Poslovni broj: Usž-4214/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ĆSN, [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Franjo Šebijan, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Franjo Šebijan i Mihaela Carović Rukavina, Varaždin, Pavlinska 5, protiv tuženika Centra za restrukturiranje i prodaju, Zagreb, Ulica Ivana Lučića 6, radi obnove postupka, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2587/23-19 od 4. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 30. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

Žalba tužitelja se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2587/23-19 od 4. listopada 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Centra za restrukturiranje i prodaju, KLASA: UP/I-990-01/22- 04/1, URBROJ: 360-04-02/07-2023-8, od 2. lipnja 2023. (točka I. izreke) te se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.

2. Osporavanim rješenjem tuženika odbačen je zahtjev tužitelja za obnovom postupka ukidanja rezervacije dionica koji je okončan pravomoćnim rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju, KLASA: UP/I-943-06/10-01/12, URBROJ: 563-03- 0202/01-2010-10 od 20. svibnja 2010., uz obrazloženje da tužitelj nije učinio vjerojatnim postojanje razloga za obnovu postupka, odnosno da nije dokazano da je rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju bilo doneseno na temelju lažne isprave.

3. Tužitelj pravovremeno podnesenom žalbom pobija prvostupanjsku presudu iz svih žalbenih razloga propisanih Zakonom o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., dalje: ZUS). Smatra pogrešnom ocjenu suda da tužitelj nije (izvan svake sumnje) dokazao da bi službene osobe, ĆS i HS, počinile kazneno djelo koje im tužitelj stavlja na teret. Nadalje, u razlozima žalbe, u bitnom, navodi da je tijekom ovog spora u sudski spis dostavio zahtjev LIBURNIA RIVIJERA HOTELI d.d., kojim se za potrebe postupka ukidanja rezervacije dionica od Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Službe za imovinskopravne poslove, Ispostave Opatija, traže podaci o podnesenim zahtjevima za naknadu za oduzetu imovinu i u kojima podnositelj zahtjeva navodi podatke iz vlastitih evidencija o osobama koje su po njegovu saznanju takav zahtjev podnijele. Ističe da je LIBURNIA RIVIJERA HOTELI d.d., zaključkom prednika tuženika od 28. travnja 2010. pozvan da u roku od 30 dana dostavi u predmetni spis: „..za nekretnine za koje nadležni ured potvrdi da su podnijeti zahtjevi za naknadu, očitovanje i dokaze o tome u kojem je procesnom stadiju postupak naknade, odnosno da li se podnositelj toga zahtjeva opredijelio za naknadu u dionicama Društva ili drugi vid naknade“. Nadalje, navodi da je točno da je podnositelj zahtjeva naveo postupke koji se prema njegovim podacima, vode, ali da je sud previdio ili zanemario činjenicu da je upravnom tijelu uz zahtjev dostavljena, među inim, preslika rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju, KLASA: 943-01/95-01/453 od 5. srpnja 1995. godine. S tim u vezi, podnositelj je u zahtjevu istaknuo da se nekretnine za koje su im potrebni podaci nalaze na stranicama rješenja HFP-a od 6/19 do 18/19 te mole da im se dostave podaci o možebitnim upravnim postupcima za naknadu, koji se vode, a oni nemaju saznanje o tim zahtjevima. Pod točkom 9. izreke spomenutog rješenja HFP-a vodi se nekretnina označena kao k. o. [katastarska općina] z. k. ul. br. [broj ZK uloška] z.č. 868/1 površina 2520 m2, procijenjen dio od 1100 m2, a u odnosu na koju je tužitelj ovlaštenik naknade. Dakle, upravno tijelo (svjedokinje ĆS i HS) trebale su samo provjeriti vodi li se u odnosu na nekretnine iz popisa postupak te u kojem je procesnom stadiju. Navodi da je svjedokinja ĆS, kao samostalni upravni referent više od deset godina bila jedini voditelj postupka naknade u odnosu na ovdje tužitelja, pa tako i postupka koji je okončan djelomičnim rješenjem od 20. svibnja 2008. (kojeg je predmetom bila i sporna nekretnina), dok je svjedokinja HS, osim što je znala za ovdje tužitelja, potpisnica tog djelomičnog rješenja pa nije za očekivati da su obje ovlaštene osobe, uslijed preopterećenosti, previdjele baš tužitelja kao aktivnog podnositelja zahtjeva u odnosu na nekretnine iz popisa. Smatra da radi propusta službenih osoba nije imao priliku opredijeliti se za dionice društva kao vidom naknade, zbog čega je za tužitelja nastupio gubitak prava i znatna imovinska šteta, a u takvom slučaju nesavjesno postupanje, prema stajalištu pravne teorije i prakse, uključuje i nehaj kao način počinjenja djela. Drži da su u propustu službenih osoba sadržana sva obilježja kaznenog djela označenog kao Nesavjestan rad u službi, opisan i određen člankom 339. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj: 110/97., 27/98., 129/00., 84/05., 51/01., 111/03., 105/04., 71/06., 110/07. i 152/08., dalje: KZ). Prema stavu tužitelja, sud je dijelom nepotpuno, a dijelom pogrešno utvrdio činjenično stanje, što je uzrokovalo i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predlaže usvojiti žalbu te preinačiti pobijanu presudu prvostupanjskog suda, na način da u cijelosti udovolji tužbenom zahtjevu tužitelja.

4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije podnio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu sukladno odredbi članka 134. stavka 1. ZUS- a, Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, pri čemu je za svoju odluku naveo pravno relevantne razloge, utemeljene na podacima sveza spisa i pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava.

7. Naime, sukladno članku 126. stavku 1. ZUS-a, protiv presude upravnog suda stranke mogu podnijeti žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Sud nalazi da se osporavana presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom iz razloga na koje tužitelj upire u žalbi.

9. To stoga jer je, prema podacima sveza spisa, postupak prije donošenja osporavane odluke proveden sukladno odredbama ZUS-a, a prvostupanjski upravni sud je istu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, u kojem je saslušao službene osobe na čiju se kaznenu odgovornost – kao osnovu na kojoj temelji prijedlog za obnovu postupka – tužitelj poziva. Po ocjeni Suda, pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, pozvavši se pri tome na članak 123. stavak 2. točku 1. i članak 126. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09., 110/21., dalje: ZUP), jer u konkretnom slučaju tužitelj nije učinio vjerojatnom okolnost na kojoj temelji svoj prijedlog.

10. Iz dokumentacije spisa predmeta proizlazi da je tužitelj podnio prijedlog za obnovu postupka ukidanja rezervacije dionica, okončanog pravomoćnim rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju, KLASA: UP/I-943-06/10-01/12, URBROJ: 563-03- 0202/01-2010-10, od 20. svibnja 2010. i dopunu prijedloga od 7. ožujka 2023. godine. Predmetni prijedlog temelji na članku 123. stavku 2. točki 1. ZUP-a, smatrajući da je naprijed naznačeno rješenje o ukidanju rezervacije dionica doneseno na temelju lažne isprave, odnosno isprave u koju je unesen neistinit sadržaj, a moguće i zbog počinjenja kaznenog djela. Smatra da su za navedeno odgovorne službene osobe Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Službe za imovinskopravne poslove, Ispostave Opatija, koje su, povodom zahtjeva LIBURNIA RIVIJERA HOTELI d.d. da im se, za potrebe postupka ukidanja rezervacije dionica, dostave podaci o podnesenim zahtjevima za naknadu za oduzetu imovinu, izdale potvrdu iz koje ne proizlazi da se vodi postupak povrata imovine po zahtjevu tužitelja za nekretninu k. č. br. [katastarska čestica], zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] (koja je u postupku pretvorbe društvenog poduzeća LIBURNIA RIVIERA HOTELI bila procijenjena u vrijednost društvenog kapitala u površini od 1100 m2, pri čemu je u protuvrijednosti potonje površine bila izvršena rezervacija dionica zbog nerazriješenih imovinskopravnih odnosa).

11. Budući da se u konkretnom slučaju obnova postupka traži zbog okolnosti da je donošenje rješenja o ukidanju rezervacije posljedica kaznenog djela službenih osoba, prvostupanjski sud je razmotrio to pitanje u sporu pune jurisdikcije uz uvažavanje članka 55. stavka 2. ZUP-a, nakon što je utvrdio da je zbog proteka zastarnog roka prestala mogućnost kaznenog progona sukladno odredbama KZ-a, jer su „prijeporna i dvojbena pismena“ sačinjena tijekom 2010. godine.

12. Po ocjeni Suda, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da propuštanje službenih osoba da se u potvrdi navede jedan podnositelj zahtjeva, u konkretnom slučaju tužitelj, u odnosu na jednu nekretninu (i pod pretpostavkom da su interne evidencije takav podatak sadržavale, a što u ovom predmetu nije utvrđeno) te imajući na umu znatan opseg posla kojim su službene osobe bile opterećene, nije očito nesavjesno postupanje u smislu članka 339. KZ-a, zbog čega u konkretnom slučaju ne postoje uvjeti propisani člankom 123. stavkom 2. točkom 1. ZUP-a za obnovu upravnog postupka iz razloga na koje se poziva tužitelj.

13. Kako je, dakle, iz dokaza pribavljenih u postupku razvidno da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja u zakonito provedenom postupku, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužitelja, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

14. Slijedom navedenog, trebalo je, temeljem članka 135. stavka 1. ZUS-a, odbiti žalbu kao neosnovanu.

U Zagrebu, 30. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Evelina Čolović Tomić