Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-404/2022-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tomislava Aralice kao predsjednika vijeća, te Vlatke Fresl Tomašević kao sutkinje izvjestiteljice i Ilijane Petyo kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marko Pažitka, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB: 52634238587, koje zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko- upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2782/2019-18 od 14. siječnja 2022. godine koja je ispravljena rješenjem o ispravku istoga suda poslovni broj Pr-2782/2019-28 od 16. travnja 2025. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 30. rujna 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2782/2019-18 od 14. siječnja 2022. godine koja je ispravljena rješenjem o ispravku istoga suda poslovni broj Pr- 2782/2019-28 od 16. travnja 2025. godine u dosuđujućem dijelu.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja, kako je ispravljena rješenjem o ispravku, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati ukupan bruto iznos od 13.742,07 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose glavnice kako je pobliže određeno u izreci, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, te je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 10.250,50 kuna zajedno sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Protiv navedene presude u dosuđujućem dijelu tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga koji su propisani odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23- dalje: ZPP) u vezi članka 365. st. 1. ZPP, s prijedlogom da sud drugog stupnja pobijanu presudu ukine i odbaci tužbu, podredno da preinači presudu i odbije tužbeni zahtjev, odnosno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje. Zahtjeva naknadu troška žalbenoga postupka.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu kojim osporava žalbene navode tuženika i predlaže da se pobijana presuda potvrdi, uz naknadu troška žalbenoga postupka.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja na ime razlike plaće koja je nastala zbog neplaćenog rada koji je tužitelj odrađivao u trajanju od 30 minuta prije početka turnusa (smjene) u razdoblju od 1. lipnja 2014. pa do 30. studenog 2018. u bruto iznosu od 13.742,07 kuna.

6. Također su neosnovani daljnji žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada nije sukladno odredbi iz čl. 282. st. 1. ZPP–a odbacio tužbu u ovom predmetu kao nedopuštenu jer tužitelj, prema mišljenju tuženice, prije pokretanja postupka u ovom predmetu nije postupio sukladno odredbi iz čl. 186.a st. 1. ZPP–a, a koji upućuju na to da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 14. ZPP–a.

7. Naime, iz spisa predmeta je vidljivo da se tužitelj prije pokretanja postupka u ovom predmetu obratio sa zahtjevom za mirno rješenje spora od 10. prosinca 2018. godine (list 5-6 spisa) Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko–[obrt], kao stvarno i mjesno nadležnom državnom odvjetništvu, odnosno da je zaista postupio sukladno odredbi iz čl. 186.a st. 1. ZPP–a.

8. Pri tome nije od važnosti činjenica da je tužitelj prvotno od tuženice u zahtjevu za mirno rješenje spora od 10. prosinca 2018. potraživao razliku plaće po osnovi prekovremenog rada, dok je nakon pokretanja postupka u ovom predmetu u podnesku od 3. travnja 2021. godine kojim je konačno postavio tužbeni zahtjev, od tuženice potraživao razliku plaće po osnovi redovnog rada u turnusu, budući da su oba zahtjeva utemeljena na identičnoj činjeničnoj osnovi, razlikujući se jedino u odredbama materijalnog prava kojima se regulira prekovremeni i redovan rad.

9. Ovdje valja napomenuti i da time što je tužitelj prvotno od tuženice u zahtjevu za mirno rješenje spora potraživao razliku plaće po osnovi prekovremenog rada, a nakon toga u podnesku kojim je konačno postavio tužbeni zahtjev od tuženice potraživao razliku plaće po osnovi redovnog rada u turnusu, suprotno mišljenju tuženice, nije došlo do preinake tužbe, budući da je odredbom iz čl. 191. st. 3. ZPP–a propisano, između ostalog, da tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva.

10. U odnosu na žalbene navode kojima se ističe da je tužbeni zahtjev prekoračen iz razloga što je prvostupanjski sud u izreci presude počinio pogreške u pisanju i računanju valja reći da su te pogreške otklonjene donošenjem rješenja o ispravku prvostupanjskoga suda na koje se stranke nisu žalile.

11. U odnosu na prigovor zastare koji je istaknut i tijekom prvostupanjskoga postupka, a na koji se prvostupanjski sud nije očitovao, valja reći da je isti neosnovan. Naime, u ovome predmetu primjenjuje se petogodišnji zastarni rok sukladno odredbi članka 139. Zakona o radu (Narodne novine, broj 93/14, 127/17- dalje: ZR) obzirom da primjenom daljnje odredbe članka 232. st. 2. ZR/14 rok zastare za najstarije potraživanje prema konačno postavljenom zahtjevu za srpanj 2014. godine od tri godine nije istekao prije stupanja na snagu ZR/14 koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2014. godine.

12. Neosnovani su i preostali žalbeni navodi tuženice u kojima ona u bitnom ističe da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje na koje je zatim i pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na glavno potraživanje tužitelja, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

13. Prvostupanjski sud je na temelju svih dokaza koji su izvedeni tijekom postupka, postupajući pritom u smislu odredbe iz čl. 8. ZPP–a, utvrdio u bitnom sljedeće:

- da je tužitelj u utuženom razdoblju bio djelatnik Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za posebne poslove sigurnosti, Službe za osiguranje i zaštitu diplomatskih misija i konzularnih ureda,

- da je tužitelju rad bio organiziran u turnusima od 7,00 pa do 19,00 sati i od 19,00 pa do 7,00 sati te da je bio dužan dolaziti pola sata (30 minuta) prije početka turnusa u policijsku postaju, odnosno prostorije Službe za osiguranje i zaštitu diplomatskih misija i konzularnih ureda, i to ne samo zbog organiziranog prijevoza do štićenih objekata, već i zbog sastanka sa rukovodećom osobom,

- da su postojale sankcije u vidu pokretanja disciplinskog postupka ukoliko tužitelj ne bi došao pola sata (30 minuta) prije početka turnusa na posao,

- da tuženica nije evidentirala raniji dolazak tužitelja na posao, niti mu ga je plaćala,

- da je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev u skladu sa izračunom tuženika, te da visina tužbenog zahtjeva nije sporna.

14. Nadalje, odredbom iz čl. 7. st. 1. ZR propisano je da je poslodavac obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni rad isplatiti plaću, a da je radnik obvezan prema uputama koje poslodavac daje u skladu s naravi i vrstom rada osobno obavljati preuzeti posao.

15. Odredbom iz čl. 92. st. 1. ZR–a propisano je da se plaća isplaćuje nakon obavljenog rada, a odredbom iz čl. 92. st. 3. ZR–a propisano je da se, ako kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, plaća i naknada plaće za prethodni mjesec isplaćuju najkasnije do petnaestog dana u idućem mjesecu.

16. Uzimajući u obzir činjenično stanje koje je utvrđeno u ovom predmetu, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je pod točkom I. izreke predmetne presude, u smislu odredaba iz čl. 7. st. 1. i čl. 92. st. 1. ZR–a, naložio tuženici isplatiti tužitelju bruto iznos od 13.742,07 kuna zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose, osim zateznih kamata tekućih na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu, a koje tužitelju sukladno odredbi iz čl. 92. st. 3. ZR–a, u svezi čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – u daljnjem tekstu: ZOO) također pripadaju.

17. Odluka prvostupanjskog suda o trošku parničnog postupka pod točkom II. izreke predmetne presude pravilna je i zakonita jer je donesena u smislu odredaba iz Tbr. 7. st. 1., Tbr. 8. st. 1. i 3., Tbr. 9. st. 1., Tbr. 42. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), čl. 38. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (''Narodne novine'' broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16, 106/18, 121/19 i 138/20), čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (''Narodne novine'' broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20) te čl. 29. st. 2. ZOO–a, u svezi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP–a.

18. Pri tome valja dodati da tuženica nema pravo na naknadu troška parničnog postupka u ovom predmetu jer u pogledu glavne stvari u cijelosti nije uspjela, sve u smislu odredbe iz čl. 154. st. 1. ZPP–a.

19. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredaba iz čl. 368. st. 1. i 2. ZPP–a i čl. 373.a ZPP-a odlučiti kao pod točkom I. izreke ove odluke.

20. Tužitelj nema pravo na naknadu troška nastalog povodom odgovora na žalbu jer taj trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka, tako da je primjenom odredbe iz čl. 155. st. 1. ZPP–a valjalo odlučiti kao i pod točkom II. izreke ove odluke.

U Zagrebu 30. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

Tomislav Aralica