Poslovni broj: Usž-3642/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Senke Orlić-Zaninović, članica vijeća te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja OR iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Boris Šolaja, odvjetnik u Rijeci, A. Starčevića 5, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske (ranije: Ministarstvo pravosuđa i uprave), Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci, Rijeka, E. Barčića 5 radi obnove postupka naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l-94/2024 od 8. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 2. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

Žalba se odbija i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l-94/2024 od 8. svibnja 2025.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-01/23-01/150, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-23-02 od 24. studenog 2023. kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja prvostupanjskog upravnog tijela - Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša, KLASA: UP/I-942-05/21-01/12, URBROJ: 2170-03-09/2-23-6 od 10. veljače 2023. kojim je kao nepravodoban odbačen prijedlog tužitelja za obnovu postupka povrata oduzete imovine u k. o. [katastarska općina]-Sušak okončanog djelomičnim rješenjem Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-942-05/04-01/42, URBROJ: 2170-04-02-11-29 od 23. svibnja 2011. (pravomoćno 21. rujna 2011.)

3. Tužitelj u pravodobno izjavljenoj žalbi osporava prvostupanjsku presudu iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. U bitnome smatra da je neprihvatljivo stajalište upravnog suda prema kojem je jedini način za utvrđivanje postojanja lažne isprave, odnosno lažnog dokaza utvrđivanje takve činjenice u kaznenom postupku. Ovo iz razloga jer Zakonom o općem upravnom postupku nije izrijekom propisana obveza stranke da dokaže postojanje kaznenog djela odlukom kaznenog suda. Stoga smatra da je dostatno da stranka učini vjerojatnim osnovanu sumnju u postojanje lažnog dokaza/isprave te da je o tome upravno tijelo ovlašteno odlučivati. U tom kontekstu upućuje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske prema kojoj se postupci u kojima postoji sumnja u zakonitost i pravičnost donesene odluke moraju obnoviti, čak i ako su formalni rokovi prošli. Ističe kako je tijekom upravnog spora predlagao uvid u isprave koje se nalaze u spisu tuženika, međutim sud je odluku donio temeljem činjenice izostanka osude u vezi s počinjenim kaznenim djelom iz koje bi proizlazilo da je neka od isprava u spisu tuženika nezakonita. Navodi kako činjenica da se Državno odvjetništvo RH dopisom od 12. ožujka 2004. referiralo na presudu od dana 24. travnja 1945., a koje razdoblje nije obuhvaćeno odredbom članka 4. Zakona o naknadi upućuje na eventualne lažne isprave u spisu predmeta, a o čemu se prvostupanjski sud nije očitovao. Smatra da je trebalo utvrditi koja je to konkretna isprava kojom je utvrđen datum osude za kazneno djelo koje korelira s razdobljem Zakona o naknadi kao i da li je isprava na temelju koje je to učinjeno vjerodostojna ili se radi o lažnoj ispravi. Smatra upitnim na temelju koje je isprave (možebitno lažne) utvrđeno strano državljanstvo ORZ. Ističe da je očitovanje HNB-a pogrešno protumačeno kao dokaz o prestanku dugovanja u vezi s odredbom članka 50. stavak 2. Zakona o naknadi budući da isto nije u skladu s Naputkom o načinu i postupku revalorizacije iznosa duga i rokovima uplate dugovanja u korist proračuna RH. Naime, smatra da samom činjenicom što HNB nije evidentirao potraživanje ne znači da isto ex lege nije postojalo jer HNB nije mogao utvrditi da je dugovanje prestalo, već je isključivo mogao konstatirati da nema evidentiranog potraživanja. Stoga očitovanje HNB-a u kontekstu dokazivanja činjenice prestanka duga smatra lažnom ispravom. Navodi kako sud nije proveo niti jedan predloženi dokaz, već je tužiteljeve argumente paušalno odbacio čime je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek kao i pravo na pravično suđenje. Predlaže poništiti osporenu presudu i riješiti upravnu stvar na način da se u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja.

4. Tuženik i zainteresirana osoba, iako uredno pozvani, nisu dostavili odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ocjenjujući zakonitost prvostupanjske presude u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da je pobijana presuda pravilna i zakonita kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava, te ne nalazi povredu pravila sudskog postupka.

7. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda ocjenjeno je pravilnim stajalište upravnih tijela prema kojem je kao nepravodoban odbačen prijedlog tužitelja za obnovu upravnog postupka okončanog pravomoćnim djelomičnim prvostupanjskim rješenjem od 23. svibnja 2011. pozivom na odredbu članka 126. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21., dalje: ZUP).

8. Odredbom članka 126. stavak 1. ZUP-a propisano je da je nadležno tijelo kad primi prijedlog za obnovu postupka, dužno ispitati je li prijedlog pravodoban i izjavljen od ovlaštene osobe te je li je okolnost na kojoj se prijedlog temelji učinjena vjerojatnom. Ako ti uvjeti nisu ispunjeni, nadležno tijelo odbacit će prijedlog rješenjem.

9. Uvidom u podatke predmetnog spisa utvrđeno je da je djelomično prvostupanjsko upravno rješenje od 23. svibnja 2011. čija se obnova traži u konkretnom slučaju dostavljeno pravnom predniku tužitelja dana 24. kolovoza 2011., a što je utvrđeno uvidom u dostavnicu koja prileži spisu predmeta. Prijedlog za obnovu upravnog postupka tužitelj je podnio dana 20. listopada 2020.

10. S obzirom na tako utvrđene činjenice koje tužitelj svojim navodima niti ne osporava, a uzimajući u obzir objektivni rok za podnošenje prijedloga za obnovu upravnog postupka te subjektivan rok od 30 dana od dana saznanja za razlog obnove propisanog odredbom članka 123. stavak 3. ZUP-a, i po ocjeni ovog Suda, pravilno je odbačen kao nepravodoban prijedlog tužitelja za obnovu upravnog postupka okončanog rješenjem od 23. svibnja 2011. To stoga što iz sadržaja prijedloga za obnovu upravnog postupka proizlazi da je tužitelj obnovu tražio iz razloga propisanog odredbom članka 123. stavak 1. točka 5. ZUP-a, međutim kako je rješenje čija se obnova traži u konkretnom slučaju nesporno dostavljeno predniku tužitelja dana 24. kolovoza 2011., to je do dana podnošenja prijedloga za obnovu nesporno protekao i objektivni rok od tri godine od dostave rješenja stranci, ali i subjektivni rok od 30 dana od dana saznanja za razlog obnove budući da je predmetni prijedlog za obnovu podnesen dana 20. listopada 2020. godine, odnosno skoro deset godina nakon što je zaprimljeno upravno rješenje čija se obnova postupka traži u konkretnom slučaju.

11. Prigovor tužitelja koji ponavlja u žalbi, a kojim osporava zakonitost i vjerodostojnost isprava temeljem kojih su utvrđene činjenice u upravnom postupku okončanom rješenjem čija se obnova traži i zbog čega smatra da je ispunjen uvjet za obnovu upravnog postupka bez vremenskog ograničenja propisanog odredbom članka 123. stavak 2. točka 1. ZUP-a, pravilno je otklonio prvostupanjski sud. To stoga što, kako pravilno obrazlaže prvostupanjski sud, okolnost da je rješenje čija se obnova traži doneseno na temelju lažne isprave ili lažnog iskaza svjedoka ili vještaka ili je posljedica kakvog kaznenog djela, treba biti potkrijepljena dokazom, odnosno učinjena vjerojatnim, a čemu nije udovoljeno u konkretnom slučaju. Navedena okolnost dokazuje se pravomoćnom presudom donesenom u kaznenom postupku, a iz spisa predmeta ne proizlazi da bi tužitelj dostavio pravomoćne presude kaznenog suda kojima bi dokazao tvrdnje kojima osporava legalnost isprava korištenih u upravnom postupku čija se obnova traži u konkretnom slučaju. Ukoliko tužitelj ishodi navedenu pravomoćnu presudu donesenu u kaznenom postupku, isti može podnijeti prijedlog za obnovu upravnog postupka bez vremenskog ograničenja (članak 123. stavak 2. i 3. ZUP-a).

12. Prigovor tužitelja kako sud nije proveo niti jednu dodatnu dokaznu radnju kojom bi utvrdio sporne činjenice nije od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari. To stoga što je tužitelj tijekom prvostupanjskog upravnog spora predlagao isključivo uvid u isprave koje prileže sudskom spisu, a čemu je sud udovoljio s obzirom da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je sud odluku donio temeljem dokumentacije kako u sudskom spisu tako i u spisu upravnog postupka koji je prethodio upravnom sporu. Kako se i po ocjeni ovog Suda, pravilna i zakonita odluka može donijeti temeljem dokumentacije koja prileži spisu predmeta, to nije bilo potrebe za izvođenje dodatnih dokaznih radnji, naročito u situaciji kad ni sam tužitelj nije predlagao drugi dokazni prijedlog osim uvida u isprave koje prileže spisu predmeta.

13. Kako ni ostali prigovori kojima tužitelj iznosi svoje tumačenje odredbi ZUP-a nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost osporene presude, to nema osnove za usvajanje predmetne žalbe.

14. Stoga je trebalo odlučiti temeljem odredbe članka 135. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24.) kao u izreci presude.

U Zagrebu, 2. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Ana Berlengi Fellner