REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-3246/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević, Mirjane Magud i mr. sc. Neri Radas članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Predrag Kralik, odvjetniku u Bjelovaru, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV.br. 1, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, Građansko- upravni odjel, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-463/2024-3 od 29. siječnja 2025., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr- 280/2019-19 od 10. lipnja 2024., u sjednici održanoj 24. rujna 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-463/2024-3 od 29. siječnja 2025., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-280/2019-19 od 10. lipnja 2024. na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelj je postavio četiri pitanja koja smatra važnima za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu, a koja glase:

„1. Da li se sukladno odredbama čl. 139. u vezi s čl. 135. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (NN 73/13, 75/15, 50/16, 30/18, 125/19), odredbi čl. 4. Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnika oružanih snaga Republike Hrvatske (NN 33/14, 41/14., 53/14, 114/14, 72/15, 5/17, 116/17, 39/18, 44/19, 87/19) te odredbama iz toč. II. i IV. Odluke o rasporedu radnog vremena (NN 66/14, 23/15, 84/15, 106/17, 39/18, 46/18), djelatnoj vojnoj osobi dodatak za posebne uvjete vojne službe (koji se dodatak nominalno utvrđuje u postotku od osnovice za obračun plaće) ima obračunati i platiti na stvarnu radnu angažiranost i ukupno odrađene sate rada ili samo za redovno radno vrijeme?

2. Da li sukladno odredbama Odluke o rasporedu radnog vremena (NN 66/14, 23/15, 84/15, 106/17, 39/18, 46/18) korištenje slobodnih dana ili preraspodjela radnog vremena anulira i umanjuje obračun dodatka za posebne uvjete vojne službe temeljem stvarne radne angažiranosti i ukupno odrađenih sati rada?

3. Da li se sukladno odredbama Odluke o rasporedu radnog vremena (NN 66/14, 23/15, 84/15, 106/17, 39/18, 46/18) slobodan dan ostvaren preraspodjelom radnog vremena smatra redovnim radnim danom te se kao takav, tj. radni angažman djelatne vojne osobe temeljem kojeg je slobodni dan ostvaren (dakle, odrađeni sati rada za stjecanje slobodnog dana), se vrednuju prilikom obračuna dodatka za posebne uvjete vojne službe?

4. Da li se sukladno odredbama Odluke o rasporedu radnog vremena (NN 66/14, 23/15, 84/15, 106/17, 39/18, 46/18) dodatak za posebne uvjete vojne službe djelatnim vojnim osobama ima obračunati i na izvršenu preraspodjelu radnog vremena ili je navedeni dodatak njome već obuhvaćen?

5. Pod pretpostavkom da je u odnosu na prethodno pitanje stav suda da se u slučaju sati kad je djelatna vojna osoba radila dulje od redovnog radnog vremena preraspodjeljuju i da je dodatak za posebne uvjete vojne službe preraspodijelom već obuhvaćen, da li je zakonita i pravilna odluka suda kada prema odredbama toč. VI I VII. Odluke o rasporedu radnog vremena (NN 66/14, 23/15, 84/15, 106/17, 39/18, 46/18) presumira postojanje preraspodjele radnog vremena, a da pri tome ne postoji niti jedan dokaz u spisu predmeta, ili je teret dokaza u pogledu postojanja preraspodjele radnog vremena na onoj strani u postupku koja to tvrdi?

6. Da li je sud prilikom odmjeravanja troškova postupka Republici Hrvatskoj po osnovi zastupanja po državnom odvjetništvu, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 163. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) dužan ocijeniti predstavlja li dosuđeni iznos nerazmjeran teret za protivnu stranku, a s obzirom na to da se radi o troškovima koji nisu stvarno nastali, vodeći računa o zaključcima Europskog suda za ljudska prava u presudama od 6. rujna 2016. godine Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, zahtjev broj 72152 te od 18. srpnja 2013. Klauz protiv Hrvatske, zahtjev broj 28963/10 u primjeni odredbi čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN-Međunarodni ugovori broj 18/97, 14/02, 98/05, 1/06, 2/10) te čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, bez obzira na ishod spora?“.

2.1. Kao razloge važnosti postavljenih pitanja tužitelj navodi da pobija presuda odstupa od prakse revizijskog suda, odnosno da praksa viših sudova nije jedinstvena, te se poziva na revizijske odluke broj Revr-175/18 od 14. svibnja 2019., Revr-206/12 od 2. travnja 2014., Revr-983/10 od 18. rujna 2012., Rev-89/2021 od 2. ožujka 2021. te Revd-1876/24 od 18. lipnja 2024., kao i na odluke drugostupanjskih sudova Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-776/24 od 18. veljače 2025., Gž R-784/24 od 18. veljače 2025., Gž R-961/24 od 14. veljače 2025., Gž R-162/24 od 3. veljače 2025., Gž R-770/24 od 21. siječnja 2025., Gž R-709/2023 od 15. listopada 2024., Gž R- 997/21 od 27. srpnja 2021., Županijskog suda u Puli-Pola- broj Gž R-139/24 od 3. veljače 2025., Gž R-199/24 od 7. siječnja 2025., Gž R-150/24 od 9. rujna 2024., Gž R- 16/24 od 2. srpnja 2024., Gž R-22/22 od 1. rujna 2022., Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-191/24 od 17. listopada 2024., Županijskog suda u Varaždinu broj Gž R- 9/22 od 14. ožujka 2024., Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž R-165/22 od 27. srpnja 2023. i Županijskog suda u Splitu broj Gž R-598/22 od 27. listopada 2022.

2.2. Nadalje, tužitelj je istaknuo i razlog iz čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 57/11., 148/11.-proč.tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 79/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) navodeći da je arbitrarnim postupanjem drugostupanjskog suda povrijeđen zakon na štetu tužitelja, čime da su tužitelju povrijeđena njegova ustavna prava iz čl. 3. (vladavina prava), čl. 14. st. 2. (jednakost svih pred zakonom) i čl. 29. st. 1. (načelo pravičnog suđenja) Ustava Republike Hrvatske.

3. Odgovor na prijedlog nije podnesen.

4. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. ZPP, revizijski sud je ocijenio da prvo do peto postavljena pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja nisu važna za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe čl. 385.a ZPP, s obzirom na to da je riječ o pitanjima u pogledu kojih pobijana odluka ne odstupa od prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odluci ovog suda poslovni broj Rev 1231/2024-2 od 28. siječnja 2025., a nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati sudsku praksu.

4.1. Nadalje, prema ocjeni ovog suda niti šesto postavljeno pitanje se ne može smatrati važnim u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP. Naime, tuženica je u žalbenom postupku u cijelosti uspjela u sporu, te je drugostupanjskom odlukom, imajući na umu uspjeh tuženice sa žalbom, o trošku postupka odlučeno primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 163. ZPP.

4.1.1. Međutim, s obzirom na sadržaj šestog postavljenog pitanja, kao i na sadržaj navoda tužitelja iz prijedloga za dopuštenje revizije u smislu skromne materijalne i financijske situacije tužitelja u kojima ističe da su mu skromna primanja, te ukazuje na činjenicu općeg porasta svih životnih troškova u Republici Hrvatskoj, valja reći da s obzirom da tužitelj uz prijedlog za dopuštenje revizije nije dostavio relevantne dijelove spisa u smislu odredbe čl. 387. st. 3. ZPP iz čega bi proizlazilo da je tužitelj ukazivao na svoju tešku materijalnu i financijsku situaciju pa da bi s tim u vezi bila riječ o nerazmjernom i prekomjernom teretu obzirom na troškove koje mora snositi, to u takvoj situaciji nisu ostvarene zakonske pretpostavke iz čl. 385.a ZPP za intervenciju ovoga suda i dopuštenje revizije, pa je stoga neodlučno pozivanja tužitelja u smislu razloga važnosti na odluku ovog suda broj Rev 89/2021-2 od 2. ožujka 2021., na presude Europskog suda za ljudska prava donesenom u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske presuda od 6. rujna 2016., zahtjev br. 72152/13. kao i u predmetu Klauz protiv Hrvatske od 18. srpnja 2013., zahtjev br. 28963/10.

4.2. Osim toga, pored i unatoč navedenog, valja reći i to da odluke na koje se u prijedlogu tužitelj poziva (glede šestog postavljenog pitanja), a koje se odnose na kriterije za dosudu troškova parničnog postupka, ne daju ni odgovarajući razlog važnosti tom pitanju jer nije riječ o podudarnim situacijama.

4.2.1. Naime, u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Republike Hrvatske, u posebnim okolnostima tog predmeta i s obzirom na činjenicu da se Vrhovni sud Republike Hrvatske složio s time da u dotičnim djelima koja predstavljaju ratni zločin postoje određene sličnosti s terorističkim aktom; da je definicija terorističkog akta podložna tumačenju sudova i u relevantnom razdoblju nije bila pojašnjena; da je protivnik podnositelja zahtjeva bila država koju zastupa Državno odvjetništvo; te da iznos troškova koje treba naknaditi nije neznatan s obzirom na financijsku situaciju podnositelja zahtjeva, Europski sud za ljudska prava smatra kako odluka da podnositelji zahtjeva moraju platiti puni iznos troškova zastupanja države u dotičnom postupku predstavlja nerazmjeran teret za njih.

4.2.2. U predmetu Klauz protiv Republike Hrvatske Europski sud za ljudska prava je ispitivao da li je podnositelju zahtjeva nalogom da državi, koju je zastupalo državno odvjetništvo, podmiri troškove zastupanja jednake odvjetničkim nagradama, neopravdano ograničeno pravo na pristup sudu odnosno da li je iznosom koji je dosuđen podnositelju na ime naknade štete u usporedbi s troškovima koje mu je naloženo platiti državi, povrijeđeno njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva.

4.2.3. Nadalje, rješenjem ovog suda broj Rev 89/21- 2 od 2. ožujka 2021. prihvaćena je revizija tužiteljice i preinačeno je rješenje o troškovima parničnog postupka iz razloga što bi tužiteljica imala pravo na naknadu štete prema odredbama Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija; ali je njezin zahtjev odbijen zbog proteka objektivnog zastarnog roka; te je ocijenjeno da njezina tužba nije bila nerazumna, niti da je njezino očekivanje da će ostvariti pravo na naknadu štete bilo neopravdano.

4.2.4. Zbog svega izloženog, šesto postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu.

5. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP te odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

6. Nadalje, tužitelj je u prijedlogu za dopuštenje revizije naveo da mu je u drugostupanjskom postupku zbog pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske, iz čl. 3. (vladavina prava) te iz čl. 14. st. 2. Ustava Republike Hrvatske (jednakost svih pred zakonom).

7. Odredbom čl. 385.a st. 2. ZPP propisano je da će Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustiti reviziju i ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće, već pozivala u nižestupanjskom postupku.

8. Tužitelj u bitnom navodi da je odluka drugostupanjskog suda arbitrarna, čime da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, te jednakost svih pred zakonom.

9. Ovaj sud u tvrdnjama o arbitrarnosti drugostupanjske odluke ne nalazi da bi se o povredi kojih procesnopravnih odnosno materijalnopravnih odredbi takve naravi i intenziteta radilo da bi za posljedicu imalo povredu temeljnih prava. Naime, arbitrarnim se može ocijeniti pojedinačni akt pri čijem je donošenju njegov donositelj bez razboritih ili bez ikakvih razloga odstupio od ustaljene prakse, nije uzeo u obzir očigledno mjerodavan propis ili je mjerodavni propis pogrešno protumačio i primijenio, na način i u mjeri koja konkretni pojedinačni akt čini pravno neprihvatljivim.

9.1. Drugostupanjska odluka donesena je u skladu s mjerodavnim pravom Republike Hrvatske, a pravno stajalište i primjenu zakona sud je obrazložio na valjan i prihvatljiv način. Imajući na umu sve izneseno, drugostupanjska odluka nije očigledno nezakonita, arbitrarna niti očito nerazumna te stoga tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku povrijeđeno temeljno pravo na pravično suđenje.

9.2. Osim toga, ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižim sudovima tužitelju bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tuženice, iznosi činjenice i predlaže dokaze, te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama niži sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tužitelja. Njihove presude su detaljno obrazložene, te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima.

9.3. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužitelj nije imao pravično suđenje, čime tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi mu u (prvostupanjskom i) drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo u smislu postojanja pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a

10. Slijedom navedenog, u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu kojim je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP, tj. u pogledu pozivanja na povredu temeljnog prava zajamčenog ustavom, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 24. rujna 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić