Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-722/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, uz vijeću sastavljenom od sudaca Marte Plančić, kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, Maje Skorić i Tonija Šantića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Zoran Kosanović, odvjetnik u Kutini, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod brojem P-6957/2024-34 od dana 16. lipnja 2025. godine, u sjednici održanoj dana 30. rujna 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod brojem P-6957/2024-34 od dana 16. lipnja 2025. godine.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 158-50-2778713 koji su dana 19. travnja 2005. godine sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (točka I. izreke), te je naloženo tuženiku da isplati tužitelju u roku od 15 dana iznos od 1.886,72 eura te zatezne kamate koje teku na pojedinačne iznose u razdoblju od studenog 2005. godine do travnja 2012. godine, kako je to pobliže navedeno u izreci presude (točka II. izreke), kao i parnični trošak u iznosu od 1.878,50 eura s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana 16. lipnja 2025. godine do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik pobijajući je uvodno „zbog svih zakonom dopuštenih razloga“ koje obrazlaže povredom prava na pravično suđenje bitnim povredama odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 338. stavak 4. i članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava, sa prijedlogom da drugostupanjski sud žalbu uvaži, pobijanu presudu preinači u skladu sa žalbenim navodima, te obveže tužitelja na naknadu parničnog troška, uključujući i trošak žalbenog postupka, podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog spora je zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa sa zateznim kamatama od dana plaćanja, po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u namjenskom Ugovoru o kreditu broj 158-50-2778713 za kupnju osobnog vozila, sklopljenog dana 19. travnja 2005. godine, potvrđenog po javnom bilježniku Vladimiru Greblo iz Popovače pod poslovnim brojem OU- 61/2005-1 dana 22. travnja 2005. godine, a temeljem kojeg je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 33.750,82 CHF obračunatog prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita uz obvezu vraćanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća.

6. Prethodno navedeni prigovori tuženika kojima ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost, koje da prvostupanjski sud povrijedio time što je dokazne prijedloge tuženika zanemario u potpunosti, čak i ako ih je proveo, a da za takvo postupanje ne daje nikakve razloge – su neosnovani. Naime, tuženik je u odgovoru na tužbu predložio dokaz saslušanjem tužitelja, zatim javnog bilježnika Vladimira Greblo iz Popovače, pregled promotivnih uvjeta važećih u vrijeme sklapanja ugovora, te je nakon zaključenja prethodnog postupka, na ročištu dana 6. rujna 2024. godine izveden dokaz saslušanjem tužitelja, izvršen pregled dokumentacije u spisu, dok je sud odustao od izvođenja dokaza saslušanjem javnog bilježnika – čime nije ostvario navedenu povredu, budući da javni bilježnik nema potrebna stručna znanje iz oblasti financija i bankarstva, temeljem kojih bi tužitelju u postupku solemnizacije ugovora objasnio sve ekonomske parametre vezane za primjenu valutne klauzule, dok u tom pravcu tuženik nije predlagao saslušanje djelatnika tuženika koji je sudjelovao u sklapanju ugovora.

7. Nisu ostvarene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP na koje se glede sadržaja obrazloženja referira tuženik, a niti je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članak 354. stavak 2. točka 11. ZPP, a koju tuženik nalazi u tome što su izostali razlozi presude zbog kojih sud smatra da je valutna klauzula nejasna, nerazumljiva ili neuočljiva, a osim toga ističe da su stranke pojedinačno pregovarale, te da je tužitelj u iskazu naveo da je imao mogućnost izbora valute, a da je na okolnost da je isti imao mogućnost izbora kredita vezanog uz valutu CHF ili EUR tuženik dostavio svoje promotivne uvjete u vrijeme sklapanja ugovora.

8. Ovo stoga, jer premda prvostupanjski sud nije naveo posebno razloge glede navedenih "Promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila", niti sam tuženik ne tvrdi da bi iz istih proizlazilo da se korisnike kredita, odnosno potrošače, posebno informiralo i upozoravalo na bilo koju ugovornu odredbu, pa tako niti na odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a u kom pravcu je pravilno ocijenio i iskaz samog tužitelja, koji tuženik, u odnosu na činjenicu prezentiranja ugovora nije osporio, a koji je naveo da zbog podizanja kredita nije ni otišao u banku, budući da su ga u auto kući Sandro u Popovači informirali da nema potrebe jer da oni imaju ugovor sa bankom, da mu je ugovor o kreditu u CHF upravo predan u auto kući, gdje da su mu rekli da ugovor može dobiti samo u CHF, te da stoga nije ni išao u banku vezano za taj ugovor, da mu je rečeno kolika će mu biti rata, da nije znao da će rata rasti, te da nije znao značenje valutne klauzule – što sve upućuje na potpuni izostanak postupka pojedinačnoga pregovaranja i pružanja dostatnih informacija o spornoj ugovornoj odredbi ugovora, koji je trebao biti proveden od strane tuženika.

9. Neosnovani su i žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

10. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i to:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita sklopili namjenski Ugovoru o kreditu broj 158-50-2778713 za kupnju osobnog vozila, dana19. travnja 2005. godine, a koji je potvrđen po javnom bilježniku Vladimiru Greblo iz Popovače pod poslovnim brojem OU-61/2005 dana 22. travnja 2005. godine, a temeljem kojeg je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 33.750,82 CHF plativo u jednakim mjesečnim anuitetima,

- da je iznos kredita i isplata anuiteta vezana uz valutu CHF,

- da je nakon sklapanja ugovora o kreditu došlo do promjene tečaja CHF, pri čemu je istovremeno mijenjan (povećan) anuitet kredita,

- da razlika u mjesečnim anuitetima koje je tužitelj platio, u odnosu na mjesečne anuitete da nije porastao tečaj CHF, iznosi 1.886,72 eura,

- da je u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i nadalje.

11. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2., članka 84. i članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 i dr.) a u vezi članka 103. stavak 1. i članka 105. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (”Narodne novine” broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO/91) koji je bio mjerodavan u vrijeme zaključenja tog ugovora. Kako su navedene odredbe ništetne, a odredbom članka 104. stavka 1. ZOO je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu na ime razlike tečaja valute, sve sa zateznom kamatom od dana kada su izvršene uplate (članak 1115. Zakona o obveznim odnosim, „Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO/05) po stopi propisanoj člankom 277. ZOO/91 i člankom 29. ZOO/05, jer time što je u ovom slučaju utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, to podrazumijeva i nesavjesnost kreditne institucije – tuženika.

12. Navodi tuženika da se presude donesene u kolektivnom sporu na koju se prvostupanjski sud pozvao ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju nisu osnovani, jer se navedene presude odnose na potrošačke ugovore o kreditu, kakav je i sporni ugovor koji su stranke sklopile, a na stanje stvari nema utjecaja prigovor tuženika da je kredit u cijelosti isplaćen.

13. Nije u pravu tuženik ni kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare. Naime, potraživanje s naslova vraćanja onog što je stečeno bez pravne osnove zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (članak 225. ZOO). Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Budući da je ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u kolektivnom sporu utvrđena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od dana 14. lipnja 2018. godine, te kako je tužba u ovoj pravnoj stvari prema podacima spisa podnesena dana 11. ožujka 2021. godine – do podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od pet godina. Slijedom navedenog, žalbu tuženika u odnosu na glavni zahtjev pod točkom I. i II. izreke trebalo je djelomično odbiti i presuditi kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP).

14. Neosnovana je žalba i u odnosu na odluku o parničnom trošku, jer je tužitelju pravilno priznat trošak podneska od dana 12. rujna 2022. godine sukladno odredbi Tbr. 8. točka 4.Tarfe o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa), kao i trošak pristupa ročištu objave presude sukladno Tbr. 9. točka 3. Tarife, kojem je punomoćnik tužitelja pristupio i koje ročište glede žalbenog roka ima svoje procesne učinke, te se radi o opravdanom trošku (članak 155. ZPP), kao što je opravdan i pravilno priznat trošak obrazloženog podneska od dana 28. prosinca 2021. godine u kojem se tužitelj očitovao na tuženikov odgovor na tužbu i koji je prema potvrdi o otpravku u spisu od dana 11. veljače 2022. godine, punomoćniku tuženika dostavljen elektroničkim putem dana 10. siječnja 2022. godine.

15. Slijedom navedenog, neosnovanu žalbu tuženika valjalo je odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu (članak 368. stavak 1. ZPP) te ujedno odbiti zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka (članak 166. stavak 1. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP).

U Šibeniku, 30. rujna 2025. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Marta Plančić