Poslovni broj: Usž-3722/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Coral Croatia d.o.o., Zagreb, Budmanijeva 5, OIB: 72594208197, kojeg zastupa Hrvoje Petrović, odvjetnik u Zagrebu, Budmanijeva 5, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi naplate trošarine na energente, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-5867/2023-6 od 15. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 1. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-5867/2023-6 od 15. srpnja 2025.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-01/22-01/352, urbroj: 513-04- 23-2 od 30. listopada 2023. i rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Zagreb, klasa: UP/I-471-01/22-18/805, urbroj: 513-02-3016/57-22-1 od 20. rujna 2022. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.
2. Osporenim rješenjem tuženika od 30. listopada 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv poreznog rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Zagreb, klasa: UP/I-471-01/22-18/805, urbroj: 513-02-3016/57-22-1 od 20. rujna 2022. kojim je točkom 1. i 2. izreke tužitelj obvezan na plaćanje iznosa na ime trošarine za energente- plinsko ulje u iznosu od 3.060,00 kuna i pripadajuće zatezne kamate u iznosu od 78.945,41 kuna te mu je naloženo obračunati i uplatiti daljnju kamatu na iznos glavnice duga, za razdoblje od dana donošenja osporenog rješenja do dana uplate trošarine. Točkom 3. izreke trgovačko društvo PERDUCTOR d.o.o. u stečaju utvrđuje se solidarnim dužnikom utvrđenih obveza.
3. Protiv označene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Prigovara što sud nije ocijenio da je protiv društva PERDUCTOR d.o.o. proveden prekršajni postupak koji je obustavljen jer su oslobođeni krivnje za kupnju i prodaju robe bez posebnog odobrenja. Ističe da se u konkretnom slučaju ne radi o nezakonitom postupanju obzirom da tužitelj ima status registriranog primatelja te da bi se radilo o takvom postupanju mora biti utvrđeno da je društvo PERDUCTOR d.o.o. nezakonito postupalo. Smatra da upravna tijela i sudovi nisu ovlašteni utvrđivati postoji li nezakonitost u postupanju tužitelja i navedenog trgovačkog društva obzirom da je u prekršajnom postupku utvrđeno da nisu nezakonito postupali stoga bi se time narušilo pravilo ne bis in idem. Navodi da je tuženik bio dužan primijeniti Zakon o trošarinama koji je bio na snazi u vrijeme provođenja poreznog nadzora, a ne Zakon koji je bio na snazi u vrijeme donošenja poreznog rješenja. Ističe da je u smislu Zakona o trošarinama, trošarinski obveznik isključivo PERDUCTOR d.o.o. te bi tužitelj koji ima sva odobrenja mogao biti jamac platac trošarinske obveze. Smatra da trgovačko društvo PERDUCTOR d.o.o. nije postupilo po članku 111. stavku 1. Zakona o trošarinama, stoga ističe nejasnim iz kojeg razloga je tužitelj trošarinski obveznik, a navedeno trgovačko društvo solidarni dužnik. Navodi da porezno tijelo nije uzelo u obzir dio Zakona o trošarinama koji glasi „Posebnost obračuna trošarine u slučajevima nezakonitog postupanja s energentima“. Poziva se na odredbu članka 119. stavak 5. i 8. Zakona o trošarinama iz koje proizlazi izuzetak prema kojem tužitelj nije obvezan na plaćanje trošarine. Prigovara što porezno tijelo nije ispitivalo namjensku prodaju i isporuku loživog ulja čime je teško narušio prava tužitelja. Predlaže da Sud poništi osporenu presudu i riješi predmetnu stvar, podredno vrati predmet na ponovno odlučivanje.
4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući osporenu presudu sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24.) u dijelu u kojem je osporena žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud utvrđuje da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda osporava, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
7. Prvostupanjski je sud uvidom u spis tuženika utvrdio da su ovlašteni carinski službenici obavili nadzor kod tužitelja, registriranog primatelja trošarinskih proizvoda. Provedenim nadzorom i provjerom poslovanja trgovačkog društva PERDUCTOR d.o.o. utvrđeno je da je tužitelj kao registrirani primatelj iz članka 121. stavak 3. Zakona o trošarinama („Narodne novine“ broj: 106/18. i 121/19.) tijekom 2019. prodavao i isporučivao loživo ulje pušteno u potrošnju u svrhu daljnje prodaje društvu PERDUCTOR d.o.o. koje nije ishodilo posebno odobrenje nadležnog carinskog ureda sukladno članku 111. stavku 1. Zakona o trošarinama.
8. Odredbom članka 111. stavka 1. Zakona o trošarinama propisano je da svaka osoba koja prodaje, isporučuje ili nabavlja radi daljnje prodaje loživo ulje i plavi dizel koji su pušteni u potrošnju, dužna je ishoditi posebno odobrenje nadležnog carinskog ureda, pri čemu se posebnim odobrenjem utvrđuje svako mjesto u kojem se obavlja ju takve radnje, a mogu se odrediti i dodatne mjere nadzora, uključujući obvezu podnošenja instrumenata osiguranja plaćanja trošarine.
9. Prema odredbi članka 111. stavka 5. Zakona o trošarinama svako postupanje protivno odredbama stavaka 1., 2., 3. i 4. toga članka ili protivno uvjetima iz posebnog odobrenja smatra se nezakonitim postupanjem u smislu ovoga Zakona. Ako se loživo ulje ili plavi dizel isporuče osobi koja ga nabavlja radi daljnje prodaje, a koja nema posebno odobrenje iz stavka 1. ovoga Zakona, isporučitelj je obveznik plaćanja trošarine koja se utvrđuje u visini za dizelsko gorivo.
10. Slijedom činjenica predmetnog upravnog postupka i mjerodavnih zakonskih odredbi, prvostupanjski je sud prihvatio utvrđenja carinskih tijela da je tužitelj kao registrirani primatelj iz članka 121. stavka 3. Zakona o trošarinama prodavao i isporučivao loživo ulje trgovačkom društvu PERDUCTOR d.o.o. koje se bavilo daljnjom prodajom istog, unatoč činjenici da u istom periodu navedeno trgovačko društvo prethodno nesporno nije ishodilo posebno odobrenje nadležnog carinskog ureda sukladno navedenim propisima zbog čega je tužitelj kao isporučitelj loživog ulja sukladno članku 111. stavku 5. Zakona o trošarinama utvrđen obveznikom plaćanja trošarine na isporučenu količinu loživog ulja u razdoblju od 20. ožujka 2019. do 12. prosinca 2019.
11. Prigovor tužitelja u kojem se poziva na prekršajni postupak nije osnovan. Naime, vođenje prekršajnog postupka nema utjecaj na postupak utvrđivanja trošarine, koji se provodi sukladno mjerodavnim odredbama Zakona o trošarinama. Osnovano prvostupanjski sud ističe da istovremeno vođenje prekršajnog postupka u odnosu na djelo za koje je propisana trošarinska obveza nije od utjecaja na rješavanje upravne stvari u kojoj se ocjenjuje zakonitost upravnog akta kojim je utvrđena trošarinska obveza, a ne prekršajna kazna.
12. Nadalje, navod tužitelja da je kao trošarinskog obveznika trebalo utvrditi isključivo trgovačko društvo PERDUCTOR d.o.o. zbog zakašnjenja u ishođenju posebnog odobrenja nije osnovan jer trošarinska obveza tužitelja proizlazi iz citiranih zakonskih odredbi na temelju kojih je ujedno postojala osnova da se i društvo PERDUCTOR d.o.o. utvrdi solidarnim dužnikom.
13. Slijedom svega navedenog proizlazi da je u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja činjenično stanje pravilno utvrđeno i na isto pravilno primijenjeno materijalno pravo zbog čega je prvostupanjski sud osnovano postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja temeljem odredbe članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, nalazeći da osporenim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.
14. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.
15. S obzirom da tužitelj nije uspio u upravnom sporu pravilno je u smislu odredbe članka 147. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.
U Zagrebu 1. listopada 2025.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
