Republika Hrvatska

Županijski sud u

Splitu

Split, Gundulićeva

29a

Poslovni broj Gž-1714/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Mirjane Rubić predsjednice vijeća, Marka Pribisalića sudca izvjestitelja i člana vijeća te dr. sc. Lidije Vojković članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja NO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Krunoslav Markovinović, odvjetnik u Bjelovaru, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d, Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, kojeg zastupaju punoimoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri, Zagreb, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P- 1606/2021-25 od 27. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 1. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1606/2021-25 od 27. svibnja 2025.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., OIB: 23057039320, da tužitelju NO, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 5.803,38 EUR (pet tisuća osamsto tri eura i trideset osam centa) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na iznose od:

12,80 eura teče od 17. siječnja 2009. godine do isplate,

12,35 eura teče od 25. veljače 2009. godine do isplate,

7,00 eura teče od 24. ožujka 2009. godine do isplate,

7,56 eura teče od 18. travnja 2009. godine do isplate,

7,02 eura teče od 22. svibnja 2009. godine do isplate,

2,69 eura teče od 17. lipnja 2009. godine do isplate,

5,21 eura teče od 18. srpnja 2009. godine do isplate,

3,90 eura teče od 20. kolovoza 2009. godine do isplate,

5,49 eura teče od 17. rujna 2009. godine do isplate,

1,21 eura teče od 16. listopada 2009. godine do isplate,

5,48 eura teče od 17. studenog 2009. godine do isplate,

3,12 eura teče od 17. prosinca 2009. godine do isplate,

10,69 eura teče od 20. siječnja 2010. godine do isplate,

10,27 eura teče od 16. veljače 2010. godine do isplate,

14,85 eura teče od 18. ožujka 2010. godine do isplate,

17,53 eura teče od 17. travnja 2010. godine do isplate,

22,30 eura teče od 18. svibnja 2010. godine do isplate,

24,92 eura teče od 19. lipnja 2010. godine do isplate,

33,78 eura teče od 16. srpnja 2010. godine do isplate,

35,16 eura teče od 17. kolovoza 2010. godine do isplate,

40,32 eura teče od 17. rujna 2010. godine do isplate,

40,31 eura teče od 16. listopada 2010. godine do isplate,

40,74 eura teče od 17. studenog 2010. godine do isplate,

53,44 eura teče od 18. prosinca 2010. godine do isplate,

53,05 eura teče od 18. siječnja 2011. godine do isplate,

48,58 eura teče od 17. veljače 2011. godine do isplate,

45,75 eura teče od 17. ožujka 2011. godine do isplate,

54,04 eura teče od 16. travnja 2011. godine do isplate,

60,31 eura teče od 14. svibnja 2011. godine do isplate,

70,94 eura teče od 16. lipnja 2011. godine do isplate,

83,96 eura teče od 16. srpnja 2011. godine do isplate,

92,89 eura teče od 23. kolovoza 2011. godine do isplate,

94,43 eura teče od 17. rujna 2011. godine do isplate,

86,45 eura teče od 19. listopada 2011. godine do isplate,

36,09 eura teče od 18. studenog 2011. godine do isplate,

90,66 eura teče od 20. prosinca 2011. godine do isplate,

95,89 eura teče od 17. siječnja 2012. godine do isplate,

39,08 eura teče od 17. veljače 2012. godine do isplate,

95,46 eura teče od 17. ožujka 2012. godine do isplate,

95,25 eura teče od 17. travnja 2012. godine do isplate,

48,83 eura teče od 16. svibnja 2012. godine do isplate,

98,51 eura teče od 16. lipnja 2012. godine do isplate,

95,56 eura teče od 19. srpnja 2012. godine do isplate,

37,88 eura teče od 17. kolovoza 2012. godine do isplate,

88,81 eura teče od 18. rujna 2012. godine do isplate,

95,16 eura teče od 19. listopada 2012. godine do isplate,

41,39 eura teče od 14. studenog 2012. godine do isplate,

95,18 eura teče od 15. prosinca 2012. godine do isplate,

58,63 eura teče od 16. siječnja 2013. godine do isplate,

91,27 eura teče od 14. veljače 2013. godine do isplate,

52,19 eura teče od 13. ožujka 2013. godine do isplate,

97,04 eura teče od 17. travnja 2013. godine do isplate,

55,25 eura teče od 17. svibnja 2013. godine do isplate,

86,99 eura teče od 18. lipnja 2013. godine do isplate,

58,72 eura teče od 17. srpnja 2013. godine do isplate,

89,73 eura teče od 22. kolovoza 2013. godine do isplate,

46,45 eura teče od 17. rujna 2013. godine do isplate,

92,67 eura teče od 18. listopada 2013. godine do isplate,

56,15 eura teče od 16. studenog 2013. godine do isplate,

96,74 eura teče od 14. prosinca 2013. godine do isplate,

92,79 eura teče od 17. siječnja 2014. godine do isplate,

16,40 eura teče od 18. veljače 2014. godine do isplate,

98,97 eura teče od 15. ožujka 2014. godine do isplate,

35,60 eura teče od 16. travnja 2014. godine do isplate,

94,22 eura teče od 17. svibnja 2014. godine do isplate,

31,81 eura teče od 17. lipnja 2014. godine do isplate,

97,62 eura teče od 17. srpnja 2014. godine do isplate,

65,72 eura teče od 15. kolovoza 2014. godine do isplate,

99,06 eura teče od 16. rujna 2014. godine do isplate,

3,60 eura teče od 16. listopada 2014. godine do isplate,

102,20 eura teče od 14. studenog 2014. godine do isplate,

37,62 eura teče od 16. prosinca 2014. godine do isplate,

70,79 eura teče od 15. siječnja 2015. godine do isplate,

71,10 eura teče od 2. ožujka 2015. godine do isplate,

71,11 eura teče od 2. travnja 2015. godine do isplate,

71,11 eura teče od 2. svibnja 2015. godine do isplate,

71,11 eura teče od 2. lipnja 2015. godine do isplate,

71,10 eura teče od 2. srpnja 2015. godine do isplate,

71,10 eura teče od 2. kolovoza 2015. godine do isplate,

71,11 eura teče od 2. rujna 2015. godine do isplate,

23,00 eura teče od 16. siječnja 2008. godine do isplate,

22,88 eura teče od 16. veljače 2008. godine do isplate,

23,76 eura teče od 19. ožujka 2008. godine do isplate,

23,35 eura teče od 16. travnja 2008. godine do isplate,

22,52 eura teče od 17. svibnja 2008. godine do isplate,

22,79 eura teče od 17. lipnja 2008. godine do isplate,

22,54 eura teče od 16. srpnja 2008. godine do isplate,

22,47 eura teče od 19. kolovoza 2008. godine do isplate,

22,49 eura teče od 16. rujna 2008. godine do isplate,

23,18 eura teče od 16. listopada 2008. godine do isplate,

23,84 eura teče od 18. studenog 2008. godine, do isplate,

22,91 eura teče od 16. prosinca 2008. godine do isplate,

25,07 eura teče od 17. siječnja 2009. godine do isplate,

25,00 eura teče od 25. veljače 2009. godine do isplate,

24,46 eura teče od 24. ožujka 2009. godine do isplate,

40,15 eura teče od 18. travnja 2009. godine do isplate,

39,98 eura teče od 22. svibnja 2009. godine do isplate,

39,34 eura teče od 17. lipnja 2009. godine do isplate,

39,61 eura teče od 18. srpnja 2009. godine do isplate,

39,42 eura teče od 20. kolovoza 2009. godine do isplate,

39,54 eura teče od 17. rujna 2009. godine do isplate,

39,10 eura teče od 16. listopada 2009. godine do isplate,

39,50 eura teče od 17. studenog 2009. godine do isplate,

39,32 eura teče od 17. prosinca 2009. godine do isplate,

40,35 eura teče od 20. siječnja 2010. godine do isplate,

40,72 eura teče od 16. veljače 2010. godine do isplate,

40,75 eura teče od 18. ožujka 2010. godine do isplate,

41,31 eura teče od 17. travnja 2010. godine do isplate,

42,10 eura teče od 18. svibnja 2010. godine do isplate,

42,54 eura teče od 19. lipnja 2010. godine do isplate,

43,57 eura teče od 16. srpnja 2010. godine do isplate,

43,56 eura teče od 17. kolovoza 2010. godine do isplate,

45,55 eura teče od 17. rujna 2010. godine do isplate,

32,01 eura teče od 16. listopada 2010. godine do isplate,

32,22 eura teče od 17. studenog 2010. godine do isplate,

33,67 eura teče od 18. prosinca 2010. godine do isplate,

33,55 eura teče od 18. siječnja 2011. godine do isplate,

33,06 eura teče od 17. veljače 2011. godine do isplate,

33,72 eura teče od 17. ožujka 2011. godine do isplate,

33,29 eura teče od 16. travnja 2011. godine do isplate,

18,35 eura teče od 14. svibnja 2011. godine do isplate,

19,00 eura teče od 16. lipnja 2011. godine do isplate,

20,00 eura teče od 16. srpnja 2011. godine do isplate,

20,59 eura teče od 23. kolovoza 2011. godine do isplate,

19,35 eura teče od 17. rujna 2011. godine do isplate,

po stopi koja se određuje od 17. siječnja 2009. do 30. lipnja 2011. u visini od 14%, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. u visini od 12%, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Prigovor radi prijeboja tuženika u iznosu od 1.802,56 EUR (tisuću osamsto dva eura i pedeset šest centa) odbija se kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.310,74 EUR (dvije tisuće tristo deset eura i sedamdeset četiri centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 27. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

2.Protiv navedene prvostupanjske presude žali se tuženik, pobijajući odluku u cijelosti i zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), predlažući presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3.Na žalbu nije odgovoreno.

4.Žalba nije utemeljena.

5.Među strankama i u ovom stadiju postupka nije sporno kako su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 24. siječnja 2006. Ugovor o kreditu u valuti CHF-a i to u iznosu od 85.500,00 CHF-a, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju za HNB tečajne liste banke na dan korištenja kredita, no sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva te osnovanost tuženikova prigovora radi prijeboja.

6.Naime, predmet spora i u ovom žalbenom stadiju postupka je kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu temeljem stjecanja bez osnove na ime razlike između iznosa koji je stvarno isplaćen temeljem ugovorne promjenljive kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu te razlike između iznosa koji je stvarno isplaćen tuženiku temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta s valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tečaj CHF u trenutku realizacije kredita, a sve kao posljedice ništetnosti ugovornih odredbi iz predmetnoga Ugovora o kreditu o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF, kao i odluka o tuženikovu prigovoru radi prijeboja.

7.U postupku koji je prethodio odlučivanju, prema stanju u spisu, prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:

-kako je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen dana 24. siječnja 2006., da su odredbe članka 8. točka 1., točka 2. i točka 3., koje se odnose na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bile vidno istaknute i lako uočljive te je naznačeno kako je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope u skladu s važećim odlukama Banke, a i odredba o valutnoj klauzuli kako je bila uočljiva i vidljiva uz naznaku kako se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje uz tečaj valute CHF-a,

-kako je tužitelj sklopio s tuženikom Aneks ugovora o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija osnovnog kredita iz valute CHF-a u valutu EUR, i to sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju

(Narodne novine broj 102/15, dalje ZIDZPK/15),

-kako je tuženik osporio tužbeni zahtjev po osnovi i visini, ističući i prigovor mjesne nenadležnosti, navodeći kako su odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile jasne, lako uočljive i lako razumljive te da to ne može biti dvojbeno budući je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena, a tužitelju bila razumljiva proizlazi iz Ugovora, kako su stranke sklopljenim Aneksom izmijenile osnovni Ugovor o kreditu bez značaja obnove, promijenjena je ugovorna valutna klauzula i kamatna stopa iz osnovnog ugovora koju je tužitelj prihvatio, a Aneksom tužitelj niti nema pravni interes za vođenje ovog postupka, kako su sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju prilikom konverzije kredita uzeti u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, tužitelj da je slobodnom voljom odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu, provedenom konverzijom da je izjednačena pozicija korisnika kredita u CHF s pozicijom korisnika kredita u EUR te su konverzijom riješena sva sporna pitanja među ugovornim stranama, ističući i prigovor zastare potraživanja, kao i podredno prigovor radi prijeboja u iznosu od 1.875,45 HRK,

