REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-1878/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice 1. EN, OIB [osobni identifikacijski broj], tužiteljice 2. RN, OIB [osobni identifikacijski broj], i tužitelja 3. UN, OIB [osobni identifikacijski broj], svi tužitelji iz [adresa], i sve zastupa punomoćnica Marija Vučković, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika 1. NN, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Davorin Grgić, odvjetnik u Zagrebu, tuženika 2. AN, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], tuženice 3. Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-823/2023-2 od 7. ožujka 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1327/2006-173 od 23. kolovoza 2022., u sjednici održanoj 30. rujna 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbija u odnosu na naznačena pravna pitanja.

II. Prijedlog tužitelja se odbacuje u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tužitelji su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-823/2023-2 od 7. ožujka 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1327/2006-173 od 23. kolovoza 2022. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelji cijene da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava u sudskoj praksi, a također i zbog povrede temeljnog ljudskog prava na život.

2. Pitanja koja su tužitelji u prijedlogu naznačili glase:

"1) Postoji li materijalna pozitivna obveza očuvanja života koja obvezuje državu članicu Republike Hrvatske sukladno članku 2. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u smislu uspostavljanja djelotvornog zakonodavnog i upravnog okvira koji odvraća prijetnje i štiti pravo na život kao i u smislu preuzimanija obveze poduzimanja preventivnih mjera i učinkovitog nadzora radi zaštite života pojedinca ili odgovornost države članice Republike Hrvatske nije tako široko postavljena u smislu odredbe članka 13. Zakona o sustavu državne uprave;

2) Postoji li uzročnoposljedična veza između neuspostavljanja djelotvornog zakonodavnog i upravnog okvira koji odvraća prijetnje i štiti pravo na život odnosno nepoduzimanja preventivnih operativnih i učinkovitih nadzornih mjera države radi zaštite pojedinca i smrti pojedinca ili se neuspostavljanje djelotvornog zakonodavnog i upravnog okvira koji odvraća prijetnje i štiti pravo na život i nepoduzimanje preventivnih operativnih mjera i nepoduzimanje učinkovitih nadzornih mjera države radi zaštite života pojedinca ima smatrati dalekim uzrokom koji je tek ušao u kompleks uzroka, ali nije tipičan za nastanak štete;

3) Odgovara li država za slučaj smrti pojedinca uslijed neuspostavljanja djelotvornog zakonodavnog i upravnog okvira koji odvraća prijetnje i štiti pravo na život kao i uslijed nepoduzimanja preventivnih operativnih i učinkovitih nadzornih mjera radi zaštite života pojedinca;

4) Je li sukladno odredbama Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/05, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01) na radniku, odnosno pravnim sljednicima radnika koji je smrtno stradao na radu teret dokaza u vezi s radnim vremenom poginulog radnika, odnosno teret dokaza da je poginuli radnik u momentu stradavanja, u svoje radno vrijeme, radio na svom radnom mjestu u ime i za račun poslodavca odnosno da mu je poslodavac bio poslodavac ili je teret dokaza u vezi s radnim vremenom na poslodavcu koji ne vodi evidencije o radnom vremenu;

5) Kada poslodavac ne vodi evidenciju o radnom vremenu radnika, može li sud odlučnu činjenicu radnog vremena radnika koji je smrtno stradao na radu utvrditi iskazom poslodavca ocjenjujući njegov iskaz kao životan i logičan usprkos tome što je suprotan iskazu nepristranog svjedoka u postupku te može li se dano obrazloženje smatrati opravdanim, jasnim, uvjerljivim i logičnim razlozima iz kojih bi se ta ocjena mogla provjeriti;

6) Dokazuje li se postojanje pravnog odnosa trećih (postojanje ugovora o ortakluku) činjenicama ili dokazivanjem tuđe suglasnosti volje i može li treći uopće biti pozvan dokazivati tuđu volju;

7) Može li se obrazloženje suda zasnivati na uvjerenju koje nije zasnovano niti na jednoj u postupku utvrđenoj i dokazanoj odlučnoj činjenici niti na općepoznatim činjenicama te ima li se dano obrazloženje smatrati opravdanim, jasnim, uvjerljivim i logičnim razlozima iz kojih bi se ta ocjena mogla provjeriti?“.

3. U odnosu na prva tri naznačena pitanja predlagatelji navode da su pravna shvaćanja na kojima je utemeljena pobijana presuda podudarna s praksom revizijskog suda (Revx-930/2011-2, Revx-482/2010-2 i Revx-262/2013-2), ali da je tu sudsku praksu potrebno preispitati uslijed promjena uvjetovanih odlukama Europskog suda za ljudska prava „kada neaktivnost tijela državne uprave i nezakonitost u postupanju tijela državne uprave dovodi u pitanje temeljno ljudsko pravo na život, pri čemu su istaknute odluke Öneryildiz protiv Turske, Budayeva i drugi protiv Rusije, Kolyadenko i drugi protiv Malte, M. Özel i drugi protiv Turske, Ciechońska i dr. Ukazuje se, u bitnom, na primarnu dužnost država da uspostave zakonodavni i administrativni okvir usmjeren na učinkovitu i odvraćajuću prevenciju ugrožavanja prava na život, posebno u odnosu na specifično područje opasnih djelatnosti gdje posebno mjesto moraju imati propisi prilagođeni posebnosti dotične djelatnosti. U odnosu na četvero naznačeno pitanje, ukazano je na praksu revizijskog suda broj Revr-249/2015-2 i Revr-594/2018-2, u odnosu na peto naznačeno pitanje ukazano je na revizijske odluke broj Revr-2086/2015-2 i Rev-2309/2015, u odnosu na šesto naznačeno pitanje ukazano je na odluku broj Rev-267/2004, a u odnosu na sedmo naznačeno pitanje ukazano je na odluke Revr-2086/2015-2 i Rev-2309/2015.

4. Tuženici nisu odgovorili na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.

5. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava u sudskoj te kao takva ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda dopuštenjem revizije.

6. Naime, predmet je ovog postupka zahtjev tužitelja za naknadom štete zbog smrti bliske osobe koja je šteta nastala u štetnom događaju od 24. listopada 2002. kada je smrtno stradao njihov pokojni prednik, suprug i otac ON, radeći na kući u vlasništvu E i FN u [adresa] kojom je prigodom, izvodeći radove na južnom kutu krova kuće došao u kontakt sa žicom visokog napona koja je bila na udaljenosti od 80 cm od krova kuće. Tužitelji su temeljili svoj zahtjev na tvrdnji da je predmetni dalekovod postavljen u mjestu [adresa] još 1960. godine, uz sve potrebne dozvole, te da je spomenuta kuća, već kad se počela graditi (80-ih godina prošlog stoljeća), bila unutar zaštitnog pojasa, odnosno u nedozvoljenoj zoni, a da III. tuženica Republika Hrvatska nije spriječila gradnju nelegalno izgrađenog objekta koji je od početka gradnje, tijekom dvadeset godina bio unutar nedozvoljene zone, niti je izvršavala obvezu nadzora gradnje bez odobrenja za građenje, posebno unutar nedozvoljene zone udaljenosti od dalekovoda zbog čega je na području [adresa] izgrađeno preko dvije tisuće bespravno izgrađenih objekata, a istaknuto je i da je to u uzročno-posljedičnoj vezi sa smrću prednika tužitelja i štetom koju tužitelji trpe zbog njegove smrti.

