Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-565/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića predsjednika vijeća, sutkinje izvjestiteljice Ane Jeleč-Pecirep i Ljudevita Zoričića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg po punomoći zastupa Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, Kralja Držislava 14, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg po punomoći zastupa Josip Grošeta odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3334/2024-12 od 21. ožujka 2025., u sjednici održanoj dana 30. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3334/2024-12 od 21. ožujka 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su ništetne i ne proizvodi pravne učinke odredbe članka 3./treće/ naknada, Ugovora o kreditu broj 114-50-4250666 od 10. srpnja 2007. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“ (točka I. izreke), te članka 9./deveto/ ostali uvjeti Ugovora o kreditu broj 114-50-4250666 od 10. srpnja 2007. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, koja glasi „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor“ (točka II. izreke). Presudom je naloženo tuženiku i isplatiti tužitelju iznos od 702,49 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 425,07 EUR od 13. srpnja 2007. do isplate, a na iznos od 277,42 EUR od 21. lipnja 2011. do isplate (točka III. izreke), kao i parnični trošak u iznosu od 1.356,18 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 21. ožujka 2025. do isplate (točka IV. izreke).

2. Navedenu presudu žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu odbijanjem zahtjeva uz obvezu naknade parničnog troška, podredno predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje. Zahtijeva troškove sastava žalbe i sudske pristojbe žalbe u ukupnom iznosu od 365,59 EUR.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Neutemeljeno tuženik prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer suprotno žalbenim navodima žalitelja, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući je izreka prvostupanjske presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, a o istima ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, jednako kao što prvostupanjski sud nije počinio ni koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

6. Nije u pravu tuženik ni kada prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 186. c. i članka 326. stavak 1. ZPP, jer protivno navodima žalitelja, glede zahtjeva koji se ostvaruje u ovom postupku povodom predmetne tužbe, nije riječ o zahtjevu kondemnatorne naravi prije dospjelosti tražbine iz članka 186.c stavak 1. ZPP, pa kako je tražbina postojala u trenutku zaključenja glavne rasprave odnosno donošenja prvostupanjske presude, žalitelj neosnovano smatra da je tužbu trebalo odbaciti zbog izostanka pravnog interesa kao pozitivne procesne pretpostavke za ostvarivanje pravne zaštite u ovom postupku u smislu članka 186.c stavak 2. ZPP.

7. Neosnovano tuženik pobija prvostupanjsku presudu i zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je ispitao sve činjenice od kojih ovisi odluka o zahtjevima iz ovog postupka, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, iz kojeg, kao i nespornih činjenica proizlazi:

- da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sklopljen Ugovor o kreditu broj 114-50-4250666 10. srpnja 2007., kojim je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje iznos kunske protuvrijednosti 22.031,69 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita, uz ugovoreni rok otplate kredita od 84 mjeseca,

- da je tužitelj ugovor sklopio kao potrošač radi kupnje osobnog vozila,

- da je odredbom članka 3. ugovorena naknada koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita u visini 3,30 % od iznosa kredita koja je i naplaćena u nespornom iznosu od 425,07 EUR, dok je u dijelu članka 9. ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor,

- da je tužitelj, kako to proizlazi iz njegovog iskaza kredit prijevremeno otplatio na način da mu je pri tome pomogao sin koji je platio i naknadu koja se odnosi na prijevremenu otplatu kredita u nespornom iznosu od 277,42 EUR,

- da se o navedenim odredbama Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, jer da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca zbog čega se o istima nije niti moglo pregovarati, niti je pregovarano prema iskazu tužitelja, pa tužitelj nije imao nikakav utjecaj na tako određene naknade, niti je definirano o kakvim se troškovima i naknadi uopće radi niti je glede naknade za prijevremenu otplatu mu moglo biti poznato koliko će iznositi naknada koju će biti dužan platiti u slučaju prijevremene otplate kredita, niti koji su parametri za izračun njezine visine, čime nije ispunjen uvjet njihove određenosti odnosno razumljivosti i jasnoće u smislu pravne zaštite potrošača, jer su određene prema općim aktima banke, što je uzrokovalo, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

9. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su nepoštene a time i ništetne naprijed navedene odredbe ugovora u smislu odredbi članka 81. stavak 1. i 2., članaka 84. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 i dr.-dalje: ZZP/03), te članka 322. stavak 1. u vezi članka 324. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje; ZOO).

10. Kako su navedene odredbe ništetne, a člankom 323. stavak 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo dosudivši tužitelju nesporne iznose prema pravilima o vraćanju stečenog bez osnove (članak 1111. ZOO), sa zateznom kamatom od dana kada je naplaćena naknada za obradu kredita odnosno naknada za prijevremenu otplatu kredita (članak 1115. ZOO) po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO, prethodno pravilno cijeneći neodlučnom okolnost da je sin tužitelja platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, pozivajući se pri tome na opća pravila o ispunjenju u smislu članka 161. stavak 1. ZOO.

11. Neosnovano tuženik u žalbi ističe prigovore – da su opći akti trgovca i tipski ugovori zakoniti, da izostanak pojedinačnog pregovaranja ne znači samo po sebi da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi, već da je nužno i da je takve naravi da je uzrokovala značajnu neravnotežu, te da ugovaranje predmetnih naknada samo po sebi ne može predstavljati neravnotežu a svakako ne onu značajnu jer je ista ugovorena radi podmirenja troškova koje je tuženik imao u vezi sa zaključenjem ugovora, ističući i da su sporne odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, da je tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice i financijske obveze plaćanja naknade od 3,30% od iznosa kredita.

12. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim prigovorima, pravilno ocijenio osnovanost zahtjeva, neovisno od okolnosti kako su opći uvjeti ugovora propisani člankom 295. ZOO, jer je u ovom postupku riječ o posebnoj zaštiti potrošača uređenoj ZZP koji člancima 81. do 88. propisuje nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, jer je riječ o unaprijed formuliranim standardnim odredbama unesenim u predmetni ugovor o kreditu od strane tuženika kao trgovca, na koje tužitelj nije imao nikakav utjecaj, niti je iz istih vidljivo na što se odnose naknade za obradu i prijevremenu otplatu kredita, te zašto je naknada za obradu kredita određena baš u navedenom postotku od ukupnog iznosa odobrenog kredita, niti je tužitelju takvo objašnjenje dano prije ili prilikom zaključenja Ugovora. Stoga tužitelju, kako to ocjenjuje i prvostupanjski sud, nije bilo jasno što zapravo plaća kroz predmetne naknade, te koju to svoju protučinidbu banka kao trgovac nudi za tako određene naknade koje bi trebao snositi tužitelj kao potrošač, pa nije od utjecaja okolnost što je predmetna odredba gramatički jasna te da je tužitelj mogao izračunati iznos svoje obveze, kraj nedvojbene činjenice da je izostalo pojedinačno pregovaranje, te potpuna obavijest i informiranost tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti koju je kao trgovac prije i u vrijeme zaključenja Ugovora bio obvezan pružiti tužitelju, a što je propustio učiniti. Stoga su obje predmetne odredbe, suprotno načelu savjesnosti i poštenja (članak 4. ZOO) uzrokovale značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

13. Nadalje, protivno navodima žalitelja u kojima istima ističe da na strani tužitelja nije nastalo umanjenje imovine jer je naknadu za prijevremenu otplatu kredita platio njegov sin a ne on, zbog čega nije sporno da dug može platiti treća osoba već je sporno tko je ovlašten tražiti povrat stečenog bez osnove, prvostupanjski sud je pravilno otklonio prigovor tuženika nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, jer tuženik ispušta iz vida da u situaciji kada je naplatio predmetnu naknadu bez valjane pravne osnove (jer je naplaćeno temeljem ništetne ugovorne odredbe) nastalo je stjecanje bez osnove (članak 1111. stavak 1. ZOO) pa je kao primatelj dužan tužitelju vratiti tako stečeno. Naime, iz razloga prvostupanjske presude, imajući u vidu iskaz tužitelja kada navodi da mu je sin pomogao prijevremeno platiti kredit kao i da je sin platio naknadu u tu svrhu, vidljivo da je tužiteljev sin predmetnu naknadu platio u ime i za račun tužitelja.

14. Jednako tako, neosnovano žalitelj ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo odredivši tijek zatezne kamate 17 odnosno 13 godina od dana kada su naknade naplaćene a da pri tome uopće ne dvoji o pitanju nesavjesnosti tuženika kao što ne uzima u obzir nesavjesnost takvog postupanja tužitelja koji na taj način ostvaruje značajan iznos zateznih kamata, jer protivno predmetnim prigovorima, vidljivo je da je tijek zatezne kamate određen s danom kada je tuženik naplatio utužene iznose na temelju ništetnih odredbi, pa je od tada dužan platiti zateznu kamatu, pri čemu se obveza plaćanja kamate u ovom postupku prosuđuje po stjecanju bez osnove u smislu odredbe članka 1115. ZOO.

15. Pored toga, tuženik neutemeljeno ističe u žalbi i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na istaknuti prigovor zastare, imajući u vidu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskopravnog odjela broj 1/20 od 30. siječnja 2020. na kojem je zauzeto pravno shvaćanje koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Kako je o ništetnosti spornih odredbi Ugovora odlučeno u ovom postupku, time je prvostupanjski sud pravilno postupio kada nije prihvatio istaknuti prigovor zastare tuženika, ocijenivši ga neosnovanim.

16. Slijedom naprijed navedenog, jer nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tuženika valjalo je odbiti, potvrditi prvostupanjsku presudu, te temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke. ZPP).

17. Ujedno, kako tuženik u žalbi općenito ističe da pobija i odluku o obvezi naknade parničnog troška, time nije određeno istaknuo i obrazložio razloge koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odnosu na troškove postupka, čime je isključeno ispitivanje prvostupanjske presude po službenoj dužnosti u predmetnom dijelu u smislu članka 365. stavak 2. ZPP.

18. Odluka iz točke II. izreke temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP, a zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe žalbe trebalo je odbiti kao neosnovan, jer sa podnesenom žalbom nije uspio (članak 154. ZPP).

U Šibeniku 30. rujna 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić