Poslovni broj: Usž-3470/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice ĐCF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenica Anita Prelec, odvjetnica u Rijeci, Prolaz Marije Krucifikse Kozulić 9, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi poreza na dohodak, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-2115/2024-4 od 5. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2025.
p r e s u d i o j e
I. Poništava se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I- 2115/2024-4 od 5. lipnja 2025.
II. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-410-18/22-01/52, URBROJ: 513-04-24-2 od 22. listopada 2024.
III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom poništeno je rješenje tuženika, KLASA: UP/II-410-18/22- 01/52, URBROJ: 513-04-24-2 od 22. listopada 2024., rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, Ispos tave Opatija, KLASA: UP/I-410-18/22-01/52, URBROJ: 513-07-08-02-21-03 od 27. prosinca 2021. i privremeno porezno rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, Ispostave Opatija, KLASA: UP/I-410-23/2021-02/5403, URBROJ: 513-07-08- 02-21-01 od 3. prosinca 2021. te je naloženo tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove upravnog spora u iznosu od 250,00 eura.
2. Rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, Ispostave Opatija, KLASA: UP/I-410-18/22-01/52, URBROJ: 513-07-08-02-21-03 od 27. prosinca 2021. kojim je odbijen prigovor tužiteljice protiv privremenog poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Rijeka, Ispostave Opatija, KLASA: UP/I-410-23/2021-02/5403, URBROJ: 513-07-08-02-21-01 od 3. prosinca 2021. kojim je tužiteljici utvrđena obveza poreza na dohodak za 2015. godinu u iznosu od 69.433,02 kuna.
3. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. U žalbi u bitnom navodi da u situaciji kada je porezni obveznik bio dužan podnijeti godišnju prijavu poreza na dohodak, a istu nije podnio i kada porezno tijelo nije znalo niti je moglo znati za postojanje obveze poreznog obveznika koji je tu obvezu bio dužan prijaviti mjerodavno je kada je porezno tijelo saznalo za istu te zastara prava na utvrđivanje porezne obveze počinje teći istekom godine u kojoj je porezno tijelo saznalo za poreznu obvezu. Pritom se poziva na praksu ovog Suda i zaključak sjednice svih sudaca ovog Suda, broj: 6 Su-478/2016-4 od 8. prosinca 2016. kojim je odlučeno da je za utvrđivanje zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze mjerodavno kada je porezno tijelo saznalo za poreznu obvezu u situaciji kada je porezni obveznik dužan poreznom tijelu sam prijaviti nastanak porezne obveze. Predlaže da Sud poništi pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev.
4. U odgovoru na žalbu tužiteljica navodi da je ostvarila dohodak iz inozemstva 2015. godine i da je taj dohodak bila dužna prijaviti do kraja veljače 2016. godine, a da zastara prava na utvrđivanje porezne obveze počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza, dakle u ovom slučaju 1. siječnja 2017. te je nastupila protekom šest godina odnosno 1. siječnja 2023. Ističe da se u poreznim propisima nigdje ne navodi da zastara ne teče ako porezno tijelo nije znalo ili moglo znati za postojanje porezne obveze. Naposljetku navodi da je porezno tijelo prije 2021. godine saznalo za dohodak koji je ostvarila iz Italije jer se između država članica Europske unije primjenjuje automatska razmjena informacija. Predlaže stoga da Sud odbije žalbu tuženika i potvrdi prvostupanjsku presudu.
5. Žalba tuženika je osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (“Narodne novine“, broj: 36/24. - dalje: ZUS) u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je utvrdio da postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija.
7. Iz spisa predmeta proizlazi da je u posebnom postupku utvrđivanja poreza na dohodak utvrđeno da je tužiteljica u 2015. godini ostvarila dohodak iz inozemstva, za koji nije podnijela poreznu prijavu.
8. Prvostupanjski sud poništio je pobijano rješenje nalazeći da je nastupila zastara prava na utvrđivanje porezne obveze. Pozivom na odredbu članka 108. Općeg poreznog zakona kojom je propisano da zastara počinje teći istekom godine u kojoj je trebalo utvrditi poreznu obvezu zaključio je da je u konkretnom slučaju zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze počela teći 1. siječnja 2017. jer je tužiteljičina obveza na podnošenje godišnje porezne prijave dospjela 28. veljače 2016. te da je do dana donošenja rješenja tuženika 22. listopada 2024. protekao šestogodišnji rok zastare prava na utvrđenje porezne obveze tužiteljice.
9. Ovaj Sud ne nalazi pravilnim takvo stajalište prvostupanjskog suda.
10. Odredbom članka 39. stavka 2. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, broj: 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 120/13., 125/13., 148/13., 83/14. i 143/14. - dalje: ZPD) propisano je da godišnju poreznu prijavu obvezno podnosi rezident ako dohodak iz članka 5. ovoga Zakona ostvari izravno iz inozemstva.
11. Prema ocjeni ovog Suda, a kako to proizlazi iz citirane zakonske odredbe, tužiteljica je bila u obvezi podnijeti poreznom tijelu godišnju poreznu prijavu i iskazati dohodak ostvaren iz inozemstva, što je tužiteljica nesporno propustila učiniti. U takvoj situaciji porezno tijelo je s postupkom utvrđivanja porezne obveze moglo početi tek kada je došlo do saznanja da je tužiteljica ostvarila inozemni dohodak. Jednako tako niti rok za početak zastare prava na utvrđivanje porezne obveze nije mogao početi teći prije nego što je porezno tijelo došlo do saznanja da je tužiteljica ostvarila inozemni dohodak. U konkretnom slučaju porezno tijelo je za dohodak iz inozemstva tužiteljice saznalo 2021. godine pa je zastara prava na utvrđivanje porezne obveze počela teći istekom godine u kojoj je porezno tijelo saznalo za poreznu obvezu odnosno 1. siječn ja 2022. S obzirom na to, do donošenja rješenja tuženika 22. listopada 2024. nije nastupila zastara prava na utvrđivanje predmetne porezne obveze.
12. Ujedno se napominje da je ovaj sud istovjetno stajalište vezano za početak tijeka zastarnog roka utvrđivanja porezne obveze, kod iste vrste poreza (dohodak iz inozemstva) zauzeo u odlukama Usž-2654/22-2 od 13. srpnja 2022. i Usž-1927/21-2 od 26. studenog 2021. te da je prema dosljednoj praksi ovog Suda za utvrđivanje zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje obveze poreza na dohodak od imovine i imovinskih prava mjerodavan trenutak kada je porezno tijelo saznalo za poreznu obvezu.
13. Slijedom navedenog, ovaj Sud nalazi da je tuženik pravilno ocijenio zakonitim prvostupanjsko porezno rješenje kojim je tužiteljici utvrđen porez na dohodak za 2016. godinu.
14. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 135. stavka 2. ZUS-a odlučiti kao u izreci.
15. S obzirom da je tužiteljica izgubila u upravnom sporu nema pravo na naknadu troškova upravnog spora, a sve u skladu s odredbom članka 147. stavka 1. ZUS-a.
U Zagrebu 24. rujna 2025.
Predsjednica vijeća:
Blanša Turić
