Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1876/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Ljiljane Banac, predsjednice vijeća, Tatjane Varžić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Biserke Trstenjak-Opačak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Tea Ivas, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Mračić & Partneri d.o.o. Zagreb, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1694/2024-8 od 17. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 1. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1694/2024-8 od 17. listopada 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba toč. 11. st. 11.3. Ugovora o kreditu, broj: 9011717726, od 25. srpnja 2006., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 112,20 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 27. srpnja 2006. do isplate, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, nadalje, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 207,41 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 17. listopada 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja iste godine, dok referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana."

2. Protiv citirane presude tuženik je pravovremeno izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da drugostupanjski sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, uz naknadu parničnog troška tuženiku. Traži i naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu, postupak koji je prethodio njenom donošenju, kao i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana prvostupanjska presuda je jasna i razumljiva, sadrži valjane i iscrpne razloge o odlučnim činjenicama, nema nejasnoća ni proturječnosti pa se može ispitati, tako da donošenjem iste prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe toč. 11. st. 11.3. ugovora o kreditu od 25. srpnja 2006. u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 112,20 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 27. srpnja 2006. do isplate.

8. Prvostupanjski sud je izvedenim dokazima utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili ugovor o kreditu broj 9011717726 dana 25. srpnja 2006.,

- da je tuženik istim ugovorom odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.372,65 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke na dan korištenja kredita,

- da je odredbom čl. 11. st. 11.3. istog Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita,

- da je tužitelju kredit odobren za kupnju vozila,

- da je tužitelj u tom ugovornom odnosu potrošač,

- da se o odredbi čl. 11. st. 11.3. predmetnog ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da tužitelju nije bilo pojašnjeno na što se ugovorena naknada odnosi, a niti kako je određena visina naknade, kao i da je ta naknada ugovorena od strane tuženika kao kreditora i tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

9. Nije u pravu žalitelj kada u žalbi upire da nije dopušteno provoditi test poštenja odredbe čl. 11. st. 11.3. ugovora o kreditu, jer da se radi o jasnoj, lako razumljivoj i uočljivoj odredbi.

10. I po stavu ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se na spornu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti, pozivajući se na stajalište Suda EU u recentnoj presudi od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima broj C-224/19 i C-259/19, koje obrazlaže pod toč. 17. obrazloženja prvostupanjske presude i daje valjane i iscrpne razloge za svoj zaključak o nepoštenosti i ništetnosti predmetne ugovorne odredbe, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno proveo test poštenosti sporne ugovorne odredbe i zaključio da se o toj odredbi nije pregovaralo, da je ista uglavljena u ugovor o kreditu od strane tuženika te da tužitelju nije pojašnjeno na što se odnosi sporna naknada niti kako se određuje njezina visina, a što je utvrđeno iz iskaza tužitelja kojemu je prvostupanjski sud s pravom poklonio vjeru, budući da tuženik za svoje tvrdnje da se o toj odredbi pregovaralo nije predložio nikakve dokaze.

10.1. Stoga žalbeni navodi tuženika glede ništetnosti predmetne odredbe ugovora o kreditu, kojima ističe da je ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva kredita iz toč. 11. st. 11.3. Ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, te da je tužitelj bio upoznat s visinom naknade za obradu kredita nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku prvostupanjskog suda, jer je tužitelju kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o visini iste, a o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

11. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Pri tome treba napomenuti da su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine, a što uključuje i sudsku praksu Suda EU, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je u primjeni od 2005. godine.

12. U presudi Suda Europske unije od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 (M) navodi se da članak 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. Sudska praksa na koju se poziva tuženik nije relevantna za konkretan slučaj, obzirom da se radi o tipskom ugovoru o kreditu, sačinjenom od strane tuženika, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati niti se s tužiteljem bilo što pregovaralo vezano predmetnu ugovornu odredbu.

14. Budući da je odredba toč. 11. st. 11.3. Ugovora o kreditu utvrđena nepoštenom, pravilno je prvostupanjski sud pod toč. I. izreke utvrdio istu ništetnom, pozivom na odredbu čl. 87 st. 1. Zakona o zašiti potrošača („Narodne novine“ 96/03, dalje: ZZP/03).

15. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a kako je u ovom predmetu u pobijanoj presudi u toč. II. izreke presuđeno.

16. Kako tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, pravilno je zaključio prvostupanjski sud da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, radi čega postoji obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 112,20 eura. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz tog ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati.

17. Vezano uz navedeno, i po stavu ovog suda, radi se o značajnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja, jer prema načelu savjesnosti i poštenja svi sudionici u obveznim odnosima, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

18. Međutim, sama činjenica da je trošak obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, ukazuje da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu te govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

19. Suprotno navodima žalitelja, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da prigovor zastare nije osnovan, jer prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), proizlazi da zastarni rok, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

20. Vezano za žalbeni navod tuženika glede pogrešne primjene materijalnog prava, ovaj sud isti smatra neosnovanim, jer prvostupanjski sud, suprotno navodima žalitelja, nije svoju odluku utemeljio na pravnim shvaćanjima iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kako to pogrešno navodi tuženik u žalbi pa su njegovi žalbeni navodi u tom dijelu neodlučni.

21. Tuženik žalbu u pogledu dosuđenog troška obrazlaže samo kroz tvrdnju da je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen i njemu dosuđen parnični trošak.

22. Suprotno navodima žalitelja, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) dosudio tužitelju trošak koji je bio opravdan, obzirom da je u cijelosti uspio u sporu.

23. O trošku žalbenog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 154. st. 1. ZPP-a.

24. Slijedom navedenog, kako žalbenim navodima tuženika nije dovedena u pitanje zakonitost pobijane presude, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Osijek, 1. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Ljiljana Banac