REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U OSIJEKU

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj: Gž-1907/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću kojeg čine predsjednica vijeća, sutkinja Krunoslava Dropulić, sudac izvjestitelj o stanju predmeta i član vijeća, Tomislav Šimić, te članica vijeća, sutkinja Štefica Bukvić, u pravnoj stvari tužitelja GL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa Damir Karajić, odvjetnik u ZOU Hasan Karajić i Damir Karajić, Karlovac, protiv tuženice OTP banka d.d., [osobni identifikacijski broj], Split, Domovinskog rata 61, koju zastupa Sanja Vukina, odvjetnica u Zagrebu, odlučujući o žalbi tuženice, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku Stalne službe u Glini P-386/2024-8 od 5. lipnja 2025., u sjednici vijeća 25. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Tuženičina žalba se odbija i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku Stalne službe u Glini P-386/2024-8 od 5. lipnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu 418,68 EUR.

Obrazloženje

Predmet spora:

1.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu broj 090603494501 NG od 3. lipnja 2009., sadržane u čl. 6. Ugovora koja glasi: "6.1. Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) – jednokratno 4% (slovima četiri posto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita."

Odluka prvostupanjskog suda:

2.

Prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev naveden u toč. I. izreke te je toč. II. naložio tuženoj isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu 1.178,10 EUR, zajedno sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

Žalbeni razlozi i navodi iz odgovora na žalbu:

3.

Prvostupanjsku presudu u cijelosti pobija tužena.

3.1.

Tužena u žalbi navodi da prema primjenjivom Zakonu o zaštiti potrošača u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, nije dopušteno utvrđivati ništetnost bilo koje odredbe ugovora ako je predmetna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, a tuženica smatra da je riječ upravo o takvoj odredbi.

3.2.

Tužena navodi da je navedena odredba određena na matematički precizan način i posljedično za razumijevanje predmetne odredbe nije potrebno nikakvo posebno financijsko znanje.

3.3.

Tužena ističe da je sporna odredba sadržana u Ugovoru o kreditu koji je solemniziran, odnosno potvrđen od strane javnog bilježnika kojom je prilikom javni bilježnik tužitelja upozorio na obveze koje za njega proizlaze iz Ugovora o kreditu.

3.4.

Smatra da tužitelj nema pravni interes za postavljanje ovakvog tužbenog zahtjeva u smislu čl. 187. st. 2. ZPP-a i da je tužbu trebalo odbaciti.

3.5.

Tužena dalje ističe žalbeni razlog da sporna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja, te da nije prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja.

3.6.

Tužena smatra da je prvostupanjski sud u presudi pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo i to čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, time što je tužitelju dosudio zakonske zatezne kamate na iznos povrata naknade za obradu kreditnog zahtjeva od dana isplate kredita aludirajući da je tuženica bila nepoštena.

3.7.

Slijedom prethodno iznesenih žalbenih prigovora, tužena je stava da su pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešna primjena materijalnog prava doveli do relativno bitne (čl. 354. st. 1. ZPP-a) i apsolutno bitne (čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a) povrede odredaba parničnog postupka kada je prvostupanjski sud u presudi dopustio odlučivanje o ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, odnosno kada je utvrdio da je predmetna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetna, posljedično da je tuženica dužna platiti utuženi iznos na ime ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

3.8.

Tuženica zaključno ističe da su prvostupanjskom presudom povrijeđena i njezina temeljna prava koja su zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i to načelo ustavnosti i zakonitosti, pravo na zaštitu od diskriminacije, pravo na jednakost pred zakonom, pravo na pravično suđenje, jamstvo ustavnopravne zaštite vlasništva, te pravo na poduzetničku i tržišnu slobodu.

3.9.

Tuženica se žali i protiv rješenja o troškovima postupka, navodeći da žalbu podnosi i protiv rješenja o trošku iz svih žalbenih razloga u dijelu koji se odnosi na određivanje i dosudu naknade sudske pristojbe tužitelju, jer smatra kako su određene sudske pristojbe suviše visoko odmjerene, stoga je iste potrebno umanjiti.

3.10.

Tužena predlaže žalbenom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu, odnosno odbiti tužbeni zahtjev, a podredno ukinuti presudu te predmet vratiti na ponovni postupak, kao i naložiti tužitelju naknaditi tuženoj troškove parničnog postupka, uz uvećanje za troškove žalbenog postupka, sve uvećano za zakonske zatezne kamate koje na cjelokupni parnični i žalbeni trošak teku od donošenja prvostupanjske presude.

3.11.

Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

Ocjena drugostupanjskog suda:

4.

Čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a) propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

4.1.

Čl. 375. st. 1. ZPP-a propisano je da u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja, što je ovaj žalbeni sud i učinio, prethodno odlučne žalbene navode tuženice citiravši u točkama 3.1. do 3.9.

4.2.

Žalba nije osnovana.

4.3.

Prvostupanjski sud nije počinio prethodno citirane apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Nadalje, presuda prvostupanjskog suda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, pa nije osnovan žalbeni razlog postojanja apsolutno bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Također, u prvostupanjskom postupku je činjenično stanje potpuno utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno, što se sve obrazlaže u nastavku ove drugostupanjske odluke.

4.4.

Prvostupanjski sud je ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva donio provodeći test nepoštenosti sporne ugovorne odredbe iz čl. 6. Ugovora o kreditu i osnovanost tužbenog zahtjeva raspravio kroz primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, dalje: ZOO-a) i primjenom tih propisa utvrdio pravno relevantne činjenice. Naime, iako se prvostupanjski sud nije pozvao na konkretne odredbe ZOO-a, iz sadržaja prvostupanjske presude, u dijelu kojim je obrazlagao prihvaćanje tužbenog zahtjeva zbog ništetnosti sporne ugovorne odredbe, vidljivo je da je primijenio taj zakon. Također, iako se prvostupanjski sud pozvao na primjenu Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), u konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje ZZP), no kako su pravno relevantne odredbe za rješenje ovog spora u oba zakona sadržajno iste, to nije utjecalo na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

4.5.

Osim toga, sporna ugovorna odredba suprotna je i odredbama Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama) (dalje: Direktive).

4.6.

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je između stranaka 3. lipnja 2009. zaključen ugovor o kreditu kojim banka odobrava korisniku kredita gotovinski kredit u iznosu 4.000,00 EUR, a kredit se odobrava na rok od 5 godina. Kredit se može koristiti u roku 30 dana od odobrenja pod uvjetom da su pribavljena odnosno uručena sredstva osiguranja otplate kredita ugovorena ovim ugovorom. Otplata kredita vrši se u 60 jednakih mjesečnih anuiteta s kamatnom stopom od 9,99% godišnje, a ista je promjenjiva. Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita jednokratno 4% od iznosa odobrenog kredita unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita.

4.7.

Formulacija „Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) – jednokratno 4% (slovima: četiri posto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita“ sama po sebi nije dovoljno razumljiva i određena, odnosno radi se o odredbi koja je dala ovlaštenje tuženoj da sama, bez sudjelovanja tužitelja, odluči o visini te naknade. Osim toga, tuženica tijekom postupka nije dokazala da je tužitelja stvarno upoznala s iznosom naknade koji će mu biti oduzet pri realizaciji kredita i razlozima njezine naplate, niti to tvrdi u žalbenom stadiju postupka, a iz iskaza tužitelja proizlazi da se njemu prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije ništa obrazlagalo vezano uz spornu odredbu čl. 6. Ugovora o kreditu, niti se pregovaralo o toj odredbi.

4.8.

Naime, tuženica je tužitelju morala na transparentan način objasniti razloge i pojedinosti mehanizma naknade koje naplaćuje pri ishođenju kredita, tako da na temelju jasnih i razumljivih kriterija tužitelj može predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega iz toga proizlaze, što nije učinila te je na opisani način, primjenom sporne ugovorne odredbe, tuženica postupala protivno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad se ugovorne strane suglase o bitnim sastojcima ugovora.

4.8.1.

Na opisani način, primjenom sporne odredbe, tuženica je izbjegla utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na cijenu i takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a.

4.8.2.

Osim navedenog nacionalnog propisa, prema odredbama čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo, ne isključuje primjenu ovog članka na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu.

4.8.3.

U konkretnom slučaju, sporna ugovorna odredba čl. 6. predmetnog ugovora o kreditu, bila je unaprijed pripremljena od strane tuženice, a prvostupanjski sud je pravilno zaključio da o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njezin sadržaj.

4.8.4.

Dakle, Direktiva propisuje obvezu tuženice dokazati da je s tužiteljem pregovarala o spornoj odredbi, a kako je prethodno navedeno, tuženica to nije dokazala.

4.9.

Valja reći, da je, osim Direktive i čl. 81. st. 1. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se prema st. 2. istog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a u konkretnom slučaju je riječ upravo o takvom ugovoru.

4.10.

Tako je značajna neravnoteža na štetu tužitelja prouzročena time što je Ugovor o kreditu unaprijed formulirao kreditor, dakle tuženica, što tuženica nije pregovarala s tužiteljem o spornoj odredbi i što tužitelj uopće nije znao na čemu se temelji uzimanje naknade za realizaciju kredita.

4.11.

Čl. 5. Direktive propisano je da, u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, pri čemu, in concreto, navedena odredba čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu koja ustegu jednokratne naknade koju obavlja tuženica kao kreditor, čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, pa je stoga za ishod ovog spora pravno irelevantna tvrdnja tuženice da je navedena odredba određena na matematički precizan način i da za razumijevanje navedene odredbe nije potrebno nikakvo financijsko znanje, jer bez jasno određenih uvjeta pod kojima se određuje iznos ustege, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužitelja) jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a pravilnost obračuna iznosa ustegnute naknade tužitelj ne može ni provjeriti jer u Ugovoru o kreditu niti u spornoj odredbi čl. 6. nisu navedeni nikakvi egzaktni kriteriji koji određuju konkretan iznos ustege na ime sporne naknade.

4.12.

Dakle, iz naprijed navedenog proizlazi i neosnovanost tuženičinog žalbenog prigovora iz toč. 3.1., da sukladno čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, jer sporna odredba niti je jasna niti lako razumljiva, a da bi došlo do primjene čl. 84. ZZP-a, sva tri uvjeta moraju biti kumulativno ispunjena, o čemu u ovom predmetu nije riječ.

4.13.

S obzirom na sve prethodno obrazloženo, drugostupanjski sud je odgovorio na žalbene razloge tuženice navedene pod toč. 3.1., 3.2. i 3.5. obrazloženja ove odluke, ocijenivši ih neosnovanima.

4.14.

Vezano za žalbeni razlog pod toč. 3.6. i dio žalbenih navoda pod toč. 3.7. koji se odnose na tvrdnju tužene da je prvostupanjskom presudom naloženo tuženoj platiti utuženi iznos na ime ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, valjda reći da je prvostupanjskom presudom utvrđena ništetnost sporne ugovorne odredbe a restitucijski zahtjev za isplatu, odnosno povrat naknade tužitelj nije ni tražio u ovom postupku, odnosno to nije bilo predmetom odlučivanja u ovoj parnici. 4.15.

Žalbeni prigovor tužene pod toč. 3.3. - da je sporna odredba sadržana u Ugovoru o kreditu koji je solemniziran, odnosno potvrđen od strane javnog bilježnika kojom je prilikom javni bilježnik tužitelja upozorio na obveze koje za njega proizlaze iz Ugovora o kreditu, čime tužena želi ukazati da je time ta odredba za tužitelja bila jasna i razumljiva, nije osnovan, niti to znači da su tužitelj i tuženica pregovarali o spornoj odredbi i to iz razloga jer su stranke ugovora tužitelj i tuženica a ne javni bilježnik, niti javni bilježnik ima stručna znanja o ekonomskim posljedicama koje sporna odredba može proizvesti za tužitelja, niti znanja na temelju kojih parametara i u koje konkretne svrhe je tuženica odredila plaćanje te naknade.

4.16.

Tužena se pogrešno poziva na dio odredbe iz čl. 187. st. 2. ZPP-a koji pretpostavlja postojanje pravnog interesa prilikom podnošenja tužbe za utvrđenje. Tužitelj ne mora dokazivati postojanje pravnog interesa, niti ga učiniti vjerojatnim, budući da ga na podnošenje tužbe na utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe ovlašćuje prvi dio odredbe članka 187. st. 2. ZPP-a, koji navodi da se tužba na utvrđenje može podići kad je to posebnim propisima predviđeno. Takav propis predstavlja upravo odredba čl. 328. ZOO-a, prema kojoj se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, slijedom čega je neosnovan i tuženičin prigovor pod toč. 3.4.

4.17.

Kako je prvostupanjski sud za svoju odluku dao jasne, razumljive i dostatne razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, te naveo na kojim dokazima je utemeljio svoja utvrđenja, a materijalno pravo je pravilno primijenio, nije osnovan ni žalbeni navod o povredi odredaba parničnog postupka sadržan u toč. 3.7. obrazloženja ove odluke, kao ni onaj sadržan u toč. 3.8., koji tuženica iznosi samo paušalno i ničim ne obrazlaže kako su joj prvostupanjskom presudom povrijeđena temeljna prava koja su zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, i to načelo ustavnosti i zakonitosti, pravo na zaštitu od diskriminacije, pravo na jednakost pred zakonom, pravo na pravično suđenje, jamstvo ustavnopravne zaštite vlasništva, te pravo na poduzetničku i tržišnu slobodu.

4.18.

Što se tiče žalbe tužene u odnosu na odluku o troškovima postupka, žalbeni sud još jednom ukazuje da je čl. 365. st. 2. ZPP-a propisano da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

4.19

Dakle, drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, a tužena nije konkretno obrazložila u čemu se sastoji pogrešna primjena materijalnog prava od strane prvostupanjskog suda, prilikom odmjeravanja troškova tužitelju na ime sudskih pristojbi. Drugostupanjski sud nije mogao ispitati žalbeni navod tužene da su „određene sudske pristojbe suviše visoko odmjerene, stoga je iste potrebno umanjiti“ jer tužena nije navela o kojim pristojbama je riječ niti je iznijela razloge navodno pogrešno obračunatih troškova sudskih pristojbi.

5.

Zatraženi troškovi žalbenog postupka u iznosu 418,68 EUR tuženici nisu dosuđeni na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a, jer tuženica nije uspjela sa žalbom, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke odluke žalbenog suda.

6.

Imajući u vidu sve naprijed navedeno, te da ne postoje žalbeni razlozi koje tuženica navodi u žalbi, a ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom čl. 366. st. 1. i čl. 368. st. 1. ZPP-a, presuđeno je kao u izreci drugostupanjske odluke.

U Osijeku 25. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

sutkinja

Krunoslava Dropulić