Republika Hrvatska
Županijski sud u Osijeku
Osijek, Europska avenija 7
Poslovni broj Gž-1051/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od Drage Grubeše, predsjednika vijeća, Snježane Androš kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Sanje Sušilović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ines Mošmondor, odvjetnica u Čakovcu, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, Zagreb, [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-103/2022-33 od 6. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 25. rujna 2025.,
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj P-103/2022-33 od 6. ožujka 2025. u pobijanom dijelu pod toč. I., III. i IV. izreke.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
"I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb (Grad Zagreb), Slavonska avenija 6, [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju PA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.755,09 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog obroka do 31. srpnja 2015. sukladno čl.29. Zakona o obveznim odnosima u visini eskontne stope Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena kako slijedi:
- Iznos 1,92 EUR od 30. rujna 2006.
- Iznos 2,43 EUR od 31. listopada 2006.
- Iznos 1,15 EUR od 31. prosinca 2006.
- Iznos 14,62 EUR od 31. kolovoza 2007.
- Iznos 10,83 EUR od 29. veljače 2008.
- Iznos 15,38 EUR od 31. listopada 2008.
- Iznos 3,44 EUR od 30. studenog 2008.
- Iznos 16,44 EUR od 31. prosinca 2008.
- Iznos 17,53 EUR od 31. siječnja 2009.
- Iznos 18,02 EUR od 28. veljače 2009.
- Iznos 15,77 EUR od 31. ožujka 2009.
- Iznos 15,82 EUR od 30. travnja 2009.
- Iznos 11,68 EUR od 31. svibnja 2009.
- Iznos 8,63 EUR od 30. lipnja 2009.
- Iznos 9,44 EUR od 31. srpnja 2009.
- Iznos 11,05 EUR od 31. kolovoza 2009.
- Iznos 10,91 EUR od 30. rujna 2009.
- Iznos 9,28 EUR od 31. listopada 2009.
- Iznos 12,24 EUR od 30. studenog 2009.
- Iznos 37,99 EUR od 31. siječnja 2010.
- Iznos 17,46 EUR od 28. veljače 2010.
- Iznos 1,85 EUR od 31. ožujka 2010.
- Iznos 38,51 EUR od 30. travnja 2010.
- Iznos 30,22 EUR od 31. svibnja 2010.
- Iznos 38,15 EUR od 30. lipnja 2010.
- Iznos 35,04 EUR od 31. srpnja 2010.
- Iznos 44,55 EUR od 31. kolovoza 2010.
- Iznos 41,26 EUR od 30. rujna 2010.
- Iznos 35,98 EUR od 30. listopada 2010.
- Iznos 47,12 EUR od 30. studenog 2010.
- Iznos 61,09 EUR od 31. prosinca 2010.
- Iznos 57,71 EUR od 31. siječnja 2011.
- Iznos 54,60 EUR od 28. veljače 2011.
- Iznos 50,46 EUR od 31. ožujka 2011.
- Iznos 51,28 EUR od 30. travnja 2011.
- Iznos 67,83 EUR od 31. svibnja 2011.
- Iznos 70,16 EUR od 30. lipnja 2011.
- Iznos 87,84 EUR od 31. srpnja 2011.
- Iznos 80,33 EUR od 31. kolovoza 2011.
- Iznos 33,66 EUR od 30. rujna 2011.
- Iznos 51,48 EUR od 31. listopada 2011.
- Iznos 51,59 EUR od 31. prosinca 2011.
-Iznos 72,01 EUR od 31. siječnja 2012.
- Iznos 81,42 EUR od 29. veljače 2012.
- Iznos 27,19 EUR od 30. travnja 2012.
- Iznos 75,93 EUR od 31. svibnja 2012.
- Iznos 166,80 EUR od 30. lipnja 2012.
- Iznos 97,62 EUR od 31. srpnja 2012.
- Iznos 128,39 EUR od 31. kolovoza 2012.
- Iznos 141,20 EUR od 30. rujna 2012.
- Iznos 126,31 EUR od 31. listopada 2012.
- Iznos 71,78 EUR od 30. studenog 2012.
- Iznos 75,36 EUR od 31. prosinca 2012.
- Iznos 58,17 EUR od 31. siječnja 2013.
- Iznos 85,14 EUR od 28. veljače 2013.
- Iznos 74,86 EUR od 31. ožujka 2013.
