Poslovni broj: Usž-3144/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Frankopanska 16

U IME   REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića , predsjednika vijeća , Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek , članova vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović , zapisničarke , u upravnom sporu tužitelja TPiz [adresa], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju opunomoćenici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukić & partneri doo , Rijeka , Nikole Tesle 9 , protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske , Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak , Zagreb , Katačićeva 5 , OIB: 18683136487 , radi poreza na dohodak, odlučujući o žalbi tužitelja protiv točke II., III. i IV. presude Upravnog suda u Rijeci , poslovni broj: Us l-298/2024-8 od 29. svibnja 2025. , na sjednici vijeća održanoj 1. listopada 2025.

pretpostavljam da je

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se točka II. III. i IV. izreke presude Upravnog suda u Rijeci , poslovni broj: Us l-298/2024-8 od 29. svibnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Ministarstva financija u Rijeci točkom I. izreke poništavaju se rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske , Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak , klasa: UP/II-471-02/22-01/263 , urbroj: 513-04-23-2 od 9. studenoga 2023. i rješenje financija , Porezne uprave , Područnog ureda Rijeka , klasa:

UP/I-471-02/22-01/55, urbroj: 513-07-08-22-1 od 9. lipnja 2022. , oba u dijelu koji se odnosi na utvrđenu poreznu obvezu poreza na dohodak i prireza na dohodak za 2017. Točkom II. izreke u preostalom dijelu tužbeni zahtjev se odbija. Točkom III. i IV. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora te je određeno da svaka stranka snosi svoj trošak spora.

2. Pobijanim rješenjem tuženika od 9. studenoga 2023., točkom 2. određeno je da rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područni ured Rijeka, klasa: UP/I-471- 02/22-01/55, urbroj: 513-07-08-22-1 od 9. lipnja 2022. u dijelu, kojim je tužitelju obračunat porez i prirez poreza na dohodak za 2017., 2018. 2019. 2020. i 2021. godinu ostaje na snazi.

3. Protiv točke II., III. i IV. izreke navedene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Ističe kako je tijekom postupka ukazivao na nedostatke i propuste u metodologiji i u neproknjiženim primanjima temeljem dostavljenih vjerodostojnih isprava. Prigovara što je prvostupanjski sud odbio provesti vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke. Tužitelj navodi da je tijekom postupka nadzora dostavio javne isprave temeljem kojih je dokazao svoju imovinu. Prigovara što tuženik nije uzeo u obzir javne isprave i to potvrde banaka kojima se potvrđuje za tužitelja da je kao komitent tih banaka imao štednju, kao niti povrat pozajmice Global renta, a isto tako te isprave nije osporilo niti je provjerilo evidentnu sumnju, a riječ je o ispravama koje izdaju banke u sklopu svojih poslovnih aktivnosti stoga je neupitno riječ o vjerodostojnoj ispravi. Smatra da je porezno tijelo prilikom utvrđivanja iznosa uplata na račun poreznog obveznika u jednoj godini izvršilo samo matematičko zbrajanje uplata, ne uzimajući u obzir razdoblja drugih godina niti je izvršilo sučeljavanje odnosno oduzimanje istih novčanih sredstava koja su prethodno isplaćena s računa poreznog obveznika. Navodi da je na taj način stvorena razlika u imovini koja u stvarnosti ne postoji. Prigovara što porezno tijelo nije prihvatilo isplate s računa poreznog obveznika kao relevantnu okolnost, iako je tužitelj dostavio sve bankovne izvode za promatrano razdoblje. Nadalje, ističe da je porezno tijelo nepravilno za svaku godinu iznova utvrđivalo početno stanje zanemarujući prethodna razdoblja. Zaključuje da se nelogičnost cijelog postupka ogleda u tome što ista novčana sredstva mogu postati nova dodatna odnosno fiktivna imovina. Navodi da je proturječnost vidljiva i u zapisniku u kojem porezno tijelo priznaje poreznom obvezniku štednju, ali je uopće ne uzima u obzir pri utvrđivanju stvorenih nesrazmjera u imovini. Tužitelj u žalbi osporava odluku o troškovima. Predlaže da Sud usvoji žalbu i dosudi tužitelju troškove postupka. Potražuje i trošak za sastav žalbe.

4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24.) u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Iz spisa predmeta proizlazi da je kod tužitelja obavljen porezni nadzor radi pravilnog utvrđivanja obveze poreza na dohodak o čemu je sastavljen zapisnik od 21. travnja 2022. U provedenom postupku poreznog nadzora prikupljeni su podaci o primicima i izdatcima tužitelja za nadzirano razdoblje od 1. siječnja 2015. do 12. veljače 2021., a na temelju tih podataka utvrđeno je da tužitelj nije vjerodostojno dokazao stjecanje imovine u smislu odredbe članka 76. Zakona o porezu na dohodak za 2016., 2017., 2018., 2019. i 2021. godinu pa da razlika između vrijednosti stečene imovine i dokazane visine sredstava predstavlja drugi dohodak.

8. Naime, tužitelj je u razdoblju od 1. siječnja 2015. do 12. veljače 2021. na svoje bankovne račune vršio gotovinske uplate u ukupno j kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 7.500.635,89 kuna u svezi kojih uplata je porezno tijelo u pisanoj formi tražilo obrazloženje porijekla sredstava, a čije porijeklo na traženje poreznog tijela nije dokazalo.

9. Prvostupanjski sud je održao raspravu i na taj način strankama sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima omogućio da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora. Osim toga izvršio je uvid u spis tuženika i sudski spis. Na temelju navedenog utvrdio je da izvori imovine tužitelja nisu dokazani i da kao takvi predstavljaju prihod na koji je isti dužan platiti porez i prirez na drugi dohodak. Obrazlažući svoj stav prvostupanjski sud navodi da porezni obveznici moraju vjerodostojnim ispravama dokazati podrijetlo svoje imovine, a što proizlazi iz odredbe članka 89. stavka 9. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj:115/16. – 114/22.). Tužitelj je u tom smislu pozvan da obrazloži porijeklo gotovinskih uplata na svoje bankovne račune i potkrijepi odgovarajućim vjerodostojnim ispravama, pri čemu je prvostupanjski sud ocijenio da isprave koje je tužitelj dostavio ne predstavljaju vjerodostojan dokaz o porijeklu imovine.

10. Prema odredba članka 88. stavak 1. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj: 177/04. – 143/14.) radi pravilnog utvrđivanja obveze poreza na dohodak i drugih poreza, Porezna uprava je dužna tijekom poreznog razdoblja uspoređivati podatke o fizičkim osobama kojima raspolaže te na temelju uspoređenih podataka prikupiti ostale podatke bitne za oporezivanje. Stavak 3. navedenog članka Zakona propisuje ako Porezna uprava u tijeku prikupljanja podataka i njihove usporedbe iz stavka 1.i 2. tog članka utvrdi da izvori za imovinu fizičkih osoba nisu dokazani, utvrdit će po toj osnovi drugi dohodak u skladu s člankom 76. tog Zakona.

11. Odredbom članka 76. stavka 1. Zakona o porezu na dohodak propisano je da se drugim dohotkom smatra primitak utvrđen kao razlika između vrijednosti stečene imovine i značajnih izdataka učinjenih osobito za luksuz, zabavu i razonodu i jedne strane i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje i stjecanje tih izdataka s druge strane.

12. Prema ocjeni ovog Suda pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj svoje navode o podrijetlu svoje imovine morao prvenstveno dokazati odgovarajućim vjerodostojnim ispravama, a što nije učinio budući da isprave koje je dostavio, same po sebi, ne predstavljaju vjerodostojan dokaz o porijeklu imovine. Tužitelj nije dokazao vjerodostojnom dokumentacijom da su sredstva na njegovom računu odnosno imovina kojom raspolaže, a koja višestruko premašuje njegove primitke, stečena na valjan odnosno zakonit način i zbog toga je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je porezno tijelo bilo dužno utvrditi tužitelju drugi dohodak, kao razliku između vrijednosti imovine i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje.

13. Na drukčije rješenje predmetne upravne stvari ne utječe niti navod tužitelja da je kao vjerodostojnu dokumentaciju priložio ugovor o štednji, bankovne izdatke i štedne knjižice. Naime, dostavljena dokumentacija odnosi se na razdoblje prije 1. siječnja 2015., pri čemu u dokumentaciji nije evidentiran saldo niti postoje raspoloživa sredstva u nadziranom razdoblju, zbog čega ih je porezno tijelo osnovano odbilo priznati kao početno stanje i zakoniti izvor novčanih uplata.

14. Prigovor tužitelja koji se odnosi na metodologiju obračuna nije osnovan s obzirom na činjenicu da tužitelj tijekom provedenog nadzora nije dostavio vjerodostojne dokaze o porijeklu predmetnih gotovinskih sredstava.

15. Nadalje, time što je prvostupanjski sud odbio dokazne prijedloge tužitelja n ije potvrdio odredbu članka 49. Zakona o upravnim sporovima jer prema stavku 4. navedene odredbe proizlazi da stranke mogu predlagati činjenice koje treba utvrditi te dokaze kojima se one mogu utvrditi, ali sud nije vezan tim prijedlozima. Vodeći računa o tome da je osnovno načelo poreznog postupka, načelo dokumentiranosti, dakle, da se odlučne činjenice utvrđuju vjerodostojnom dokumentacijom i koju je tužitelj bio u obvezi dostaviti tijekom poreznog nadzora, a što je tužitelj propustio, pa je i po ocjeni ovoga Suda provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnosti vjerodostojnosti računa suvišno budući da se njihovim izvođenjem ne bi mogle otkloniti manjkavosti koje se tiču ​​nedostataka. pouzdanih dokaza o porijeklu novčanih sredstava.

16. Imajući na umu navedeno, prvostupanjski sud je ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja tuženika na temelju dokaza utvrđenih u upravnom postupku i uvida u dokumentaciju u sudskom spisu pravilno utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

17. Slijedom svega navedenog, prema ocjeni ovog Suda osporena se presuda temelji na pravilnom i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, a nisu utvrđene povrede pravila sudskog postupka jer je presuda valjano i razložno obrazložena pa stoga ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.

18. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu.

19. S obzirom da je tužitelj djelomično uspio sa tužbenim zahtjevom pravilno je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove na temelju odredbe članka 147. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima .

20. S obzirom da tužitelj nije uspio sa žalbom na temelju odredbe članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka.

U Zagrebu 1. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Marković