Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-542/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Kseniji Jakovčević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice JA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Branko Posavčić, odvjetnik iz Kutine, protiv tuženika HŽ PUTNIČKI PRIJEVOZ d.o.o. iz Zagreba, Strojarska cesta 11, OIB: 80572192786, Zagreb, zastupanog po punomoćnici DA, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj Pr-44/2020-46 od 14. ožujka 2024., dana 30. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj Pr-44/2020-46 od 14. ožujka 2024. pod stavkom I izreke kojim je tuženiku naloženo da tužiteljici ime naknade neimovinske štete isplati iznos od 1.534,84 € sa zakonskom zateznom kamatom od 24. rujna 2020. do isplate i pod stavkom II izreke kojim je tuženiku naloženo da tužiteljici na ime naknade nenovčane imovinske štete isplati iznos od 521,52 € sa zakonskom zateznom kamatom od 14. ožujka 2024 do isplate kao i odluka o parničnom trošku pod stavkom IV izreke.

II. Preinačava se navedena presuda u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici zateznu kamatu na dosuđenu glavnicu na ime neimovinske štete pod stavkom I izreke tekuću od 28. kolovoza 2018. pa do 23. rujna 2020. i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu zatezne kamate na dosuđenu glavnicu pod stavkom I izreke tekuće od 28. kolovoza 2018. pa do 23. rujna 2020. godine.

III. Preinačava se navedena presuda u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici zateznu kamatu na dosuđenu glavnicu na ime nenovčane imovinske štete pod stavkom II izreke tekuću od 1. prosinca 2018. pa do 13. ožujka 2024. i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu zatezne kamate na dosuđenu glavnicu pod stavkom II izreke tekuće od 1. prosinca 2018. pa do 13. ožujka 2024. godine.

IV. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj Pr-44/2020-46 od 14. ožujka 2024. u pobijanom odbijajućem dijelu pod stavkom III izreke i odluka o parničnom trošku u dijelu u kojem nije uspjela sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sudske pristojbe na žalbu i zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe i odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku na ime naknade neimovinske štete isplati iznos od 1.534,84 € sa zakonskom zateznom kamatom od 28.8.2018. do isplate (stavak I izreke), na ime naknade imovinske štete naloženo je tuženiku isplati tužiteljici iznos od 521,52 € sa zakonskom zateznom kamatom od 1.12.2018. do isplate (stavak II izreke).Za iznos od 1.898,78 € tužbeni zahtjev je odbijen (stavak III izreke), a tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.141,84 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 14.3.2024.do isplate (stavak IV izreke).

2. Protiv navedene presude žale se obje parnične stranke i to tuženik u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen pod stavkom I i II izreke i odluke o parničnom trošku pod stavkom IV izreke zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19,80/22 i 155/23.- dalje: ZPP) te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška sudske pristojbe na žalbu, a tužiteljica protiv odbijajućeg dijela pod stavkom III izreke i odluke o parničnom trošku u dijelu u kojem nije uspjela sa zahtjevom za naknadu troškova postupka zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe.

3. U svom odgovoru na žalbu tuženika tužiteljica je osporila žalbene navode i predložila da se žalba odbije kao neosnovanom, uz naknadu troška odgovora na žalbu.

4. Žalba tužiteljice nije osnovana.

5. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Također, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP jer tuženik nije bio onemogućen u raspravljanju time što prvostupanjski sud nije prihvatio navode i pravnu osnovu na koje se pozivao tuženik tijekom postupka niti je time povrijedio načelo saslušanja stranaka, kako to neosnovano i pogrešno u žalbi ističe tuženik.

7. Pobijanom presudom nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.2.t.12. ZPP niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190.i 191. ZPP. Naime, imajući u vidu da je tuženik osporavao visinu tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi, a zbog kojeg je i proveden dokaz medicinskim vještačenjem jer tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagala svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja, a da je pravna osnova tužbenog zahtjeva u ovom predmetu naknada neimovinske i nenovčane imovinske štete i da se ona nije mijenjala od dana podnošenja tužbe pa do 25. travnja 2022., kada je tužiteljica u skladu s provedenim vještačenjem konačno precizirala tužbeni zahtjev, a u tom razdoblju nije iznosila neke nove činjenice koji bi bile od utjecaja na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva pa kako je 1. rujna 2019. (prije utuženja) stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", br. 70/19 – dalje: ZID ZPP/19), kojim je u čl. 39. dodan u čl. 190. novi st. 2. prema kojem iznimno od odredbe st. 1. tog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, to je prvostupanjski sud bio ovlašten odlučivati o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu na ime tuđe pomoći i njege u iznosu od 4.800,00 kn (u tužbi utuženo 3.600,00 kn), a osim toga u tužbi označen VPS tužbenog zahtjeva je u konačnici smanjen, to pobijanom presudom u odnosu na zahtjev za naknadu nenovčane imovinske štete na ime tuđe pomoći i njege zahtjev tužiteljice ne samo da nije prekoračen, nego nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 190. st. 1. i 191. ZPP.

8. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč.11 ZPP na koju ukazuje tuženik, jer pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama, nije proturječna i istu je moguće ispitati.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske i nenovčane imovinske štete od tuženika, kao poslodavca, proizašle iz štetnog događaja od 17.kolovoza 2018. zbog zadobivene ozljede na radu, kada je na radnom mjestu šef vlaka – kondukter, prilikom obavljanja redovnih i uobičajenih radnih zadataka iz opisa poslova svog radnog mjesta prolazeći kroz vagone vlaka u jednom od njih naišla na podignutu prijelaznicu vagona koju su prethodno, prije njezinog pregleda vlaka bili u obvezi spustiti drugi radnici HŽ Infrastrukture d.o.o., konkretno manevrista ili pregledač vlaka, te se samoinicijativno i neovlašteno upustila u spuštanje iste tijekom kojeg je došlo je do ozljeđivanja tužiteljice.

10. U žalbenom stadiju postupka i dalje je sporna (su)odgovomost za nastanak štetnog događaja i štete te visina naknade štete i odluka o parničnom trošku.

11. Tijekom postupka sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su važne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju postignutih rezultata valjano utvrdio potrebno činjenično stanje, izloživši ga u obrazloženju pobijane presude, zbog čega nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao ni opravdanje dano za njega.

12. Tako je prvostupanjski sud ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8 ZPP, utvrdio da je tužiteljica pridonijela nastanku štete time što je sama spuštala podignutu prijelaznicu, koju radnju ona nije bila ovlaštena raditi nego manevrista, kako to proizlazi iz opisa poslova njegovog radnog mjesta (str. 77 spisa), a električar i pregledač vlaka su prethodno bili dužni pregledati vlak i ukoliko prilikom pregleda utvrde da prijelaznica nije spuštena tada je oni spuštaju ili obavještavaju manevristu da je on spusti. Kako je o toj okolnosti (da prijelaznica nije spuštena) tužiteljica bila dužna obavijestiti električara ili pregledača vlakova odnosno ukoliko njih nije bilo na peronu prometnika koji posljednji daje odobrenje za polazak vlaka, a tako nije postupila jer njih na peronu nije bilo, izvođenjem navedene radne operacije izvan opisa poslova svog radnog mjesta na opisani način pridonijela je svom ozljeđivanju u omjeru od 20%.

13.Odredbom članka 25. stavak 1. Zakona o zaštiti na radu (Narodne novine broj 59/96., 94/96., 114/03., 100/04., 86/08., 116/08., 75/09., 143/12., 71/14., 118/14., 154/14., 94/18., 96/18 - dalje: ZZR) propisano je da se ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Prema stavku 2. istog čl. poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

14.1. Člankom 111. stavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 i 127/17- dalje: ZR) propisano je ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava, dakle sukladno odredbi čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje: ZOO).

14.2. U smislu citirane odredbe poslodavac odgovora radniku za štetu koju radnik pretrpi u vršenju poslova svog radnog mjesta, u vršenju drugih poslova na zahtjev i u korist svog poslodavca unutar radnog vremena ili u vršenju poslova koji ne predstavljaju obavljanje zadataka njegova radnog mjesta, ali su ti poslovi potrebni da se obave poslovi koje radnik uobičajeno radi u obavljanju svoga posla.

