REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-805/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IH, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marijan Belčić, odvjetnik iz Osijeka, protiv tužene Addiko bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, koju zastupa punomoćnik Luka Jurić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović u Zagrebu, radi isplate, postupajući po reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi poslovni broj Gž-1246/2021-2 od 20. travnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P- 842/2019-37 od 31. svibnja 2021., u sjednici održanoj 25. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija, kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju 88.517,97 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od tog ukupnog iznosa (toč. I. izreke) te je odlučeno o trošku parničnog postupka (toč. II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-4214/2022-2 od 25. travnja 2023. dopustio izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog sljedećeg pravnog pitanja: "Protivi li se odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003), a posebice stavku 4. ovoga članka, odluka suda kojom je utvrđeno da se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju odredbi o valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, bez izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene drugostupanjske presude tužena je podnijela reviziju, pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je neosnovana.

7. Na temelju čl. 391. st. 1. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa kojeg potražuje s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli ugovora o kreditu i o promjenjivoj kamatnoj stopi te su utvrđenja nižestupanjskih sudova:

− da su prednik tužene i tužitelj kao korisnik kredita i založni dužnik, uz sudjelovanje založnih dužnika, 4. kolovoza 2006. zaključili Ugovor o kreditu uz depozit broj: [broj depozita];

− da je tim ugovorom kreditor odobrio korisniku kredita stambeni kredit u iznosu od 63.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, uz uvjet polaganja depozita 10% u odnosu na iznos odobrenog kredita;

− da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je vezana uz određenu valutnu klauzulu, a koja je na dan sklapanja kredita iznosila 4,65% godišnje dekurzivno s rokom otplate od 9 godina;

− da je tužitelj u tom ugovornom odnosu potrošač.

9. Imajući u vidu sadržaj revizijom postavljenog pravnog pitanja ovaj sud smatra dostatnim za navesti da je sud u pobijanoj odluci u biti pošao od toga da je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a u kojem postupku je i ovdje tužena (njezin prednik) imala položaj stranke pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. U tom postupku, između ostalog, utvrđeno je da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tužena postupila suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 6. kolovoza 2007., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 te suprotno odredbama). Dalje je uzeo u obzir da je u presudi Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koje shvaćanje da prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrđeno da su tužene banke među kojima je i ovdje tužena u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03) u razdoblju do 6.8.2007., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 i dr.). Nižestupanjski su sudovi izrazili pravno shvaćanje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u parnicama vođenim povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa, sve u smislu čl. 502.c ZPP, te su pozivanjem na te presude (navedene gore u ovoj točki obrazloženja), utvrdili činjenično stanje i ništetnost spornih odredbi, smatrali su stoga nepotrebnim izvesti (u reviziji sporan dokaz) saslušanjem zaposlenika tužene, te su stoga prihvatili tužbeni zahtjev.

10. Međutim, revizijski je sud u nizu odluka (pa tako recentnija) Rev-357/2024 od 18. veljače 2025. izrazio sljedeće pravno shvaćanje:

"[…] 18. Prema navedenom, stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu (potrošača) koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja.

19. Stoga je, po shvaćanju ovog suda, tuženica mogla dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada tuženici ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokaza te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na neoborivoj pravnoj presumpciji, a što je protivno ovlaštenju trgovca propisanom odredbom članka 81. stavka 4. ZZP.

20. Naprijed navedeno pravno shvaćanje ovog suda podudarno je shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci toga suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., u kojoj je navedeno: […]".

11. Revizijski sud ovom odlukom reafirmira citirano izraženo pravno shvaćanje, pa ocjenjuje da je pogrešno sud u pobijanoj odluci primijenio postupovno pravo kada je, uz obrazloženje kakvo je dao (v. toč. 9. ovoga obrazloženja), odbio dokazni prijedlog saslušanjem svjedoka – zaposlenika tužene.

12. Međutim, sa ovdje relevantnog postupovnopravnog aspekta je odlučujuće da tužena, izlažući razloge i činjenice koje bi se trebale dokazivati spornim personalnim dokazom, nije iznijela konkretno u čemu su se sastojala objašnjenja (koja je navodno dala tužitelju) i pregovaranja, koja bi činjenično stanje utvrđeno u presudi iz kolektivnog spora u relevantnoj mjeri „odmakla“ od konkretnog činjeničnog stanja ovoga, individualnog spora.

12.1. Ne može se u potpunosti zanemariti zakonom predviđena primjenjivost u individualnoj parnici utvrđenjā iz presude iz kolektivnog spora, primjenom zakonskih odredbi navedenih u toč. 9. ovoga obrazloženja. Ta primjenjivost svakako nije apsolutna i moguće je individualnom sporu dokazivati činjenice koje bi onda ukazale na činjenično stanje nepodudarno sa onom iz kolektivnog spora, što bi dovelo do drugačije ocjene.

12.2. Međutim, pritom važe opća pravila postupovnog prava, da se dokazi predlažu radi utvrđivanja činjenica (čl. 219. st. 1., čl. 220. st. 1. ZPP). Te činjenice moraju biti određeno iznesene, a ne mogu predstavljati neke opće, nejasne i paušalno iznesene navode.

13. Tužena je tijekom prvostupanjskog postupka (u odgovoru na tužbu) navela razloge zbog kojih predlaže saslušanje svjedoka – svog zaposlenika, koje se u bitnom dijelu svi svode na sljedeće, koje revizijski sud citira i ocjenjuje u nastavku.

13.1. Navedeno je da se o takvim "odredbama pojedinačno pregovaralo", da je tužitelja "ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i parametrima koji utječu ma visinu kamatne stope". Međutim, prilikom predlaganja tog dokaza, sadržajno se nisu iznijele konkretne činjenice na koji način se pregovaralo i što se to konkretno tužitelju objašnjavalo u pregovorima, koji su to bili predstavljeni mu rizici i posljedice – a sve koje bi se činjenice onda dokazivale tim predloženim dokazom saslušanja.

13.2. Navedeno se da je tužitelju objašnjeno "značenje ugovaranja valutne klauzule", kao i "ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati". Međutim nije niti sporno da tužitelj zna načelno značenje valutne klauzule, što samo po sebi nije nepodudarno sa utvrđenjima iz gore navedenih odluka donesenim u "kolektivnim sporovima" i ne dovodi do odmaka od činjeničnog stanja koje bi bilo utvrđeno već u tim postupcima, dok ni sama tužena činjenično ne navodi koje su to konkretne ekonomske posljedice koje su tužitelju navodno bile objašnjenje i na koje je tuženik upozoren prilikom (navodnog) pregovaranja.

13.3. Navedeno je da je tužitelj mogao izabrati između više opcija ugovora o kreditu i to ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u eurima, CHF ili u HRK te ugovor o kreditu sa fiksnom kamatnom stopom i ugovor o kreditu sa promjenjivom kamatnom stopom. Međutim, nije sporno da je tužitelj imao mogućnost ugovaranja svih tih modela kreditiranja, ali ta činjenica ne ukazuje na razinu pregovaranja i objašnjavanja potrebnu prilikom sklapanja potrošačkog ugovora o kreditiranju, pri čemu tužena takvo pregovaranje svodi na puku mogućnost izbora između kredita sa različitim valutnim klauzulama ili kunskih kredita.

13.4. Navodi se da da je tužena u svojim oglasima upozoravala "na rizike koje proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF". No, ta se činjenica očito ne tiče individualnog pregovaranja, nego skupnom pristupu svim klijentima, što je bilo obuhvaćeno tužbom povodom "kolektivnog spora", a, uostalom, taj dokazni prijedlog nije niti problematiziran u revizijom postavljenom pitanju.

13.5. Također, činjenica da je tužena svoje zaposlenike educirala u tom smislu, ne dokazuje relevantnu činjenicu da su tužitelju potrebne informacije bile objašnjene na potpun način.

14. Uz postojanje utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu, kakva su gore navedena (toč. 9.), koja su, dakle, svojevrsna polazišna (no ne nužno i ishodišna) točka prilikom utvrđenja činjeničnog stanja u ovakvim predmetima – iznošenje činjenica koje se spornim dokazima trebaju dokazati (kako ih je u prvostupanjskom postupku iznijela tužena) koje se, u ovom, konkretnom individualnom sporu, u svojoj biti zapravo svode na tvrdnje da je tužitelju sve bilo objašnjeno, a da se pri tome nije konkretno (pri predlaganju dokaza) navelo (činjenično) što je to točno bilo objašnjeno i ispregovarano (koji konkretni elementi, koji mehanizmi, koji rizici valutne klauzule, koji "potrebni parametri bitni za donošenje valjane odluke utemeljeni na potpunoj obavijesti" – kako se potonje utvrdilo u presudi iz kolektivnog spora) – ne može se smatrati postupanjem u smislu čl. 219. i 220. ZPP.

14.1. Dakle, predloženim je (i u reviziji problematiziranim) personalnim dokazom tužena predložila dokazivanje nedostatno određenih (ili nebitnih) činjenica, koje je u trenutku predlaganja tog dokaza ona morala znati u njihovoj cijelosti; morala je znati što je to (odlučujuće i bitno) objašnjavala tužiteljici i kako je pregovarala na način drugačiji od onog kako je to ocijenjeno u presudi iz kolektivnog spora (u spisu nema dokaza ni navoda koji bi upućivali na to da ih tužena nije mogla znati) pa da bi se tako i činjenično stanje u bitnom razlikovalo od onog koje je utvrđeno u kolektivnim presudama (što bi potencijalno dovelo do isključivanja primjene utvrđenja iz te parnice na ovu, individualnu). Tako ih je u potpunosti i jasne (činjenice) trebala i iznijeti prilikom iznošenja činjenica i predlaganja dokaza za dokazivanje tih činjenica, kako bi se one onda predloženim dokazima dokazivale. No, dokazi, predloženi na potpuno neodređene i nejasne (pa i nebitne) okolnosti u takvim se slučajevima niti ne mogu prihvatiti.

15. Samo je usputno (iako i suvišno) za napomenuti da, ako se to pitanje razmatra u svjetlu nesaslušanja svjedoka – javnog bilježnika za uputiti na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske kojom se prihvatljivom ocijenila praksa redovnih sudova po kojoj se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (vidi odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021., U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022. etc.).

16. Bitno je i za naglasiti da su te sporne ugovorne odredbe, s obzirom na potrošačku narav konkretnog ugovora o kreditu, tužitelju trebale biti objašnjene na način koji predstavlja standard za takav tip ugovora (u bitnom, sa pojačanom pažnjom i pristupom koji je jasan prosječnom potrošaču), što se sve trebalo dokazati, a u ovom postupku se, dakle, čak ni činjenično dostatno ne iznosi.

17. Uzimajući u obzir sve navedeno, i pravilnim je pravnim pristupom predloženi dokaz valjalo odbiti, pa revizijski sud ocjenjuje da je i pravilnom primjenom prava valjalo na isti način odlučiti u ovom predmetu u pogledu materije koja se problematizira revizijom postavljenim pravnim pitanjem, pa je revizija ocjenjena neosnovanom.

18. Zato je, na temelju čl. 393. st. 1. ZPP, odlučeno kao u izreci.

19. Zaključno, povrh svega navedenog, revizijski sud samo upućuje i na rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-1593/2021 (i ostali spojeni predmeti) od 29. studenoga 2023., u kojem je taj sud u predmetima dostatno podudarnim sa ovopredmetnim, opširno i elaborantno izrazio pravno shvaćanje o ustavnopravnom aspektu pravnog pristupa prilikom predlaganja i ocjene utjecaja (ne)izvođenja (i ovdje spornih) personalnih dokaza. To pravno shvaćanje u nekim bitnim dijelovima (osobito, ali ne isključivo, v. toč. 24.7. do 24.9., 25.4, 25.8., 28.9., 26. do 26.2., 27., 28.2., 29., 30., 31.1. 34., 34.2. do 34.6. obrazloženja te odluke) dotiče problematiku blisku onoj razmatranoj u ovoj revizijskoj odluci i nadopunjujuće je sa onim izraženim u prethodnim točkama ovoga obrazloženja.

Zagreb, 25. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug