REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-496/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Božo Vrkić, odvjetnik u Zadru, Jurja Dalmatinca Matejeva 3, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB 52508873833, sa sjedištem u Splitu, Domovinskog rata 61, kojeg zastupa punomoćnik Boris Anić, odvjetnik u Splitu, Lovretska 14, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-518/2022-2 od 24. travnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P- 313/2021 od 15. travnja 2022., u sjednici održanoj 30. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki 1.I. odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo utvrditi da je Ugovor o kreditu broj 40422/07, zaključen između tužitelja i tuženika dana 8. siječnja 2007., ništetan i da kao takav ne proizvodi pravni učinak, te je isto tako odbijen zahtjev tužitelja kojim je traženo naložiti tuženiku isplatiti - vratiti iznos od 84.737,92 HRK zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos kako je to specificirano u izreci, počevši od dospijeća do isplate. U točki 2. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev kojim je traženo utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz navedenog Ugovora o kreditu od 8. siječnja 2007. godine slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune, a koje promjene su nastupile nakon 8. siječnja 2007. godine pa na dalje, dok je pod točkom 3. izreke naloženo tuženiku isplatiti-vratiti tužitelju s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 12.784,22 HRK zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužitelja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

2. Presudom je suda drugog stupnja odbijena žalba tužitelja kao neosnovana te je prvostupanjska presuda potvrđena u pobijanom odbijajućem dijelu pod točkom 1. izreke.

3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd-3022/2024-2 od 27. studenoga 2024. dopustio tužitelju podnošenje revizije protiv predmetne drugostupanjske presude radi pravnog pitanja:

"Može li bez ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te ništetne valutne klauzule, kao bitnih odredbi Ugovora o kreditu, predmetni Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika odnosno ništetnog predmeta tj. valuta te djelomično cijene odnosno kamata, opstati odnosno radi li se o ništetnom Ugovoru o kreditu?".

4. Postupajući po dopuštenju revizijskog suda, tužitelj podnosi reviziju protiv navedene drugostupanjske presude pobijajući je u dijelu kojim je pravomoćno odbijen njegov zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu broj 40422/07 od 8. siječnja 2007. i isplate iznosa od 84.737,92 HRK zajedno sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos, koja je posljedica te ništetnosti, pozivom na odredbu članka 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Revizija se podnosi zbog materijalnopravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena, a revident predlaže pobijanu reviziju prihvatiti te drugostupanjsku presudu preinačiti prihvaćanjem njegove žalbe i prihvaćanjem odbijenog dijela tužbenog zahtjeva.

5. Na reviziju nije odgovoreno.

6. Revizija tužitelja nije osnovana.

7. U povodu revizije iz članka 382. ZPP revizijski sud, u skladu s odredbom članka 391. stavka 3. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava.

8. U revizijskom je postupku sporna ništetnost Ugovora o kreditu broj 40422/07 od 8. siječnja 2007., s obzirom na utvrđenu ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli.

9. Naime, u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da su stranke, i to tužitelj kao potrošač i korisnik kredita, s jedne strane, te tuženik kao davatelj kredita (kreditor) spomenuti Ugovor o kreditu sklopili na iznos od 11.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti uz promjenjivu kamatnu stopu prema odluci kreditora koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 6,49% (članak 4. Ugovora). U ovom je stadiju postupka pravomoćno utvrđeno da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna, a razloge djelomične ništetnosti ugovora sudovi su vezali uz utvrđenja iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača (presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., Rev-2221/18-2 od 3. rujna 2019., Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. te odluke Visokoga trgovačkog suda broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-2 od 14. lipnja 2018.) u vezi s primjenom Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07, 79/07 - dalje: ZZP).

10. U odnosu, pak, na zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu zbog ništetnosti njegove odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, sudovi su odbili tužbeni zahtjev cijeneći, u bitnom, da je takav zahtjev protivan odredbi članka 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) koja propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, što u ovoj konkretnoj situaciji nije slučaj.

11. Tužitelj i kao revident ustraje u tvrdnji iznošenoj tijekom postupka da je navedena ništetna odredba ugovora bitan sastojak ugovora bez koje ugovor ne može opstati.

12. Prema odredbi članka 322. stavka 1. ZOO, ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (članak 324. stavak 1. ZOO). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (stavak 2. članka 324. ZOO).

13. U ovom je stadiju postupka, kao što je naprijed kazano, pravomoćno utvrđeno da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz članka 4. predmetnog Ugovora o kreditu, ali taj dio drugostupanjske presude, s obzirom na sadržaj dopuštenog pitanja, nije predmet raspravljanja u revizijskom postupku.

14. Ugovorom o kreditu, prema odredbi članka 1021. ZOO, banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

15. U ovoj je pravnoj stvari, načelno dopuštena odredba o valutnoj klauzuli, utvrđena ništetnom na temelju ZZP. Unatoč ništetnosti navedene ugovorne odredbe, i dalje egzistiraju ugovorne odredbe o kunskom iznosu koji je banka korisniku kredita dala na raspolaganje i koji je iznos primljenog, neovisno o iznosu kamata, korisnik kredita dužan vratiti.

16. U tom smislu valja naglasiti da se ništetnost odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz članka 1022. stavka 2. u vezi s člankom 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica jest da je odredba kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, valjana je ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženik kao banka stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni Ugovor o kreditu bio oslobođen te odredbe. Stoga predmetni Ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, može opstati, pa su pravilno nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz članka 21. i 22. u vezi s člankom 322. stavkom 1. i člankom 324. stavkom 2. ZOO, kada su tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora i isplatu iznosa od 84.737,92 HRK s pripadajućim zateznim kamatama ocijenili neosnovanim te ga odbili.

17. Nasuprot revizijskim navodima tužitelja, kako je to već naglašeno i u presudi ovog suda broj Rev-820/2023-2 od 23. travnja 2024., ovakvo tumačenje nije suprotno sadržaju, značenju ni pravnom domašaju odredbe članka 6. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koje je izrazio i Sud Europske unije u predmetu broj C-118/17 (Zsuzsanna Dunai protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, ECLI:EU:C:201:207). Kod ovakve ocjene, revizijski sud ustraje u svojoj praksi (primjerice, Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.) odnosno u pristupu suđenju prema kojem su hrvatski sudovi obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine, što uključuje, uz ostalo, i praksu Suda Europske unije.

18. S tim u vezi, ni u ovom postupku nisu prihvatljivi revizijski navodi tužitelja u vezi s tumačenjem navedene odluke Suda EU kojom je Sud izrazio stajalište da je odredba o tečajnom riziku, valuti CHF, glavni predmet ugovora i kako održavanje takvog ugovora na snazi nije pravno moguće jer se radi o bitnom sastojku ugovora. To stoga što je presudom C-118/17, jasno i bez ograde, odlučeno, među ostalim, da članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način:

- da mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprječava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, a prema ocjeni ovog suda to se proteže i na druge nepoštene odredbe, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućuje ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala; i- da mu se protivi nacionalni zakon koji sprječava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, dakle, ništetnosti odredbe koja je vezana uz bitne sastojke ugovora, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti takve odredbe (u tom se slučaju radilo o ništetnosti odredbe o tečajnom riziku) kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

19. Drugim riječima, u skladu su s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje dopuštaju odbijanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu pod uvjetom da takve odredbe omogućuju ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala. Jednako tako, nisu u skladu s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje onemogućuju prihvaćanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe vezane uz bitne sastojke ugovora, kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

20. Upravo na tom tragu, a u primjeni naprijed navedenih mjerodavnih odredaba nacionalnog prava tumačenih u duhu prava Europske unije, revizijski sud ocjenjuje pravilnim zaključak nižestupanjskih sudova da je i nakon utvrđenja djelomične ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu, moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale. To je temeljni razlog zbog kojeg revizijski sud i cijeni da su sudovi sud odbijanjem tužiteljeva zahtjeva za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora i isplate koja je posljedica toga, pravilno primijenili materijalno pravo.

21. Ovakvo je pravno shvaćanje u duhu prava Europske unije i sadržano je i u presudi Suda EU C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, I.W., R.W. protiv Bank BPH S.A., od 29. travnja 2021. (točka 54.) prema kojoj je cilj koji se nastoji ostvariti Direktivom zaštita potrošača i uspostavljanje ravnoteže između stranaka izuzimajući od primjene odredbe koje se smatraju nepoštenima, a održavajući, u načelu, valjanost drugih odredaba ugovora o kreditu (tako i Sud EU u presudi od 7. kolovoza 2018., Banco Santander Escobedo Cortes, C-96/16 i C-94/17, EU:C:2018:643, t. 75,). Isti je pristup Sud EU izrazio u vezi s pitanjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu kao posljedice nepoštenosti jedne njegove odredbe u spomenutoj presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., t. 51., istaknuvši da "članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 želi ponovno uspostaviti ravnotežu između stranaka, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe".

22. Prema ocjeni revizijskog suda, u okolnostima konkretnog slučaja je udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada je tužitelju prihvaćen zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe o valutnoj klauzuli i dosuđen preplaćeni iznos po toj osnovi. Time je na način primjeren za uspostavljanje kompromisa i ravnoteže između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge, uspostavljena ravnoteža između obveza i prava potrošača kao slabije ugovorne strane i trgovca kao jače stranke ugovora, a koja je ravnoteža bila narušena nepoštenom ugovornom odredbom.

23. Naime, imajući na umu činjenicu uspostavljanja ravnoteže između prava i interesa ugovornih strana, eventualnim utvrđenjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu došlo bi do ozbiljnog zadiranja u slobodu ugovaranja jer je zaključenje ugovora o kreditu s valjanim odredbama upravo u skladu s ugovornom voljom stranaka u trenutku sklapanja ugovora, u kojem bi smislu utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora bilo suprotno općem pravnom načelu pacta sund servanda i dovelo bi do narušavanja ugovorne ravnoteže putem miješanja suda nakon što je ugovor sklopljen, kao i do pravne nesigurnosti, posebno u dijelu gospodarskih aktivnosti. U odnosu na obje stranke predmetni je ugovor ispunjen u granicama njegove valjanosti, dok je tužitelju u dijelu u kojem je ugovorna odredba utvrđena ništetnom zbog nepoštenosti dosuđena isplata preplaćenih iznosa.

23.1. S druge strane, zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi valja pružati u okvirima koje određuje Direktiva i u okviru balansa koji je njezinim odredbama uspostavljen između pravnih učinaka nepoštenosti ugovornih odredbi i slobode ugovaranja (tako i Josipović, Tatjana: Zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, Načela i standardi zaštite u odlukama Suda Europske unije, "Narodne novine", Zagreb, 2018., str. 667.).

24. Pri naprijed navedenoj ocjeni, revizijski sud ima na umu da je zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom članka 49. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav), temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, i iz koncepta socijalne države (članak 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud RH, odluka broj U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.

25. Treba imati na umu i da, prema praksi Suda EU (presuda broj C-19/20, točka 56.), što se tiče kriterija koji omogućuju da se ocijeni može li se ugovor stvarno održati na snazi bez nepoštenih odredaba, tekst članka 6. stavka 1. Direktive 93/19 i zahtjevi u pogledu pravne sigurnosti gospodarskih aktivnosti idu u korist objektivnog pristupa prilikom tumačenja te odredbe, tako da se situacija jedne od ugovornih strana ne može smatrati odlučujućim kriterijem kojim se uređuje buduća sudbina ugovora, dok se (točka 57. iste presude) prilikom ocjene može li ugovor koji sadržava jednu ili više nepoštenih odredaba nastaviti važiti bez tih odredaba, sud pred kojim se vodi postupak svoju ocjenu ne može temeljiti samo na tome je li ništetnost navedenog ugovora u cijelosti eventualno povoljno za potrošača (tako i u presudi od 15. ožujka 2012., Perenčiova i Perenič, C-453/10, EU:C2012:144, t. 32.).

25.1. Stoga je revizijski sud zaključak o neosnovanosti revizije donio u primjeni navedenih mjerodavnih odredbi materijalnog prava, a također imajući na umu praksu iz svih naprijed navedenih presuda Suda EU primjenjivih na okolnosti konkretnog slučaja upravo, kao što je i navedeno, cijeneći da je u opisanim prilikama na način primjeren za uspostavljanje kompromisa i ravnoteže između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnog natjecanja, s druge, uspostavljena ravnoteža između obveza i prava potrošača kao slabije ugovorne strane i trgovca kao jače stranke ugovora, a koja je ravnoteža bila narušena nepoštenom ugovornom odredbom.

26. Imajući na umu da se posljedice nevaljanosti ugovora zbog nepoštenosti pojedinih odredbi ugovora rješavaju u okviru nacionalnog zakonodavstva mjerama koje uređuju pravne odnose ugovornih strana nakon utvrđenja ništetnosti pojedine odredbe ugovora, konkretno naprijed spomenutim odredbama ZOO, revizijski sud, odgovarajući na dopušteno pravno pitanje ustraje u pravnom shvaćanju izraženom u presudi broj Rev-820/2023-2 od 23. travnja 2024., Rev-259/22 od 9. listopada 2024, Rev-239/25 od 26. ožujka 2025. i dr. koje glasi:

Ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli kada je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da ona nije postojala i kada je time uspostavljena primjerena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge.

27. Naprijed navedeno ne isključuje mogućnost da unutar pojedinih nacionalnih sudova u državama EU, zbog određenih specifičnih okolnosti pojedinog slučaja, ugovor o kreditu bude ocijenjen i u cijelosti ništetnim upravo stoga što se posljedice nevaljanosti ugovora zbog nepoštenosti pojedinih odredbi ugovora rješavaju u okviru nacionalnog zakonodavstva mjerama koje uređuju pravne odnose ugovornih strana nakon utvrđenja ništetnosti pojedine odredbe ugovora.

28. U opisanim okolnostima nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji naznačenim pitanjem tužitelj ukazuje, odnosno razlog zbog kojeg je revizija podnesena. Stoga je valjalo temelju odredbe članka 391. stavka 6. ZPP reviziju tužitelja odbiti i presuditi kao u izreci.

Zagreb, 30. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil