Poslovni broj: Usž-3076/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Frankopanska 16

U IME   REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Blanše Turić , predsjednice vijeća , Borisa Markovića i Ljiljane Karlovčan-Đurović , članova vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović zapisničarke , u upravnom sporu prvotužitelja JLiz [adresa], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], drugotužitelja Luksuzne nekretnine doo , Zagreb , Bednjanska 14 , OIB: 24032764718 , trećetužitelja ABC, [adresa], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]i četvrtotužitelja RLiz [adresa], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga , Zagreb , Ul. Franje Račkog 6 , OIB: 49376181407 , radi objavljivanja ponuda za preuzimanje društava, odlučujući o žalbama prvotužitelja i četvrtotužitelja protiv presuda i rješenja Upravnog suda u Zagrebu , poslovni broj: 32 Us I-3316/2022-18 od 28. ožujka 2024. , na sjednici vijeća održanoj 1. listopada 2025.

pretpostavljam da je

I. Odbijaju se žalbe prvotužitelja JLiz [adresa]i četvrtotužitelja RLiz [adresa]i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu , poslovni broj: 32 Us I-3316/2022-18 od 28. ožujka 2024.

II. Odbacuje se žalba četvrtotužitelja RLprotiv rješenja Upravnog suda u Zagrebu , poslovni broj: 32 Us I-3316/2022-18 od 28. ožujka 2024.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 32 Us I-3316/2022-18 od 28. ožujka 2024. odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga, klasa: UP/I 976-04/20-02/01, urbroj: 326-01- 60-62-22-30 od 28. rujna 2022., te je rješenjem istog broja i datuma odbijen prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe.

2. Protiv navedene presude prvotužitelj je izjavio žalbu zbog bitnih povreda pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da je u tužbi detaljno argumentirao razloge zbog kojih smatra da je tuženik pogrešno primijenio materijalno pravo i to konkretno odredbu članka 50. stavka 3. Zakona o preuzimanju dioničkih društava, a u vezi s člankom 13. stavkom 3. točkom 2. istog Zakona obzirom da je obvezu podnošenja zahtjeva, objave ponude za preuzimanje i dostave propisanih isprava naložio u roku od 30 dana od primitka pobijanog rješenja, a ne u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti pobijanog rješenja. Ističe da je predlagatelj izmjena i dopuna Zakona o preuzimanju dioničkih društava koji je sada na snazi, odnosno Ministarstvo financija, a što uključuje i regulatorno tijelo u ocjeni stanja i osnovnim pitanjima koja se trebaju urediti tim Zakonom i posljedicama koje će donošenjem Zakona proisteći, navodi da se radi o odgodi pravnih učinaka dijelova rješenja kojim se utvrđuje i odgoda pravnih učinaka rješenja kojim se nalaže poduzimanje radnji objavljivanja ponude za preuzimanje do njihove pravomoćnosti u slučaju pravodobno podnesene tužbe. Očito je da je intencija predlagatelja zakona pa tako i zakonodavca bila da pravodobno podnesena tužba odgađa pravne učinke rješenja (u množini), bilo ono rješenje kojim se utvrđuje da je nastala obveza, bilo ono rješenje kojim se nalaže poduzimanje radnji radi objavljivanja ponude za preuzimanje (kao u ovom konkretnom slučaju pobijanog rješenja od 28. rujna 2022.). Iako je jasno iz samog teksta zakonskih odredbi, a i obrazloženja tih odredbi koje navodi u žalbi, prvostupanjski sud je prihvatio (sada naknadno izmijenjeno) mišljenje i tumačenje tuženika te ocijenio da je tužbeni zahtjev neosnovan, čime je evidentno pogrešno primijenio materijalno pravo. Ističe da se prvostupanjski sud u obrazloženju presude niti jednom riječju nije osvrnuo na njegove navode vezano za tumačenje odredbe članka 50. stavka 3. Zakona o preuzimanju dioničkih društava pri donošenju navedenog Zakona, već je presudu obrazložio kao da on te navode nije niti naveo, a kamoli podupro pisanim dokazima, čime je počinio bitnu povredu pravila sudskog postupka time što je uskratio pravo na obrazloženu sudsku odluku. Prvostupanjski sud ispravno je utvrdio sporno pravno pitanje među strankama, međutim propustio je pravilno utvrditi i uzeti u obzir činjenično stanje te na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno pogrešno tumačio odredbe članka 50. stavka 3. Zakona o preuzimanju dioničkih društava. Predlaže da ovaj Sud poništi prvostupanjsku presudu, otkloni nedostatke te sam riješi stvar na način da poništi rješenje tuženika.

3. Četvrtotužitelj je podnio žalbu protiv presude i rješenja iz razloga propisanim člankom 66. Zakona o upravnim sporovima te u bitnom navodi da je prvostupanjski sud postupajući na način da nije "smisleno i logično odgađati pravne učinke kondemnatornog dijela rješenja" kako to sam navodi, umjesto onako kako to zakon propisuje, postupio protivno izričitim odredbama Zakona o preuzimanju dioničkih društava ("Narodne novine", 109/07. do 148/13.) koje na više mjesta jednostavno navode da je za nastanak bilo kakvih učinaka potrebno imati i pravomoćnost deklaratornog i kondemnatornog dijela rješenja, odnosno potrebno je kumulativno ispuniti pravomoćnost u množini. Smatra da je prvostupanjski sud postupajući na predmetni način očito bitno povrijedio odredbe postupka te pogrešno utvrdio i činjenično stanje, jer ne samo da je jasnu zakonsku odredbu primijenio suprotno propisanom, već je i zanemario sve posljedice takve odluke i mišljenja tuženika, odnosno svoje presude. Prije svega, nije točno da on kao i ostali tužitelji prigovaraju samo primjeni materijalnog prava, već isti prigovaraju i utvrđenom činjeničnom stanju, pa stoga nije bilo osnove donositi presudu bez održavanja rasprave te je na taj način počinjena bitna povreda postupka obzirom na članak 36. stavak 1. točku 4. Zakona o upravnim sporovima na koju se sud poziva, a koja propisuje da se odluka bez održavanja rasprave može donijeti samo kada činjenično stanje nije sporno. Ističe da nije mogao pretpostaviti da će prvostupanjski sud predmet riješiti bez rasprave te ga time onemogućiti u iznošenju činjenica koje su nastale nakon podnošenja tužbe.

Slijedom navedenog, predlaže Sudu usvojiti žalbu.

4. Tuženik je dostavio odgovor na žalbe prvotužitelja i četvrtotužitelja u kojem u bitnom navodi da je predmet ovog upravnog spora preuzimanje ciljnog društva Tehnika d.d. te je inicijalno bilo sporno je li uopće nastala obveza objavljivanja ponude za preuzimanje ciljnog društva jer tužitelji nisu svojevoljno priznali nastanak obveze te se ista morala utvrđivati od strane regulatora nadzornim rješenjem od 1. travnja 2021. , nadalje pravomoćno je riješeno osnovno pitanje, odnosno potvrđen je nastanak obveze preuzimanja, a nakon što je riješeno osnovno pitanje, zasebnim rješenjem od 28. rujna 2022. naloženo je tužiteljima da ispune takvu pravomoćno utvrđenu obvezu, pri čemu sada više ne postoje zakonski uvjeti iz članka 50. stavka 3. Zakona o preuzimanju dioničkih društava za bilo kakvu odgodu pravnih učinaka takvog rješenja. Ističe da je smisao i svrha odgodnog učinka utvrđivanja nastanka obveze objavljivanja ponude za preuzimanje ta da se iz razloga pravne sigurnosti ne nalaže obveznicima ponude za preuzimanje da objavljuju predmetnu ponudu prije nego što upravni sud ne potvrdi ispravnost i zakonitost postupanja tuženika, to jest čeka se potvrda osnovnog pitanja. Kada predmetno osnovno pitanje postane nesporno, to jest pravomoćno se potvrdi od strane upravnog suda, tada više nema opravdanog razloga dodatno odgađati ispunjenje obveze koja je naložena obveznicima ponude. Nadalje, navodi da nije osnovan stav tužitelja da iz osporavane odluke ne bi bili vidljivi bitni razlozi kojima isti osporava pobijano rješenje, kao i razlozi njihova neprihvaćanja. Protivno stavu tužitelja, u prvostupanjskoj odluci su pobrojani i opisani razlozi zbog kojih se pobijano rješenje tuženika osporava, ali i navedeni jasni argumenti suda kojima zaključuje o njihovoj neosnovanosti. Kao jedan od razloga nezakonitosti osporavane odluke, tužitelji navode i navodno nepostojanje uvjeta za njezino donošenje bez održavanja rasprave. Međutim, tužitelji, pri tome propuštaju navesti da u vezi toga nisu nudili niti jedan dokaz, a što su bili u obvezi prema odredbama članka 23. Zakona o upravnim sporovima, pa da je stoga iz tako provedenog postupka sud izveo zaključak o činjeničnom stanju. Dakle, suprotno navodima iz žalbe, tuženik drži da su u osporavanoj odluci navedeni razlozi osporavanja pobijanog rješenja, ali su navedeni i jasni i konkretni razlozi njihova neprihvaćanja, kao i razlozi zbog kojih se pobijano rješenje potvrđuje kao zakonito i opravdano uz pozivanje na konkretne zakonske odredbe. Predlaže da ovaj Sud odbije žalbe prvotužitelja i četvrtotužitelja kao neosnovane i potvrdi predmetnu presudu.

5. Žalbe prvotužitelja i četvrtotužitelja nisu osnovane.

6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.), u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Osporavanim rješenjem tuženika od 28. rujna 2022. naloženo je tužiteljima da u roku od 30 dana od dana primitka rješenja, u skladu s odredbama Zakona o preuzimanju dioničkih društava ("Narodne novine", 109/07., 36/09., 108/12., 90/13., 99/13. i 148/13. – dalje: ZPDD) podnesu Hrvatskoj agenciji za nadzor financijskih usluga zahtjev za odobrenje objavljivanja ponude za preuzimanje društva Tehnika d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 274, i to ponudu za preuzimanje i propisane isprave iz Zakona o preuzimanju dioničkih društava.

8. Prema podacima u spisu predmeta proizlazi da je tuženik 1. travnja 2021. donio rješenje koje je prethodilo osporavanom rješenju tuženika u ovom predmetu, a kojim rješenjem je u točci I. izreke utvrdio da je za tužitelje 5. srpnja 2019. nastala obveza objavljivanja ponude za preuzimanje društva Tehnika d.d., dok je točkom II. izreke naložio tužiteljima poduzeti odgovarajuće radnje kojima se preuzimanje provodi, a točkom III. izreke naložio je tužiteljima dostaviti ili omogućiti dostavu rješenja dioničarima društva Tehnika d.d. Nadalje, proizlazi da je protiv tog rješenja pokrenut upravni spor te je prvostupanjski sud donio presudu, poslovni broj: Us I-1370/21-21 od 17. studenog 2021. i Visoki upravni sud Republike Hrvatske presudu, poslovni broj: Usž-720/22 od 14. travnja 2022. Navedenim presudama pravomoćno je potvrđena točka I. izreke gore navedenog rješenja jer je utvrđeno da je tuženik pravilno utvrdio da između tužitelja postoje okolnosti u vezi s stjecanjem dionica koje se smatraju zajedničkim djelovanjem u smislu odredaba ZPDD, a što je dovelo tužitelje do prelaska praga od 25% glasova koje daju dionice s pravom glasa dioničkog društva Tehnika d.d. Navedeno je po sili zakona stvorilo tužiteljima obvezu utvrđenu rješenjem od 1. travnja 2021. Nadalje, proizlazi da su navedenim presudama poništene točke II. i III. izreke rješenja, protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske tužitelji su podnijeli ustavnu tužbu koja je odbačena rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-4618/2022 i U-III-4634/2022 od 15. veljače 2023. Temeljem pravomoćne točke I. izreke rješenja tuženika od 1. travnja 2021. o utvrđenju obveze tuženik je donio osporavano rješenje kojim je naložena provedba te obveze na način da je naloženo tužiteljima da u roku od 30 dana od dana primitka rješenja podnesu tuženiku zahtjev za odobrenje objavljivanja ponude za preuzimanje društva Tehnika d.d., ponudu za preuzimanje tog društva i isprave propisane odredbama ZPDD.

9. Dakle, iz navedenih podataka u spisu proizlazi da je o zakonitosti rješenja od 1. travnja 2021., koje je prethodilo osporavanom rješenju u ovom predmetu, već pravomoćno odlučeno u upravnom sporu koji se vodio kod prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem: Us I-1370/21, slijedom čega navedeno ne može biti predmet analize i preispitivanja u ovom upravnom sporu jer se radi o presuđenoj stvari, a predmet ovog upravnog spora je isključivo ocjena zakonitosti rješenja tuženika od 28. rujna 2022. pa se prvostupanjski sud pravilno nije upuštao u daljnju analizu navoda tužitelja vezanih uz zakonitost rješenja tuženika od 1. travnja 2021.

10. Prema ocjeni ovoga Suda, osnovano smatra prvostupanjski sud da je 5. srpnja 2019. za tužitelje nastala obveza objavljivanja ponude za preuzimanje, to jest provođenja postupka preuzimanja društva Tehnika d.d., Zagreb te da su tužitelji već s tim danom imali obvezu i morali postupiti u skladu s tom obvezom, no međutim to nisu učinili pa je doneseno osporeno rješenje kojim je tužiteljima ostavljen rok za dobrovoljno izvršenje naloga te je funkcija osporenog rješenja tuženika od 28. rujna 2022. izvršenje obveze objavljivanja ponude za preuzimanje.

11. U predmetnoj stvari sporno je pravno pitanje tumačenja odredbe članka 50. stavka 3. ZPDD-a, odnosno je li nalog za podnošenje zahtjeva za odobrenje objavljivanja ponude za preuzimanje društva može biti određen u roku od 30 dana od primitka rješenja ili pak mora biti određen u roku od 30 dana od pravomoćnosti rješenja. Ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je prihvatio obrazloženje tuženika obrazlažući da u situaciji kada tuženik istovremeno donosi deklaratornu odluku, to jest o nastanku obveze objavljivanja ponude za preuzimanje, i kondemnatornu odluku, to jest odluku o provođenju postupka preuzimanja, nedvojbeno je da u smislu navedenog članka ZPDD-a treba odgoditi učinke i deklaratornog i kondemnatornog dijela rješenja o obvezi preuzimanja. Međutim, u situaciji o kakvoj je riječ u ovom predmetu gdje je već nastupila pravomoćnost za deklaratorni dio rješenja, pa valja odlučiti samo o kondemnatornom dijelu, pravilno nalazi prvostupanjski sud da nije smisleno odgađati pravne učinke kondemnatornog dijela rješenja, budući da je deklaratorni dio već pravomoćan.

12. Slijedom navedenog, pravilo je zaključak prvostupanjskog suda da pobijanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja pa je stoga prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima pravilno odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

13. Prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je predmetni spor riješio bez rasprave na temelju odredbe članka 36. Zakona o upravnim sporovima jer u konkretnom slučaju odlučne činjenice nisu sporne nego su tužitelji osporavali primjenu prava, au tužbi ili odgovoru na tužbu stranke nisu zahtijevale održavanje rasprave, au spisu prilažu dokazi o svim odlučnim činjenicama za donošenje zakonite odluke u ovom postupku.

14. Ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud osnovano odlučio i kada je odbio prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe jer u situaciji kada je odbijen tužbeni zahtjev, odnosno kada je protiv prvostupanjske presude odbijena žalba nije bila osnova za određivanje odgodnog učinka tužbe, a pored toga protiv takvog rješenja žalba nije niti dopuštena pa je istu trebalo odbaciti ( članak 72. Zakona o upravnim sporovima ).

15. Kako prvotužitelj i četvrtotužitelj razlozima navedenim u žalbi nisu doveli u sumnju zakonitost pobijane presude niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu 1. studenog 2025.

Predsjednica vijeća :

Blanša Turić