Republika Hrvatska
Županijski sud u Šibeniku
Gž-293/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, predsjednika vijeća, Dubravke Ćurko Ventrić, članice vijeća i suca izvjestitelja i Ljudevita Zoričića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3 (OIB: 84397956623), protiv tuženika Uniqa osiguranje d.d., Zagreb, Planinska ulica 13A (OIB: 75665455333), zastupanog po punomoćniku dr.sc. Marku Rašici, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Rašica & partneri d.o.o. Zagreb, Praška ulica 10, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženika izjavljenima protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4730/2024-11 od 14. ožujka 2025., u sjednici vijeća 30. rujna 2025.
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4730/2024-11 od 14. ožujka 2025. II Prihvaća se žalba tuženika te se nalaže tužitelju, pored iznosa od 750,00 Eur, dosuđenog prvostupanjskom presudom, u roku od 15 dana, naknaditi tuženiku daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 62,50 Eur sa zateznom kamatom od 15. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine.
III Nalaže se tužitelju, u roku od 15 dana, naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 37,89 Eur.
Obrazloženje
1. Točkom I prvostupanjske presude odbijen je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati 4.217,77 Eur sa zateznim kamatama od 1. srpnja 2024. do isplate, a točkom II tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 750,00 Eur.
2. Tužitelj pobija presudu iz svih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), predlažući preinačiti ju u korist tužitelja, podredno ukinuti i vratiti na ponovno suđenje.
3. Tuženik pobija presudu u odluci o troškovima postupka pod toč. II izreke iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353 st. 1 ZPP.
4. Na žalbe nije odgovoreno.
5. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika osnovana.
6. Tužitelj ne precizira koje bi bitne povrede odredaba postupka bile počinjene, pa je ovaj sud ispitujući prvostupanjsku presudu, utvrdio da nije počinjena koja od bitnih povreda odredaba postupka iz čl. 354 st. 2 t. 2,4,8,9,13 i 14 ZPP na koje, sukladno čl. 365 st. 2 ZPP, pazi po službenoj dužnosti.
7. Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio isplatom invalidske mirovine, u razdoblju od 1. listopada 2021. do 31. svibnja 2024., svom osiguraniku HR s naslova ozljede izvan rada kao posljedice prometne nesreće koju je, 27. travnja 2014., skrivio osiguranik tuženika, MR, time da tužitelj priznaje suodgovornost svog osiguranika u omjeru od 50%, te u tom omjeru traži naknadu isplaćene mirovine. Potraživanje temelji na odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13, 151/14, 33/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19 dalje: ZOMO).
8. Tijekom postupka nije sporan nastanak prometne nesreće 27. travnja 2014., ni da je tužitelj u utuženom razdoblju svom osiguraniku isplatio ukupno 8.435,54 Eur, od čega od tuženik traži 4.217,77 Eur, no sporna je osnova i visina zahtjeva.
9. Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev pozivom na odredbe čl. 27 Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 – dalje: ZOOP, na snazi u vrijeme isplate mirovina) koji je, lex specialis, u odnosu na Zakon o mirovinskom osiguranju što je u skladu s pravnim shvaćanjem VSRH izraženim u brojnim odlukama (Rev-470/22, Rev-12/22, Rev- 5292/19, Rev x- 380/20).
U odnosu na žalbu tužitelja:
10. Prema odredbama čl. 27 ZOOP, društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja naknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (st.1.); stvarnom se štetom u smislu stavka 1. smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (st.2.); razmjerni se iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st.3.); a odredbe st. 1 i 2 primjenjuju se na subrogacijske zahtjeve društva za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (st.4.).
11. U smislu citiranih odredaba pravilno prvostupanjski sud zaključuje da bi obveza tuženika postojala ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koja se isplaćuje i iznosa koji bi bili isplaćeni na ime mirovine zbog ozljede na radu, kao i da tužitelj na kojem je teret dokaza nije dokazao da takva razlika postoji jer iz priložene dokumentacije to ne proizlazi.
12. Stoga žalbeni navodi tužitelja da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, a primjenom odredaba ZOOP, materijalno pravo pogrešno primijenjeno i da su za odlučivanje o tužbenom zahtjevu mjerodavne odredbe čl. 161 do 165 ZOMO, nisu osnovani. Neosnovano se tužitelj poziva na Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (ne precizira koje), te ističe da je VSRH dopustio reviziju u pogledu pravnog pitanja, odredbe kojeg su zakona mjerodavne u konkretnom slučaju, jer je taj sud isto tako i odbio prijedlog za dopuštenje revizije po istom pravnom pitanju (Revd-716/2025 od 18. ožujka 2025.), pa su, sukladno ustaljenoj sudskoj praksi, za odlučivanje o ovakvim regresnim zahtjevima tužitelja mjerodavne odredbe ZOOP.
13. U odnosu na pozivanje tužitelja na odluke Ustavnog suda broj U-I-856/2016 od 7. veljače 2017. i U-III/2047 od 28. rujna 2021. kojim su odbijene ustavne tužbe zbog povrede prava na pravično suđenje podnesene po osiguravajućem društvu protiv odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kojima je zauzeto pravno shvaćanje da su u slučaju kao ovaj mjerodavne odredbe ZOMO, a ne ZOOP za navesti je kako u točki 11. odluke U-I-856/2016 stoji: ''U odnosu na prigovor da je članak 161. stavak 2. ZOMO-a suprotan članku 27. Zakona o obveznim osiguranjima o prometu, Ustavni sud ističe da nije nadležan ocjenjivati međusobnu usklađenost dva zakona. U nadležnosti je redovnih sudova koji će zakon primijeniti kao mjerodavan u konkretnom slučaju. Ukoliko bi se takva primjena smatrala arbitrarnom, moguće ju je osporavati u postupku u povodu ustavne tužbe osobe koja smatra da su joj povrijeđena ustavna prava.'' Dakle, Ustavni sud se u tim odlukama nije izjašnjavao o sukobu ovih dvaju zakona odnosno o tomu koji je mjerodavan u ovakvim sporovima.
14. Slijedom navedenog a kako nisu ostvareni žalbeni razlozi koje tužitelj ističe to je, temeljem odredaba čl. 368 st. 1 ZPP žalba tužitelja odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena, kao pod točkom I izreke, kako u odluci o glavnoj stvari tako i u pogledu odluke o troškovima postupka jer ju tužitelj nije određeno pobijao, a drugostupanjski sud na primjenu materijalnog prava u pogledu odluke o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st. 2 ZPP).
U odnosu na žalbu tuženika:
15. Osnovano tuženik ističe kako mu je sud prvog stupnja trebao priznati trošak sastava podneska od 26. rujna 2024.
15.1. Naime, odredbama čl. 299.a st. 1 i 2 ZPP, propisano je: ako se koja od stranaka, bez poziva suda želi očitovati na navode protivne stranke, prethodno će od suda zatražiti odobrenje podnošenja tog očitovanja i rok u kojem se ono mora podnijeti. Tuženik je podneskom od 26. rujna 2024. zatražio odobrenje za podnošenje očitovanja na podnesak tužitelja kojim se očitovao o njegovu odgovoru na tužbu. Sud je tom zahtjevu udovoljio rješenjem posl.br. P-4730/2024-6 od 30. rujna 2024., nakon čega se tuženik podneskom od 10. listopada 2024. očitovao o podnesku tužitelja. Nadalje, prvostupanjski je sud, tuženiku, kao potreban, priznao trošak sastava podneska od 10. listopada 2024., slijedom čega je i podnesak kojim je zatražio odobrenje za podnošenje tog očitovanja, bio potreban, pa tuženiku pripada pravo na naknadu troška sastava istog. Sukladno T.br. 8 st. 4 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23, dalje: Tarifa), a obzirom na vrijednost predmeta spora na ime sastava tog podneska tuženiku pripada 25 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda i uvećano za PDV (25%), iznosi 62,50 Eur, radi čega je temeljem odredaba čl. 380 t. 3 ZPP, odlučeno kao pod točkom II izreke.
16. Odluka pod točkom III izreke temelji se na odredbama čl. 166 st. 1 u vezi odredaba čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP. Tuženiku je, kao potreban, priznat trošak sastava žalbe, koji prema T.br. 10 t. 5 Tarife iznosi 31,25 Eur (12,5 bodova, pomnoženo s vrijednošću boda i uvećano za PDV), te trošak sudske pristojbe za žalbu protiv odluke o troškovima u iznosu od 6,64 Eur (T.br. 3 st. 4 Uredbe o tarifi sudskih pristojbi, Narodne novine, broj: 37/23), sveukupno 37,89 Eur, koji je trošak naloženo tužitelju, naknaditi mu.
U Šibeniku, 30. rujna 2025.
PREDSJEDNIK VIJEĆA
Goran Stošić
