REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3305/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević, Mirjane Magud i mr. sc. Neri Radas članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Matej Balaž, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., iz Zagreba, Slavonske avenije 6, OIB 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Knezović & partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, stjecanja bez osnove, naknade štete i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1075/2025-3 od 7. svibnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2015/2019-34 od 26. ožujka 2025., u sjednici održanoj 2. listopada 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika Addiko Bank d.d. u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije tuženika Addiko Bank d.d. u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1075/2025-3 od 7. svibnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2015/2019-34 od 26. ožujka 2025.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik predlaže da se dopusti revizija radi postavljenih pravnih pitanja kako slijedi:
„1. Primjenjuju li se pravomoćna utvrđenja presuda za zaštitu kolektivnih prava i interesa u pojedinačnim sudskim postupcima koji su pokrenuti radi vraćanja stečenog bez osnove prije nego što je na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 70/19)?
2. Prilikom provođenja kontrole nepoštenosti ugovorne odredbe u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), je li materijalno pravo pogrešno primijenjeno ako sud zanemari pretpostavku suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja i pretpostavku znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača?
3. U slučaju restitucije na osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, teku li zakonske zatezne kamate od dana uplate svakog pojedinog iznosa ili od dana podnošenja tužbe?
4. S obzirom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. o početku tijeka zastare restitucijskog zahtjeva, mogu li zakonske zatezne kamate u takvim zahtjevima početi teći prije pravomoćnog utvrđenja ništetnosti?
5. Može li se podnošenje tužbe koju je Udruga potrošača podnijela radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača smatrati radnjom vjerovnika iz članka 241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) koja dovodi do prekida zastare u pojedinačnom sudskom postupku koji je pokrenuo potrošač koji nije bio stranka tog kolektivnog spora?
6. Ako sud u pojedinačnom postupku utvrdi ništetnost odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, i time ga pretvori u ugovor o kreditu u hrvatskim kunama bez valutne klauzule s fiksnom kamatnom stopom, smije li sud u tom kreditu (kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom) kao fiksnu kamatnu stopu primijeniti iznos početno ugovorene kamatne stope koja je vrijedila za ugovor o kreditu s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom ili treba primijeniti kamatnu stopu koju su banke redovito naplaćivale za kunske kredite s fiksnom kamatnom stopom u tom razdoblju?
7. Ima li tužitelj pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, ugovora o kreditu, a da pritom ne traži isplatu temeljem ništetnosti iste, odnosno povrata s osnove stjecanja bez osnove?
8. U slučaju kada drugostupanjski sud utvrdi bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a pritom istu ne otkloni da li je drugostupanjski sud postupio sukladno odredbama ZPP-a te je li potrebno takvu odluku ukinuti i/ili preinačiti?“.
2.1. Tuženik ističe da su postavljena pitanja važna za rješenje spora ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
2.2. Tuženik podnosi prijedlog za dopuštenje revizije i na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 57/11., 148/11. -proč.tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP), navodeći da mu je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teške povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljeno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90., 135/97., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 5/14. - dalje: Ustav RH) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine-Međunarodni ugovori“, broj 18/97., 6/99.-pročišćeni tekst, 8/99.-ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17. - dalje: Konvencija).
3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije tuženika nije podnesen.
4. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a i čl. 387. ZPP, ocijenjeno je da prvo, drugo, treće, četvrto, peto i šesto postavljena pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, s obzirom na to da je riječ o pitanjima u pogledu kojih pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. i dr., a nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu (tako i ovaj sud u odlukama Revd-1525/2024-2 od 16. travnja 2024., Revd-224/2024-2 od 1. veljače 2024., Revd-5/2024 od 11. siječnja 2024. i dr.).
4.1. Nadalje, ni sedmo i osmo postavljena pitanja nisu važna pitanja u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP. Navedeno stoga što sud o sedmom postavljenom pitanju nije zauzeo nikakvo shvaćanje u pobijanoj presudi, a uvidom u žalbu tuženika podnesenu na prvostupanjsku presudu ne proizlazi niti da je to u žalbi tuženik isticao, a u osmom postavljenom pitanju koje se odnosi na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, treba reći da tuženik polazi od pogrešne pretpostavke da drugostupanjski sud u pobijanoj odluci nije otklonio počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka počinjenu u prvostupanjskoj presudi.
4.2. Osim toga, tuženik u odnosu na sedmo i osmo postavljena pitanja nije određeno izložio ni razloge zbog kojih smatra da su postavljena pitanja važna već je samo naveo da su pitanja važna za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu. Tuženik se u odnosu na ova pitanja nije pozvao niti ni na jednu odluku revizijskog suda ili suda drugog stupnja u kojima bi bilo izraženo shvaćanje suprotno shvaćanju iz pobijane odluke, niti tuženik u prijedlogu navodi da bi o tom postavljenom pitanju postojala različita praksa nižestupanjskih- žalbenih sudova, koju bi trebalo ujednačiti, što je osnovni smisao revizijskog postupka.
5. Nadalje, tuženik u prijedlogu tvrdi da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava RH i čl. 6. Konvencije.
5.1. Postupajući po odredbi čl. 385.a ZPP-a, revizijski sud je ocijenio da u prijedlogu za dopuštenje revizije, kao i prilozima koje je tuženik dostavio uz prijedlog u smislu odredbe čl. 387. st. 3. ZPP-a, tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu bilo povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ovog Zakona. Naime, ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižim sudovima tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužitelja, iznosi činjenice i predlaže dokaze, te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama niži sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tuženika. Njihove presude su detaljno obrazložene, te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje, čime tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo u smislu postojanja pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP- a
6. Slijedom svega navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. i čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod točkom I. i II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 2. listopada 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
