Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1692/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca Drage Grubeše, predsjednika vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Sanje Sušilović i sutkinje Snježane Androš, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Velimir Slovaček, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hanza Media d.o.o., [osobni identifikacijski broj], Zagreb, Koranska 2, kojeg zastupa punomoćnik Vedran Vusić, odvjetnik u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 26. ožujka 2025., poslovni broj Pn-355/20-26, ispravljenog rješenjem od 24. lipnja 2025., poslovni broj Pn-355/20-30, u sjednici vijeća održanoj 25. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o j e

I. Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana i potvrđuju presuda i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 26. ožujka 2025., poslovni broj Pn- 355/20-26.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda presuđeno je :

" I. Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Hanza Media d.o.o., Zagreb, Koranska 2, [osobni identifikacijski broj] da u roku 15 dana isplati tužitelju LF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] novčani iznos od 20.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe pa do isplate po stopi koja je propisana odredbom članka 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana tužitelju naknadi parnične troškove sa zakonskom zateznom kamatom, koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja je propisana odredbom članka 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“

1.1. Rješenjem prvostupanjskog suda odlučeno je:

„I. Tužitelj je dužan tuženiku na ime naknade parničnog troška isplatiti iznos 2.250,00 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. ožujka 2025. pa do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za svako polugodište kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

2. Ovu presudu i rješenje pravovremeno podnesenom žalbom pobija tužitelj zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, podredno preinači sukladno žalbenim navodima, uz naknadu troška sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužitelja je neosnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a. Također, sud prvog stupnja je u obrazloženju pobijane presude izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, te je naveo i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio. Provedeni dokazni prijedlozi su valjano obrazloženi (čl. 8. ZPP-a).

6. Svoja utvrđenja i zaključak je sud prvog stupnja potpuno i valjano obrazložio, pa ih u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti objavom članka tuženika u digitalnom izdanju Sportskih novosti 20. studenog 2019. pod naslovom: "Tada jedan od ključnih ljudi u klubu mi je rekao: Ti nisi igrač za Hajduk! Još jedno ,Hajdukovo dite, pravu je karijeru napravilo izvan Hrvatske", te u tiskanom izdanju Sportskih novosti, na stranici 11, pod naslovom "Gojun me je nazvao i rekao da ja nisam igrač za Hajduk, a s Mariborom ću biti prvak".

8. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno:

- da je 20. studenog 2019. u digitalnom izdanju Sportskih novosti objavljen članak pod nazivom: "Tada jedan od ključnih ljudi u klubu mi je rekao: Ti nisi igrač za Hajduk! Još jedno ,Hajdukovo dite, pravu je karijeru napravilo izvan Hrvatske", s nadnaslovom „KRIVA PROCJENA“, a u kojemu je citirana izjava KF: „Nazvao me na telefon LF i rekao da ja nisam igrač za Hajduk i da od mog dolaska na Poljud nema ništa.“,

- da je 20. studenog 2019. u tiskanom izdanju Sportskih novosti, na stranici 11, objavljen članak pod naslovom "LF me je nazvao i rekao da ja nisam igrač za Hajduk, a s Mariborom ću biti prvak", u kojemu je također citirana izjava KF,

-da je novinar u objavljenim člancima iznio i svoj zaključak:“ "Nakon svega nemoguće se ne zapitati po kojim je to kriterijima Mariboru koji dolazi u posljednje Europsko pretkolo KF dobar, a Hajduku koji ispada od Malteških hotelijera ili konobara više vrijedi L i njemu slični"

-da je u uvodu članka novinar naveo:“ KF koji je u slovenskom velikanu pokazao kvalitetu koju na Poljudu nije dobio prigodu pokazati no izgleda da je to bila još jedna pogrešna procjena splitskog kluba.",

-da je tužitelj od tuženika i glavnog urednika zatražio objavljivanje ispravka, a čemu tuženik nije udovoljio,

-da iz iskaza tužitelja proizlazi da je trener i u drugim funkcijama u nogometu već 27 godina i da, kada je pročitao navedeni članak, nije mu bilo ugodno, Uprava Hajduka ga je zvala na razgovor, a struktura Hajduka je bila da su sve sportske stvari oko donošenja odluka bila u domeni sportske komisije i nadzornog odbora, te da on nije mogao o tome odlučivati jer je bio direktor omladinske škole koja je bila zadužena za djecu od 8-19 godina,

-da iz iskaza svjedoka PF, autora članka, proizlazi da je članak napisao prema telefonskom intervjuu sa KF, a da nije stupio u kontakt s tužiteljem prije objave članka smatrajući da to nije potrebno jer je u članku naveo izjavu KF, a i pisao je o Hajduku,

-da iz iskaza svjedoka KF proizlazi da, kada mu je sudac pročitao izjavu, potvrđuje da je dao izjavu novinaru PF, da ga je nazvao na telefon LF i rekao da on nije igrač za Hajduk i da od njegovog dolaska na Poljud nema ništa,

-da svjedoci EF, FF i NF nemaju neposrednih saznanja o navedenom intervjuu.

9. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud odbija zahtjev tužitelja smatrajući da je KF telefonskim putem novinaru PF dao intervju u dijelu u kojem je naveo "Nazvao me na telefon LF i rekao da ja nisam igrač za Hajduk i da od mog dolaska na Poljud nema ništa" , da navedena utužena informacija predstavlja vjerno prenesenu izjavu svjedoka KF danu unutar intervjua između njega i autora utuženog članka i da je za istu ispunjen ekskulpacijski razlog propisan odredbom članka 21. st. 4. toč. 2. Zakona o medijima („Narodne novine“ broj 59/2004, 84/2011, 81/2013, 114/2022-dalje: ZM) jer da je navedena informacija objavljena unutar autoriziranog intervjua. U odnosu na preostale dijelove članka smatra da isti predstavljaju vrijednosni sud autora utuženog članka te da je u odnosu na iste ispunjen ekskulpacijski razlog propisan odredbom čl. 21. st. 4. toč. 6. ZM-a.

10. Žalbenim navodima tužitelja pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja nije dovedena u sumnju.

11. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbe čl. 21. st. 4. toč. 2. i čl. 21. st. 4. toč. 6. ZM-a.

12. Prema odredbi čl. 21. st. 1., 2. i 3. ZM-a nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu dužan ju je naknaditi, izuzev u slučajevima propisanim ovim Zakonom, a šteta je umanjenje nečije imovine ili sprječavanje njezina povećanja (materijalna šteta), te nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta), te se na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primjenjuju propisi o obveznim odnosima, osim ako ovim Zakonom nije drugačije određeno.

13. Čl. 21. st. 4. ZM-a propisano je da nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena, između ostalog, objavljena unutar autoriziranog intervjua, odnosno proizašla iz vrijednosnih sudova autora čije je objavljivanje bilo u javnom interesu i ako je ta informacija dana u dobroj vjeri.

14. U smislu odredbe čl. 21. st. 6. ZM-a postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu dokazuje tužitelj, dok postojanje pretpostavki za oslobođenje od odgovornosti za štetu iz st. 4. dokazuje tuženik.

15. Razmatrajući žalbene navode tužitelja, ovaj sud je stava da se u konkretnom slučaju radi o autoriziranom intervjuu. Ovo stoga što, kada između nakladnika i intervjuirane osobe nema spora o tome da se uistinu radi o autoriziranom intervjuu, te intervjuirana osoba to potvrđuje u svom iskazu, tada ne postoji opravdani razlog zbog kojeg bi se dokazivanje autorizacije intervjua ograničilo samo na pisanu ispravu ili tonsku snimku istog sadržaja, kao jedinog dokaznog sredstva. U tom smislu, ovaj sud je stava da bi se kao pretjerano formalno cijenilo tumačenje i primjena odredbe čl. 2. ZM-a o autorizaciji na način koji ograničava mogućnost dokazivanja da je informacija objavljena unutar autoriziranog intervjua, samo izjavom u pisanom obliku ili tonskom snimkom istog sadržaja.

15.1. Nedostatak autorizacije u smislu čl. 2. ZM-a, kraj činjenice da objavljena informacija odgovara izjavi za koju je postojalo odobrenje treće osobe, po stavu ovog suda informaciji ne oduzima značaj objave unutar autoriziranog intervjua kao razloga koji nakladnika oslobađa odštetne odgovornosti i drugačije tumačenje zakonskih odredaba predstavljalo bi pretjerani formalizam.

16. Suprotno žalbenim navodima, kada je riječ o autoriziranim informacijama ne može se novinaru (posljedično nakladniku) predbacivati nepostojanje dobre vjere samo zato što točnost svake informacije nije provjeravao.

17. Pravilno zaključuje prvostupanjski sud i da autorizirani intervju ne sadrži uvrede ili klevete, a što proizlazi iz samog sadržaja izjave KF prenesene u spornim člancima.

18. Nadalje, u odnosu na preostale dijelove članaka, pravilno zaključuje prvostupanjski sud da se radi o vrijednosnim sudovima novinara o stanju u nogometnom klubu Hajduk, danih u dobroj vjeri i skladu s pravilima novinarske struke, te u interesu javnosti, jer je novinar, i po stavu ovog suda, obavještavao javnost o događajima za koje postoji interes. Ovo stoga što nogomet interesira velik dio javnosti, te je autor predmetnih članaka pratio karijeru jednog nogometaša i pri tome postupio u dobroj vjeri, u cijelosti prema danom intervjuu i danoj izjavi KF.

18.1. Žalitelju valja ukazati i da informacije koje sadrže vrijednosne sudove po naravi stvari nisu podobne za objektivno utvrđivanje jer predstavljaju subjektivno stajalište autora teksta. Stoga, i po stavu ovog suda, vrijednosni sudovi ne podliježu dokazu istinitosti niti je o njima uopće moguće raspravljati sa stajališta njihove istinitosti ili neistinitosti.

19. S obzirom na navedeno, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

20. U odnosu na žalbeni navod tužitelja da je tužbeni zahtjev trebao biti prihvaćen i jer tuženik nije objavio ispravak u smislu čl. 40., 41. i 42. ZM-a, valja odgovoriti da iz stanja spisa proizlazi kako ispravak nije objavljen pozivom na odredbu čl. 42. st. 4. ZM-a, te da je o razlozima neobjavljivanja tužitelj obaviješten dopisom od 20. prosinca 2019., slijedom čega je u cijelosti postupljeno po odredbi čl. 42. st. 5. ZM-a, a što su zakonske pretpostavke za podnošenje tužbe radi naknade štete u smislu čl. 22. st. 2. ZM-a., a ne i obveza suda prihvatiti tužbeni zahtjev.

21. Slijedom iznijetog, žalbenim navodima tužitelja činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, zaključci prvostupanjskog suda, kao i pravilnost u primjeni materijalnog prava nisu dovedeni u sumnju.

22. Svi daljnji žalbeni navodi tužitelja nisu od odlučnog značaja, slijedom čega je pravilno sud prvog stupnja odbio zahtjev tužitelja i odlučio kao u izreci presude.

23. Odluka o trošku pravilna je i zakonita, utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23).

24. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. izreke ove presude, a temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

25. Također, valjalo je odbiti žalbu tužitelja i potvrditi rješenje suda prvog stupnja (čl. 380. toč. 2. ZPP-a).

26. Tužitelju nije dosuđen trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu jer sa žalbom nije uspio (čl. 166. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a), slijedom čega je odlučeno kao pod II. izreke presude.

Osijek, 25. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Drago Grubeša