REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1898/2016-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Goranke Barać - Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DE, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Željko Štapek, odvjetnik u Karlovcu, protiv tuženika Grada Karlovca, Karlovac, Banjavčićeva 9, OIB 25564647153, kojeg zastupa punomoćnik Josip Janković, odvjetnik u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-1974/2014-5 od 22. listopada 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-1160/13-9 od 8. srpnja 2014., u sjednici održanoj 1. listopada 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženika, preinačuju presuda Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-1974/2014-5 od 22. listopada 2015. i presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-1160/13-9 od 8. srpnja 2014. i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Gradu Karlovcu OIB 25654647153, Karlovac, Banjavčićeva 9 da tužitelju DE iz [adresa] OIB [osobni identifikacijski broj] isplati novčani iznos u visini od 146.090,54 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos po stopi od 15% godišnje tekućom od dana donošenja i objave ove odluke do isplate po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužitelju DE da tuženiku Gradu Karlovcu u roku od petnaest dana naknadi trošak parničnoga postupka u iznosu od 3.134,66 eura sa zateznim kamatama:

- na iznos od 1.032,63 eura od 8. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 999,17 eura od 22. listopada 2015, do isplate i

- na iznos od 1.102,86 eura od 1. listopada 2025. do isplate, po stopi:

- od 8. srpnja 2014. do 31. srpnja 2015. za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

- od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 1. siječnja 2024. do isplate za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je:

- naloženo tuženiku da tužitelju plati 146.090,54 kn sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate (točka 1. izreke) i

- odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (točka 2. izreke).

2. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu članka 382. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP). Predložio je ovome sudu da preinači pobijanu presudu ili da ju ukine i predmet vrati drugostupanjskome sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

4. Revizija je osnovana.

5. Prema članku 382. stavku 2. ZPP, u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema stavku 1. toga Zakona, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnoga ili postupovnopravnoga pitanja važnoga za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u točkama 1. do 3. toga stavka (izvanrednu reviziju). Pritom, prema odredbi stavka 3. toga članka, u toj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojega je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Tuženik je u reviziji naznačio pitanje smatra li se polaganje iznosa kupovnine u javnobilježnički polog (uz izričiti pristanak prodavatelja) urednim ispunjenjem obveze kupca iz ugovora o kupoprodaji nekretnina. Ustvrdio je da je pobijana presuda u vezi s tim pitanjem zasnovana na pravnome shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem iz odluka ovoga suda Rev-260/2006, Rev-2004/1991,Rev-2737/1995 i Revx- 1021/2013. Radi se, dakle, o razlogu važnosti revizijskoga pitanja iz članka 382. stavka 2. točke 2. ZPP.

6. Predmet spora zahtjev je tužitelja da mu tuženik plati 146.090,54 kn sa zateznim kamatama koji tužitelj zasniva na tvrdnjama:

- da je univerzalni nasljednik sada pokojnoga ĆE,

- da je ĆE kao prodavatelj zajedno s GE kao prodavateljicom 26. listopada 2007. s tuženikom kao kupcem sklopio kupoprodajni ugovor kojim su prodavatelji prodali tuženiku nekretninu kao njeni suvlasnici,

- da se člankom 3. toga kupoprodajnoga ugovora tuženik obvezao prodavateljima na ime cijene platiti 1.599.924,33 kn, od kojega iznosa GE 1.345.033,78 kn, a ĆE 107.800,00 kn, koje iznose je tuženik prodavateljima i platio,

- da je istim člankom ugovora ugovoreno da će ostatak kupoprodajne cijene u iznosu od 146.090,54 kn tuženik u korist prodavatelja položiti ili kod suda ili kod javnoga bilježnika, koji će isplatu potom izvršiti prodavateljima na temelju dogovora prodavatelja ili na temelju sudske odluke, jer je između prodavatelja u trenutku sklapanja ugovora, što je utvrđeno u članku 2. kupoprodajnoga ugovora, postojao spor o vlasništvu nekretnine koja je bila predmet prodaje, odnosno, ĆE smatrao je da zemljišnoknjižno stanje odgovara stvarnome stanju, prema kojemu je on suvlasnik u osmini dijela nekretnine, dok je prodavateljica GE smatrala da je ona samovlasnica predmetne nekretnine,

- da je tužitelj GE 19. travnja 2013. uputio dopis sa zahtjevom da se postigne dogovor u vezi s isplatom preostaloga dijela kupoprodajne cijene, ali je ona tužitelju odgovorila da i dalje osporava da je ĆE bio suvlasnik nekretnine u osmini dijela,

- da se tuženik na temelju kupoprodajnoga ugovora uknjižio kao vlasnik nekretnine,

- da GE nikada nije ishodila bilo kakvu ispravu kojom bi polagala pravo na osminu dijela predmetne nekretnine za koji dio je kao suvlasnik uknjižen ĆE,

- da iz svega navedenog proizlazi da je tuženik u vrijeme sklapanja kupoprodajnoga ugovora bio dužan prodavatelju ĆE isplatiti i preostali dio cijene od 146.090,54 kn, odnosno, da nije bilo nikakvoga razloga da se taj iznos utvrdi kao sporan i da se isplata toga iznosa uvjetuje dogovorom prodavatelja ili sudskom odlukom.

7. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je upravo ono što tužitelj tvrdi o sadržaju kupoprodajnoga ugovora i isplati dijela cijene izravno prodavateljima, a dijela u polog, a utvrđeno je da je tuženik doista kod javnoga bilježnika, kao osobe ovlaštene za zasnivanje pologa, položio 146.090,54 kn, kao i da dogovor između prodavatelja nije postignut, a ne postoji ni odluka suda u vezi s utvrđenjem vlasništva na predmetnoj nekretnini.

8. Drugostupanjski sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan jer „dogovor nije postignut, a Ugovor ne precizira tko moraju biti stranke u sporu u kojem se donosi sudska odluka“, pa kako je člankom 376. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, dalje: ZOO/05) propisano da je kupac obvezan isplatiti prodavatelju cijenu, a tuženiku je kao kupcu nekretnina predana u posjed, preostala je tuženikova obveza za isplatu cijene.

9.1. U odlukama na koje se tuženik u reviziji poziva izraženo je shvaćanje prema kojemu se, jer je tako propisano člankom 331. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje: ZOO/91), kojemu je istovjetan članak 190. ZOO/06, polaganjem dugovane stvari kod suda ili za to ovlaštene osobe dužnik oslobađa obveze. Te su odluke donesene u primjeni članka 327. stavka 1. ZOO/91 odnosno članka 186. stavka 1. ZOO/06, koji uređuju situaciju kada je vjerovnik u zakašnjenju ili je nepoznat, ili kad je neizvjesno tko je vjerovnik ili gdje se nalazi, ili kad je vjerovnik poslovno nesposoban, a nema zastupnika. U konkretnoj situaciji, sami prodavatelji se nisu mogli složiti kojemu od njih pripada dio cijene, pa se može uzeti da je tuženiku bilo nepoznato kome duguje.

9.2. No, konkretni slučaj poseban je po tome što je između stranaka predmetnoga kupoprodajnoga ugovora upravo i ugovoreno da će kupac, tuženik, određeni iznos cijene položiti kod javnoga bilježnika te da prema tome sporazumu po polaganju dugovanoga nema više nikakve obveze prema prodavateljima, već je na njima da urede to tko će od njih imati pravo na isplatu svote koju je tuženik položio. Dakle, u konkretnome slučaju obveza tuženika, kao dužnika, je upravo glasila na polaganje dijela kupoprodajne cijene kod osobe ovlaštene za primanje pologa, javnoga bilježnika, a ne na isplatu izravno prodavateljima. Naime, tužitelj ne samo da ne osporava, već se i poziva na činjenicu da je u konkretnome slučaju ugovoreno da će tuženik, kupac, dio kupoprodajne cijene u visini tužbenoga zahtjeva položiti kod javnoga bilježnika kao osobe ovlaštene za primanje pologa te da je time, prema ugovoru, njegova obveza ispunjena, odnosno poziva se na jasnu ugovornu obvezu prema kojem će javni bilježnik naknadno položenu svotu isplatiti ili tužiteljevu predniku ĆE ili GE, nakon što se oni dogovore kome od njih položena svota pripada ili to bude utvrđeno sudskom odlukom, a jasno je iz ugovora da se, ako do dogovora između prodavatelja ne dođe, spor oko toga kome pripada položeni iznos mora voditi između prodavatelja međusobno. Dakle, ako se postigne dogovor između tužitelja i GE da položeni iznos pripada tužitelju, ili ako se tužiteljevo pravo na to utvrdi sudskom presudom u sporu između prodavatelja, tužitelj će položeni iznos moći podignuti iz upravo u tu svrhu zasnovanoga pologa. U toj situaciji, tuženik je svoju ugovornu obvezu ispunio te nema razloga da je ponovno ispunjava.

9.3. Dakle, odgovor na naznačeno pitanje je taj da se polaganjem dugovane stvari kod suda ili za to ovlaštene osobe, pa i javnoga bilježnika, dužnik oslobađa obveze, pa i onda kada je između vjerovnika i dužnika upravo ugovoren takav način oslobođenja od obveze.

10. Zato je na utvrđeno činjenično stanje drugostupanjski sud pogrešno primijenio prethodno izloženo materijalno pravo pa je na temelju članka 395. stavka 1. ZPP presuđeno kao u točki I. izreke.

11. Tuženik je u cijelosti uspio u postupku pa mu je tužitelj dužan naknaditi troškove koje je imao u skladu s člankom 154. stavkom 1. i člankom 155. ZPP. Trošak je odmjeren prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023). Tuženiku na ime troška zastupanja po odvjetniku u prvostupanjskome postupku pripada 912,45 eura što se odnosi na: sastav odgovora na tužbu u iznosu 331,80 eura, zastupanje na ročištu od 4. lipnja 2014. u iznosu od 331,80 eura i za zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 66,36 eura, na što se dodaje PDV po stopi od 25%. Za sastav žalbe pripada mu 414,76 eura na što se dodaje PDV po istoj stopi, dakle, ukupno 518,45 eura. Za sastav revizije pripada mu 497,71 eura, odnosno s dodanim PDV-om 622,14 eura. Također, tuženiku pripada naknada za plaćene sudske pristojbe, i to na odgovor na tužbu u iznosu od 120,18 eura, na žalbu u iznosu od 480,72 eura i na reviziju u iznosu od 480,72 eura. Na svotu dosuđenu tuženiku po osnovi naknade parničnoga troška koje je imao u prvostupanjskom postupku tuženiku pripadaju zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude, kojom je trebalo o ovom tuženikovu zahtjevu pravilno odlučiti još tom presudom (članak 151. stavak 3. ZPP), na trošak žalbe od dana donošenja drugostupanjske presude, a na trošak revizije od donošenja ove presude. Stopa zatezna kamata određena je prema članku 29. stavku 2. ZOO za ostale odnose. Zato je presuđeno kao u točki II. izreke.

Zagreb, 1. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek