REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-992/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenome od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić–Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Euroherc osiguranje d.d., OIB 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika: 1. Hrvatske autoceste d.o.o., OIB 57500462912, Zagreb, Širolina 4, kojeg zastupa punomoćnica ĆV, dipl. pravnica, zaposlenica tuženika, i 2. Croatia osiguranje d.d., OIB 26187994862, Zagreb, Jagićeva 33, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika Hrvatske autoceste d.o.o. protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-5413/2021-2 od 24. studenoga 2021., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-500/2021 od 29. rujna 2021., u sjednici održanoj 1. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tuženika kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je tuženicima naloženo da tužitelju solidarno plate 26.393,81 kn sa zateznim kamatama i nadoknade mu parnične troškove.

2. Tuženik Hrvatske autoceste d.o.o. podnio je protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), dopuštenu mu rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 1053/2022-2 od 20. prosinca 2022. zbog pravnoga pitanja: „Da li sama činjenica da se divljač našla na kolniku autoceste, ukazuje ili da je rupa ili procjep u zaštitnoj ogradi postojao, ili da zaštitna ograda nije bila pravilno postavljena“. Predložio je ovome sudu da preinači drugostupanjsku presudu ili da ju ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

4. Ovaj je sud, na temelju članka 391. stavka 1. ZPP, drugostupanjsku presudu ispitao u cijelosti, kako ju revident po dopuštenju i pobija, i samo zbog pitanja zbog kojega mu je revizija dopuštena.

5. Revizija je neosnovana.

6.1. Predmet spora u njegovome revizijskom stadiju tužiteljev je zahtjev za isplatu s osnove naknade one svote koju je tužitelj isplatio s osnove naknade materijalne štete na automobilu oštećenome vlasniku vozila na temelju police automobilskoga kaska. Prvostupanjski sud je utvrdio da između stranaka nije sporan nastanak predmetnog štetnog događaja, odnosno to da je automobil 5. siječnja 2016. oštećen u prometnoj nezgodi za vrijeme vožnje na autocesti kojom upravlja revident, do koje je došlo tako da je pred automobil tužiteljeva osiguranika izletjela lisica.

6.2. Nižestupanjski sudovi zaključuju da revidentova odgovornost proizlazi iz članka 50. stavka 2. Zakona o cestama (Narodne novine br. 84/11, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14 i 110/19; dalje: ZC) kojom je propisano da pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu nastalu na javnoj cesti ako javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom prema posebnim propisima. Zaključuju da je do predmetne prometne nezgode došlo uslijed neprimjernog održavanja prometnice, jer u suprotnom do izlijetanja divljači na autocestu ne bi došlo, odnosno, da to što se divljač našla na kolniku autoceste ukazuje ili na to da je postojala rupa ili procjep u zaštitnoj ogradi, ili na to da zaštitna ograda nije bila pravilno postavljena, jer da je bila, tada se ne bi moglo dogoditi da se divljač nađe na prostoru kolnika autoceste, pa revident odgovara prema načelu pretpostavljene krivnje na temelju članka 1045. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO) te je dužan platiti tužitelju ono što je on platio svome osiguraniku, a na temelju članka 963. ZOO. Pri tome nižestupanjski sudovi ističu da to što su revidentovi radnici na dan prometne nezgode izvršili ophodnju autoceste, ne znači da ne postoji njegova odgovornost jer to ne znači da propusta u održavanju zaštitne ograde nije bilo.

7. Revident u reviziji ukazuje na to da o revizijskome pitanju nakon stupanja na snagu ZC-a ne postoji praksa revizijskoga suda, ali da s tim pitanjem u vezi postoji različita praksa Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te ukazuje i na određene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske u vezi s tim Zakonom. Smatra da ne može biti odgovoran za to je li ograda pravilno postavljena jer je ne postavlja on, niti određuje njenu kvalitetu i visinu, jer je sve to propisano Pravilnikom o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama te hrvatskim normama. Poziva se i na to da dolazak divljači na kolnik autoceste nije uvijek moguće spriječiti usprkos poduzetim mjerama te da je u konkretnome slučaju lisica mogla doći na kolnik autoceste na mjestu gdje ograda završava.

8.1. U rješenju Rev 524/2024-2 od 10. rujna 2025. ovaj je sud već odgovorio na pitanje sadržajno istovjetno predmetnome revizijskom pitanju („Ukazuje li sama činjenica da se divljač, u konkretnom slučaju lisica, našla na kolniku autoceste, a što je uzrokovalo prometnu nezgodu naletom vozila na lisicu, na propust pravne osobe odgovorne za upravljanje i održavanje autoceste voditi brigu i poduzimati primjerene mjere i radnje koje bi omogućile odvijanje sigurnog i nesmetanog prometa na autocesti, posebice u vidu postavljanja i održavanja zaštitne ograde oko autoceste?).

8.2. U tome je rješenju navedeno da je i prethodno, u odluci Rev 1271/2024 od 2. listopada 2024. na postavljeno pravno pitanje: „Dokazuje li činjenica da se divljač našla na kolniku autoceste propust pravne osobe odgovorne za upravljanje i održavanje autoceste, posebice u vidu postavljanja i održavanja zaštitne ograde autoceste, te je li u toj situaciji teret dokaza da su poduzete sve radnje radi nesmetanog i sigurnog odvijanja prometa autocestom na tuženiku - pravnoj osobi koja gospodari autocestom ili je na tužitelju teret dokaza da postoji određeni propust tuženika?“ ovaj sud odgovorio: „Imajući u vidu odredbe čl. 50. st. 1. i 2. Zakona o cestama, kojim odredbama je propisana odgovornost pravne osobe za upravljanje i održavanje autoceste - po načelu krivnje, potrebno je utvrditi u svakom pojedinom slučaju jesu li doista poduzete sve potrebne mjere i koje su to mjere, imajući u vidu specifičnosti svakog pojedinog područja, u svrhu odvijanja sigurnog i neometanog prometa na autocesti, jer činjenica da se divljač zatekla na autocesti ukazuje na postojanje propusta, pa tako i u pogledu postavljanja i održavanja zaštitne ograde…“, kao i da je „što se pak tiče cjelokupnog postavljenog pitanja u presudi ovoga suda broj Rev-x 230/2012-2 od 8. studenog 2012., a radi usklađivanja sudske prakse s kojom je i dopuštena ova revizija, navedeno: „Upravo činjenica da se divljač našla na kolniku autoceste, ukazuje ili da je rupa ili procjep u zaštitnoj ogradi postojao, ili da zaštitna ograda nije bila pravilno postavljena, jer da je bila tada se ne bi moglo dogoditi da se divljač nađe na prostoru kolnika autoceste. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je teret dokaza da su poduzete sve radnje radi odvijanja nesmetanog i sigurnog prometa bile na strani tuženika, a ne tužitelja.''

8.3. Prethodno navedeno odgovor je, dakle, i na revizijsko pitanje u ovome predmetu.

8.4. Inače, u već spomenutome rješenju ovoga suda Rev 524/2024-2 od 10. rujna 2025. odgovoreno je i na pitanje: „Predstavlja li činjenica da su djelatnici pravne osobe odgovorne za upravljanje i održavanje autoceste izvršili ophodnju dijela autoceste na kojem je došlo do udara vozilom u divljač te da u ophodarskom dnevniku nije evidentirano oštećene zaštitne ograde na dan štetnog događaja, dokaz o nepostojanju propusta u održavanju autoceste od strane pravne osobe odgovorne za upravljanje i održavanje autoceste?“, a što se napominje zato što se je revident tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima pozivao upravo na činjenicu iz toga pitanja. S tim u vezi, u toj je odluci navedeno: „…u okolnostima kada je do štetnog događaja temeljem kojeg je tužitelj isplatio odštetu svom osiguraniku temeljem police osiguranja automobilskog kaska došlo zbog naleta vozila osiguranika tužitelja na divljač koja se zatekla na auto cesti ne može se prihvatiti ocjena nižestupanjskih sudova da je time što je tuženik naveo da je uz auto cestu sukladno građevinskoj dozvoli postavio zaštitnu ogradu i da ophodarska služba nije uočila oštećenja ograde dokazao da je poduzeo sve mjere nužne za sprečavanje ulaska divljači na auto cestu jer je upravo na tuženiku bio teret dokaza da je do štetnog događaja došlo uslijed okolnosti koje nije mogao spriječiti, što na opisan način nije dokazao.“

8.5. Dakle, s obzirom na to da su, s jedne strane, zaključci nižestupanjskih sudova u vezi s odgovornošću revidenta zbog propusta u održavanju ograde u skladu s pravnim shvaćanjem iz odgovora na revizijsko pitanje, a s druge pak strane revident, na kojemu je bio teret dokaza da je poduzeo sve što je bio dužan da se divljač ne nađe na kolniku autoceste to nije dokazao, jer sve na što se s tim u vezi poziva i dokazuje je to da je izvršio ophodnju i da ophodarska služba nije uočila oštećenje ograde, proizlazi da revizija nije osnovana. Zato je na temelju članka 393. stavka 1. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 1. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek