REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev x-697/2015-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika (dalje: tužitelja) Croatia banka d.d. Zagreb, Kvaternikov trg 9, kojeg zastupa punomoćnik Nenad Cetinja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika-protutužitelja (daljnje: tuženika) TTA iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ivica Vego, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o revizijama stranaka protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4485/10-2 od 22. listopada 2013. ispravljene rješenjem istoga suda broj Gž-4485/10-5 od 28. travnja 2015. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4485/96 od 8. prosinca 2009., u sjednici održanoj 1. listopada 2025.

r i j e š i o  j e:

Prihvaćaju se revizije stranaka, ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4485/10-2 od 22. listopada 2013. ispravljena rješenjem istoga suda broj Gž- 4485/10-5 od 28. travnja 2015. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4485/96 od 8. prosinca 2009. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odluka o troškovima revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku TTA iz [adresa] da plati tužitelju Croatia banka d.d. Zagreb iznos od 546.887,46 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 01. 01. 1996. godine do 31. 01. 2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. 01. 2008. godine do isplate po

Revx-697/2015-4

stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke uvećane za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

II/ Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika koji glasi:

1."Croatia banka d.d. dužna je u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti protutužtielju TT iz [adresa] slijedeće iznose:

1.a/ - 1.404.237,49 kuna u ime kapitalizirane naknade za iznose koje je u korist Croatia banke d.d. TT uplatio u periodu od 16. 07. 1994. godine do 10. 10. 1995. godine pozivom na ništavni Ugovor o kreditu broj 920.2866, kojega je Croatia banka d.d. samovoljno raskinula, s kamatama od 15% počam od 30. 11. 2009. godine,

1.b/ - 2.179.787,3 kune kapitaliziranih iznosa koje je TT uplatio Croatia banci d.d. u periodu od 21. 04. 1995. godine do 23. 10. 1995. godine pod grožnjom krivotvorenog "Ugovora o kratkoročnom kreditu" broj 9202-3210, s kamatama od 15% godišnje od 30. 11. 2009.

1.c/ - 2.122.804 kuna u ime isplate današnje vrijednosti hipotekarnog pridržaja 762 osnivačke dionice "Croatia banka" d.d. s kamatama od 15% godišnje od

30. 11. 2009. do isplate.

1.d./ - 2.447.545 kuna koji kapitalizirani iznos je TT platio "Hrvatskom fondu za privatizaciju" temeljem ovog ništavog "Ugovora o prodaji dionica tvrtke "TEU" broj 3175391/979, s kamatama počam od 30. 11. 2009. do dana isplate.

1.e/ Dužna je "Croatia banka" d.d. u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi sve troškove predmetne parnice po specifikaciji koju će – nakon okončanja glavne rasprave – priložiti odvjetnik/punomoćnik TT."

III/ Svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka."

2. Presudom suda drugog stupnja ispravljenom rješenjem istoga suda od 28 travnja 2015. suđeno je:

"Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4485/96 od 8. prosinca 2009. u dijelu pod točkom I i III izreke.

Odbija se žalba i dopuna žalbe tuženika kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda u dijelu pod točkom II i III izreke.".

2.1. Rješenjem suda drugog stupnja odbačen je podnesak tužitelja "druga dopuna žalbe" zaprimljen u sudu 9. ožujka 2010. kao nepravovremen.

3. Protiv dijela drugostupanjske presude pod točkama I. i III. izreke tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbu čl. 382. st. 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

Revx-697/2015-4

Predložio je reviziju prihvatiti, preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama I. i III. izreke i prihvatiti tužbeni zahtjev ili ukinuti drugostupanjsku presudu i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Tuženik je reviziju podnio protiv drugostupanjske presude u dijelu pod točkom II. izreke kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je reviziju prihvatiti, ukinuti nižestupanjske presude u pobijanom dijelu, te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Tužitelj nije podnio odgovor na reviziju tuženika.

6. U odgovoru na tužiteljevu reviziju tuženik je osporio navode iznesene u reviziji i predložio reviziju odbaciti.

7. Revizije stranaka su dopuštene i osnovane.

8. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 22. listopada 2013. pa su za odlučivanje o podnesenim revizijama stranaka mjerodavne odredbe Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 – dalje: ZPP).

9. Pobijana drugostupanjska presuda je na temelju odredbe članka 392.a ZPP ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijama i samo u granicama razloga određeno navedenih u revizijama stranaka.

10. Tužbenim zahtjevom tužitelj je od tuženika zahtijevao isplatu iznosa 546.887,46 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 1. siječnja 1996. do isplate.

11. Protutužbenim zahtjevom tuženik je od tužitelja zahtijevao isplate iznosa pobliže određenih u točki II. izreke prvostupanjske presude po osnovi povrata uplata učinjenih prema tužitelju u vidu kapitaliziranih iznosa.

12. Na temelju dokaza izvedenih tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je sljedeće činjenično stanje:

- da je tuženik 6. siječnja 1994. kupio od Hrvatskog fonda za privatizaciju (dalje: Fond) dionice Tvornice elektronskih uređaja d.d. Vela Luka (dalje: TEU), prema Ugovoru broj: 3175391/979, po nominalnoj vrijednosti od 500.000,00 DEM, time da se prvi obrok od 100.000 DEM plaća u roku od 7 dana od dana sklapanja ugovora, a ostatak u obrocima uz obvezu tuženika da preda Fondu bankarsku garanciju za iznos od preostalih 400.000 DEM,

- da su stranke 10. siječnja 1994. zaključile Ugovor o izdavanju bankovne garancije prema kojem je tužitelj garant, a tuženik tražitelj garancije za osiguranje plaćanja po

Revx-697/2015-4

Ugovoru broj 3175391/979 dana 6. siječnja 1994. u iznosu garancije od 400.000,00 DEM temeljem kojeg Ugovora je izdata Garancija broj: 1172/94,

- da je tužitelj 10. siječnja 1994. odobrio tuženiku kredit broj 920-2686 u iznosu 102.040,82 DEM u protuvrijednosti HRD za kupnju dionica navedene tvornice na rok od 5 godina sa kamatom od 12% godišnje te da je ugovoreno osiguranje: mjenicom, zalogom kupljenih dionica TEU, upisom založnog prava po posebnom sporazumu i zalog dionica koje korisnik ima kod kreditora;

- da je tužitelj 7. travnja 1995. odobrio tuženiku i kratkoročni kredit po Ugovoru o kreditu broj 9202-3210 u iznosu 199.951,29 kuna na rok od 90 dana,

- da prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka ukupno potraživanje tužitelja na dan 31. prosinca 1995. iznosi 546.887,46 kuna, koji iznos je tužitelj uplatio Fondu za račun tužitelja, dok uplate obavljene po tuženiku u korist tužitelja iznose 316.300,10 kuna.

13. Sudovi su, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, na temelju odredbe članka 103. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO/91) ocijenili ništavim Ugovor o kreditu od 10. siječnja 1994. broj 920-2686 jer je zaključen bez učešća i bez osiguranja hipotekom na nekretnini, pa kako tuženik nije tužitelju, odnosno banci vratio neotplaćeni iznos kredita ništavim su također ocijenili Ugovor o prodaji dionica i Ugovor o garanciji broj 1172/94 od 10. siječnja 1994. utemeljen na ništetnom Ugovoru o kreditu, kao i Ugovor o kratkoročnom kreditu od 7. travnja 1995. zaključenom radi plaćanja Fondu po Ugovoru o kupnji dionica od 6. siječnja 1994.

14. Budući da je prema odredbi članka 104. ZOO svaka ugovorna stranka dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi ništavog ugovora, a kako iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da je utuženi iznos isplaćen Fondu, a ne tuženiku, nižestupanjski sudovi su ocijenili da ne postoji obveza tuženika na vraćanje spornog iznosa, to tim više što je po samom Zakonu Fond postao vlasnikom predmetnih dionica.

15. Tuženikov protutužbeni zahtjev za isplatu po osnovi stjecanja bez osnove sudovi su odbili kao neosnovan s obrazloženjem da je isti podnesen protekom zastarnog roka propisanog člankom 371. ZOO. Pritom su sudovi zaključili da zastarni rok u odnosu na protutužbeni zahtjev počinje teći od dana stupanja na snagu Zakona o ništavosti, a najkasnije od saznanja tuženika (6. prosinca 1994.), a protutužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 1. rujna 2003.

16. Ispitujući osnovanost revizijskih navoda tužitelja iznesenih u reviziji podnesenoj protiv pobijanog dijela drugostupanjske presude kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu vijeće je ocijenilo kako tužitelj u reviziji osnovano ističe da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točka 11. ZPP. Osnovano tužitelj u reviziji navodi da iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjski sud propustio navesti razloge o odlučnim činjenicama na temelju kojih je zaključio da su ništavi Ugovor o garanciji broj 1172/94 od 10. siječnja 1994. i Ugovor o kratkoročnom kreditu od 7. travnja 1995., a drugostupanjski sud je, odlučujući povodom žalbi, pozivom na odredbu članka 375. st.

Revx-697/2015-4

5. ZPP, potvrdio prvostupanjsku presudu ne navodeći razloge o odlučnim žalbenim navodima tužitelja da je u prvostupanjskom postupku počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točka 11. ZPP. Takvim postupanjem, odnosno nesankcioniranjem opisanog postupanja prvostupanjskog suda, drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točka 11. ZPP.

17. U revizijskom stadiju postupka, kako u odnosu na tužbeni zahtjev, tako i u odnosu na protutužbeni zahtjev sporna je pravilnost primjene materijalnog prava odnosno odredbi članka 6. i članka 8. Zakona o ništavnosti određenih vrsta ugovora o osiguranju i ugovora o kreditu ("Narodne novine", broj 9/94 – dalje: Zakon o ništavnosti) te primjena općih odredbi iz članka 104. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) o pravnim posljedicama ništavih ugovora.

18. Ovdje prvenstveno treba navesti da je poseban prisilni propis koji uređuje pitanje ništavosti spornih ugovora o kreditu u ovom slučaju Zakon o ništavnosti, koji u članku 4. izrijekom propisuje razloge, odnosno pretpostavke ništavosti određenih vrsta ugovora između banaka i fizičkih osoba, dok su odredbom članka 6. Zakona o ništavnosti propisane još i posebne pravne posljedice za slučaj da je ugovor ništav prema odredbama članka 4. Zakona o ništavnosti.

19. Odredbom članka 6. Zakona o ništavnosti propisano je:

"Korisnik kredita iz članka 4. ovoga Zakona dužan je banci isplatiti odjednom neisplaćenu vrijednost kredita. Ako do dana utvrđivanja ništavosti ugovora iz članka 4. ovoga Zakona korisnik kredita nije banci vratio neotplaćeni iznos kredita po ugovoru iz članka 4. ovoga Zakona, postaje ništavim i ugovor zaključen između korisnika kredita i Hrvatskog fonda za privatizaciju. Hrvatski fond za privatizaciju postaje vlasnik dionica koje su kupljene."

19.1. Primjenjujući citiranu odredbu u konkretnom predmetu proizlazi da je stupanjem na snagu odredbe članka 6. Zakona o ništavnosti, u slučaju ništavosti kredita, tuženik je bio dužan isplatiti banci još neisplaćenu vrijednost kredita odjednom pa bi na takav način svaka ugovorna strana zapravo vratila drugoj sve ono što je primila po osnovi ništavog ugovora. To svakako nije suprotno odredbama članka 104. ZOO.

19.2. Daljnja posljedica iz članka 6. Zakona o ništavnosti, koja u ovom slučaju pogađa korisnika kredita, odnosno tuženika je da ako do dana utvrđivanja ništavosti ugovora nije tužitelju, odnosno banci, vratio neotplaćeni iznos kredita, tada postaje ništavim i ugovor zaključen između korisnika kredita i Fonda, koji u tom slučaju postaje vlasnik dionica koje su kupljene kreditom.

20. Prema tome, Zakonom o ništavnosti propisani su posebni razlozi ništavosti (članak 4.) i pravne posljedice ništavosti (članak 6.) te aktivna legitimacija za isticanje takve ništavosti (članak 8.). Budući da su u ovom slučaju sporna pravna pitanja uređena posebnim zakonom odredbe tog zakona (kao lex specialis), bez daljnjega, imaju

Revx-697/2015-4

prednost u primjeni u odnosu na opće propise obveznog prava, odnosno odredbe ZOO.

21. Međutim, imajući na umu cjelokupan sadržaj članka 6. Zakona o ništavnosti, u kojemu nema odredbi o daljnjim posljedicama ništavosti, to istodobno ne znači da je u ovom slučaju, sasvim isključena i primjena općih odredbi o (svim) posljedicama ništavosti iz članka 104. ZOO.

22. Odlučujući o osnovanosti protutužbenog zahtjeva nižestupanjski sudovi su, kako je to već ranije navedeno u ovoj odluci, odbili protutužbeni zahtjev kao neosnovan zaključivši da je u odnosu na tražbinu tuženika nastupila zastara potraživanja.

22.1. Obrazlažući razloge zbog kojih je protutužbeni zahtjev ocijenjen neosnovanim nižestupanjski sudovi su zaključili da je početak tijeka zastare sporne tražbine (članak 361. ZOO) počeo teći od dana stupanja na snagu Zakona o ništavnosti (10. veljače 1994.) ili najkasnije od 6. prosinca 1994. kada je tuženik bio obavješten o stupanju na snagu Zakona o ništavnosti, a da je tuženik protutužbeni zahtjev sudu podnio 1. rujna 2003., nakon isteka općeg zastarnog roka od 5 godina iz članka 371. ZOO.

23. Kod ništavih ugovora pravilo je, s obzirom na primjenu instituta stjecanja bez osnove iz članka 210. ZOO, da zastarni rok počinje teći od dana kada su stranke, u izvršenju takvog ugovora, izvršile dužnu činidbu, odnosno ako se radi o novčanoj činidbi, primjerice: o ništavom ugovoru o novčanom zajmu u devizama, od dana kada je došlo do predaje novčane svote onoj stranci koja je dužna vratiti primljene devize.

24. Odredbom iz članka 361. ZOO propisano je da zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

25. Da bi se pravilno odgovorilo na pitanje zastarjelosti tuženikove tražbine potrebno je, polazeći od odredbi posebnog propisa, utvrditi dan od kada je počela teći zastara tuženikove tražbine.

26. U Zakonu o ništavnosti nema odredbe o zastari tražbine pa ni odredbe o tome od kada počinje teći zastarijevanje, stoga bi zastarijevanje u svakom slučaju i ovdje počelo teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje svoje obveze, a to svakako nije bilo na dan 10. veljače 1994. kada je stupio na snagu Zakon o ništavnosti (niti datum zaprimanja obavijesti o stupanju na snagu Zakona o ništavnosti), za koji su nižestupanjski sudovi pogrešno ocijenili da je dan od kada je tuženik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

27. Prema članku 8. Zakona o ništavnosti, tužbe za utvrđenje ništavosti ugovora iz članka 3. i 4. ovoga Zakona nadležnom sudu podnijet će Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, dakle, Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske je, izričitom odredbom Zakonom o ništavnosti, priznata stranačka sposobnost i samo je ono ovlašteno tražiti utvrđenje ništavim ugovora iz članka 4. Zakona o ništavnosti.

Revx-697/2015-4

28. Prema tome, za razliku od utvrđenja apsolutne ništavosti prema općim propisima obveznog prava, na tužbu zbog utvrđenja ništavnosti u ovom je slučaju legitimirano samo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske. To znači da se u ovom slučaju, upravo zbog ograničene aktivne legitimacije koja je ustanovljena u javnopravnom interesu, stranke ugovora o kreditu u svojim međusobnim odnosima ne mogu pozivati na ništavost na temelju samog zakona, niti tražiti utvrđenje ugovora ništavim jer je to pravo prepušteno isključivo ocjeni Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, a ne strankama i zainteresiranim trećim osobama, kako je to propisano člankom 109. stavak 2. ZOO. Slijedom navedenoga na takvu (posebnu) ništavost niti sud ne pazi po službenoj dužnosti.

29. Prema odredbama članka 6. Zakona o ništavnosti, korisnik kredita iz članka 4. ovoga Zakona dužan je banci isplatiti odjednom neisplaćenu vrijednost kredita. Dakle, navedenom je zakonskom odredbom zapravo propisano krajnje vrijeme u kojem je korisnik kredita, odnosno tuženik, (bez daljnjih posljedica) mogao vratiti neotplaćeni iznos banci i to sve do dana utvrđivanja ništavnosti ili drugim riječima - do pravomoćnog utvrđenja ništavnosti.

30. Slijedom toga, tuženik u vremenu od stupanja na snagu Zakona o ništavnosti pa do dana utvrđivanja ništavosti ugovora o kreditu, nije mogao protutužbenim zahtjevom zahtijevati vraćanje onog što je banka na osnovi takvog ugovora primila iz jednostavnog razloga jer je tuženik, kao korisnik kredita, još uvijek imao mogućnost uplatiti banci neisplaćeni dio kredita i tako onemogućiti nastupanje posljedice ništavosti ugovora iz članka 6. Zakona o ništavnosti jer to tuženikovo pravo prestaje tek utvrđenjem ništavosti odnosnih ugovora.

31. Polazeći od toga sve pravne posljedice utvrđenja ništavosti ugovora u ovom posebnom slučaju moraju se vezati za dan donošenja pravomoćne presude kojom je utvrđeno da su ugovori o kreditu ništavi. Zbog toga bi zastara tražbine stečene bez osnove u ovom (iznimnom) slučaju počela teći tek od dana kada je pravomoćno utvrđeno da su odnosni ugovori o kreditu ništavi.

32. Budući da je povodom revizije tužitelja ovaj sud utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 11. ZPP, to su na temelju odredbe članka 394. st. 1 ZPP ukinute pobijana drugostupanjska presuda i prvostupanjska presuda u dijelu pod točkama I. i III. izreke, kojima je odlučeno o osnovanosti tužbenog zahtjeva, kao i odluka o troškovima postupka, pa se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

33. Nadalje, kako je ovaj sud utvrdio da su nižestupanjski sudovi odlučujući o osnovanosti protutužbenog zahtjeva pogrešno primijenili materijalno pravo pa je zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova činjenično stanje u tom dijelu ostalo nepotpuno utvrđeno zbog čega nema uvjeta za preinaku pobijanih nižestupanjskih presuda u dijelu koji se odnosi na odluku o protutužbenom zahtjevu to je na temelju odredbe iz članka 395. stavak 2. ZPP valjalo ukinuti pobijanu drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, kao i odluku o troškovima postupka i u tom dijelu predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Revx-697/2015-4

34. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka tako što će jasno navesti razloge o svim odlučnim činjenicama o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari.

35. Nadalje, u ponovnom postupku prvostupanjski sud će, sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, upotpuniti činjenično stanje glede svih odlučnih činjenica od kojih zavisi odluka o protutužbenom zahtjevu, s tim da će ispitati i ostale pravno relevantne činjenice istaknute tijekom postupka, ali i one iz revizijskih navoda stranaka i potom donijeti novu odluku o tužbenom i protutužbenom zahtjevu.

36. U ponovnom postupku sudovi će odlučiti i o cjelokupnim troškovima postupka (članak 166. stavak 3. ZPP).

Zagreb, 1. listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražen Jakovina