15. Suprotno žalbenim navodima tuženika, u konkretnom slučaju ovdje se radnja tužiteljice kojom je samoinicijativno samostalno spuštala podignutu preklopnicu vagona za vrijeme obavljanja poslova svog radnog mjesta kojeg je organizirao poslodavac, ne može smatrati radnjom na koju poslodavac nije mogao utjecati niti je njegove posljedice mogao spriječiti pa da bi na temelju takvih okolnosti bio u potpunosti oslobođen odgovornosti u smislu odredbe čl. 25. st. 2. ZZP-a odnosno odredbe čl. 1067. ZOO kao opće odredbe o oslobođenju odgovornosti, a koje su također u primjeni i na koje upućuju odredbe ZR-a i ZZR-a kao lex specialis jer poslodavac za ozljede radnika u svezi s radom ili koje potječu od rada odgovara po načelu objektivne odgovornosti.

16. Te opće odredbe obveznog prava jesu odredbe ZOO o odgovornosti za štetu, pa i odredba čl. 1045. ZOO kojom su propisani principi odštetne odgovornosti, odredbom čl. 1045. st. 3. ZOO propisana je objektivna odgovornost za štete od opasne stvari ili opasne djelatnosti - ali je odredbom st. 4. toga članka propisano da se po tom principu odgovara za štetu i u drugim slučajevima propisanim zakonom. Upravo za konkretni slučaj, u skladu sa navedenom odredbom čl. 1045. st. 4. ZOO, propisana je odgovornost po principu uzročnosti specijalnim propisom sa područja zaštite na radu - Zakonom o zaštiti na radu važećim u vrijeme štetnog događaja 17. kolovoza 2018. S obzirom da se radi o objektivnoj odgovornosti poslodavac se može osloboditi obveze da radniku nadoknađuje štetu nastalu ozljedom na radu ili u vezi s radom samo u onim slučajevima u kojima se štetnik oslobađa odgovornosti za štetu nastalu od opasne stvari ili od opasne djelatnosti, a to su situacije iz odredbe čl. 1067. ZOO - viša sila (st. 1.), skrivljena radnja oštećenog ili treće osobe (st. 2.), a može se djelomično osloboditi te odgovornosti ako je oštećeni (radnik) djelomično pridonio nastanku štete

(st. 3.).

17. Prema tome, polazeći od naprijed navedenih zakonskih odredbi koje uređuju pitanje odgovornosti po principu uzročnosti, ukoliko je radnik pretrpio štetu ozljedom na radu ili u svezi s radom, tada u sudskom postupku u kojem se odlučuje o navedenoj odgovornosti nije ni potrebno utvrđivati u čemu se sastoji poslodavčeva odgovornost - pa su stoga potpuno bespredmetne tuženikove žalbene tvrdnje u kojima on ističe da iz obrazloženja pobijane presude nije razvidno u čemu se sastoji njegova odgovornost, već je potrebno utvrditi da li postoje razlozi koji dovode do isključenja te odgovornosti, u cijelosti ili barem djelomično.

18. Iznoseći zaključak da je tuženik odgovoran za nastalu štetu tužiteljici u omjeru od 80%, a da je tužiteljica doprinijela svojoj šteti u omjeru od 20%, sud prvog stupnja zauzima stav da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi za potpuno isključenje tuženikove odgovornosti, već da postoje samo razlozi za njegovo djelomično oslobođenje od odgovornosti, i da se oni nalaze u radnji oštećenog - tj. same tužiteljice, i takav stav kao pravilan prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, jer za isti ima elemenata u izvedenim dokazima i činjenicama koje iz tih dokaza proizlaze.

19.1. Žalbene tvrdnje tuženika, kao poslodavca, ne mogu se prihvatiti kao osnovane, jer je tuženik sukladno čl. 19 ZZR isključivo odgovoran za organizaciju rada i provođenje adekvatnih mjera zaštite na radu, pa kako su prije ulaska tužiteljice u vlak tuženika radi obavljanja poslova njezinog radnog mjesta drugi radnici HŽ Infrastrukture d.o.o., konkretno manevrista ili pregledač vlaka nisu spustili navedenu preklopnicu iako su to bili u obvezi učiniti, a iz iskaza tužiteljice proizlazi da ih na peronu nije bilo, a njoj se mobitel isključio, logično je da se tužiteljica kako bi u zadanom roku obavila poslove svog radnog mjesta sama upustila u spuštanje sporne preklopnice, koji propust se ne može ocijeniti kao krajnja nepažnja, kako to pogrešno smatra tuženik već se radi o običnoj nepažnji pri postupanju u interesu poslodavca i redovnog odvijanja procesa rada, a protivno žalbenim navodima tuženika, isti nije ničim dokazao da se radi o takvim radnjama tužiteljice koje on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći niti otkloniti, a teret dokaza za postojanje navedenog je na poslodavcu. Prema ocjeni ovog suda tuženik nije postupio sukladno čl. 19. st. 1.ZZR jer nije organizirao posao i proveo zaštitu na radu radnika u svim radnim postupcima i svim dijelovima organizacije rada u skladu s posebnim zakonima i drugim propisima i naravi posla koji se obavlja, zbog čega je suodgovoran u omjeru od 80%, a tužiteljice u preostalih 20%.

19.2. Ni žalbene tvrdnje tužiteljice ne mogu se prihvatiti kao osnovane, Naime, iako je razumljivo da je tužiteljica svoj posao htjela što prije obaviti kako bi bila dostupna putnicima, samoinicijativnim obavljanjem ovog konkretnog posla za koji nije bila ovlaštena, a niti osposobljena za rad na siguran način, povrijedila je pravila zaštite na radu i time je doprinijela svojoj šteti u omjeru od 20%, neovisno o tome što je ovaj posao poduzela radi redovitog odvijanja prometa vlakovima i u interesu poslodavca, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

20. Okolnost, da su radnici HŽ Infrastrukture d.o.o., konkretno manevrista ili pregledač vlaka bili u obvezi spustiti navedenu preklopnicu, kako tvrdi tuženik, ne oslobađa tuženika predmetne (su)odgovornosti budući da je poslodavac odgovoran za organizaciju rada i siguran rad svoga radnika u okviru obavljanja zadanog posla, pa tako i tužiteljice na radnom mjestu šef vlaka – kondukter.

21. Što se pak tiče pretrpljene štete sud prvog stupnja je iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka utvrdio da je tužiteljica kritične zgode zadobila prijelom 1. kosti donožja lijevog stopala i natučenje lijevog stopala, zbog kojih je trpjela bolove jakog intenziteta oko 3 dana, srednjeg intenziteta oko 7 dana te manjeg intenziteta još oko 20 dana. Primarni strah je bio jakog intenziteta i kratkog trajanja, sekundarni strah jakog intenziteta je trajao 2 dana, srednjeg intenziteta 5 dana i manjeg intenziteta 15 dana dok trajne posljedice umanjuju opću životnu i radnu aktivnost tužiteljice za 3 % u kom omjeru su potrebni pojačani napori u svakodnevnom životu i radu. Tuđa pomoć je tužiteljici bila potrebna za vrijeme provedenog liječenja (mirovanje) kod kuće od 17.8.2018. do 25.9.2018. po 3 sata dnevno i nakon toga 60 dana po 2 sata dnevno ili ukupno 246 sati. Pomoć joj je bila potrebna za održavanje osobne higijene, pribavljanja hrane i drugih svakodnevnih potreba s time da je inicijalno liječenje tužiteljice završilo 3.1.2019.

22. Sud prvog stupnja je temeljem čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO, kojim je propisano da će u slučaju povrede prava osobnosti, sud, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, a pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilja kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom naravi i društvenom svrhom, zaključio da tužiteljici na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, a uzimajući pri tom u obzir njezin doprinos nastanku, štete pripada ukupan iznos od 1.534,84 €.

23. Po mišljenju ovog suda, a suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja, odlučujući o visini pravične novčane naknade, u smislu odredbe čl. 1100. ZOO, uzimajući u obzir utvrđeni doprinos tužiteljice nastanku štete utvrdio da tužiteljici pripada naknada po osnovi neimovinske štete zbog utvrđene povrede prava osobnosti na duševno i fizičko zdravlje u iznosu od 1.534,84 €, imajući u vidu kvalifikatome okolnosti (intenzitet i trajanje povredom izazvanih fizičkih bolova i straha kao i obimu smanjenja životne aktivnosti), pri čemu je sud vodio računa i o dobi tužiteljice (u vrijeme štetnog događaja je imala 37 godina), okolnostima nastanka štetnog događaja a i posljedicama koje su iz njega proizašle, a koje su utvrđene naprijed navedenim nalazom i mišljenjem vještaka. Naime, nalaz i mišljenje liječnika vještaka dr. Mijića dan je okolnosno, uvjerljivo i u skladu s pravilima struke, i nema nedostataka koji bi dovodili u sumnju pravilnost danog mišljenja. Također, liječnik vještak je na ročištu od 14. veljače 2024. godine argumentirano otklonio sve primjedbe i prigovora tuženika, pa tako i u odnosu na pretpostavke vezane uz predloženi operativni zahvat kirurga u 9. mjesecu 2018. koji tužiteljica nije obavila, uz koji bi bilo za očekivati, ali ne i sigurno potvrditi da bi trajne posljedice bile manje, ali bi dužina liječenja vezano uz novi operativni zahvat kao i ostale okolnosti bile drugačije.

24. Stoga neosnovano stranke prigovaraju dosuđenim naknadama neimovinske štete, jer je dosuđenjem naknade u navedenim iznosima sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo

25. Na tako utvrđeni iznos glavnice neimovinske štete, tužiteljici pripada i zakonska zatezna kamata iz čl. 29. ZOO temeljem čl. 1103. ZOO, kojim je propisano da obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga. Kako iz činjeničnih navoda u tužbi proizlazi da je tužiteljica uputila mail tuženiku 19. kolovoza 2020., ali taj mail ne prileži spisu, tužiteljici zakonska zatezna kamata na dosuđenu neimovinsku štetu pripada od podnošenja tužbe 24. rujna 2020. pa do isplate.

26. Nije sporno da su tužiteljici tuđu pomoć pružali ukućani i da za te troškove nije izdvajala posebne novčane iznose te da je cijena sata tuđe pomoći u postupku utvrđena prema cijenama u vrijeme donošenja prvostupanjske presude. Slijedom izloženog, po osnovi nenovčane imovinske štete na ime tuđe pomoćni i njege za ukupno 246 sata prema cijeni jednog sata od 2,65 €, koju ovaj sud cijeni primjerenom, obzirom na doprinos nastanku štete tužiteljici je po ovom osnovu pravilno dosuđena naknada štete u iznosu 521,52 €.

27. Odredbom čl. 1086. ZOO propisano je da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka kada je nastala. Stoga pravilno tuženik ističe da tužiteljici u ovakvoj pravnoj situaciji, kada se zahtjev na naknadu štete odnosi na potraživanja tzv. nenovčane imovinske štete i kada je visina štete utvrđena prema cijenama u vrijeme presuđenja, zatezna kamata na utvrđeni iznos štete tužiteljici pripada od dana donošenja presude suda prvog stupnja odnosno 14. ožujka 2024. (tako primjerice u Rev-1193/2010 od 18. siječnja 2012. i Rev).

28. Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci pod stavkom I, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava valjalo je u dijelu koji se odnosi na tijek zakonske zatezne kamate na dosuđene glavnice preinačiti u smislu odredbe čl. 373. toč.3.ZPP-a.te presuditi kao u izreci pod stavkom II i III.

29. Odluku o troškovima postupka je prvostupanjski sud pravilno donio primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a u vezi sa čl. 155. ZPP te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12,103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 i 138/23.- dalje Tarifa)

30.1. Odredbom čl. 154 st. 2 ZPP je propisano da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

30.2. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljica konačno uspjela u predmetnom sporu sa 51% svog konačno postavljenog tužbenog zahtjeva.

30.3. Suprotno žalbenim navodima tuženika, tužiteljici je pravilno priznat trošak za sastav tužbe (Tbr.7.1.Tarife), za sastav 3 podnesaka od 23.10.2020., 25.4.2022. i od 13.12.2023 (Tbr. 8.1. Tarife) jer iz stanja spisa proizlazi da se radilo o obrazloženim podnescima koji su bili potrebni za vođenje ove parnice u smislu čl. 155 ZPP, za pristupe na ročišta od 3.12.2020. 18.10.2021., 17.1.2022. i od 14.2.2024. (Tbr.9.1. Tarife) jer iz stanja spisa proizlazi da se na njima raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi što uz trošak predujma za medicinsko vještačenje od 238,90 € iznosi ukupno 2.238,90 €.

31. Neosnovano tužiteljica pobija odluku o trošku u dijelu u kojem nije uspjela sa zahtjevom za naknadu troškova postupka vezano uz trošak provedenog vještačenja jer iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica na ime provođenja ovog dokaza po nalogu suda predujmila 1.800,00 kn, na koji iznos je i vještak ispostavio račun, što odgovara protuvrijednosti od 238,90 eur, koliko joj je i prvostupanjski sud priznao u pobijanoj presudi.

32.1. Prema Tbr. 48. st. 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o naknadi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a odredbom Tbr. 50. Tarife propisano je da vrijednost boda iznosi 15 kuna (2,00 eur). Budući da je prvostupanjska presuda u ovoj pravnoj stvari donesena 14. ožujka 2024., dakle, u vrijeme kada je na snazi navedena Tarifa, pravilno je prvostupanjski sud odlučio kada je donosio odluku o naknadi parničnog troška primjenom te tarife i vrijednosti boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka te je pravilno i za radnje poduzete prije stupanja na snagu iste odnosno prije 5. studenog 2022. dosudio parnični trošak prema vrijednosti boda od 15,00 kuna (2.00 eur).

32.2. Na žalbene navode valja odgovoriti da je Vrhovni sud RH u odluci posl broj Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024., na postavljeno pitanje:

"Je li sud kod odluke o parničnim troškovima stranaka primjenom odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) u svezi čl. 90. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14), a imajući na umu pravno stajalište izraženo u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-450/2023-2 od 30. kolovoza 2023., odluku treba donijeti na način da se za parnične radnje poduzete do 1. studenoga 2022. godine stranci prizna parnični trošak prema vrijednosti boda od 10,00 kuna, dok se za parnične radnje poduzete nakon 1. studenoga 2002. godine stranci treba priznati parnični trošak prema vrijednosti boda od 15,00 kuna ili pak odluku o parničnim troškovima stranaka treba donijeti na način da za sve poduzete radnje, odnosno i za one parnične radnje poduzete i prije 1. studenoga 2022. stranci prizna/dosudi parnični trošak prema vrijednosti boda od 15,00 kuna?"

dao odgovor:

Kada sud donosi odluku o naknadi parničnog troška nakon stupanja na snagu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12,103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) 5. studenog 2022. kojom je izmijenjena vrijednost boda koja od tada iznosi 15,00 kuna (2,00 eura), valja primijeniti tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka pa parničnoj stranci valja dosuditi parnični trošak prema vrijednosti boda od 15,00 kuna (2,00 eura) i za radnje koje su poduzete prije izmjene vrijednosti boda 5.studenog 2022., a ne prema vrijednosti boda od 10,00 kuna (1,33 eura)., a jednako pravno shvaćanje je primijenjeno i u odlukama toga suda broj: Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023. te Rev-847/2021 od 13. veljače 2024.

33. Slijedom izloženog, u konkretnom je slučaju pravilno primijenjena Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura.

34. Stoga je rješenje o trošku sadržano u navedenoj presudi pod stavkom IV izreke kao i u dijelu u kojem tužiteljica nije uspjela sa zahtjevom za naknadu troškova postupka valjalo potvrditi temeljem odredbe čl. 380 toč. 2. ZPP.

35. Odbijena je tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troška žalbe jer s istom nije uspjela i s troškom odgovora na žalbu, jer isti nije bio potreban (čl. 155 st.1 ZPP)

36. Odbijen je tuženik sa zahtjevima za naknadu troška sudske pristojbe na žalbu jer je s istom uspio u srazmjerno neznatnom dijelu glede tijeka zakonske zatezne kamate, a VPS se određuje prema glavnom zahtjevu.

U Zagrebu, 30. rujna 2025.

Sutkinja:

Ksenija Jakovčević