-kako iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit iskoristio za rješavanje stambenoga pitanja, odnosno za život sebe i svoje obitelji, a nekretninu nikada nije iznajmljivao, kako ga službenik banke nije upozorio na bilo kakve rizike koji bi bili vezani uz valutu švicarski franak u odnosu na druge valute niti je pregovarao oko pojedinih odredaba tog Ugovora, već je isti bio unaprijed sastavljen, a nije mu bio poznat pojam valutne klauzule prije potpisivanja Ugovora,

-kako je u postupku izveden dokaz vještačenjem po sudskom vještaku financijske struke Marinu Rameši, koji je izradio nalaz i mišljenje iz kojeg u bitnom proizlazi kako je tužitelj isplatio 1.415,48 EUR-a više iznosa kamate u anuitetima nego što bi bilo zaračunato da se početna stopa nije povećavala, u odnosu na tečaj kako je tužitelj preplatio iznos od 4.387,90 EUR-a i to u razdoblju od početka otplate do konverzije, uslijed rasta tečaja CHF-a u odnosu na početni tečaj, a iznos u pogledu negativne razlike u odnosu na negativne tečajne razlike jest 384,25 EUR, odnosno 1.418,31 EUR-a u odnosu na negativne razlike u kamatama,

-kako je u nalazu i mišljenju sudski vještak utvrdio da se pokazala negativna razlika jer je u pojedinom razdoblju plaćeni anuitet bio manji od inicijalnog anuiteta prema tečaju isplate, odnosno vrijednost koja odgovara iznosu koji čini negativnu razliku svakog pojedinog plaćenog anuiteta i ugovorom definiranog anuiteta s primijenjenim tečajem na dan puštanja kredita i u razdoblju otplate kredita kako je tužitelj platio manje na ime tečaja iznos od 384,25 EUR-a te kamate 1.418,31 EUR-a.

8.Polazeći od navedenih utvrđenja, prihvaćajući kao vjerodostojan nalaz i mišljenje sudskog vještaka, prvostupanjski sud je u bitnom zaključio kako se na pravni odnos stranaka glede predmetnog ugovora o kreditu primjenjuje pravno utvrđenje iz postupka kolektivne pravne zaštite (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.), odnosno utvrđenje ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli nepoštenim i ništetnim te se temeljem članka 502.c ZPP i temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) (zapravo temeljem članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15 - dalje: ZOZP)) tužitelj legitimno poziva na to pravno utvrđenje, a sud je za njega vezan. Kako je predmetni ugovor o kreditu djelomice ništetan (u dijelu koji se odnosi na odredbu o promjenjivim kamatnim stopama i o valutnoj klauzuli) i s obzirom na to na pravni odnos stranaka ima se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita. Kako je predmetni kredit podignut u potrošačke svrhe, odnosno radi financiranja kupnje nekretnine za stanovanje, kako niti jednom odredbom sklopljenog Aneksa ugovora nije riješeno pitanje preplaćenog iznosa u vidu ništetnih ugovornih odredaba kredita u valuti CHF, odnosno nije uređeno pitanje rješavanja posljedica nastalih temeljem ništetnih odredaba i u odnosu na valutnu klauzulu, a u vrijeme konverzije nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF, kako konverzija sukladno ZIDZPK/15-u ne prepoznaje primjenu izvanugovornih odnosa stranaka, što u konkretnom slučaju predstavlja restitucijski zahtjev za povratom stečenog bez osnove, već se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze iz ugovora o kreditu, a sklopljenim Aneksom tužitelj se ni na koji način nije odrekao zahtijevati obeštećenje temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu. Osim toga, kako Aneks ugovora o kreditu pa ni izračun konverzije u sebi nema riječi o promjenjivosti stope ugovornih kamata u valuti CHF niti je u izračunu konverzije izvršen izračun preplaćenog iznosa zbog povećanja stope ugovorne kamate u odnosu na početnu stopu ugovorne kamate. Slijedom toga kako tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredaba (sukladno odredbama čl. 323. st. 1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/2018, 126/21, 114/2022, 156/2022 i 155/2023, dalje ZOO)) ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.

9.Nadalje prvostupanjski sud navodi kako se radi o djelomičnoj ništetnosti odredbi ugovora i to dijela kojim je ugovoren način promjene kamatne stope i dijela kojim je povrat obveze vezan za promjene tečaja CHF, dok su u preostalom dijelu te ugovorne odredbe valjane te je na temelju rezultata financijskog vještačenja nedvojbeno zaključio da postoji razlika u smislu preplate kao razlika između valjano ugovorene kamatne stope i kasnijih nevaljanih jednostranih povećanja, odnosno razliku između početnog anuiteta (po tečaju u trenutku realizacije ugovora koji je tužitelju bio poznat) i kasnijih nevaljanih povećanja tečaja, kako je to vještačenjem i utvrđeno te je tužbeni zahtjev prihvaćen.

10.Glede tuženikova prigovora radi prijeboja prvostupanjski sud navodi kako tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja, što je tijekom postupka i utvrđeno, kako su manje kamatne stope proizašle jer je tuženik jednostrano mijenjao kamatnu stopu, a manje plaćeni anuiteti nastali zbog tečajne razlike CHF-a koja nije bila na pravno valjani način ugovorena između ugovornih strana, a i da takvim plaćanjem na strani tužitelja nije nastao nikakav primitak pa bi stoga neosnovano bilo postojanje njezine obveze na vraćanje određenog iznosa pa i nije došlo do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja, koje je jedna od osnovnih pretpostavki za primjenu instituta stjecanja bez osnove. Osim toga, i kako, kada bi se isti primjenjivao tada bi to bilo suprotno načelu zabrane zlouporabe prava propisane u ZOO-u budući bi tada tuženik stekao određeni primitak s osnove ništetnih odredaba ugovora o kreditu, odnosno jednostrano mijenjanih kamatnih stopa te bi takvo shvaćanje anuliralo odgovornost tuženika prilikom ugovaranja predmetnih odredaba ugovora te je predmetni prigovor odbijen kao neutemeljen.

11.Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći o službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud drži kako u prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ukazuje žalba, kao niti koja druga bitna postupovna povreda na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa se zakonitost i pravilnost te presude može ispitati.

12.Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnom imaju osnovu u sadržaju dokaza provedenih u postupku, a koje dokaze je prvostupanjski sud pravilno cijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

13.U ovom žalbenom stadiju postupka tuženik, pored ostaloga, osporava i pravilnost utvrđenoga činjeničnog stanja, u bitnom ponavljajući sve navode i prigovore koje je isticao i tijekom postupka, koje je prvostupanjski sud u pobijanoj odluci otklonio jasnim i valjano obrazloženim razlozima, koje prihvaća i ovaj žalbeni sud, jer su u skladu s utvrđenim činjenicama koje nisu u suprotnosti s izvedenim dokazima. Sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti pa ih je potrebno ispitati u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP/03), kao i utvrditi moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanja možebitne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

14.Člankom 81. ZZP/03 propisano je:

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

(3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (5) Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

15.Navedena zakonska odredba u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13).

16.Prema članku 3. stavak 2. Direktive 93/13 smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. U Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se kako članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način što ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

17.Konačno, člankom 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

18.Prije svega potrebno je navesti, a očitujući se ujedno i o žalbenim navodima, kako iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita bila stambeni kredit za kupnju nekretnine, dakle za kupnju objekta za stanovanje, kojeg je tužitelj koristio kao fizička osoba i korisnik kredita je tužitelj kao fizička osoba pa je pravilno prvostupanjski sud zaključio kako se radi o potrošačkom ugovoru u smislu odredaba ZZP/03 i takve zaključke u cijelosti kao pravilne prihvaća i ovaj sud. Teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnici u kojoj se poziva na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu nema svojstvo potrošača je na tuženiku koji takav prigovor ističe, a tuženik u postupku koji je prethodio donošenju osporene odluke, a niti u žalbi nije dokazao da bi tužitelj sporni ugovor sklopio možebitno u okviru svoje djelatnosti.

19.Nadalje, kako je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu očito bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu citirane odredbe članka 81. ZZP/03, smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Pritom nije od utjecaja to što je tužitelju bilo poznato kako je ugovorena valutna klauzula i promjenljiva kamatna stopa, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za tuženikovu Odluku. Naime, tužitelju je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, no nije bio upoznat s osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju, tako da predmetna obveza u ugovoru nije bila određena, niti odredljiva.

20.S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom, a tuženik tužitelju nije na valjan i razumljiv način objasnio promjene kamatne stope te postupak formiranja vrijednosti tečaja CHF-a u odnosu na kunu, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi on kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za nj u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi, a tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu, kao potrošač, nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima je ovisila promjena kamatne stope ili kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba te postoji tuženikova obveza vraćanja uplaćenog iznosa s pripadajućom zateznom kamatom na ime izvršene preplate kod otplate kredita. Tužitelju je, naime, trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe ugovora kao bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, pa je sud prihvaćenjem deklaratornoga tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo. Ovdje, dakle, valja posebno naglasiti kako je predmetni Ugovor o kreditu dvostrani pravni posao te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

21.Budući da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i potrošača, to su ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira da tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbama članka 1115. ZOO-a, tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja, kako to pravilno drži i prvostupanjski sud.

22.U odnosu na sklapanje ugovora o konverziji i njegovu utjecaju na ishod spora treba navesti sljedeće:

22.1.Pravilno prvostupanjski sud u bitnom drži kako sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu odnosno konverzijom, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje ZID ZPK) tužitelj ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK-a, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drukčiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

22.2.Ugovornim odredbama predmetnoga Dodatka ugovora, odnosno sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, pa neutemeljeno tuženik drži da bi sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu restitucijskim zahtjevom potraživati preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi. Osim toga, ovaj sud drži kako je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

22.3.Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. U svezi s tumačenjem i dosezima odredba ZID ZPK potrebno je navesti kako je člankom 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK-a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK-a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija pa ZID ZPK ne sadrži odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da bi konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno.

22.4.Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi kako svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2005. kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja mu ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome jesu li dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

22.5.Pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vođen je postupak pod brojem Gos-1/2019, a u tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje kako Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

22.6.Stoga ne postoji pravna osnova prema kojoj bi se odredbe Sporazuma o konverziji tumačile na način kao ih tumači tuženik da bi se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C- 452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. Kako prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR tako što se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK- a). Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i činjenica kako se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

22.7.Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 AO protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti kako potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica što je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

23.Stoga je u bitnom pravilno prvostupanjski sud, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu AO protiv Erste Bank Hungary Zrt, zaključio kako potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

24.Pravilno je sud otklonio i tuženikov prigovor zastare. Naime, ovdje se primjenjuje opći zastarni rok iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenljivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 2245/2017, to se ima smatrati kako tužiteljima pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 4. travnja 2012., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014., u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012., za tužitelja je zastara prekinuta podnošenjem ove kolektivne tužbe, a ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. Dakle, ništetnost ugovornih odredaba o promjenljivoj kamatnoj stopi utvrđena je pravomočnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u tom dijelu postala pravomoćnom 13. lipnja 2014., dok je u dijelu valutne klauzule postala pravomoćnom 14. lipnja 2018. pa je predmetna tužba podnesena unutar zastarnog roka od pet godina jer je ovaj postupak pokrenut dana

13. svibnja 2019. podnošenjem tužbe.

25.Iz navedenoga proizlazi kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 81. st. 1. ZZP/03-a i čl. 1111. ZOO-a kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatom predmetnoga novčanog iznosa po osnovi povrata razlike između iznosa koji je stvarno isplaćen temeljem ugovorne promjenljive kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu te razlike između iznosa koji je stvarno isplaćen tuženiku temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta s valutnom klauzulom u CHF-a u odnosu na tečaj CHF-a u trenutku realizacije kredita. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrješne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP-a kojeg u žalbi ističe tuženik.

26.U postupku je, kako je već navedeno, izveden dokaz financijskim vještačenjem te je utvrđena visina potraživanja tužitelja u iznosu preplate umanjene za iznos koji je tužitelju priznat po osnovi preplate prilikom konverzije. Odredbom članka 323. st. 1. ZOO-a propisano je kako je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, tuženik je dužan vratiti tužitelju iznose koji su više pretplaćeni po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Pravilno je pritom sud prvog stupnja visinu tražbine utvrdio prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema početnom tečaju za CHF, a kako je odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pravilno je sud obvezao tuženu vratiti i zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe. Slijedom navedenoga, pravilno je prvostupanjski sud, u skladu s člankom 29. st. 2., čl. 323. st. 1. i članaka 1111. i 1115. ZOO/05-a, prihvatio tužbeni zahtjev i naložio vraćanje preplaćenog iznosa s pripadajućom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa.

27.Očitujući se o tuženikovim žalbenim navodima potrebno je posebno dodati, a u odnosu na okolnosti radi kojih je tuženik u žalbi podnio zahtjev za izuzeće, kako ZPP ne predviđa uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće kako ga označava sam tuženik navodeći: "…ukoliko na strani uređujućeg suca/člana vijeća drugostupanjskog suda postoji bilo koja od okolnosti opisanih pod a) i b) u toč. II. ove žalbe, ovaj dio žalbe treba se smatrati zahtjevom za izuzeće tog suca u smislu odredbe članka 73. ZPP-a u vezi odredbe članka 71. stavka 7. ZPP-a, podredno tuženik predlaže da u tom slučaju sukladno odredbi članka 72. stavka 2. ZPP-a taj sudac o tim okolnostima obavijesti predsjednika suda, koji će odlučiti o njegovom izuzeću". U zahtjevu tuženik ne konkretizira ni osobu uređujućeg suca niti opisuje situaciju u kojoj se sudac (članovi vijeća) ili njemu bliska osoba nalazi, a koja odgovara poziciji u kojoj su i stranke ovog postupka pa da bi time, prema tvrdnjama tuženika, bila uvjetovana njihova pristranost, zbog čega prijedlog tuženika ovaj sud ne smatra zahtjevom za izuzeće i po njemu nije potrebno postupiti. Tek podredno, iako to nije odlučno, navodi se kako članovi ovoga sudskog vijeća nisu sklapali ovakve ili slične pravne poslove s poslovnim bankama.

28.U pogledu žalbenih navoda valja ponoviti kako je prvostupanjski sud pravilno odbio tuženikove prigovore i za to dao potpuno prihvatljive razloge. U pogledu prigovora kako se na tuženika ne bi odnosila utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu na koje se i tužitelj u postupku pozivao, za ponoviti je kako je i tuženik koristio nepoštene ugovorne odredbe o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a one uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i potrošača, a slijedom toga je danas tuženik nepošten stjecatelj, kako je već i obrazloženo. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način što je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi. Tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju izravan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

29.U odnosu na navode kako bi tužitelj bio doveden u povoljniji položaj od potrošača koji nisu sklopili ugovor o konverziji jer da je dva puta ostvario korist, treba istaknuti kako vještak u ukupni iznos koji je utvrđen po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi nije uračunao i onaj dio koji je tuženik ugovorom o konverziji tužitelju priznao kao preplaćeni iznos. Ako tuženik smatra da bi došlo do oštećivanja njega kao vjerovnika, on može koristiti zakonom propisana sredstva za zaštitu svojih prava, ali navedeno nije od utjecaja na izračun preplate temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

30.Neutemeljeno tuženik u razmjerno vrlo opširnoj žalbi u bitnom osporava činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i polemizira s pojedinim pravnim stavovima i zaključcima tog suda, ali gubi iz vida kako je prvostupanjski sud odluku donio pravilnom ocjenom svih dokaza u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a. Pritom valja navesti i kako prvostupanjski sud ocjenjuje vjerodostojnost svih izvedenih dokaza neposrednom ocjenom dokaza pa na taj način ocjenjuje i vjerodostojnost iskaza, odnosno nalaza i mišljenja vještaka, a u konkretnom slučaju je sud dao prihvatljive razloge zbog kojih je ocijenio kao vjerodostojne rezultate vještačenja, dok tuženik takva utvrđenja suda i njihove razloge nije utemeljeno doveo u sumnju.

31.Tuženikovi navodi glede ništetnih odredaba ugovora te činjenice kako je tužitelj bio upoznat da je dužan platiti predmetnu kamatu nisu utemeljeni i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču je onemogućeno pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenoga 2020.

32.Tuženikovi žalbeni navodi u svezi s iznosima manje plaćenih kamata u razdoblju u kojem se primjenjivala niža kamata od početno ugovorene, odnosno žalbeni navodi o prijeboju potraživanja, nisu utemeljeni jer tužena banka u slučaju obveze vraćanja na ime stjecanja bez osnove u potrošačkim kreditnim odnosima zbog utvrđene nedopuštenosti valutne klauzule može utjecati na visinu zahtjeva tužitelja (potrošača) samo na osnovu protutužbenog zahtjeva ili procesnog prigovora radi prijeboja (Tako i VSRH u odluci Revd 4393/2021-2 od 13. listopada 2021.), ali, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud, u konkretnom slučaju plaćanjem anuiteta tužitelj nije stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa stoga i ne postoji obveza vraćanja nečega što nije ni primljeno. Nadalje, za istaći je kako se u ovom slučaju potražuje razlika s osnove ništetnosti navedenih odredbi potrošačkog ugovora pa stoga tuženik ne može ostvariti korist u parnici u kojoj je istodobno utvrđeno kako je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača. Stoga činjenica, koju ističe tuženik, da se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika, nije ni od kakvog značaja za predmetni postupak jer za tu negativnu razliku nije trebalo smanjiti preplaćene iznose u ostalim mjesecima.

33.Svi ostali tuženikovi žalbeni navodi nisu odlučni, a prvostupanjski sud je, kako je već i rečeno, za svoje zaključke o svim odlučnim činjenicama dao valjane i prihvatljive razloge koje prihvaća i ovaj sud.

34.Iz navedenoga proizlazi kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz citiranih odredaba ZZP-a i odredaba ZOO-a kada je tužbeni zahtjev prihvatio. Na dosuđene novčane iznose tužitelju je pravilno dosuđena i zatezna kamata od dospijeća do isplate temeljem članka 29. ZOO-a. Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao niti oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti to je, postupajući temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neutemeljenu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

35.Prvostupanjska odluka o trošku postupka je donijeta pravilnom primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a i sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/15, 103/14, 144/14, 107/15, 126/22, 138/23, dalje OT). Ovdje valja jasno navesti i kako u smislu članka 365. ZPP-a drugostupanjski sud u odluci o trošku postupka pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava isključivo u dijelu i u granicama razloga navedenih u žalbama stranaka. Tuženik u konkretnom slučaju potpuno neutemeljeno nastoji prikazati da bi prvostupanjski sud pogrješno primijenio materijalno pravo u odluci o parničnom trošku jer je prvostupanjski sud pravilno cijenio vrijednost predmeta spora i pravilno izvršio obračun bodova za pojedine radnje koje je tužitelju priznao, sukladno odredbama Tbr. 52. OT-e te je pravilno priznao tužitelju trošak za sve radnje koje su bile potrebne za vođenje postupka pa i za preliminarni izračun potraživanja koji je izrađen prije pokretanja postupka jer se radi o trošku koji je bio potreban radi preciziranja tužbenog zahtjeva.

36.Zbog navedenoga je, postupajući temeljem članka 380. točka 2. ZPP-a, valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neutemeljenu i potvrditi prvostupanjsko rješenje o trošku postupka.

37.Tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je kao neutemeljen jer tuženik nije uspio u žalbenom stadiju postupka.

38.Stoga je odlučeno kao u izrijeci ove presude.

Split, 1. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Mirjana Rubić