Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-386/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, kao predsjednika vijeća, Jasmine Crnić, suca izvjestitelja i Ljudevita Zoričića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FT, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi stranaka protiv presude Općinskog suda u Osijeku broj P-1008/2020-20 od 9. travnja 2025. u sjednici održanoj 30. rujna 2025.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-1008/2020-20 od 9. travnja 2025. u dijelu pod točkom I. izreke.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-1008/2020-20 od 9. travnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke na način da se odbija kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 23.053,56 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

III. Ukida se presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-1008/2020-20 od 9. travnja 2025. u dijelu pod točkom II. izreke kojim je naloženo tuženici platiti tužitelju iznos od 6.799,66 eura, točka III. izreke i točka IV. izreke, te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

IV. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će prvostupanjski sud.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 3. toč. 4. Ugovora o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007, sklopljenog 16. siječnja 2007., potvrđenog 6. veljače 2007. po Javnom bilježniku Dragici Dumančić iz Osijeka pod brojem OU-1531/07, u dijelu odredbe koji glasi: „…obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.“

- iz čl. 4. toč. 2. Ugovora o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007, sklopljenog 16. siječnja 2007., potvrđenog 6. veljače 2007. po Javnom bilježniku Dragici Dumančić iz Osijeka pod brojem OU-1531/07, u dijelu odredbe koji glasi: „Izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ovog ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na ovom Ugovoru.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da u roku od petnaest dana plati tužitelju FT

FT

iznos

29.853,22

eura

(slovima: dvadesetdevettisućaosamstopedesettrieuradvadesetdvacenta), zajedno sa zateznom kamatom:

- na iznos 4.541,21 eura tekućom od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,

- na iznos 18.512,35 eura tekućom od dana 1. kolovoza 2016. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se tužitelj FT s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu zateznih kamata na iznos od 6.799,66 eura od 1. kolovoza 2016. do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju FT naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 3.408,67 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom računajući od dana donošenja prvostupanjske presude 9. travnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška postupka u iznosu 1.756,33 eura tužitelj odbija.“

2. Protiv dosuđujućeg dijela te presude pod točkom I., II i IV. izreke žalbu je podnijela tuženica pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno, ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Ujedno traži naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Protiv odbijajućeg dijela te presude pod točkom III. te dijela pod točkom IV. u kojem je njegov zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen, žalbu je podnio i tužitelj također zbog svih žalbenih razloga, s prijedlogom da se u pobijanom dijelu presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima. Potražuje i trošak sastava žalbe.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tuženice je djelomično osnovana, a žalba tužitelja je osnovana u cijelosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa kojeg je tuženica prema navodima u tužbi neosnovano stekla na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, i to u vidu razlike između obveze tužitelja prema prvom otplatnom planu, računajući iznose preplate prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom tečaju kune u odnosu na CHF te stvarno plaćenih iznosa anuiteta umanjenih za iznos preplate utvrđen u postupku konverzije na temelju Aneksa uz ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 31. ožujka 2016.

7. Nije u pravu tuženica, a ni tužitelj kada navode da je pobijana presuda donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer, suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući da izreka presude nije proturječna sama sebi, ni obrazloženju koje je sastavljeno sukladno odredbi članka 338. stavak 4. ZPP i u kojem su navedeni potpuni i jasni razlozi o odlučnim činjenicama, koji ne proturječe međusobno, niti sadržaju izvedenih dokaza. Također nije počinjena ni koja bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP, pa žalbe zbog navedenog žalbenog razloga nisu osnovane. Međutim, sud prvog stupnja je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo.

8. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza u pobijanoj presudi pravilno utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor 16. siječnja 2007. sklopili potrošački kredit u svrhu kupnje stambenog objekta - Ugovor o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 (dalje: Ugovor), kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 126.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF na dan korištenja kredita, uz ugovoreni rok otplate od 30 godina,

- da je u članku 3. toč. 4. Ugovora određeno da je isplata anuiteta vezana uz valutu CHF,

- da je u članku 4. toč. 2. Ugovora ugovorena redovna kamata od 4,20% godišnje, te je određeno da je kamata promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu te da se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru,

- da je tuženica nakon sklapanja Ugovora višekratno i jednostrano mijenjala visinu kamatne stope, kao i da je došlo do promjene tečaja CHF, pri čemu su istovremeno mijenjani (povećani) anuiteti kredita,

- te, da je u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je između ostalih banaka i pravna prednica tuženice povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i koja je ništetna, kao i koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

9. S obzirom na gornja utvrđenja pravilna je odluka suda prvog stupnja u dijelu u kojem je sud prvog stupnja utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka, iskaz tužitelja, kao i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je na temelju istih pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika i odredbe o valutnoj klauzuli prouzročili značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da su iste u tom dijelu nepoštene i ništetne. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju.

