obvezujućeg stava revizijskog suda u odluci kojom su u ovom predmetu zbog toga i ukinute ranije presude. Naime, kada je u pitanju višednevno obavljanje stražarske službe i dežurstva ovaj sud je u brojim odlukama zauzeo pravno shvaćanje (primjerice u odlukama broj Rev-548/2022 od 28. veljače 2023., Rev-1296/2019 od 21. prosinca 2021., Revr- 133/2015 od 3. siječnja 2017., Rev-600/2021 od 11. siječnja 2022. i dr.) da rad u službi dežurstva i stražarskoj službi ne može trajati 24 sata obzirom 8 sati otpada na odmor, te da se rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata.
13. Način vrednovanja rada djelatnih vojnih osoba za vrijeme stražarske službe i službe dežurstva, a obzirom na specifičnost ovakve službe djelatnih vojnih osoba (nemogućnosti napuštanja radnog mjesta tijekom višednevnog boravka na terenu), i kada je životno i logično da tužitelj kao djelatna vojna osoba zbog same činjenice rada na terenu ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara osam sati dnevno, te se rad tužitelja kao djelatne vojne osobe ne može vrednovati kao njegov neprekidan rad za vrijeme dežurstva i stražarske službe u trajanju od 24 sata, već od svakodnevnih 24 sata u obračunu prava tužitelja na primanja s osnova rada treba odbili tih 8 sati za kojih se tužitelj odmarao.
14. Prema odredbi čl. 221.a ZPP-a ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP- a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, a prema čl. 8. ZPP-a koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.
15. Primjenom pravila o teretu dokaza drugostupanjski sud preinačava prvostupanjsku presudu, ali pri tomu ne vodi računa o tomu da tuženica nije dostavila radne liste za tužitelja, iz kojih bi proizlazilo da je tužitelju plaćen rad u opisanom obliku rada preko 8 sati redovnog rada.
16. Naime, tužitelj je tijekom postupka predložio dokaze na okolnost prekovremenog rada te je financijsko vještačenje provedeno na temelju internih evidencija, iz kojih proizlazi da je tužitelj u razdoblju od 1. siječnja 2008. do 30. rujna 2009. odradio 5184 sati u prekovremenom radu, što je kompenzirao sa 1312 slobodnih sati, slijedom čega nije prihvatljiv zaključak suda drugog stupnja da tužitelj nije uopće dokazao opseg svog prekovremenog rada, odnosno visinu svoje tražbine. U takvoj situaciji tuženica kao poslodavac mora dokazati suprotno, odnosno da su tužitelju isplaćene sve naknade vezane za rad u obliku rada 7 dana rada 7 dana odmora ili pak odobreni slobodni dani za rad koji se smatra prekovremenim radom.
17. Slijedom navedenog odgovor na postavljeno pitanje glasi:
Na stranci koja je u postupku iznijela sve činjenice te predložila dokaze (koji su izvedeni) na kojima temelji svoj zahtjev, ne leži istodobno i teret dokaza da mora iznijeti sve činjenice i predložiti dokaze kojima suprotna strana pobija te iste navode i dokaze jer taj teret dokaza leži na njezinom protivniku.
18. Slijedom navedenog, kako zbog pogrešnog pravnog pristupa drugostupanjski sud nije raspravio sve relevantne činjenice, nema uvjeta za preinaku pobijane presude, te je valjalo na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a ukinuti drugostupanjsku presudu i odlučiti kao u izreci ovoga rješenja, pod točkom I.
19. Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima (u smislu odredbe čl. 164. st. 4. ZPP -a).
20. Odluka o trošku povodom revizije donesena je na temelju čl. 166. st. 3. ZPP -a.
Zagreb, 2. listopada 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
