REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-616/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenome od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić–Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠI, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ranko Zatezalo, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-791/2022-3 od 14. ožujka 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-21/2019-45 od 28. prosinca 2021., u sjednici održanoj 1. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e:
Revizija se odbija kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom odbijena je tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom su utvrđene ništetnima odredbe članka 3. i 4. Ugovora o kreditu sklopljenoga 22. rujna 2006. između tužiteljice, korisnice kredita i potrošača i pravnoga prednika tuženika, banke, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica švicarski franak i naloženo je tuženiku da tužiteljici plati 61.352,79 kn sa zateznim kamatama na ime više plaćenih anuiteta te joj nadoknadi parnične troškove.
2. Tuženik je protiv drugostupanjske presude podnio reviziju iz članka 382. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), dopuštenu mu rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 2361/2023-2 od 11. siječnja 2024. zbog pravnoga pitanja:
„Treba li, povodom istaknutog prigovora zastare, tužbeni zahtjev za isplatu s osnove ništetnosti dijela ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u CHF/denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF, odbiti ako je tužitelj prilikom preinake (povećanja) tužbe učinjene nakon 15. lipnja 2019. propustio jasno naznači iznos koji potražuje s osnove ništetnosti dijela ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u CHF/denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF, tako da nakon preinake bude vidljivo je li i za koji iznos povećan tužbeni zahtjev?“
Predložio je ovome sudu da preinači nižestupanjske presude „tako da odbije zahtjev tužitelja preko traženoga iznosa od 60.000,00 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.“.
3. Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.
4. Ovaj je sud na temelju članka 391. stavka 3. ZPP drugostupanjsku presudu ispitao u cijelosti, kako ju revident po dopuštenju i pobija, i samo zbog pitanja zbog kojih mu je revizija dopuštena.
5. Revizija je neosnovana.
6. Iz sadržaja revizijskoga pitanja i njegova obrazloženja u reviziji proizlazi da tuženik problematizira pitanje zastare tražbine u dijelu za koji je tužbeni zahtjev tijekom parnice povećan, odnosno za iznos od 1.352,79 kn, pri čemu tuženik u pitanju implicira i da je povećani dio tužbenoga zahtjeva nedovoljno određen po osnovi, odnosno tuženik u reviziji tvrdi da je „tužitelj propustio naznačiti na ništetnost koje ugovorne odredbe se odnosi taj zahtjev“, a pritom smjera na to da tužiteljica nije odredila odnosi li se povećani zahtjev na isplatu zbog ništetne ugovorne odredbe o kamatnoj stopi ili na ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.
7. Predmetnim je nižestupanjskim presudama odlučeno o ništetnosti ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica švicarski franak i s tim povezan zahtjev za povrat neosnovano stečenoga po tim ugovornim odredbama. Nakon izvedenoga vještačenja, jer je vještak utvrdio da je tužiteljica na temelju ništetnih odredaba platila 61.352,79 kn, tužiteljica je 9. siječnja 2020. preinačila tužbu povećanjem tužbenoga zahtjeva za 1.352,79 kn, jer je tužbenim zahtjevom do tada tražila isplatu 60.000,00 kn. Tuženik smatra da je povećani dio zahtjeva u zastari ako se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer je tužba preinačena nakon proteka petogodišnjega zastarnog roka računajući od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 13. lipnja 2014. kojom je u sporu koji su pokrenuli potrošači protiv banaka odlučeno da su ništetne ugovorne odredbe kakve su ništetnim proglašene predmetnim nižestupanjskim presudama i one u ugovoru o kreditu sklopljenom između parničnih stranaka.
8. Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova prema kojemu u konkretnome slučaju nije osnovan tuženikov prigovor zastare u skladu je s pravnim shvaćanjem ovoga suda. Naime, u slučaju preinake tužbe povećanjem tužbenoga zahtjeva pitanje zastare se u odnosu na povećani dio zahtjeva ocjenjuje samostalno onda kada se uz povećanje tužbenoga zahtjeva mijenja pravna i činjenična osnova prijašnjega zahtjeva do mjere koja dovodi do izmjene istovjetnosti zahtjeva (tako u odluci ovoga suda poslovni broj Rev x-424/11-2 od 29. siječnja 2014.). U konkretnome slučaju nije riječ o preinaci tužbe izmjenom činjenične i pravne osnove zahtjeva, već je predmetni zahtjev preinačen povećanjem novčanoga zahtjeva, i to nakon što je tužiteljica na temelju vještačkoga nalaza i mišljenja izrađenoga u postupku prema nalogu suda saznala kolika joj zapravo novčana svota pripada, a bez izmjene činjenične i pravne osnove tužbe, tako da je prekid zastare nastupio podnošenjem tužbe za cijeli zahtjev, a ne tek preinakom tužbe za preinačeni dio zahtjeva. Pritom se ukazuje na to da je o odgovoru na to pitanje upravo zbog različite prakse ovog suda, na 2. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva." Time je ujedno odgovoreno na revizijsko pitanje.
9. Inače, osim što je tužba preinačena na temelju rezultata vještačenja iz kojega je jasno koliko je tužiteljica „preplatila“ po osnovi ništene ugovorne odredbe koja se tiče promjenjivosti kamatne stope, a koliko po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, pa nije osnovana tuženikova tvrdnja da nije jasno na što se odnosi povećani zahtjev, valja reći i da to ne utječe na odgovor na revizijsko pitanje, jer, s obzirom na taj odgovor, tužbeni zahtjev za isplatu nije zastario ni po kojoj osnovi.
10. Proizlazi, dakle, da su nižestupanjske presude utemeljene na pravnome shvaćanju koje je u skladu sa shvaćanjem ovoga suda koje je i odgovor na revizijsko pitanje, što reviziju čini neosnovanom te je na temelju članka 391. stavka 6. ZPP odlučeno kao u izreci.
Zagreb, 1. listopada 2025.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek
