Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-280/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Čačić Brčić, kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Maje Skorić i Marte Plančić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Zoranu Kosanoviću, odvjetniku iz Kutine, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujućim o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini pod brojem P- 366/2019-32 od dana 7. ožujka 2025. godine, u sjednici održanoj dana 30. rujna 2025. godine

p r e s u d i o  i r i j e š i o  j e

I. Odbija se djelomično žalba tuženika i pod točkom I. i III. izreke (u kojima su prihvaćeni zahtjevi za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora), potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini pod brojem P-366/2019-32 od dana 7. ožujka 2025. godine.

II. Uvažava se djelomično žalba tuženika, te se ukida prvostupanjska presuda pod točkom II. i IV. izreke (u kojima su djelomično prihvaćeni zahtjevi za isplatu) kao i u odluci o parničnom trošku pod točkom VIII. izreke, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

III. Odluku o parničnom trošku žalbenog postupka donijet će prvostupanjski sud.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev te je utvrđeno da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9012437910, koji su dana 24. travnja 2007. godine sklopili tužiteljica, kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor (dalje: Ugovor o kreditu) u dijelu u kojem je tužiteljica obvezna platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci tuženika o kreditiranju građana, a preko ugovorene kamatne stope od 4,15% godišnje (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana isplati iznos od 6.971,28 eura sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose u razdoblju od kolovoza 2007. godine do prosinca 2013. godine, na način pobliže opisan u izreci te presude (točka II. izreke), utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane u CHF (točka III. izreke), te je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici iznos od 10.738,03 eura sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose u razdoblju od veljače 2008. godine do rujna 2015. godine, na način pobliže opisan u izreci te presude (točka IV. izreke), te je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.750,35 eura sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku počev od 7. ožujka 2025. godine, pa do isplate (točka VIII. izreke).

1.1. Ujedno, prvostupanjskom presudom odbijen je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu iznosa od 1.318,93 eura sa zateznim kamatama, s osnove preplaćenog iznosa temeljem promjenjive kamatne stope (točka V. izreke), odbijen je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu iznosa od 4.610,49 eura sa zateznim kamatama, s osnove preplaćenog iznosa temeljem valutne klauzule u CHF (točka VI. izreke), odbijen je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu iznosa od 6.781,45 eura sa zateznim kamatama, na ime razlike nedospjelog iznosa glavnice (točka VII. izreke).

2. Protiv te presude u dosuđujućem dijelu pod točkom I., II. III. i IV. izreke, te protiv odluke o parničnom trošku pod točkom VIII. izreke, žalbu je podnio tuženik pobijajući je zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sa prijedlogom da drugostupanjski sud u pobijanom dijelu preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tuženiku da nadoknadi parnični trošak, uključujući i trošak žalbenog postupka, podredno, da se pobijana presude u tom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovo odlučivanje, uz zahtjev za naknadu parničnog troška žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana, te djelomično nije osnovana.

5. Neosnovano tuženik pobija prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je pod točkom I. i III. izreke odlučeno o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba spornog ugovora o kreditu – zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), jer u tom dijelu pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, budući su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, koji nisu nejasni ni proturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi u sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika.

5.1. Ujedno, nije povrijeđeno ni pravo tuženika na pravično suđenje, jer su raspravljeni svi odlučni prigovori stranaka u ovom sporu.

5.2. Kako prvostupanjski sud u tom dijelu prvostupanjske presude nije počinio ni neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP, na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), to je žalba tuženika podnesena zbog navedenog žalbenog razloga neosnovana.

6. Nije u pravu tuženik ni kada pobija prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. i III. izreke, zbog žalbenih razloga pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

6.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor, dana 24. travnja 2007. godine sklopili ugovor o kreditu kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 135.431,23 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja kredita, uz ugovoreni rok otplate od 360 mjeseci sa jednakim mjesečnim anuitetima,

- da je u članku 4. Ugovora ugovorena redovna kamata od 4,15 % godišnje, te je određeno da je kamata promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, kao i valutna klauzula vezana za tečaj CHF,

- da je tuženik nakon sklapanja Ugovora višekratno i jednostrano mijenjao visinu kamatne stope, da je došlo i do promjene tečaja CHF pri čemu su istovremeno mijenjani (povećani) anuiteti kredita,

- da se tužiteljica pozvala na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, ali i u iskazu, kojeg prihvaća prvostupanjski sud, navela da je predmetni kredit uzela radi rješavanja stambenog pitanja i kupnje stana u kojem živi, a koji da nije u cijelosti otplatila, da je ispunjavala uvjete samo za kredit u CHF, da je dobila tipizirani ugovor unaprijed sastavljen od banke, da joj nije ništa objašnjeno od strane djelatnika banke o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a niti na postojeće rizike, a na konverziju da je pristala, jer je rata kredita u to vrijeme dosezala visinu plaće,

- da je u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine utvrđeno da je, između ostalih banaka, i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te valutne klauzule vezane za tečaj CHF o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su ništetne, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i nadalje.

6.2. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje da su sporne odredbe Ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana za tečaj CHF u skladu sa jednostranom odlukom banke u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2., članka 84. i članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 i dr.) te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i dr., dalje: ZOO).

6.3. U tom pravcu, a odgovarajući na prigovore žalbe u kojima se tuženik poziva na Dodatak ugovora o kreditu pod brojem 9012437910 sklopljen između stranaka dana 16. prosinca 2015. godine, treba reći da prema pravnom shvaćanju izraženom u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. godine – "sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 102/15 - u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) - Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR - kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom - ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne".

7. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika – da nisu ostvareni zakonski uvjeti za utvrđenje ništetnosti ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer da je postupanje tuženika u pogledu ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i promjene kamatnih stopa u cijelosti bilo sukladno tada važećim propisima, pa stoga da nema ni ništetnosti.

7.1. Nije u pravu tuženik ni kada ističe u žalbi da se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013. godine, na koju se prvostupanjski sud pozvao, ne može primijeniti u konkretnom slučaju, jer se navedena presuda odnosi na potrošačke ugovore o kreditu, kakav je i sporni ugovor koji su stranke sklopile.

7.2. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je sporni Ugovor – potrošački ugovor, te da su pravni učinci odluka sudova po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa obvezujući za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno članku 502.c ZPP, a tome treba dodati, a u odnosu na vezanost suda učincima pravomoćne presude iz kolektivnog spora, da je i odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i dr.) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8. Zbog navedenog, jer u tom dijelu nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, žalbu tuženika djelomično je valjalo odbiti, u dijelu pod točkom I. i III. izreke, potvrditi prvostupanjsku presudu te temeljem članka 368. stavka 1. ZPP presuditi kao u točki I. izreke.

9. Nije u pravu tuženik ni kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare. Naime, potraživanje s naslova vraćanja onog što je stečeno bez pravne osnove zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (članak 225. ZOO). Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Budući da je ništetnost ugovornih odredbi utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine – u odnosu na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem broj Pž-7129/2013 od dana 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske presudom pod brojem Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine, te kako je tužba u ovoj pravnoj stvari prema podacima spisa podnesena dana 11. lipnja 2019. godine – do podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od pet godina

10. Međutim, osnovano tuženik pobija prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je pod točkom II. izreke odlučeno o zahtjevu za isplatu iznosa od 6.971,28 eura sa zateznim kamatama iz osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sa pripadajućim zateznim kamatama, a pod točkom IV. izreke o zahtjevu za isplatu iznosa od 10.738,03 eura iz osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF.

11. Naime, prvostupanjski sud je pozivom na odredbu članka 1111. stavka 1. ZOO, na ime preplate kredita po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužiteljici dosudio zatraženi iznos od 6.971,28 eura sa pripadajućim zateznim kamatama od razdoblja kolovoza 2007. godine do prosinca 2013. godine sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, koji je obračun pretplate izvršio primjenom početno ugovorene kamatne stope od 4,15 % godišnje, te po osnovi pretplate kredita iz osnova ništetne valutne klauzule iznosa od 10.738,03 eura sa zateznom kamatom za razdoblje od veljače 2008. godine do rujna 2015. godine, prema početnom tečaju CHF.