- Iznos 72,72 EUR od 30. travnja 2013.
- Iznos 66,05 EUR od 31. svibnja 2013.
- Iznos 65,88 EUR od 30. lipnja 2013.
- Iznos 67,52 EUR od 31. srpnja 2013.
- Iznos 70,11 EUR od 31. kolovoza 2013.
umanjeno za negativne tečajne razlike u iznosu od 156,15 EUR i to sve u roku 15 dana.
II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja za iznos od 562,98 eura, tj. za razliku od presuđenog iznosa od 2.755,09 eura do traženog iznosa od 1.233,08 eura.
III. Odbija se prigovor prijeboja tuženika.
IV. Tužena je dužna tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.830,72 eura sa zakonskom zateznom kamatom u roku od 15 dana."
2. Presudu suda prvog stupnja pravovremeno podnesenom žalbom u toč. I., III. i IV. izreke pobija tuženik zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, s tim da potražuje trošak žalbenog postupka.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, kao i da je prvostupanjska presuda jasna i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i nejasnoća, pa se može ispitati, tako da donošenjem iste sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju upire tuženik.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa kredita zbog ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli zbog stjecanja bez osnove za razdoblje od 1. rujna 2006. do 1. kolovoza 2013.
7. U prvostupanjskom postupku utvrđeno je:
- da je tužitelj s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria Bank d.d. 14. kolovoza 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj: 146-272/2006 (u daljnjem tekstu: Ugovor) u iznosu od 23.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća, s rokom otplate od 84 mjeseca, a namjena kredita je adaptacija kuće,
- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je ugovor bio unaprijed pripremljen te nije mogao utjecati na sadržaj istog,
- da su u postupku saslušani javni bilježnik, supruga tužitelja, kao i sudužnik predmetnog kredita, dok je tuženik odustao od saslušanja djelatnika tuženika,
- da je tužitelj tužbeni zahtjev podnio na iznos od 3.318,07 EUR s pripadajućom zateznom kamatom,
- da je na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje, nakon kojeg je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev na iznos od 2.755,09
EUR s pripadajućom zateznom kamatom,
- da se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva,
8. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetne u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora jer se o istima nije pojedinačno pregovaralo što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača sve u smislu čl. 81. i 82. ZZP/03 koje odredbe su identične odredbi čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 89/09., 133/09., 18/12. i 56/13., dalje: ZZP/07), sve u povezanosti sa odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) te je usvojio tužbeni zahtjev za iznos od 2.755,09 EUR, a odbio za iznos od 562,98 EUR.
9. Zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
10. Prvostupanjski sud je raspravio sva sporna pitanja i ispitao okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene potpuno i valjano utvrdio činjenično stanje (čl. 7. i 8. ZPP-a).
11. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovara i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno ZZP/03 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO-a.
12. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije i regulirano uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12.), te se primjenjuju kao nacionalni propis. Nastavno valja ukazati da je presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 odlučeno je da, čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači, da su u Ugovoru o kreditu tužitelju morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene visine valute i kamatne stope kao i odnos drugim odredbama Ugovora o kreditu, tako da ona na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.
13. Nastavno valja ukazati da se odstupilo od shvaćanja o direktnom učinku presude za zaštitu kolektivnih prava i interesa iz čl. 502. a ZPP-a u svezi s čl. 502. c ZPP-a samo u pogledu činjenice o pojedinačnom pregovaranju između potrošača i djelatnika banke o rizicima ugovaranja valutne klauzule u predugovornoj fazi nakon donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-5458/2021. od 30. lipnja 2022. u kojem je zauzeo shvaćanje da utvrđenja iz odluke Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. ne predstavljaju neoborivu persumpciju te je u pojedinačnim postupcima dopušteno dokazivanje da je sklapanju spornih odredbi prethodilo pojedinačno pregovaranje.
14. Odredbom čl. 81. st. 4. ZZP-a propisano je da je na trgovcu teret dokaza da se na unaprijed standardiziranom ugovoru pojedinačno pregovaralo.
15. Tuženik na kojem je kod standardiziranih ugovora trgovca teret dokaza da se o pojedinim odredbama pregovaralo nije predložio izvođenje relevantnih dokaza na okolnost pregovaranja i obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, dok je tužitelj svoj stav izrazio tužbom i iskazom tijekom postupka.
16. Svjedok ĆA, javni bilježnik iskazala kako se ne sjeća konkretnog slučaja,ali da inače kod solemnizacije ugovora o kreditu objasni strankama ovršnu klauzulu, kamatu te utvrđuje ozbiljnu volju stranke, iz čega ne proizlazi da je tuženik dokazao da je dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora 18. Stoga se po ocjeni ovoga suda potrošač može pozivati na direktan učinak parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 502. c ZPP-a.
17. Po ocjeni ovog suda prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti objašnjeni svi parametri koji mogu utjecati na opseg njegove obveze te je tuženik trebao informirati tužitelja o tome da snosi rizik tečaja ugovorene valute i da navedeno može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, a pri tome nije dovoljno da su odredbe gramatički razumljive potrošaču već mu moraju biti jasne u smislu mogućih rizika zbog kojih snosi financijski teret.
18. Polazeći od svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj ima pravo na isplatu po osnovi onoga što je platio na temelju ništetnih odredbi, sukladno čl. 323. i 324. ZOO-a.
19. Nadalje, odredbom čl. 241. ZOO-a propisan je prekid zastare podnošenjem tužbe ili svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a tako je zaključio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. prema kojoj vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a u individualnim postupcima. U istoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stajalište da restitucijski zahtjevi zastarijevaju u zastarnom roku od pet godina, dakle, primjenjuje se opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO- a na koju odredbu se sud prvog stupnja pravilno pozvao odlučujući o prigovoru zastare.
20. Konkretni postupak je pokrenut tužbom podnesenom 24. ožujka 2022., tako da nije prošlo pet godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. do kada je trajao prekid zastare, a zastara je počela ponovno teći od 15. lipnja 2018., tako da do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, zastara nije nastupila, što je prvostupanjski sud pravilno obrazložio u toč. 28. prvostupanjske odluke.
21. Na navedeno upućuje i Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. (Su-IV-33/2022) o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.
22. Restitucijski zahtjev po odredbi čl. 1111. ZOO-a u svezi s čl. 1115. ZOO-a prvostupanjski sud je pravilno prihvatio sa zaključkom da je tuženik u obvezi tužitelju vratiti stečeno bez osnove na temelju ništetne ugovorne odredbe od dana stjecanja sa zateznim kamatama od dana plaćanja anuiteta pa do isplate. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tijekom ugovornog odnosa od odobravanja i stavljanja kredita na raspolaganje korisniku kredita (čl. 1115. ZOO-a) pa do uplate svakog anuiteta. Naime, tuženik je povrijedio prava potrošača ugovarajući korisnicima kredita nepoštene (ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli i koji pri zaključenju ugovora nije omogućio pojedinačno pregovaranje o tim odredbama, pa se smatra nepoštenim stjecateljem.
23. Dakle, budući da je tuženik primitkom uplata svakog anuiteta bio nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO-a,) tužiteljici pripada pravo na isplatu zateznih kamata od uplate svakog anuiteta, jer je s tim danom dolazilo do uvećanja imovine tuženika.
24. U odnosu na istaknut prigovor prijeboja, valja odgovoriti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. zauzeo pravno shvaćanje koje glasi: U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalno pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa o ništetnosti odredbe u CHF valutnoj klauzuli sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. preplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK i CHF bio manji od tečaja HRK i CHF na dan isplate kredita.
25. Međutim, u konkretnom slučaju vještak financijsko-knjigovodstvene struke je uračunao tzv negativnu razliku te tužitelj istu nije niti potraživao, stoga je pravilno prvostupanjski sud navedeni prigovor odbio.
26. Ostalim žalbenim navodima tuženika nisu dovedena u sumnju utvrđenja suda prvog stupnja, jer se oni zapravo svode na ponavljanje razloga općenito korištenih u žalbi, a na koje je odgovoreno kako u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude, tako i navođenjem stavova Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
27. Odluka o troškovima postupka u odnosu na radnje punomoćnika je pravilna i zakonita, te valjano utemeljena na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj:138/23., u daljnjem tekstu: Tarifa).
28. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod toč. I., III. i IV. izreke.
29. U nepobijanom dijelu pod toč. II. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.
30. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom.
31. Temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.
Osijek, 25. rujna 2025.
Predsjednik vijeća
Drago Grubeša