6.1. Tužbeni je zahtjev u odnosu na prvotuženika NN odbijen nakon što je utvrđeno da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zadru broj K-355/03 od 18. prosinca 2018. drugotuženik AN pravomoćnom oglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv opće sigurnosti iz članka 271. stavak 4. u vezi s člankom 266. stavak 2. i 1. Kaznenog zakona te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine o šest mjeseci, a činjenični opis tog kaznenog djela se sastoji u činjenicama što je 2. tuženik AN kao izvođač radova s naručiteljem radova ŠN dogovorio da će obaviti posao izgradnje kata i postavljanja fasade na kući u vlasništvu FN, u svibnju 2002. godine je izradio troškovnik i skicu projekta o izvođenju radova, te angažirao za izgradnju ĐN, HN i ON te započeo radove iako svjestan da se prilikom izvođenja radova mora pridržavati Pravilnika o zaštiti na radu u građevinarstvu budući je iznad vikend kuće prolazio dalekovod na visini od 0,80 m od krovišta kuće, te odredbi članka 22. stavak 2. točka 2. i članka 66. stavak 10. Zakona o gradnji, odnosno da je dužan prilikom izvođenja radova izvoditi ih tako da se ispune uvjeti za građevinu u skladu s odredbama navedenog Zakona te na gradilištu predvidjeti i provoditi propisane mjere za zaštitu zdravlja ljudi kao i da se mora pridržavati odredbi članaka 27.,43., 44., 55. i 56. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine" broj 59/96), kao i da ne smije obavljati radove sa zaposlenicima koji nisu osposobljeni da ih obavljaju bez ugrožavanja vlastitog života, da mora osigurati odgovarajuću radnu opremu i sredstva da ih zaposlenici koriste pri obavljanju poslova, proces rada tako planirati, pripremiti i provoditi da se osigura djelotvorna zaštita zaposlenika te da je dužan osigurati prije početka radova gradilište u skladu s pravilima zaštite na radu, kao i da je dužan osam dana prije početka radova dostaviti obavijest nadležnom tijelu inspekcije rada uz dostavu plana uređenja gradilišta i pravila zaštite na radu jer u protivnom može doći do nesreće, ne poštujući navedene odredbe izvodio je radove iako je iznad kuće prolazio dalekovod, propustio zatražiti isključenje struje na dalekovodu koji se nalazi u zoni opasnosti, dopustio da radnici rade bez zaštitnih šljemova i zaštitnih cipela, iako svjestan da nisu bili osposobljeni za rad na siguran način te da skela nije bila izgrađena na propisan način, lakomisleno smatrajući da neće time dovesti druge u opasnost, pa je uslijed takvog njegovog propuštanja radnik ON koji se nalazio na skeli na ivičnjaku južnog dijela krova dodirnuo električnu žicu dalekovoda uslijed čega je preminuo pa kada mu je radnik HN pokušao pomoći i on je dodirnuo električnu žicu dalekovoda uslijed čega je pao sa skele te na mjestu preminuo dok je voditelj radova AN koji je pokušao pomoći radnicima od udara električne energije odbačen na krov, dakle, pri građenju iz nehaja postupajući protivno propisima i opće priznatim pravilima struke, izazvao opasnost za život ljudi, čime je prouzročena smrt dvije osobe.

6.2. Sudovi su utvrdili da prvotuženik nije dogovarao predmetni posao, nije bio izvođač radova niti je predmetni rad obavljen u njegovo ime ni za njegov račun, a niti je njemu AN platio za izvođenje ovih radova. Tuženik 1. je bio vlasnik obrta u kojem su spomenuti radnici inače radili, ali je utvrđeno da je on dozvoljavao svojim radnicima kada završe ugovorene poslove u njegovu obrtu, kao što je to bilo i predmetne prigode, da obave „za sebe poslove u fušu“ koje oni sami dogovore. To im nije branio jer ih je želio zadržati kao radnike u svojem obrtu. Ujedno je utvrđeno da prvotuženik nije bio ni u ortačkoj zajednici s AN jer se o tome nije suglasio s AN, time da je ocijenjeno da dogovor o postizanju zajedničkog cilja s AN ne proizlazi iz činjenice da su na predmetnom gradilištu radnici njegova obrta u svoje slobodno vrijeme radili nakon što su se dovezli vozilom njegova obrta.

7. U odnosu na odbijanje tužbenog zahtjeva protiv trećetuženice Republike Hrvatske, sudovi su ocijenili da odgovornost države nije tako široko postavljena i da država odgovara za štetu koju, u smislu odredbe članka 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj 75/93 i 92/96), svojim nezakonitim ili nepravilnim radom nanesu tijela državne uprave građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci, ali ne i za slučaj neizravno povezanih propusta svojih tijela s nastalom štetom zbog činjenice da je država općenito dužna nadzirati i sprječavati nezakonite radnje. U konkretnim je činjeničnim prilikama ocijenjeno da je u neposrednoj uročno- posljedičnoj vezi sa smrću prednika tužitelja okolnost što izvođač radova na gradilištu nije osigurao djelotvornu zaštitu, radnu opremu i sredstva, što je propustio zatražiti isključenje struje na dalekovodu, što je dopustio da radnici rade bez zaštitnih šljemova i zaštitnih cipela budući da skela nije bila izgrađena na propisan način, i to sve na gradilištu bez građevinske dozvole i prijave građevinskoj inspekciji. Također su sudovi cijenili i činjenicu da je FN kao investitor naknadno ishodila pravomoćnu građevinsku dozvolu za predmetnu kuću u [adresa] (tužitelji su, inače, bili podnijeli tužbu protiv E i FN, ali su se kasnije odrekli tužbenog zahtjeva, pa je u odnosu na njih donesena presuda na temelju odricanja). Ovakvo je pravno shvaćanje izraženo u primjeni odredbe članka 154. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99. i 88/01 - dalje: ZOO/91), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05) prema kojoj za štetu odgovara osoba koja ju je uzrokovala pri čemu je uzročnost kao pretpostavka odgovornosti za štetu veza između štetne radnje kao uzroka i nastale štete kao posljedice. Sudovi su ocijenili da se od više mogućih uzroka koji mogu biti u bližoj ili daljnjoj vezi s nastalom štetom uzima u obzir onaj koji je pravno relevantan jer je adekvatan i tipičan. Tipičan je, pak, onaj uzrok koji redovno dovodi do određene štete, a za koji životno iskustvo pokazuje da uzrokuje određene štetne posljedice pri čemu se isključuju svi događaji koji su na određeni način ušli u kompleks uzroka koji su prethodili šteti - a nisu tipični za nastanak takve štete. Te činjenice u pogledu odgovornosti Republike Hrvatske, po ocjeni drugostupanjskog suda, mogu biti samo u udaljenoj ili vrlo udaljenoj vezi s nastalom štetnom posljedicom, pa se ne mogu smatrati uzrokom štete koja je nastala tužiteljima zbog smrti njihovog supruga i oca (to nisu adekvatni uzroci uz koje bi se mogla vezati štetna posljedica koja je nastala, a to je smrt ON na gradilištu kuće uslijed strujnog udara od dalekovoda).

8. Prema ocjeni revizijskog suda, naznačena pravna pitanja nemaju potrebno obilježje važnosti u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP i ne opravdavaju intervenciju revizijskog suda dopuštenjem revizije. U odnosu na prva tri naznačena pitanja, kako predlagatelji i navode u prijedlogu, pravna shvaćanja na kojima je utemeljena pobijana presuda podudarna su s praksom revizijskog suda jer od te prakse ne odstupaju. S druge strane, ovaj sud ocjenjuje da ni potrebe razvoja prava u sudskoj praksi ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda putem dopuštenja revizije jer je presuda u pobijanom odbijajućem dijelu u skladu sa standardima zaštite prava na život zajamčenog člankom 2. stavkom 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: Konvencija) i člankom 21. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav RH), a koji su standardi uspostavljeni u zaštiti temeljnih ljudskih prava u praksi europskih ili domaćih sudova u suvremenim društvenim okolnostima.

8.1. Naime, članak 2. Konvencije štiti pravo na život svake osobe i nameće državama članicama ne samo suzdržavanje od namjernog i nezakonitog oduzimanja života, već i poduzimanje odgovarajućih koraka kako bi zaštitila živote osoba u okviru svoje nadležnosti. U širem smislu, ta pozitivna obveza ima dva aspekta: s jedne strane riječ je o dužnosti pružanja regulatornog okvira, dok je, s druge strane, riječ o obvezi poduzimanja preventivnih operativnih mjera. Pozitivna obveza države na temelju odredbe članka 2. Konvencije da poduzme odgovarajuće korake kako bi zaštitila živote osoba u okviru svoje nadležnosti primjenjuje se u kontekstu bilo kojih aktivnosti, javnih ili drugačijih, kojima se dovodi u pitanje pravo na život (tako i ESLJP, u presudi Centre for legal resources on behalf of Valentin Câmpeanu protiv Rumunjske, od 17. srpnja 2014., zahtjev broj 47848/08, odlomak 130.). U tom smislu ESLJP utvrđuje da pozitivne obveze proizlaze na temelju članka 2. Konvencije u različitim kontekstima, pa tako i u kontekstu djelatnosti koje mogu predstavljati opasnost za ljudski život zbog svoje inherentno opasne prirode, kao što su djelatnosti koje se obavljaju na gradilištima. U tom kontekstu, pozitivne obveze nastaju kad su vlasti znale ili trebale znati za postojanje stvarnog i neposrednog rizika za život određene osobe, a propustile su poduzeti mjere u okviru svojih ovlasti za koje se, prema razumnoj prosudbi, s obzirom na posebne značajke djelatnosti građevinarstva, moglo očekivati da će se njima osigurati sigurnost pojedinaca i izbjeći opasnost.

8.2. U okolnostima konkretnog slučaja do štetnog je događaja došlo kada je prednik tužitelja kao građevinski radnik pri izvođenju radova na krovu kuće došao u kontakt sa žicom visokog napona koja je od krova bila udaljena 80 cm na građevini izgrađenoj unutar nedozvoljene zone bez odobrenja za građenje na području na kojem je izgrađeno preko dvije tisuće objekata bez odobrenja za građenje pri čemu izvođač radova na gradilištu nije osigurao djelotvornu zaštitu, radnu opremu i sredstva, propustio je zatražiti isključenje struje na dalekovodu, dopustio je da radnici rade bez zaštitnih šljemova i zaštitnih cipela budući da skela nije bila izgrađena na propisan način, i to sve na gradilištu bez građevinske dozvole i prijave građevinskoj inspekciji. Okolnost da je država dopustila građenje velikog broja objekata bez odobrenja za građenje, cijelo naselje, koliko god ukazuje na grubu neurednost u upravljanju prostornim uređenjem i uređenju graditeljske djelatnosti u cjelini, s obzirom na lokaciju dalekovoda i činjenicu da su građevinski radnici po prirodi stvari bolje upoznati s mogućim rizicima u gradnji (tako i ESLJP, presuda Zinatullin protiv Rusije, odlomak 28.), ipak ne ukazuje da se predmetna nesreća kao štetni događaj mogla razumno predvidjeti i da su vlasti znale i mogle znati za postojanje stvarnog i neposrednog rizika za život građevinskog radnika koji pri radu na krovu dolazi u doticaj sa žicom visokog napona. Stoga nije nerazborita ocjena nižestupanjskih sudova da između (ne)postupanja države i gubitka života prednika tužitelja postoji uzročno-posljedična veza koja bi bila osnova za odštetnu odgovornost države. Utoliko, prema ocjeni revizijskog suda, nema vjerojatnosti povrede temeljnoga ljudskog prava na život u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. ZPP. To tim više što su nedostaci u vidu neurednosti u upravljanju prostornim uređenjem i graditeljstvu na predmetnom području dijelom sanirani, među ostalim, i u sudskim postupcima koji su kasnije provedeni jer je kazneni postupak protiv odgovorne osobe okončan pravomoćnom osuđujućom presudom, a pravomoćno je okončan i građanski postupak radi naknade štete nastale u štetnom događaju u odnosu na odgovornu osobu (o navedenim kriterijima kao značajnim izjasnio se i ESLJP, u presudi Cervioglu protiv Turske od 4. listopada 2016., zahtjev broj 69546/12).

8.3. U opisanim okolnostima zaključak sudova o nepostojanju uzročno-posljedične veze između radnji države i smrti prednika tužitelja, prema ocjeni revizijskog suda, nije izvan standarda uspostavljenih u zaštiti temeljnoga ljudskog prava na život uspostavljenih u praksi europskih ili domaćih sudova u suvremenim društvenim okolnostima.

8.4. O odgovoru na četvrto i peto naznačena pitanje ne ovisi odluka u sporu jer se ta pitanja činjenično ne naslanjaju na činjenični supstrat na kojem je utemeljena pobijana presuda zato što je u postupku utvrđeno da se predmetni štetni događaj nije zbio za vrijeme radnog vremena pokojnog prednika tužitelja niti na radu kod njegova redovnog poslodavca, već u njegovo slobodno vrijeme kada nije radio u obrtu u kojem je inače radio budući da obrt u to vrijeme nije imao ugovorenih poslova. Pitanja koja se činjenično ne naslanjaju na činjenični supstrat na kojem je utemeljena pobijana presuda, već sugeriraju postojanje činjenica na kojima pobijana presuda nije utemeljena, nemaju i ne mogu imati potrebno obilježje važnosti zato što se njima u osnovi osporavaju činjenična utvrđenja na kojima je utemeljena presuda u odnosu na koju se predlaže dopustiti reviziju. To znači da su takva pitanja u svojoj biti činjenična, a ne pravna. Važno pravno pitanje u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ne može, međutim, biti činjenično, već samo pravno.

9. Šestim naznačenim pitanjem tužitelji u osnovi osporavaju činjenično utvrđenje o nepostojanju ortakluka između prvo i drugotuženika, a razlog važnosti na kojeg ukazuju (odluka revizijskog suda broj Rev-267/2004-2 od 28. travnja 2005.) ne ukazuje na potrebu dopuštenja revizije radi ujednačavanja sudske prakse jer ni u tom postupku nije utvrđeno da su tuženici bili ortaci.

10. Sedmo naznačeno pitanje polazi od pogrešne tvrdnje da sudovi svoje odluke nisu opravdali jasnim, uvjerljivim i logičnim razlozima što je suprotno sadržaju pobijane presude. Drugo je pitanje što tužitelji ne prihvaćaju ocjenu sudova o neosnovanosti pobijanog dijela presude.

11. U opisanim je okolnostima prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u odnosu na naznačena pravna pitanja valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP, a u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava odbaciti po osnovi odredbe članka 389.a stavak 4. i 5. ZPP te riješiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 30. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil