Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž R-578/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, po sutkinji toga suda Kseniji Jakovčević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Sanja Radolović Kuprešak, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, za Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, Građansko-upravni odjel, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Pr-26/2022-25 od 30. travnja 2024., dana 30. rujna 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženice Republike Hrvatske kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Pr-26/2022-25 od 30. travnja 2024. pod stavkom I, II, III i V izreke.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici po osnovu naknade za neplaćene subote i nedjelje koje su evidentirane kao slobodni dani u razdoblju od prosinca 2016. do listopada 2017. isplati iznos od 1.480,08 eura/ 11.151,68 kn[1] bruto uvećan za iznos zakonske zatezne kamate na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno pod stavkom I izreke osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći. Naloženo je tuženici da tužitelju po osnovi potraživanja za neiskorištenu dnevnu stanku isplati iznos od 1.799,62 eura / 13.559,26 kn bruto uvećan za iznos zakonske zatezne kamate na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno pod stavkom II izreke osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto plaći. Naloženo je tuženici da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.827,95 eura / 13.772,69 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 30. travnja 2024. pa do isplate (stavak III izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 187,50 eura/ 1.412,72 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 30. travnja 2024. do isplate kao neosnovan (stavak IV izreke) te je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.400,00 eura / 10.548,30 kuna kao neosnovan (stavak V izreke).
2. Protiv navedene presude žali se tuženica, a iz sadržaja žalbe proizlazi u dijelu pod stavkom I, II, III i V izreke pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.
3. Žalba je neosnovana.
4. Predmet ovoga postupka zahtjev je tužitelja za isplatu razlike plaće s osnova neiskorištene dnevne stanke i neiskorištenih slobodnih (subote i nedjelje) tijekom rada na izdvojenom objektu u utuženom razdoblju od siječnja 2017. do siječnja 2022 kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, sve s pripadajućim zateznim kamatama.
5. Sud prvoga stupnja je ocjenom iskaza tužitelja sa činom nadnarednika vojni specijalist (točke 9. i 10 obrazloženja) utvrdio da je tužitelj po zapovjedi bio upućivan na rad na izdvojenom mjestu na poslovima elektroničkog izviđanja, gdje je boravio po 7 dana / 24 sata, tijekom kojega boravka na terenu nije smio napuštati lokaciju, a rad je bio organiziran kao efektivni u trajanju od 12 i više sati i nakon toga bi po usmenoj zapovjedi radio druge poslove, kao što su održavanje vozila, održavanje objekta, košnja trave, obuka i osiguranje objekta.
6. Tuženica je tužitelju nakon odrađenih dana na izdvojenom objektu odobrila korištenje 7 slobodnih dana, u koje su padali i dani vikenda (subote i nedjelje), koji dani su slobodni dani i svim drugim pripadnicima Hrvatske vojske, slijedom čega proizlazi da je tužitelj stvarno dobio na korištenje 5 slobodnih dana, a ne 7, kako to pogrešno smatra tuženica.
7. Žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je tuženik tužitelju odobrio slobodne dane na način da mu je za 7 dana rada na izdvojenom objektu odobrio 7 slobodnih dana odmora, ali ne na način da mu je dane odmora odobrio samo unutar radnih dana, već mu je kao slobodne dane uračunavao subote i nedjelje, koji dani su svim pripadnicima oružanih snaga i inače neradni dani, to je i po shvaćanju ovoga suda tužbeni zahtjev pravilno prihvaćen u ovom dijelu. Naime, prema čl. XII. st. 1. i 2. Odluke o rasporedu radnog vremena (Narodne novine broj 66/14 , 23/15, 84/15, 106/17, 39/18, 46/18 - dalje Odluka/14) za rad u turnusu (PORT) koji kao višednevni kontinuirani rad podrazumijeva boravak na izdvojenim objektima i koji traje u ciklusu od 7 dana vojna osoba ima pravo na ciklus od 7 dana odmora. Dakle, jedan dan rada na izdvojenom objektu omogućava jedan slobodan dan (1:1).
8. Neosnovano tuženica žalbom pobija prvostupanjsku presudu i vezano uz zahtjev za isplatu naknade za neiskorištenu dnevnu stanku.
9. Naime, tuženica nije dokazala da je tužitelj imao propisano točno vrijeme dnevnog odmora u okviru rada na izdvojenom objektu u utuženom razdoblju od siječnja 2017. do siječnja 2022., što proizlazi i iz podneska tužene od 11. travnja 2022. (list 14-17 spisa) u kojem potvrđuje da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao rad u turnusu od 12 sati i da tijekom tih 12 sati rada nije koristio dnevni odmor od 60 minuta smatrajući da je tužitelj mogao nakon odrađenog turnusa od 12 sati s obzirom da boravi u objektu koristiti ostalo vrijeme kao dnevni odmor.
10. Slijedom izloženog, pravilno je sud prvoga stupnja pozivom na čl. XI. st. 2. Odluke/14 prihvatio i ovaj dio tužbenog zahtjeva uz obrazloženje da tuženica nije dokazala da je tužitelju omogućila korištenje dnevne stanke od 60 minuta u skladu s navedenim odredbama te je tužitelju po toj osnovi dosudio iznos od 1.799,62 eura / 13.559,26 kuna utvrđen nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke bruto s pripadajućim zateznim kamatama osim u dijelu koji se odnosi na iznos poreza na dohodak i prireza na dohodak.
11. Tuženica navodima žalbe ne osporava utvrđenje suda prvoga stupnja da iz dokaza u spisu ne proizlazi da je tuženica tužitelju omogućila korištenje dnevne stanke, a tijekom postupka pred sudom prvoga stupnja, prije zaključenja prethodnog postupka, tuženica se nije pozivala da je dnevna stanka iskorištena kroz vrijeme koje je tužitelj koristio radi konzumacije obroka. Tu činjenicu tuženica ističe tek u žalbi (čl. 352. st. 1. ZPP-a) slijedom čega ista nije ni uzeta u obzir.
12. Osim toga, suprotno navodima žalbe, Pravilnikom o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima (Narodne novine broj 32/15., 97/15, 73/17.) u čl. 8. st. 1.točka 9. alineja 1. propisano je da evidencija o radnom vremenu sadrži najmanje podatke navedene u toj odredbi, među kojima i je podatak o vremenu korištenja odmora (dnevnog, tjednog i godišnjeg). Stoga, kada tog podatka, kao u ovom slučaju nema, na tuženici je bio teret dokaza da je unatoč tom propustu tužitelj dnevnu stanku iskoristio, a kada to tuženica nije dokazala tada je sud prvoga stupnja pravilno odlučio kada je tužbeni zahtjev i u ovom dijelu prihvatio.
13. Budući da ovaj sud drugog stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava, kada se radi o odluci o troškovima postupka, više ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP) zakonitost odluke suda prvog stupnja pod stavkom III i V izreke nije dovedena u sumnju.
14. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužene i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod stavkom I, II, III i V izreke na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.
U Zagrebu, 30. rujna 2025.
Sutkinja:
Ksenija Jakovčević