10. Žalbeni navodi tuženice da se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. na koju se prvostupanjski sud pozvao, ne može primijeniti u konkretnom slučaju nisu osnovani, jer se navedena presuda odnosi na potrošačke ugovore o kreditu, kakav je i sporni ugovor koji su stranke sklopile.

11. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice – da nisu ostvareni zakonski uvjeti za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF u smislu odredbi ZZP, da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženica postupala u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja.

12. Tuženica u žalbi neosnovano ističe da se ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora jer je sporni ugovor o kreditu sklopljen sa Slavonskom bankom d.d. koja nije obuhvaćena izrekama presuda iz kolektivnog spora. Naime, tuženik je nesporno pravni slijednik Slavonske banke d.d., te je kao stranka sudjelovao u kolektivnom sporu, pa je stoga vezan utvrđenjima iz kolektivnog spora kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1135/2023 od 3. siječnja 2024. i Rev- 462/2024 od 12. lipnja 2024.).

13. Neosnovan je i žalbeni navod tuženice da sporni ugovor o kreditu sadrži u čl. 5. odredbe kojima se potrošača štiti od negativnih učinaka valutne klauzule. Naime, čl. 5. st. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da tužitelj može tuženiku podnijeti zahtjev za promjenu valutne klauzule. Međutim, čl. 5. st. 4. Ugovora ugovoreno je da se izmjena valutne klauzule vrši jednostrano tj. sukladno internim aktima tuženika i koeficijentu konverzije za koji koeficijent se iz ugovora ne može zaključiti kako se i na koji način utvrđuje. Osim toga, predmetnim člankom nije izričito ugovorena ili predviđena obveza tuženika da zahtjev tužitelja za promjenom valutne klauzule prihvati, pa stoga u okolnostima konkretnog slučaja, ugovorom o kreditu ugovorena mogućnost podnošenja zahtjeva za promjenu valutne klauzule ne znači sama za sebe da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope nisu nepoštene i ništetne (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-242/2024 od 3. travnja 2024.).

14. Konačno, neosnovan je i žalbeni navod tuženice da tužitelj nije prosječan potrošač jer je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio osnivač i direktor trgovačkog društva te je sigurno bio upoznat sa procesom sklapanja ugovora o kreditu, vođenjem pregovora i mogućim rizicima i posljedicama ugovornih odredbi. Naime, činjenica da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio osnivač i direktor trgovačkog društva, ne podrazumijeva samo po sebi i posjedovanje potrebnih ekonomskih znanja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o valutnoj klauzuli vezanoj baš uz CHF (mogućim rizicima fluktuacije tečaja CHF), kao i egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na promjenu kamatne stope.

15. Dakle s obzirom na sve gore navedeno, prvostupanjski je sud ispravno u pobijanoj presudi zaključio da su odredbe (osnovnog) Ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2., članka 84. i članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje ZZP/03) te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022 - dalje: ZOO). Kako u tom dijelu nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, žalbu tuženice djelomično je valjalo odbiti i u dijelu pod točkom I. izreke - potvrditi prvostupanjsku presudu, te na temelju članka 368. stavka 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke.

16. Međutim, u prvostupanjskom postupku je utvrđeno da su stranke 31. ožujka 2016. sklopile Aneks uz ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, koji je sklopljen suglasno kogentnim odredbama članaka 19.a -19.i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15), a u kojem je promijenjena valuta i kamatna stopa, utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u eurima, utvrđen iznos preplate i ugovoren način njezina korištenja, tj. da su stranke u članku 2. toga Aneksa utvrdile da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. te da nakon konverzije kredita iznos preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 68.281,39 eura plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za EUR, a također su utvrdile ukupni iznos pretplate u iznosu od 29.160,49 kuna (3.870,26 eura), kao i da će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50 % dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog u novom otplatnom planu namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi s tim da za to razdoblje preostalih 50 % iznosa dospjelog anuiteta plaća korisnik kredita.

17. Tuženica je tijekom prvostupanjskog postupka (a i sada u žalbi) isticala da su sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu izmijenjene odredbe osnovnog ugovora u dijelu valute obveze i kamatne stope, te da se te odredbe primjenjuju retroaktivno zbog čega eventualno ništetnih odredaba osnovnog ugovora o kreditu više ni nema.

18. Iz razloga prvostupanjske presude i podataka spisa predmeta, proizlazi da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke prvostupanjski sud utvrdio da:

- u konkretnom slučaju postoji preplata na ime preplaćenog iznosa anuiteta po osnovi povećanja kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. u iznosu 8.424,22 eura;

- da postoji preplata na ime preplaćenog iznosa anuiteta po osnovi tečajne razlike u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita u razdoblju od dana korištenja kredita do 30. rujna 2015. u iznosu 10.088,13 eura;

- da ukupan iznos zateznih kamata na tako utvrđene preplaćene iznose kamate i tečaja do 1. kolovoza 2016. iznosi 9.746,16 eura;

- da je konverzija u konkretnom slučaju napravljena u skladu s odredbama ZIDZPK/15 odnosno da je računski točna;

- da iznos preplate koja je priznata tužitelju na dan kad je konverzija stvarno provedena u poslovnim knjigama banke 5. travnja 2016. iznosi 22.305,83 kune (2.946,50 eura) i da se ista razlikuje za iznos od 6.810,25 kuna od preplate koja je navedena u Aneksu iz razloga što je od 30. rujna 2015. do stvarnog provođenja konverzije bilo prijelazno razdoblje;

- da je iznos preplate od 2.946,50 eura iskorišten za namirenje 50% budućih anuiteta sve do ispunjenja 1. kolovoza 2016.;

- da razlika između nove nedospjele euro glavnice kredita nakon konverzije u odnosu na iznos nedospjele glavnice kredita u CHF pod pretpostavkom da nije bilo rasta tečaja CHF na dan konverzije 30. rujna 2015. iznosi 4.541,21 eura;

- te da se po pravilima o uračunavanju za iznos preplate priznat u konverziji prvo umanjuje zatezna kamata (9.746,16 eura - 2.946,50 eura), nakon čega ostaje iznos od još 6.799,66 eura na ime zatezne kamate.

19. Prvostupanjski sud u pobijanoj presudi iznosi pravno stajalište da „u konkretnom slučaju sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita, nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj Dodatkom ugovora odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a niti se u izračunu konverzije koji je prije sklapanja dodatka ugovora dostavljen tužitelju, spominje promjenjiva kamatna stopa kredita u valuti CHF niti je u tom izračunu izvršen obračun preplaćenog iznosa nastalog povećanjem početno ugovorene kamatne stope na temelju jednostrane odluke tuženika odnosno promjenama početnog tečaja CHF tijekom trajanja otplate kredita.“ Prvostupanjski sud iznosi i stav da „u konkretnom slučaju, konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos temeljem kojeg tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, čime tužitelj nije obeštećen u cijelosti“ i posljedično tome zaključuje da tužitelj sukladno odredbi čl. 323 st. 1. u svezi čl. 1111 ZOO ima pravo na povrat onoga što je na temelju takvog ugovora tuženik primio, iz kojeg razloga je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 29.853,22 eura s pripadajućim zateznim kamatama (točka II izreke prvostupanjske odluke).

20. Po nalaženju ovog suda, izloženo shvaćanje prvostupanjskog suda glede pravnih učinaka konverzije nije ispravno, slijedom kojeg je u tom dijelu pobijane presude pogrešno primijenjeno materijalno pravo – kada je prihvaćen tužben zahtjev za isplatu iznosa od 23.053,56 eura sa zateznim kamatama.

21. Naime, polazeći od činjenice da je Aneks uz ugovor o kreditu sklopljen na temelju prisilnog propisa – ZID ZPK/25, koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku (odluka Ustavnog suda RH broj U-I/3685/20 od 4. travnja 2017. godine) valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, iznova uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, tužitelj se prešutno odrekao svojih tražbina koje bi mu pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu članka 19.c ZID ZPK/15. Pri tomu, valja navesti da je ZID ZPK/15 propisao detaljnu i jasnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženici kao vjerovniku obveze navedene u odredbama članaka 19.d i 19.e, a te su obveze imale za cilj i donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača. Dakle, zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženice (banke) kao trgovca, jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost tužitelja kao potrošača. Ujedno, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc te omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe, a koja ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe, dok je sklapanje Aneksa ugovoru o kreditu ovisilo isključivo o volji tužitelja kao potrošača, kojem je ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, a banci – tuženici je nametnuta obveza da potrošaču ponudi konverziju u skladu sa ZID ZPK/15.

22. Stoga tužitelj, koji je sklopio Aneks ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja toga Aneksa, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope (osnovnog) Ugovora o kreditu više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa glavnice, a sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela ovog suda broj Su-IV-33/2022-21 od 20. prosinca 2022. koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. ZOO na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dane svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije." Dakle, u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, valja zaključiti da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (glavnice) po ništetnim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog Ugovora prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno, zaključivanjem Aneksa ugovoru o kreditu, s tim, da je i nadalje ostala obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose uračunate prilikom izračuna konverzije kredita, te obračunate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.

23. Budući da je tužitelj postavljenim tužbenim zahtjevom, između ostalog, potraživao i isplatu razlike po vještaku utvrđene pretplate kredita na temelju ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF po osnovnom Ugovoru o kreditu i iznosa pretplate utvrđene u Aneksu ugovoru o kreditu, i to u iznosu od 23.053,56 eura sa pripadajućim kamatama, to se pravilnom primjenom materijalnog prava – navedenih odredaba ZID ZPK/15 i članaka 1111. i 1115. ZOO – tužbeni zahtjev u tom dijelu ukazuje neosnovanim.

24. Stoga je, jer je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbu tuženice djelomično valjalo uvažiti, u dijelu pod točkom II. izreke - kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 23.053,56 eura sa pripadajućim zateznim kamatama - preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, te na temelju članka 373. točka 3. ZPP presuditi kao u točki I. izreke.

25. Nasuprot tomu, u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva kojim je odlučeno u točki II. pobijane presude – za isplatu iznosa od 6.799,66 eura, kao i u točki III. izreke prvostupanjske presude za zatražene zatezne kamate na taj iznos, obuhvaćene su dijelom i zatezne kamate na više plaćene iznose koje je tužitelju tuženica uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK/15, a na koje tužitelj ima pravo u skladu sa odredbom članka 1111. stavak 1. i članka 1115. ZOO, s tim da su u zahtjevu za isplatu uglavničenih zateznih kamata uračunate, prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, zatezne kamate tekuće na ukupno preplaćeni iznos počev od 31. ožujka 2007. do 1. kolovoza 2016., a ne samo zatezne kamate na više plaćene iznose koje je tužitelju tuženica uračunala prilikom izračuna konverzije kredita. Ujedno, kako je tužitelj u tužbenom zahtjevu uglavničio zatezne kamate, to ga na iznos zateznih kamata na te pojedinačne iznose uračunate prilikom izračuna konverzije kredita, te obračunate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), pripada samo procesna kamata po članku 31. stavak 2. ZOO, a što sve prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa nije imao u vidu, pa je u tom dijelu pobijane presude i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

26. Iz navedenih razloga, žalbu tuženice je djelomično valjalo uvažiti, u dijelu pod točkom II. izreke - kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 6.799,66 eura, a također je valjalo prihvatiti i žalbu tužitelja na točku III. izreke prvostupanjske presude za zatezne kamate na obračunate i uglavničene kamate. S obzirom na ukidanje dijela prvostupanjske presude valjalo je u odluci o trošku (točka IV. izreke prvostupanjske presude) također ukinuti pobijanu presudu i na temelju članka 370. ZPP presuditi kao u točki III. izreke.

27. U ponovnom postupku prvostupanjski će sud, u skladu sa razlozima ove odluke provesti dopunsko financijsko vještačenje u svrhu utvrđenja iznosa zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču – tužitelju uračunala tuženica prilikom izračuna konverzije kredita u skladu sa člankom 19.c ZID ZPK/15 od dana svake uplate do dana izvršene konverzije, pa će potom, pravilnom primjenom materijalnog prava, o ukinutom dijelu donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku.

28. Odluka o trošku žalbenog postupka iz točke IV. izreke, temelji se na odredbi članka 166. stavak 4. ZPP.

U Šibeniku 30. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Goran Stošić