12. Ujedno, iz razloga pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud, zbog protivljenja tuženika djelomičnom povlačenju tužbe pod točkom IV. i V. izreke, odbio dio tužbenog zahtjeva iz tih osnova, kao i pod točkom VI. izreke zahtjev za isplatu iznosa od 6.781,45 kuna iz "osnova razlike nedospjelog iznosa glavnice", a koji je tužiteljica u podnesku od dana 5. studenog 2024. godine, postavila nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka, prema kojem bi se navedeni iznos odnosio na višak uplate za eur anuitete u simuliranom otplatnom planu (preplata prema članku 3. Dodatka ugovora o kreditu od 16. prosinca 2015. godine) u iznosu od 51.793,32 kune, odnosno prema tečaju u eur na dan konverzije u iznosu od 6.781,45 eura – u odnosu na koji odbijajući dio presude, tužiteljica nije podnijela žalbu.

13. Tuženik se tijekom prvostupanjskog postupka (a i sada u žalbi), pozvao na pravne učinke među strankama sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, koji je sklopljen suglasno kogentnim odredbama članaka 19.a - 19.i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15), a u kojem je promijenjena valuta i kamatna stopa, ističući da je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nastala potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora.

14. Polazeći od činjenice da je Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju prisilnog propisa – ZID ZPK/25, koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku (odluka Ustavnog suda RH broj U-I/3685/20 od 4. travnja 2017. godine) valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imale za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, iznova uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, tužiteljica se prešutno odrekla svojih tražbina koje bi joj pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu članka 19.c ZID ZPK/15. Pri tomu, valja navesti da je ZID ZPK/15 propisao detaljnu i jasnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženiku kao vjerovniku obveze navedene u odredbama članaka 19.d i 19.e, a te su obveze imale za cilj i donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača. Dakle, zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavljena je ravnoteža u pravima i obvezama kako tužiteljice kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca, jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost tužiteljice kao potrošača. Ujedno, učinak konverzije prema ZID ZPK/15 djeluje ex tunc te omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe, a koja ima restitucijski učinak, jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe, dok je sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu ovisilo isključivo o volji tužiteljice kao potrošača, kojoj je ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije, a banci – tuženiku je nametnuta obveza da potrošaču ponudi konverziju u skladu sa ZID ZPK/15.

15. Stoga tužiteljica, koja je sklopila Dodatak ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, nakon sklapanja toga Dodatka, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope (osnovnog) Ugovora o kreditu više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa glavnice, a sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. prosinca 2022. koje glasi: „Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i dr., dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dane svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije." Dakle, u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, valja zaključiti da je obveza kreditora (tuženika) na povrat više plaćenih iznosa (glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF iz osnovnog Ugovora prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, odnosno, zaključivanjem Dodatka ugovoru o kreditu, s tim, da je i nadalje ostala obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose uračunate prilikom izračuna konverzije kredita, te obračunate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe članka 1115. ZOO.

16. Budući da je prvostupanjski sud propustio utvrditi sadržaj sklopljenog dodatka ugovora o kreditu i ocijeniti od kakvog je on utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva, žalbu tuženika je valjalo uvažiti, djelomično ukinuti prvostupanjsku presudu pod točkom II. i IV. izreke i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (članak 370. ZPP).

17. U ponovnom postupku prvostupanjski će sud ponovnim izvođenjem dokaza utvrditi iznos eventualne preplate obračunate u Dodatku ugovoru o kreditu po osnovu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule za svako mjesečno razdoblje povrata kredita do sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu, pa će u skladu sa razlozima ove odluke – pravilnom primjenom materijalnog prava, donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku, koju će valjano obrazložiti.

18. Odluka o parničnom trošku žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavak 3. i 4. ZPP.

19. U dijelu u kojem nije pobijana žalbom, pod točkom IV. izreke i točkom V. izreke, kao i u odbijajućem dijelu pod točkom VI. Izreke – prvostupanjska presuda ostala je neizmijenjena.

U Šibeniku, 30. rujna 2025. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Ivana Čačić Brčić