Poslovni broj: Usž-2969/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Ane Berlengi Fellner i Senke Orlić Zaninović, članica vijeća, te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja UA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Jujnović, Lučić, Marković, Ivandić, Galić d.o.o., sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije, OIB:59951999361, Zagreb, Radnička cesta 80, radi povrata vodnog doprinosa, odlučujući o žalbi tužitelja, protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI- 2585/2024-9 od 22. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 2. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: UsI-2585/2024-9 od 22. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-325-08/24-02/143, URBROJ: 517-09-2-24-2 od 24. rujna 2024. i rješenja Hrvatskih voda, Vodnogospodarske ispostave za mali sliv „Neretva-Korčula“, KLASA: UP/I-325-08/07-01/0000110, URBROJ: 374-3407-2-24-11 od 11. siječnja 2024. Istodobno je rješenjem prvostupanjski sud odbio zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv navedenog prvostupanjskog rješenja kojim je odbijen zahtjev tužitelja za povratom vodnog doprinosa u iznosu od 24.792,28 EUR uplaćenih temeljem rješenja prvostupanjskog tijela, KLASA: UP/I-325-08/07-01/110, URBROJ: 374-3407-2-07-3 od 21. lipnja 2007. zbog zastare.

2. Tužitelj u žalbi u bitnom navodi da je obvezu plaćanja vodnog doprinosa, obročnom otplatom u 12 rata, podmirio u cijelosti. Međutim, zbog imovinsko-pravnog spora nije realizirana planirana investicija. 2023. godine tražio je da se iznos novog vodnog doprinosa prebije s već uplaćenim sredstvima i da se izvrši povrat više uplaćenih sredstava. Prvostupanjski sud je vjeru poklonio tuženiku, no isto nije valjano obrazložio. Naime, prvostupanjski sud je svoju odluku temeljio isključivo na formalnom tumačenju datuma pravomoćnosti rješenja o obustavi postupka za izdavanje građevinske dozvole iz 2013. godine, a potpuno je zanemario okolnosti koje su prethodile i uslijedile tome. Do izostanka realizacije predmetnog građevinskog zahvata došlo je zbog okolnosti koje su se nalazile izvan tužiteljeve sfere utjecaja. Slijedom navedenog, ne može se zastarni rok računati od 2007. godine kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud. Tek je 2023. godine došlo do novih pravnih okolnosti jer mu je rješenjem o izvedenom stanju pravomoćnom 7. veljače 2023. ponovno obračunat vodni doprinos za istu nekretninu. Nakon toga je 20. prosinca 2023. zatražio povrat uplaćenih sredstava. Predlaže poništiti pobijanu presudu i donijeti presudu kojim će se usvojiti tužbeni zahtjev i odrediti mu naknadu troškova postupka, uključujući trošak sastava žalbe koji specificira.

3. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga (članak 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima -"Narodne novine", broj: 36/24.-dalje: ZUS) Sud ne nalazi postojanje ni jedne žalbene osnove zbog koje bi pobijana presuda bila nezakonita.

6. Ovo stoga jer je, prema podacima spisa predmeta, postupak prije donošenja prvostupanjske presude proveden sukladno odredbama ZUS-a, a prvostupanjski upravni sud je osporenu presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, nakon čega je, primjenom odredbi Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20. i 114/22.-dalje: OPZ/16) i Pravilnika o obračunu i naplati vodnog doprinosa („Narodne novine“, broj 107/14.-dalje: Pravilnik) ocijenio zakonitim rješenje tuženika kojim je potvrđeno odbijanje zahtjeva tužitelja za povratom vodnog doprinosa.

7. Nije sporno da je rješenjem prvostupanjskog tijela, KLASA: UP/I-325-08/07- 01/0110, URBROJ: 374-3407-2-07-3 od 21. lipnja 2007., na temelju odredbe članka 29. a Zakona o financiranju vodnog gospodarstva („Narodne novine“, broj 107/95., 19/96., 88/98. i 150/05.) tužitelju utvrđena obveza plaćanja vodnog doprinosa za poslovno skladišnu građevinu-zapadni dio na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u iznosu od 150.391,75 kn. Također, nije sporno da je tužitelj isti platio. Nije sporno ni da je rješenjem Dubrovačko-neretvanske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, gradnju i zaštitu okoliša, Ispostave Metković, KLASA: UP/I-361-03/08-01/99, URBROJ: 2117/1-23/4-2-13-8 od 29. listopada 2013. obustavljen postupak pokrenut po zahtjevu tužitelja za izdavanje građevinske dozvole za izgradnju poslovno-skladišne građevine- zapadni dio na č.z. 6564/2 k. o. [katastarska općina] zbog odustanka te je isto rješenje postalo pravomoćno istog dana. Nije sporno ni da je tužitelj zahtjev za povrat vodnog doprinosa podnio prvostupanjskom tijelu 20. prosinca 2023.

8. S obzirom na takvo činjenično stanje, pravilno je, prema ocjeni ovog Suda, prvostupanjski sud potvrdio stajalište javnopravnih tijela da je u konkretnom slučaju nastupila zastara prava tužitelja na povrat predmetnog doprinosa.

9. Naime, ovaj sud je već prihvatio stajalište da se na pitanje zastare navedenog javnog davanja primjenjuju odredbe Općeg poreznog zakona o zastari. Naime, odredbe tog zakona propisane za poreze na odgovarajući način se primjenjuju i na druga javna davanja među koja spada i vodni doprinos (npr. Usž-3897/20-2 od 11. lipnja 2021.).

10. Prema odredbi članka 94. stavka 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16.-dalje: OPZ/08) pravo poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo na pokretanje postupka naplate poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za tri godine računajući od dana kada je zastara počela teći. Prema stavku 2. tog članka zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći nakon isteka godine u kojoj je trebalo utvrditi porezne obveze i kamate. Prema stavku 7. zastara prava na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik stekao pravo na povrat. Prema članku 96. stavku 1. apsolutni rok zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te prava poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe nastupa za šest godina računajući od dana kada je zastara počela prvi put teći, a prema odredbama članka 94. stavka 3. 4. i 5. ovoga Zakona.

11. Slijedom navedenog, zastara prava tužitelja na povrat vodnog doprinosa u konkretnom slučaju, primjenom citirane odredbe članka 94. OPZ/08, počela je teći 1. siječnja 2014., a prije stupanja na snagu OPZ/16 koji je stupio na snagu 1. siječnja 2017., još nije bila nastupila relativna zastara jer nije protekao ni rok od 3 godine iz članka 94. OPZ/08, kao ni apsolutna zastara iz članka 96. OPZ/08. Stoga se, prema odredbi članka 197. stavka 2. OPZ/16, vezano za pitanje zastare ovdje trebaju primijeniti odredbe OPZ/16. Naime, prema odredbi članka 197. stavka 2. OPZ/16 iznimno od stavka 1. ovoga članka, postupci za utvrđivanje zastare započeti po zahtjevu poreznog obveznika prema odredbama Općeg poreznog zakona (»Narodne novine«, br. 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16.) u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara dovršit će se prema odredbama toga Zakona. Postupci u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila apsolutna zastara prema odredbama Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", br. 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16.) dovršit će se prema odredbama ovoga Zakona.

12. Prema pak OPZ/16 pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarjeva za šest godina računajući od dana kad je zastara počela teći (članak 108. stavak 1.) s time da zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza (članak 108. stavak 2.). Prema stavku 5. tog članka zastara prava na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik stekao pravo na povrat.

13. Slijedom navedenog, imajući u vidu da je ovdje zastarni rok prava na povrat vodnog doprinosa počeo teći 1. siječnja 2014., to je, sukladno članku 108. stavka 5. u vezi sa stavkom 1. OPZ/16-a, ista nastupila 1. siječnja 2019., dakle prije nego je tužitelj isti povrat tražio.

14. S obzirom na takvo stanje stvari, tužitelj žalbenim navodima kojima ističe razloge zbog kojih je odustao od predmetne gradnje nije doveo u sumnju zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude. Također, ni ostalim žalbenim navodima nije doveo to u sumnju. Ovo osobito imajući u vidu da tužitelj pravilnost osporene odluke pobija ukazujući na iste činjenice i dokaze na kojima je prvostupanjska presuda utemeljena, ali ih drukčije tumači, dajući ustvari svoje viđenje i ocjenu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku te svoju interpretaciju primijenjenog mjerodavnog prava, što nije od utjecaja na drugačije rješenje ove stvari.

15. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe članka 135. stavka 1. ZUS- a odbiti žalbu tužitelja te, na temelju odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, njegov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe jer sa istom nije uspio.

U Zagrebu 2. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Mirjana Čačić