Poslovni broj: Usž-3140/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Željke Zrilić Ježek i Blanše Turić, članica vijeća, te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja OR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po opunomoćeniku Oskaru Benussiu, odvjetniku u Dubrovniku, Između Polača 14, protiv tuženika Ministarstva turizma i sporta Republike Hrvatske, Prisavlje 14, Zagreb, OIB: 87892589782, uz sudjelovanje zainteresirane osobe ŽR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi odobrenja za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1953/2023-8 od 16. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 1. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1953/2023-8 od 16. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

III. Odbija se zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1953/2023-8 od 16. travnja 2025.u točki I. odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva turizma i sporta Republike Hrvatske, klasa: UP/II-335-06/23-01/45, urbroj: 529-06-03- 02-01/2-23-2 od 15. lipnja 2023. i rješenja Dubrovačko-neretvanske županije, Upravnog odjela za poduzetništvo, turizam i more, klasa: UP/I-335-03/22-01/2640, urbroj: 2117-08/5-23-06 od 24. ožujka 2023. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

2. Tužitelj osporava naznačenu presudu u cijelosti iz svih zakonom propisanih razloga te osporava i odluku o troškovima postupka. Prvenstveno ističe da je potpuno neosnovano obrazloženje pobijane presude u kojem se navodi da tužitelj nije dokazao da je ŽR zatražio obnovu postupka izvan zakonskog roka iz članka 123. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09., 110/21. – dalje u tekstu: ZUP), obzirom je ŽR bio upoznat s postojanjem predmetnog rješenja s danom 30. srpnja 2022. kada mu je tužitelj posao e-mail poruku s naslovom "O, potpis rješenja". Navodi kako je e-mail poruka poslana na e-mail adresu BR te mu je uredno isporučena što je vidljivo iz same poruke. Među inim, tužitelj je obavijestio ŽR da je rješenje završeno ali da i treba da otiđe tamo radi davanja suglasnosti i potpisa. Zaključuje da je iz same e-mail poruke vidljivo da je ŽR bio upoznat sa postupkom i potrebom da da suglasnost tužitelju za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu na stanu u prizemlju predmetne zgrade, a to proizlazi iz činjenice da tužitelj uopće ne objašnjava o kojem se rješenju radi jer je to sve ŽR itekako bilo poznato. Nadalje, iz dopisa od **.**.2022. ŽR također proizlazi da je isti bio upoznat s donesenim rješenjem o pružanju ugostiteljskih usluga. Sukladno navedenom smatra da nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe članka 123. stavak 3. ZUP -a. Tužitelj opisuje historijat stjecanja vlasništva na zgradi i zemljištu upisanom u zk. uložak [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te se poziva i na Ugovor o diobi i korištenju predmetne kuće i zemljišta koji je ovjeren potpisima OR i ŽR od 28. kolovoza 2014., a iz čega nesporno proizlazi da je tužitelj samostalni posjednik i vlasnik stana u prizemlju zgrade, dok je ŽR samostalni posjednik i vlasnik stana na prvom katu zgrade. Prema Ugovoru o diobi zemljište na razini stana u prizemlju pripada OR kao vlasniku donjeg stana dok zemljište na razini stana na katu pripada ŽR kao vlasniku gornjeg stana, a zemljište na najvišem nivou koristi će stranke zajednički s time da na tom dijelu zemljišta nije dozvoljena gradnja objekta. Tužitelj ukazuje da sama činjenica što zgrada nije formalno etažirana u zemljišnim knjigama i to isključivo što u odnosu na zemljište na takozvanom "najvišem nivou" ne postoji suglasnost vlasnika, odnosno ŽR taj dio zemljišta bez ikakve osnove svojata kao isključivi vlasnik te je na tom dijelu izgradio pomoćne objekte koje po Ugovoru nije imao pravo graditi, ne može biti razlog za odbijanje tužbe tužitelja uzimajući u obzir sve navedene isprave koje ukazuju da je tužitelju pripao u vlasništvo stan u prizemlju predmetne zgrade. Navodi kako je tužitelj pred Općinskim sudom u Dubrovniku pokrenuo pojedinačni ispravni postupak u kojem traži da se u zemljišnim knjigama upiše predmetna etaža na njegovo ime, međutim odluka suda u tom postupku još uvijek nije donesena. U tom postupku ŽR je podnio prigovor iz kojeg je također razvidno da isti tužitelju uopće ne spori da je vlasnik prizemlja zgrade, ali ističe prigovor jer time nastoji natjerati tužitelja da mu prizna pravo na dio dvorišta koji ŽR ne pripada. Inzistiranje na pretjerano formalnom stavu iz obrazloženja pobijane presude bilo bi apsurdno u konkretnom predmetu jer iz svih dostavljenih isprava jasno proizlazi da je tužitelj vlasnik stana u prizemlju predmetne zgrade te da je ispunio sve zakonske pretpostavke iz članka 34. stavak 2. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti. Posebno ukazuje da je stan u vlasništvu ŽR u potpunosti fizički odvojen te u svoj stan ulazi sa sjeverne strane predmetne zgrade dok tužitelj u stan ulazi sa južne strane predmetne zgrade. Također, tužitelj je pošteni posjednik na predmetnom stanu preko 60 godina. S obzirom na izloženo, predlaže da pobijana presuda bude poništena, tužbeni zahtjev usvojen uz odluku da tuženik naknadi tužitelju troškove ovog postupka , podredno da presuda bude poništena i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. Potražuje i trošak sastava žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tuženik navodi kako nije osnovan žalbeni navod da je ŽR bio upoznat s postojanjem rješenja od 20. srpnja 2022. s danom 30. srpnja 2022., obzirom na poslane e-mail poruke koje tužitelj navodi u žalbi, jer tužitelj ne dostavlja dokaze iz kojih bi na neupitan način proizlazilo da je ŽR predmetne poruke zaprimio, poglavito što iz navedenih poruka proizlazi upravo suprotno, odnosno da rješenje nije doneseno niti će biti doneseno bez potpisa i suglasnosti ŽR. Naime, iz poruka navedenih u žalbi moguće je samo zaključiti da je tužitelj podnio zahtjev za izdavanje rješenja o odobrenju za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu, da se pred nadležnim tijelom vodi upravni postupak te da je za donošenje rješenja potreban i potpis ŽR, a ne i činjenica da je rješenje o odobrenju doneseno. Nadalje , nisu od utjecaja na pravilno rješenje predmetne upravne stvari žalbeni navodi koji se odnose na navodno izvršenu stvarnu diobu predmetne nekretnine jer iz zk. uloška broj [broj ZK uloška] na neupitan način proizlazi da je predmetna nekretnina u nepodijeljenom suvlasništvu tužitelja i ŽR slijedom čega je tužitelju, za pružanje ugostiteljskih usluga na predmetnoj nekretnini sukladno članku 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ 91/96. – 94/17.) potrebna suglasnost svih suvlasnika koja je izostala. Slijedom navedenog, predlaže se odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Zainteresirana osoba ŽR u odgovoru na žalbu ističe da mu nije omogućeno sudjelovanje u postupku donošenja rješenja o pružanju ugostiteljskih usluga u domaćinstvu, a koju činjenicu je utvrdilo upravno tijelo kad mu je omogućilo obnovu upravnog postupka. Iz dopisa ŽR po punomoćniku ĐR od 24. kolovoza 2022. samo se dokazuje komunikacija odvjetnika suvlasnika nekretnine o uvjetima za davanje suglasnosti za pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu, ali ne i saznanje za doneseno rješenje o pružanju ugostiteljskih usluga u domaćinstvu te iz ove isprave jasno proizlazi kako suvlasnička zajednica nije razvrgnuta uspostavom etažnog vlasništva i kako suvlasnik ŽR ne daje suglasnost OR na pružanje ugostiteljskih usluga. Pregledom upravnog spisa ne proizlazi da bi prvostupanjsko upravno tijelo prije samog donošenja pobijanog rješenja upoznalo suvlasnika nekretnine ŽR o postojanju zahtjeva OR za pružanje predmetnih usluga. U odnosu na žalbene navode da je ugovorom o darovanju iz 1961. godine JR stan u prizemlju darovao OR te da je potom 2014. sklopljen Ugovor o diobi, navedene činjenice ne mijenjaju činjenično stanje u pogledu suvlasništva čestice zgrade [katastarska čestica] i zemljišta 857/11 k. o. [katastarska općina] svakog suvlasnika za jednu polovinu dijela prava vlasništva. Također tužitelj zanemaruje i činjenicu da je predmetna zgrada naknadno ozakonjena pravomoćnim rješenjem Upravnog odjela za izdavanje i provedbu dokumenata prostornog uređenja i gradnje Grada Dubrovnika od 11. listopada 2018., kojim se u zgradi formiraju tri stambene jedinice. Tužitelj zanemaruje činjenicu da je prizemlje zgrade nezakonito rekonstruirano te da rješenje o izvedenom stanju nema stvarno pravnih učinaka, a isto tako tvrdnja da je samostalni vlasnik stana u ozakonjenom dijelu prizemne zgrade nije osnovana jer vlasnička prava ŽR i OR protežu se i na prizemlje zgrade, dakle i na ozakonjenom dijelu prizemlja upravo u onom dijelu prizemlja za koji OR bez suglasnosti suvlasnika ŽR ishodio rješenje o pružanju ugostiteljskih usluga u domaćinstvu. Razlozi zbog kojih predmetna zgrada nije etažirana su bez ikakvog značaja za rješenje ove upravne stvari tim više što i sam tužitelj čini nespornu činjenicu da nije provedeno etažiranje. Nisu osnovani ni tužiteljeve tvrdnje o tome da sud pretjeruje u formalizmu , jer je formalizam jedini instrument pravne zaštite. Sukladno navedenom , zainteresirana osoba predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1953/2023-8 od 16. travnja 2025. te predlaže obvezati tužitelja na naknadu troška odgovora na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24. - dalje u tekstu: ZUS) u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Iz spisa predmeta kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je rješenjem klasa: UP/I-335-03/22-01/2640, urbroj: 2117-08/5-23-06 od 24. ožujka 2023. u obnovi postupka izdavanja rješenja klasa: UP/I-335-03/22-01/1962, urbroj: 2117- 08/9-22-3 od 20. srpnja 2022. ukinuto predmetno rješenje od 20. srpnja 2022. kojim je tužitelju odobreno pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu u smještajnom objektu vrste apartman u [adresa] jer je prvostupanjsko tijelo utvrdilo da tužitelj ne ispunjava uvjet propisan člankom 34. stavak 2. točka 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti („Narodne novine“ 85/15. – 126/21. – dalje u tekstu: Zakon).

8. Člankom 124. stavak 2. ZUP-a propisano je da u prijedlogu za obnovu postupka stranka je dužna učiniti vjerojatnim razloge zbog kojih traži obnovu postupka i da je prijedlog podnesen u zakonskom roku.

Člankom 123. stavak 1. toč. 5. ZUP-a propisano je da se obnova postupka u kojem je doneseno rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba može pokrenuti na zahtjev stranke ili po službenoj dužnosti u roku od tri godine od dana dostave rješenja stranci ako osobi koja je trebala sudjelovati u svojstvu stranke nije bila dana mogućnost sudjelovanja u postupku.

Stavkom 3. istog članka ZUP-a propisano je da stranka može tražiti obnovu postupka u roku od 30 dana od dana saznanja za razloge obnove ili od kad je stekla mogućnost upotrebe novih dokaza.

9. Prigovor tužitelja kako prijedlog za obnovu postupka nije pravodoban pravilno prvostupanjski sud ocjenjuje neosnovanim obzirom da iz e-mail poruke od 24. kolovoza 2022., na koju se poziva tužitelj, proizlazi samo spremnost ŽR potpisati suglasnost za iznajmljivanje djela kuće, u naravi stana u prizemlju zgrade, a u svezi čega predlaže provesti etažiranje zgrade i istovremeno urediti prava suvlasnika u svezi čega iznosi brojne prijedloge. Nadalje, tek iz mail poruke opunomoćenika tužitelja Oskara Benussia od 1. rujna 2022. proizlazi da isti obavještava opunomoćenika zainteresirane osobe da je njegova stranka na temelju citiranog Ugovora o diobi ishodila rješenje o pružanju ugostiteljskih usluga u stanu u prizemlju predmetne kuće. Sukladno navedenom , prijedlog ŽR od 14. rujna 2022. godine za obnovu postupka okončanog rješenjem od 20. srpnja 2022. jest pravodoban u smislu odredbe članka 123. stavak 1. točka 5. i stavak 3. istog članka ZUP-a slijedom čega je prigovor tužitelja da bi obnova postupka bila zatražena izvan zakonskog roka bio u cijelosti neosnovan.

10. Člankom 34. stavak 2. točka 1. Zakona propisano je da će se rješenje o odobrenju izdati na zahtjev iznajmljivača, između ostalog, uz uvjet da je vlasnik objekta (objekt za robinzonski smještaj, soba, apartman ili kuća za odmor) ili vlasnik zemljišta za objekt za robinzonski smještaj, kamp ili kamp odredište.

12. Iz spisa predmeta proizlazi da su tužitelj i ŽR suvlasnici zemljišta na čestici broj: [katastarska čestica] i zgrade kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] što niti jedna stranka niti ne spori. Tužitelj se poziva na Ugovor o diobi i korištenju kuće oznake kč. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a koji ugovor je ovjeren potpisima tužitelja i ŽR od 28. kolovoza 2024., a iz kojeg proizlazi da stan u prizemlju pripada u vlasništvu tužitelja dok stan na prvom katu pripada u vlasništvo ŽR.

13. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo, odnosno članak 34. stavak 1. i 2. i članak 38. stavak 1. točku 3. Zakona kao i članak 41. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96. – 152/14.) te je pravilno zaključio da je tužitelju u svrhu ispunjenja uvjeta iz Zakona potrebna suglasnost zainteresirane osobe iz članka 41. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Pogrešno zaključuje tužitelj da time što je predmetni objekt podijeljen između suvlasnika u naravi, ali objekt nije etažiran, da je uspostavljeno vlasništvo nad posebnim dijelovima te nekretnine pa da mu stoga nije potrebna suglasnost ŽR da u svom posebnom dijelu nekretnine obavlja ugostiteljsku djelatnost. U konkretnom slučaju riječ je o suvlasništvu u idealnim dijelovima, a ne o vlasništvu posebnog dijela nekretnine, što stranke niti ne spore, pa s obzirom da objekt nije etažiran potrebna je suglasnost suvlasnika za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, a što je u konkretnom slučaju od strane ŽR izostalo.

14. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovog Suda, osporena se presuda temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu utvrđene povrede pravila sudskog postupka jer je presuda valjano i razložno obrazložena pa stoga ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.

15. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 135. stavak 1. ZUS-a žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu.

16. Odluka o troškovima žalbenog postupka tužitelja temelji se na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a.

17. Člankom 144. stavak 1. ZUS-a propisano je da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni tijekom ili u povodu spora. Imajući u vidu da u odgovoru na žalbu zainteresirana osoba u bitnom ponavlja već sve izneseno te predmetni odgovor ne utječe na ishod spora, primjenom citirane odredbe ZUS-a odlučeno je kao pod toč. III. izreke ove presude.

U Zagrebu 1. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Marković