Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž R-394/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jadranke Matić, kao predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević kao suca izvjestitelja i članice vijeća i Lidije Bošnjaković, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Miličević i Šupuković d.o.o., Zagreb, Maksimirska cesta 103, protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d., Zagreb, V. Jagića 33, OIB: 26187994862, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-4678/2018-43 od 20. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 30. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-4678/2018-43 od 20. prosinca 2024.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja pod stavkom I izreke odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 86.117,25 kn sa zateznim kamata tekućim na pojedine iznose pobliže navedene u izreci i zahtjev za naknadom troškova postupka koji se sastoji od troška mirnog postupka u iznosu od 1.250,00 kn i trošak ovog postupka sa zateznim kamatama, a pod stavkom II izreke naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 398,17 eur.
2. Presudu suda prvog stupnja žalbom pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe.
3. Žalba je neosnovana.
4. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, ovaj sud je utvrdio da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu određeno ukazuje žalitelj jer se pobijana presuda može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni niti međusobno proturječni, a nema proturječnosti niti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. Jednako tako, nisu ostvarene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP) tako da nije osnovan taj žalbeni razlog.
5. Nadalje, nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 355. ZPP), na koji žalbeni razlog upire tužitelj u žalbi. Žalitelj, vlastitom ocjenom izvedenih dokaza i interpretacijom medicinske dokumentacije, pravnih propisa i sudske prakse nije doveo u sumnju pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda o odlučnim činjenicama i primjenu materijalnog prava.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu izgubljene zarade za vrijeme dok je bio prijavljen kod Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, nakon odluke svog poslodavca INA d.d. o osobno uvjetovanom otkazu (11. studenog 2015.) zbog trajne zdravstvene nesposobnost za obavljanje poslova prodavača na benzinskoj crpki, sve vezano uz dvije ozljede koje je doživio na radu i to 9. veljače 2013. lijevog koljena te 22. srpnja 2013. desnog koljena za koje je po njemu odgovoran poslodavac čiji je osiguravatelj ovdje tuženik.
7. Prvostupanjski je sud polazeći od rezultata provedenih vještačenja i to:
- kombiniranog sudsko medicinskog vještačenja po prof.dr.sc. ČL, spec. kirurg-sub.spec.traumatolog te prof.dr.sc. FL, spec. sudske medicine, prema čijem nalazu i mišljenju i usmenom očitovanju proizlazi da ozljede lijevog koljena od 9. veljače 2013. i desnog koljena od 22. srpnja 2013. nisu isključivi uzrok utvrđene trajne radne nesposobnosti za poslove prodavača na benzinskoj postaji, budući su oba koljena tužitelja bila oštećena i ranije odnosno prije navedenih događaja tako da ne postoji uzročno-posljedična veza između ustanovljene trajne zdravstvene nesposobnosti tužitelja i pretrpljenih ozljeda od 9. veljače te 22. srpnja 2013.,
- po specijalisti medicine rada dr. UL, prema čijem pisanom nalazu i mišljenju i usmenom očitovanju proizlazi da je tužitelj i prije ozljeda koljena i nakon istih bio radno sposoban, te da se tužitelja ne može smatrati trajno radno nesposobnim sukladno odredbama Pravilnika o posebnim uvjetima rada (čl. 3. toč. 7.14.) jer se bolesti sustava za kretanje, što uključuje i oštećenje koljena, ne navode kao kontraindikacije za rad na radnom mjestu prodavača na benzinskoj postaji,
koje je u cijelosti prihvatio kao stručne i obrazložene, logične i uvjerljive, a koje izneseni prigovori nisu doveli u sumnju, pa tako niti povijest bolesti od 23. ožujka 2017. sastavljen po dr. ĐL, u kojoj se navodi čitav niz dijagnoza tužitelja, ali se ozljede koljena direktno ne povezuju s mogućom radnom nesposobnošću,
zaključio da iz provedenih dokaza ne proizlazi postojanje uzročno-posljedične veze između ustanovljene trajne zdravstvene nesposobnosti tužitelja i pretrpljenih ozljeda koljena od 9. veljače te 22. srpnja 2013. tako da nema odgovornost poslodavca tužitelja, pa niti njegovog osiguratelja, za utuženu štetu na ime izmakle dobiti, a posljedično ni potrebe za provođenje financijskog vještačenja na okolnost visine utužene štete zbog čega je taj dokazni prijedlog odbijen.
8. Odluku prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud, ali ne u cijelosti iz razloga u njoj navedenih.
9. Na žalbene navode valja odgovoriti da iz Odluke o osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu (list 4 spisa) proizlazi da je tužitelju ugovor o radu otkazan temeljem mišljenja Specijalističke ordinacije medicine rada i Svjedodžbe o zdravstvenoj sposobnosti radnika izdane dana 5. listopada 2015. kojim je utvrđena trajna zdravstvena nesposobnost za obavljanje poslova Prodavač na benzinskoj postaji određene Pravilnikom o poslovima s posebnim uvjetima rada, čl. 3. toč. 7. i 47 i da u odnosu na izdanu Svjedodžbu radnik nije tražio zaštitu.
10.1. Nadalje, valja odgovoriti da je ozljeda lijevog koljena od 9. veljače 2013. tužitelju priznata kao ozljeda na radu po osnovu koje je s tuženikom sklopljena nagodba dana 29. svibnja 2014. na iznos od 22.300,00 kn, umanjena za nesporno plaćeni iznos, temeljem koje mu je isplaćen i preostali iznos naknade neimovinske štete.
10.2. Medicinska vještačenja u ovom predmetu provedena su sukladno odredbama čl. 258.-261. ZPP. Naime, imenovani sudski vještaci-liječnici svoje su nalaze i mišljenje zasnovali na priloženoj medicinskoj dokumentaciji kao i osobnom pregledu tužitelja, dali su ih okolnosno, uvjerljivo i u skladu s pravilima medicinske struke, a prilikom očitovanja na prigovore na glavnoj raspravi argumentirano su otklonili sve iznesene primjedbe i prigovore tužitelja. Stoga je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je prihvatio nalaze i mišljenja imenovanih vještaka i utvrđenje da nema uzročno-posljedične veze između ustanovljene trajne zdravstvene nesposobnosti tužitelja za rad i ove konkretne ozljede na radu od 9. veljače 2013.
11.1. Međutim, iz stanja spisa proizlazi da ozljeda desnog koljena od 22. srpnja 2013. tužitelju nije priznata kao ozljeda na radu rješenjem HZZO-a, Regionalni ured Zagreb, od 12. veljače 2014., koje je po žalbi tužitelja potvrđeno rješenjem Direkcije od 25. srpnja 2014., a i Upravni sud u Zagrebu je 19. svibnja 2016. pod brojem UsI- 3208/14-7 donio presudu kojom je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje rješenja HZZO-a, Direkcije od 25. srpnja 2014.
11.2. Imajući u vidu da je sud vezan pravomoćnom odlukom donesenom u upravnom postupku u odnosu na utvrđenje razloga nastale ozljede i ne može preispitivati pravilnost takve odluke u sudskom postupku, a da u konkretnom slučaju iz upravnog rješenja, u odnosu na utvrđenje razloga nastale ozljede, proizlazi da ista nije nastala zbog ozljede na radu, već zbog bolesti, odnosno zbog akutizacije koljenskih struktura desnog koljena te da se dijagnoza rascjep meniska desnog koljena ne može uzročno posljedično povezati sa događajem od 22. srpnja 2013., kada se kod tužitelja prilikom nošenja plinske boce na radnom mjestu javila jaka bol u desnom koljenu. S obzirom da tužitelj u upravnom sporu nije uspio osporiti pravomoćnu odluku upravnog tijela da događaj od 22. srpnja 2013., nije ozljeda na radu, to je već zbog navedenog, sud prvog stupnja u povodu ovog događaja trebao odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan s obzirom da liječničko vještačenje provedeno u parničnom postupku ne može utjecati na procjenu liječničkog povjerenstva HZZO, u kojem je zaključeno kako ne postoji uzročno posljedična veza između dijagnoze tužitelja i predmetnog događaja. Utoliko su neosnovani žalbeni navodi tužitelja koje u tom kontekstu ističe u žalbi.
11.3. Navedeno pravno shvaćanje podudarno je s pravnim shvaćanjem zauzetim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tako primjerice u presudi poslovni broj Revr-947/17-2 od 11. rujna 2018., u kojoj je, između ostaloga navedeno: "U konkretnom slučaju sud je vezan pravomoćnim upravnim rješenjem u odnosu na utvrđenje razloga nastale ozljede, a za koju je upravno tijelo utvrdilo da nije nastala zbog ozljede na radu već zbog bolesti"
12.1. Opće pretpostavke odgovornosti za štetu su subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu, štetna radnja štetnika, šteta, te uzročna veza i protupravnost. Teret dokaza o postojanju ovih pretpostavki, pa i postojanju uzročne veze, ukoliko nije riječ o šteti nastaloj u vezi s opasnom stvarju odnosno opasnom djelatnošću je na oštećeniku, dok je, obzirom na načelo presumirane krivnje teret dokaza o nepostojanju krivnje na štetniku.
12.2. Pravno relevantni uzrok štete je onaj štetni događaj čijem redovitom učinku odgovara konkretna šteta, a postojanje uzročno posljedične veze tužitelj kao oštećenik u konkretnom slučaju nije dokazao. Stoga nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
13. Budući da ovaj sud drugog stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava, kada se radi o odluci o troškovima postupka, više ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP) zakonitost odluke suda prvog stupnja donesene na temelju čl. 154. st. 1. ZPP i 155. ZPP nije dovedena u sumnju.
14. Slijedom navedenog, valjalo je, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja kao pravilnu i zakonitu.
U Zagrebu 30. rujna 2025.
Predsjednica vijeća:
Jadranka Matić
