Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-695/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PŠĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Trpimiru Kučini, odvjetniku u Zadru, Nenada Mataka 16, protiv tuženika ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Jakovu Bašiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Bačić i partneri j.t.d., Zadar, M. Pavlinovića 9, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-117/2023-24 od 12. lipnja 2024., ispravljene rješenjima istog suda posl. broj Pr-117/2023-33 od 11. listopada 2024. i Pr-117/2023-36 od 23. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 30. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-117/2023-24 od 12. lipnja 2024., ispravljena rješenjima istog suda posl. broj Pr-117/2023-33 od 11. listopada 2024. i Pr-117/2023-36 od 23. listopada 2024.

a) u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke,

b) u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.729,20 eura sa zateznim kamatama tekućim od 12. lipnja 2024. do isplate.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-117/2023- 24 od 12. lipnja 2024., ispravljena rješenjima istog suda posl. broj Pr-117/2023-33 od 11. listopada 2024. i Pr-117/2023-36 od 23. listopada 2024.

a) u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke,

b) u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka preko dosuđenog iznosa 4.729,20 eura do iznosa od 7.000,00 eura (za iznos od 2.270,80 eura) sa zateznim kamatama tekućim od 12. lipnja 2024. do isplate,

te se u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja i zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka odbijaju.

III. Nalaže se tužitelju da tuženiku u roku od 15 dana nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 364,72 eura.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, ispravljenom rješenjima od 11. listopada 2024. i 23. listopada 2024. naloženo je tuženiku da tužitelju s osnova imovinske štete zbog izgubljene zarade isplati iznos od 2.588,10 eura sa zateznim kamatama tekućim od 12. lipnja 2024. do isplate (točka I. izreke), te da mu s osnove novčane rente isplati iznos od 146,00 eura mjesečno počev od 2. prosinca 2015. pa dok za to budu postojali zakonski uvjeti, najkasnije do 10-og u mjesecu sa zateznim kamatama tekućim od 12. lipnja 2024. do isplate (točka II. izreke). Tuženiku je naloženo i da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.000,00 eura sa zateznim kamatama tekućim od 12. lipnja 2024. do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv presude žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora u odnosu na preostali tužbenog zahtjeva o kojem nije odlučeno je zahtjev tužitelja za naknadom imovinske štete s osnove izgubljene zarade zbog ozljede na radu.

5. Sud prvog stupnja je odlučujući o tužbenom zahtjevu u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da je tužitelj u vrijeme štetnog događaja bio zaposlen kod tuženika kao pomoćni radnik građevinskim poslovima,

- da je dana 18. prosinca 2012. tužitelj kao radnik tuženika, pretrpio ozljedu na radu na način da se poskliznuo na građevinsku dasku na armirano-betonskoj konstrukciji garaže uslijed čega je pao s visine od 3,40 m,

- da je uzrok pada tužitelja propust tuženika kao poslodavca da organizira rad radnika na siguran način prilikom rada na visini jer na garažnom dijelu nije postavio skelu,

- da je pravomoćnom presudom Prekršajnog suda u Zadru posl. broj Pp-369/13 od 22. travnja 2013. oglašen tuženik i zakonski zastupnik tuženika oglašeni krivima što su navedenoga dana obavljali djelatnost na privremenom gradilištu obiteljske kuće a nisu proveli potrebne mjere za zaštitu zdravlja i sigurnosti radnika, uključujući planiranje, pripremu i provedbu radnog procesa, uvažavajući najvišu moguću razinu zaštite radnika i okoliša i uključujući zaštitu od profesionalnih bolesti, odnosno nisu prostor iznad garažnog dijela zaštitili čvrstom zaštitnom ogradom; zatim što su rasporedili ovdje tužitelja, pomoćnog radnika, a koji spadaju u poslove s posebnim uvjetima rada, iako prethodno nisu na propisani način utvrdili da isti ispunjava potrebne uvjete u pogledu zdravstvenog stanja za obavljanje tih poslova; te što nisu odmah po nastanku štetnog događaja izvijestili inspekciju rada, niti u daljnjem roku od 48 sati od nastanka događaja inspekciji dostavili propisano pisani izvješće o težoj ozljedi,

- da je tužitelj u predmetnom štetnom događaju zadobio teške tjelesne ozljede i to nestabilni prijelom kralješnice u području torakolumbalnog prijelaza, prijelom podlaktice i brojna natučenja,

- da je tuženik odgovoran za štetu koja je prouzročena tužitelju,

- da tužitelj nije doprinio nastanku štetnog događaja,

- da je tužitelj u razdoblju od dana štetnog događaja 18. prosinca 2012., pa do podnošenja tužbe 2. prosinca 2015. pretrpio štetu s osnove izgubljene zarade u iznosu od 2.588,10 eura.

6. U žalbenom stadiju postupka prije svega je sporno postojanje tuženikove odgovornosti za štetu. Tuženik naime žalbenim navodima osporava ocjenu suda da je tuženik isključivo odgovoran za štetu koja je prouzročena tužitelju, te ističe da je sud pogrešno ocijenio izvedene dokaze i, posljedično tome, pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje ukazujući pritom i da je tužitelj u konkretnom slučaju postupao nemarno. Međutim, žalbeni tuženika koji se odnose na postojanje njegove odgovornosti za štetu nisu osnovani.

7. Odredbom čl. 15. st. 1. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", br. 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09, 143/12 – dalje: ZZR) propisano je da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti, na koju ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja na radu.

Stavkom 2. istog članka propisano je da se iznimno od stavka 1., poslodavac može osloboditi odgovornosti ili se njegova odgovornost može ograničiti prema općim propisima obveznog prava, ako se radi o događajima nastalim zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti, odnosno više sile, a na koje poslodavac unatoč njegovoj dužnoj pažnji nije mogao utjecati.

8. Dakle, sukladno čl. 15. st. 1. ZZR, tuženik kao poslodavac tužitelju kao radniku odgovara za štetu uzrokovanu ozljedom na radu po načelu objektivne odgovornosti odnosno po načelu uzročnosti. Objektivna (kauzalna) odgovornost je oblik odgovornosti za štetu koji ne zahtijeva krivnju štetnika. Štetnik je odgovoran za štetu na temelju činjenice da je šteta prouzročena. Poslodavac se međutim, sukladno odredbi čl. 1067. st. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11 - dalje: ZOO) kao općeg propisa obveznog prava, može u potpunosti osloboditi od odgovornosti ako dokaže je šteta nastala isključivo radnjom radnika (čl. 1067. st. 2. ZOO), odnosno, može se djelomično osloboditi od odgovornosti ako dokaže da je radnik djelomično pridonio štetnom događaju (čl. 1067. st. 3. ZOO).

9. U konkretnom slučaju, sud prvog stupnja utvrdio je da je tužitelj pao zbog tuženikovih propusta u provođenju mjera za zaštitu na radu jer prostor iznad garažnog dijela nije bio zaštićen čvrstom ogradom, te stoga što je tužitelj bio raspoređen na obavljanju poslova koji predstavljaju poslove sa posebnim uvjetima rada, a da tuženik nije prethodno nije utvrdio da li tužitelj u pogledu zdravstvenog stanja ispunjava potrebne uvjete za obavljanje tih poslova. Također, utvrdio da tuženik na kojom je bio teret dokaza nije dokazao da je šteta nastala isključivo radnjom tužitelja ili da je tužitelj djelomično doprinio nastanku štetnog događaja.

10. Tuženik osporava takva utvrđenja suda prvog stupnja te u žalbi iznosi vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, nema podlogu u rezultatu dokaznog postupka, te ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Sud prvog stupnja je naime, u odnosu na postojanje tuženikove odgovornosti za štetu pravilno ocijenio izvedene dokaze, te je na temelju istih pravilno utvrdio činjenično stanje.

11. Tuženik tako u žalbi ističe da mjesto na kojem je stradao tužitelj ne predstavlja mjesto rada u smislu čl. 6. ZZR koje je moralo biti pod nadzorom tuženika kao poslodavca. Međutim, kako je već ovaj sud istaknuo u ranije donijetoj presudi i rješenju posl. broj Gž R-843/2023 od 24. listopada 2023. takvi žalbeni navodi tuženika ne mogu se prihvatiti. Naime, iz iskaza tužitelja, kao i zapisnika o inspekcijskom nadzoru od 30. siječnja 2013., koji sukladno čl. 230. st. 1. ZPP, predstavlja javnu ispravu, tužitelj je radnje učvršćivanja betonske oplate radio po nalogu nadređene osobe, te da prostor na kojem je pao nije bio osiguran zaštitnom ogradom koja bi zasigurno u slučaju poskliznuća spriječila pad tužitelja. Dakle, tužitelj je nedvojbeno pao na mjestu rada koje je trebao osigurati tuženik tako da nisu osnovani tuženiku da se ozljeda na radu dogodila na prostoru koji ne predstavlja mjesto rada u smislu odredbe čl. 6. ZZR koje je trebao osigurati tužitelj. Također, nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika da je tužitelj u konkretnom slučaju postupao nemarno jer takvo što ne proizlazi iz dokaza provedenih tijekom postupka. Stoga je pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da tuženik nije dokazao postojanje pretpostavki koje bi ga potpuno ili djelomično oslobodile od odgovornosti za štetu tako da su žalbeni navodi tuženika kojima osporava odgovornost za štetu neosnovani.

12. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na izvođenje dokaza koji su izvedeni u ponovljenom postupku. Tuženik naime, u žalbi tvrdi je prethodni postupak zaključen 9. lipnja 2016, te da nije postojao opravdani razlog da se tužitelju dozvoli iznošenje novih činjenica i novih dokaza. Međutim, i te žalbene navode tuženika ovaj sud ocjenjuje neosnovanim. Naime, tužitelj je već u tužbi tvrdio da između ostalog, je pretrpio štetu zbog izgubljene zarade, tako da činjenice koje se tiču izgubljene zarade tužitelj u svakom slučaju nije isticao nakon zaključenja postupka. Što se tiče dokaza koji su izvedeni u ponovljenom postupku potrebno je navesti da rješenjem posl. broj Gž R-843/2023 od 24. listopada 2023. ranije prvostupanjska presuda ukinuta u pobijanom dijelu, te je predmet vraćen na ponovno suđenje. Dakle, predmet nije vraćen u stadij glavne rasprave već na ponovno suđenje, tako da su žalbeni navodi tuženika koji se tiču nepravovremenosti isticanja dokaznih prijedloga neosnovani.

13. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužitelja u iznosu od 2.588,10 eura sa pripadajućim zateznim kamatama s osnove izgubljene zarade s osnove razlike između plaće koji bi ostvario i naknade za bolovanje koju je primao u razdoblju od štetnog događaja 18. prosinca 2012., pa do prosinca 2015.

14. Sud prvog stupnja utvrdio je naime, da je tužitelj kod tuženika ostvarivao plaću u iznosu od 4.000,00 kuna, a ne 2.195,00 kuna koliko je navedeno u pisanom Ugovoru o radu od 16. studenog 2011. Tuženik osporava takvo utvrđenje suda prvog stupnja ističući da je i u tom dijelu sud prvog stupnja pogrešno ocijenio dokaze i utvrdio visinu tužiteljeve plaće, te da iz pobijane presude nije vidljivo radi li se o neto ili bruto plaći.

15. Međutim, i ti žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, pravilno je sud prvog stupnja visinu tužiteljeve plaće utvrdio, između ostalog, na temelju iskaza samog zakonskog zastupnika tuženika koji je utvrdio da je tužiteljeva plaća iznosila oko 4.000,00 kuna (sada 530,89 eura). Pritom iz iskaza samog tužitelja koji je iskazao da je bio plaćen 4 i pol eura po satu i da je ostvarivao 150 do 160 sati mjesečno, proizlazi da je ista iznosila i više od utvrđenih 4.000,00 kuna pri čemu je svjedok PŠ iskazao da mu je ista iznosila oko 5.500,00 kuna.

16. Dakle, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je tužiteljeva plaća bila veća od iznosa koji je naveden u pisanom ugovoru o radu o čemu su iskazivali ne samo tužitelj, već i zakonski zastupnik tuženika i svjedok PŠ. Pritom je visinu tužiteljeve plaće utvrdio na temelju iskaza samog zakonskog zastupnika tužitelja i to, u iznosu koji je, uzgred rečeno, kada se usporede iskazi tužitelja, zakonskog zastupnika tuženika i svjedoka PŠ, najpovoljniji za tuženika. Iz iskaza tužitelja, zakonskog zastupnika tuženika i svjedoka PŠ ne proizlazi da su isti iskazivali o plaći u bruto iznosu tako da nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima ističe da iz pobijane presude nije jasno da li se radi po plaći o bruto ili neto iznosu. Slijedom iznijetog, žalbeni navodi tuženika koji se odnose na pogrešno utvrđenu visinu tužiteljeve plaće nisu osnovani.

17. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika koji se odnose na utvrđenu visinu štete s osnove izgubljene zarade koju je tužitelj pretrpio u razdoblju od štetnog događaja 18. prosinca 2012., pa do prosinca 2015.. Naime, iz dopisa Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 26. siječnja 2024. (str. 450-453 spisa) proizlazi da je tužitelju u razdoblju od prosinca 2012 do prosinca 2015. isplaćivana naknada za bolovanje u rasponu od 2.040,00 kuna (siječanj 2023.), pa do 1.122,00 kuna (srpanj 2014. do prosinac 2015.). Kad se utvrđeni iznos tužiteljeve plaće (4.000,00 kuna) umanji za pojedine mjesečne iznose naknade za bolovanje proizlazi da je tužitelj u razdoblju od 18. prosinca 2012., pa do prosinca 2015. s osnove izgubljene zarade u tom razdoblju sasvim sigurno pretrpio štetu u visini od 2.588,10 koju potražuje u postupku, tako da je sud prvog stupnja pravilno taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja prihvatio.

18. Sud prvog stupnja je dakle, u odnosu na pretrpljenu štetu s osnove izgubljene zarade u razdoblju od štetnog događaja do prosinca 2015.u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje tako da u tom dijelu nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 15. st. 1. ZZR i čl. 1095. st. 1. ZOO kada je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 2.588,10 eura prihvatio. Nije stoga u tom dijelu ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi također ističe tuženik. U tom dijelu pobijana presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne, dostatne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati tako da u tom nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a niti su u tom dijelu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

19. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

20. Međutim, iako sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP prihvaćajući tužbeni zahtjev tužitelja za naknadom štete s osnove izgubljene zarade za razdoblje od štetnog događaja do prosinca 2015., počinio je istu kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom rente u mjesečnom iznosu od 146,00 eura počevši od dana podnošenja tužbe 2. prosinca 2015. pa nadalje.

21. Naime, u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja utvrdio je da je tužitelju zbog 100%-tnog djelomičnog gubitka radne sposobnosti priznato pravo na invalidsku mirovinu u iznosu od 691,07 kuna mjesečno počevši od 29. kolovoza 2016. Također, utvrdio je da mu je od 19. listopada 2016. utvrđena određena mirovina u svoti od 829,25 kn mjesečno, te da mu je umjesto te mirovine određena najniža mirovina u svoti od 1.910,72 kn mjesečno, kao i da mu od 1. siječnja 2017. pripada mirovina u svoti od 1.923,13 kn mjesečno koja mu pripada počevši od 19. listopada 2016. Na temelju takvih utvrđenja sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom rente u visini od 146,00 eura mjesečno počevši od podnošenja tužbe 2. prosinca 2015, pa dok za to budu postojali uvjeti.

22. Iz takvog obrazloženja pobijane presude potpuno je nejasno na temelju čega je sud prvog stupnja utvrdio visinu rente upravo u iznosu od 146,00 eura i zašto bi tuženik trebao istu plaćati od podnošenja tužbe 2. prosinca 2015. u situaciji kada mu je pravo na invalidsku mirovinu priznato počevši od 29. kolovoza 2016. Uslijed navedenog, pobijana presuda se ne može ispitati jer ista o isplati rente ne sadrži jasne, razumljive i dostatne razloge tako da je u tom dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

23. Međutim, iako je u sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, u konkretnom slučaju ispunjene su pretpostavke za primjenu odredbe čl. 373.a st. 3. ZPP budući se činjenice koje su bitne za donošenje odluke mogu, u smislu odredbe čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP, utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu.

24. Prije svega, potrebno je navesti da je renta popravljanje štete u novčanom obliku čiji ukupan iznos nije poznat u vrijeme odlučivanja o tužbenom zahtjevu, a plaća se unaprijed sukladno utvrđenim iznosima i razdobljima. Sukladno odredbi čl. 1088. st. 2. ZOO, novčana renta se plaća mjesečno unaprijed.

25. U konkretnom slučaju, glavna rasprava je zaključena 29. svibnja 2024., pa je tužitelj rentu mogao potraživati ubuduće od tog trenutka tj. od 29. svibnja 2024, pa nadalje dok za to budu postojali zakonski uvjeti. Tužitelj tužbenim zahtjevom zahtijeva isplatu rente u iznosu od 145,00 eura (ranije 1.100,00 kuna) počevši od dana podnošenja tužbe 2. prosinca 2015. Međutim, šteta koju je tužitelj pretrpio u razdoblju od podnošenja tužbe (2. prosinca 2015.), pa do zaključenja glavne rasprave (24. svibnja 2024.) ne predstavlja rentu jer je u tom razdoblju imovinska šteta s osnove izgubljene zarada koja se sastoji u razlici između mjesečne plaće u koju bi tužitelj primao da nije bilo štetnog događaja i iznosa mjesečne mirovinu koju je primio, dospjela i samim time je poznata, pa je tužitelj bio dužan za svaki pojedini mjesec dokazati visinu štete koju je pretrpio u tom razdoblju što se u konkretnom slučaju odnosi na visinu mirovine koju je u pojedinom mjesecu primio.

26. Dakle, da bi se prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem se potražuje dospjele iznose naknade štete u razdoblju od podnošenja tužbe (2. prosinca 2015.), pa do zaključenja glavne rasprave (24. svibnja 2024.) koji su do trenutka glavne rasprave dospjeli tužitelj je bio dužan dokazati točno koji iznos mirovine je primio u tom razdoblju od gotovo 8 i pol godina za koje tužitelj potražuje naknadu imovinske štete. Tužitelj međutim, u postupku uopće nije dokazao koji mjesečni iznosi mirovine su mu u razdoblju isplaćeni, što je pretpostavka da se za to razdoblje utvrdi visina štete. Doduše, iz rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 3. svibnja 2017. i 4. svibnja 2017. proizlazi da je tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 29. kolovoza 2016. Međutim, iz isti ne predstavljaju dokaz da je mirovina tužitelju doista i isplaćivana, a pogotovo ne predstavljaju dokaz da je tužitelju upravo u iznosima navedenim u tim rješenjima mirovina isplaćivana u razdoblju od gotovo 8 i pol godina. Pritom niti tužitelj tijekom postupka ne obrazlaže iz kojih razloga smatra da bi mu tuženik počevši od podnošenja tužbe trebao isplaćivati rentu upravo u visinu od 146,00 eura, a ne neki manji ili možda veći iznos. U tom smislu potrebno je i navesti i da dokaz o iznosu mirovine koji je tužitelj primio ne predstavlja niti izvod iz tužiteljevog tekućeg računa (str. 454-476 spisa) jer isti ne obuhvaća razdoblje nakon podnošenja tužbe.

27. Dakle, u odnosu na razdoblje od podnošenja tužbe (2. prosinca 2015.), pa do zaključenja glavne rasprave (24. svibnja 2024.) u kojem razdoblju je šteta s osnove izgubljene zarade dospjela i poznata, tužitelj nije dokazao visinu štete jer nije dokazao visinu mirovine koja mu je u tom razdoblju isplaćena, pa posljedično tome nije dokazao niti visinu razlike eventualne plaće koja bi mu bila isplaćivana i mirovine koja mu je u tom razdoblju isplaćena.

28. U odnosu na plaćanje rente ubuduće tj. od zaključenja glavne rasprave (24. svibnja 2024.) pa nadalje, tužitelj je u postupku bio dužan dokazati koliko mu je iznosila mirovina u razdoblju prije zaključenja glavne rasprave, a kako bi se mogla utvrditi visina mjesečne rente koju bi tuženik treba plaćati ubuduće. Tužitelj međutim, nije dokazao koju mirovinu trenutno tj. u vrijeme zaključenja glavne rasprave prima, tako da nije bilo osnove da se tužitelju renta dosuđuje i ubuduće počevši od zaključenja glavne rasprave. Pritom rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 3. svibnja 2017. i 4. svibnja 2017. u kojim su navedeni određeni iznosi mirovine koji su priznat tužitelju ne znače i da je tužitelj upravo te iznose mirovine primao i u vrijeme zaključenja glavne rasprave tj. 7 godina nakon što su rješenja donijeta.

29. Dakle, u konkretnom slučaju, nije bilo osnove da se prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja za plaćanjem rente u visini od 146,00 eura počevši od podnošenja tužbe 2. prosinca 2015. pa nadalje jer u to dijelu tužitelj nije dokazao visinu štete koju je pretrpio odnosno koju će, nakon zaključenja glavne rasprave, trpjeti ubuduće.

30. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP, presudu suda prvog stupnja preinačiti u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, te tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu odbiti.

31. S obzirom na izmijenjen uspjeh stranaka u parnici, temeljem čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. st. 2. ZPP, preinačena je i odluka o troškovima postupka koja o njemu ovisi.

32. Vrijednost predmeta spora, imajući u vidu iznose koji su tužitelju dosuđeni pravomoćnom presudom suda prvog stupnja posl. broj Pr-27/18-78 od 18. svibnja 2023., u konkretnom slučaju iznosi 27.007,61 eura (14.599,51 eura + 1.060,00 eura + 2.588,10 eura + 8.760,00 eura (146,00 eura mjesečne rente x 60 mjeseci – čl. 36. ZPP)).

33. U konkretnom slučaju, tužitelj je u cijelosti uspio s osnovom svoga zahtjeva s obzirom da je tuženik u postupku osporavao svoju odgovornost za štetu, dok je u odnosu na visinu uspio u omjeru od 67,56 % (dosuđenih 18.247,61 eura u odnosu na 27.007,61 eura). To nadalje znači da je tužitelj u parnici uspio u omjeru od 83,78 % (100 % osnova zahtjeva + 67,56 % visina podijeljeno sa 2), što, s druge strane, znači da je tuženik u parnici uspio u omjeru od 16,22 %. Kada se, sukladno čl. 154. st. 2. ZPP, od postotka uspjeha tužitelja (83,78 %) kao stranke koja je u većoj mjeri uspjela u postupku, oduzme postotak uspjeha tuženika (16,22 %) kao stranke koja je u manjoj mjeri uspjela u parnici, proizlazi da je tuženik dužan nadoknaditi 67,56 % troškova koji su priznati tužitelju.

34. Priznati troškovi zastupanja tužitelja iznose 7.000,00 eura, ali kako je tuženik dužan nadoknaditi tužitelju 67,56 % priznatih troškova tužitelja, to su tužitelju osnovano dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 4.729,20 eura (67,56 % od 7.000,00 eura).

35. Slijedom toga, odluka suda o troškovima postupka pravilna je u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je tuženiku temeljem naloženo da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.729,20 eura, pa je u tom dijelu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odbiti žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu i pobijanu presudu u tom dijelu odluke o troškovima potvrditi.

36. S druge strane, temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP, valjalo je preinačiti presudu u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka preko iznosa 4.729,20 eura do iznosa od 7.000,00 eura (za iznos od 2.270,80 eura), te u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka odbiti, a kako je pobliže navedeno u točki II. izreke ove presude.

37. S obzirom da je tuženik djelomično uspio sa žalbom, tuženiku su, temeljem čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 2. ZPP, a sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", br. 118/18, 51/23), Tarife sudskih pristojbi ("Narodne novine", br. 37/23 – dalje: TSP) i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23 - dalje: OT), priznati troškovi žalbenog postupka s osnove troška sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 160,00 eura (Tbr. 3. st. 1. TSP), troška sastava žalbe u iznosu od 250,00 eura (Tbr. 10.1. OT), što uvećano za porez na dodanu vrijednost od 25 % koji iznosi 62,50 eura (Tbr. 46.OT), sveukupno iznosi 472,50 eura. Međutim, kako je tuženik u omjeru od 77,19 % uspio s žalbom (8.760,00 eura u odnosu na ožaljenih 11.348,10 eura), valjalo mu je temeljem čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 2. ZPP dosuditi troškove žalbenog postupka u iznosu od 364,72 eura (77,19 % od priznatih 472,50 eura).

38. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 30. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj