Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž Ovr-1697/2024-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sucu toga suda Lidiji Bošnjaković, kao sucu pojedincu, u ovršnoj stvari ovrhovoditelja Syndre d.o.o., OIB: 76630324137, Radnička cesta 43, Zagreb, 1. ovršenika HO, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. ovršenice ĆO, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], zastupani po punomoćnicima OD Korušić, Hrg i Vukalović, odvj. iz Varaždina, radi ovrhe na nekretnini i novčanim sredstvima na računima,odlučujući o žalbi 1 i 2 ovršenika protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Ovr- 308/2020-41 od 9. listopada 2024. godine, dana 1. listopada 2025. godine,
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba 1. i 2. ovršenika i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj Ovr-308/2020-41 od 9. listopada 2024. godine.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je kao neosnovan prijedlog ovršenika za odgodom ovrhe u ovom ovršnom predmetu.
2. Citirano rješenje žalbom pobijaju ovršenici iz žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1 toč. 2. – 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22 - dalje: ZPP) koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 - dalje: OZ), s prijedlogom da ovaj sud pobijano rješenje preinači, podredno isto ukine i vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.
3. Žalba je neosnovana.
4. Utvrđeno je da nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 50. st. 5. OZ-a.
5. Nadalje, neosnovan je istaknuti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a u pogledu ispunjenja pretpostavki iz čl. 65. OZ-a, koji ovršenici osporavaju u bitnom smatrajući kako postoje razlozi za odgodom pošto se radi o tome da im prijeti gubitak jedine nekretnine, koja je njihovo mjesto za stanovanje koju u slučaju prodaje u ovršnom postupku više ne mogu vratiti u svoje vlasništvo a eventualna naknada štete nije lako ostvariva i vrlo je neizvjesna.
Nadalje smatraju da ovrhovoditelju ne nastaje nikakva šteta jer je u zemljišnoj knjizi upisana zabilježba ovrhe, te da im je odgoda potrebna za vraćanje duga kojeg cijelo vrijeme vračaju.
Također osporavaju visinu tražbine.
5.1. Takvi žalbeni navodi ne dovode u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenja svih odlučnih činjenica iz čl. 65. st. 1. toč. 1., odnosno toč. 4. OZ-a, odnosno da isti nisu učinili vjerojatnim da bi provedbom ovrhe pretrpjela nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, odnosno da je odgoda potrebna da bi se spriječilo nasilje.
6. Žalbeni navodi kojima ovršeni osporavaju takvo utvrđenje navodeći da ako nekretnina bude prodana, za nju će nastati nenadoknadiva šteta, pritom upućujući na odredbu čl. 110. OZ-a kojom je propisano da ukidanje ili preinaka rješenja o ovrsi poslije pravomoćnosti rješenja o dosudi ne utječe na pravo vlasništva kupca stečeno po odredbi čl. 108. OZ-a, ne dovodi u sumnju pravilan zaključak prvostupanjskog suda o tome kako ovršenici nisu učinili vjerojatnim da bi provedbom ovrhe pretrpjela nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu.
7. Pri tome ovršenici doista nisu dužni dokazati nastanak nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, ali su dužni dostaviti dokaze kojima bi učinili vjerojatnim da bi provedbom ovrhe za njih nastupila upravo takva, nenadoknadiva ili teško nadoknadiva šteta odnosno da je odgoda potrebna da bi se spriječilo nasilje.
8. Vjerojatnost nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete u tom smislu primarno ovisi o imovinskim prilikama ovrhovoditelja, odnosno da li je imovina ovrhovoditelja dostatna za naknadnu isplatu ovršenicima onog iznosa koji je radi naplate kojeg se provodi ovrha.
9. Također, nenadoknadiva ili teško nadoknadiva šteta koju ovršenici moraju učiniti vjerojatnom kada predlaže odgodu ovrhe, ne može biti šteta koja po samom tijeku stvari nastaje u ovršnom postupku koji je po svojoj naravi postupak prisilnog ostvarenja tražbine ovrhovoditelja, već se mora raditi o vjerojatnosti štete u većem opsegu, što ovršenici ne dokazuju, već smatraju da bi prijedlogu trebalo udovoljiti zbog mogućnosti da ovrha bude provedena i nekretnina prodana. Naime, nesumnjivo je da bi ovršenici provedbom ovrhe u ovom postupku trpjeli štetu budući da je ovršni postupak sam po sebi tegoban za ovršenike međutim, isti je nužan kako bi se mogla ostvariti tražbina ovrhovoditelja, pri čemu nije od utjecaja navod ovršenika da tražbinu obročno otplaćuju kao niti o visini tražbine budući da je ista utvrđena ovršnom ispravom pri čemu valja napomenuti da ovršenik može osporavati postojanje ovrhovoditeljeve tražbine (primjerice, tvrditi da je tijekom ovršnog postupka izvansudski ovrhovoditelju platio dio ili cjelokupnu tražbinu) i to putem instituta žalbe nakon proteka roka iz čl. 49. OZ koju ovršenik može podnijeti neovisno o pravomoćnosti rješenja o ovrsi, sve do dovršetka ovršnog postup, a što međutim nije predmetom odlučivanja u okviru žalbe protiv rješenja o odgodi ovrhe.
10. Iz navedenih razloga žalbu je kao neosnovanu valjalo odbiti i potvrditi pobijano rješenje temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP-a kao u izreci.
U Zagrebu 1. listopada 2025.
Sutkinja:
Lidija Bošnjaković
