REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6, Zagreb

Poslovni broj: Us I-4809/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Vanji Crnković uz sudjelovanje zapisničarke Jasminke Janković, u upravnom sporu tužiteljice JR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa opunomoćenica Petra Vuksanović, odvjetnica u Zagrebu, Kaptol 12, protiv tuženog Grada Zagreba, OIB: 61817894937, Gradonačelnika, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, radi novčane pomoći za roditelja odgojitelja, 24. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Grada Zagreba, Gradonačelnika KLASA: UP/II-551-06/23-014/2231, URBROJ: 251-02-01/001-23-3 od 29. lipnja 2023.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Grada Zagreba, Gradonačelnika KLASA: UP/II-551-06/23-014/2231, URBROJ: 251-02-01/001-23-3 od 29. lipnja 2023. odbijen je prigovor tužiteljice protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku KLASA: UP/I-551-06/22-013/4197, URBROJ: 251- 09-22-1/003-23-2 od 29. ožujka 2023. kojim su zamijenjene točke II. i III. izreke zaključka Grada Zagreba, Ureda za demografiju KLASA: 551-06/20-013/377, URBROJ: 251-21-21-1/002-20-02 od 25. lipnja 2020. novim točkama.

2. Tužiteljica u tužbi u bitnome navodi da je pri donošenju rješenja povodom žalbe tuženik propustio utvrditi bitne činjenice, a koje propuštanje je dovelo do pogrešnog zaključka, odnosno neosnovanosti na zakonu donesenog rješenja. Dodaje da se navodi izneseni u pobijanom rješenju nikako ne mogu prihvatiti kao pravilni i potpuni. Iznosi da je Republika Hrvatska jedinstvena i nedjeljiva demokratska i socijalna država zasnovana na načelima slobode, jednakosti, poštivanje prava čovjeka, socijalne pravde, nepovredivosti vlasništva i vladavine prava kao najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Nastavlja da tuženik podupire zaključak Visokog upravnog suda Republike Hrvatske kojim se novčana pomoć za roditelje odgojitelje ne smatra pravom u klasičnom smislu, već financijskom pomoći koju je javna vlast ovlaštena kako dodijeliti, tako i oduzeti. Smatra da je takav zaključak neosnovan. Ističe da tuženik donošenjem pobijanog rješenja protupravno zadire u njezina stečena prava kao roditelja odgojitelja time zanemarujući negativne posljedice materijalne, društvene, socijalne i radne prirode koje nastaju za svakog roditelja odgojitelja. Navodi da je temeljni sadržaj načela vladavine prava, između ostaloga, i sigurnost pravnog subjekta u svoju pravnu poziciju, posebice ukoliko je verificirana određenim pojedinačnim aktom. Dodaje da su stečena prava pojam koji prvenstveno treba definirati radi primjene načela legitimnih očekivanja, a znače činjenicu da je pravni subjekt, već ušao u određenu pravnu situaciju. Opisuje da se tako u pravnoj teoriji ističe da se stečenim pravima mogu smatrati prava koja su pojedinci stekli na osnovi odluke nadležnog tijela pa kasnija promjena propisa ne smije i ne može utjecati na subjektivno pravo nastalo na temelju bivšeg propisa. Zaključuje da joj je pobijanim rješenjem neosnovano dirano u njena stečena prava koja su joj određena rješenjem Grada Zagreba, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, KLASA: UP/I- 551-06/17-013/449, URBROJ: 251-10- 01-17-2, a na temelju Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja Gradske skupštine Grada Zagreba iz 2018. Iznosi da povratno djelovanje propisa kojima se ukidaju stečena imovinska, napose socijalna prava, u praksi Europskog suda za ljudska prava ne otvaraju samo pitanje nezakonitosti miješanja u stečena prava, već i pitanje neproporcionalnosti retroaktivnog ukidanja socijalnih prava. Nastavlja da neproporcionalnost postoji kada se mjerom kojom se retroaktivno ukidaju stečena prava remeti pravična ravnoteža između legitimnog cilja koji se namjeravao postići ukidanjem prava te Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zaštićenih interesa pojedinca, na način da je pojedincu nametnut prekomjeran teret. Ističe se da Europski sud za ljudska prava posebno vrednuje je li retroaktivno ukidanje stečenih socijalnih prava moglo biti pojedincu predvidivo te kako ukidanje tog prava pogađa pojedinca s obzirom na njegovu specifičnu situaciju. Napominje da je cjelokupno stečeno pravo novčane pomoći dobila još 2020., da se na isto prilagodila kako u materijalnom, tako i u društveno/radnom smislu te da je takvo pravo počelo proizvoditi učinke ne samo na nju, već i na njenu obitelj, rad i karijeru. Pojašnjava da je dobivenim pravom na novčanu pomoć dala otkaz na radnom mjestu na kojem je do tada radila 15 godina kako bi se prilagodila na zadobivenu mjeru te u punoj mjeri posvetila obitelji. Naglašava da je donošenjem pobijanog rješenja primorana ponovno prilagođavati se nastaloj situaciji u financijskom, obiteljskom, poslovnom smislu, i to 3 godine nakon ekvivalentne, no suprotno obavljene prilagodbe. Navodi da je u tom pogledu narušeno načelo upravnog postupka i to razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnih interesa. Dodaje da je neizmjerno važno deskriptivno obrazložiti situaciju u kojoj se ona kao roditelj odgojitelj po pobijanom rješenju našla, odmaknuti se od formalističkog tumačenja propisa i oživotvoriti njezinu situaciju sukladno načelima legitimnih očekivanja, zakonitosti i stečenih prava. Opisuje da je mjera novčane pomoći uvedena 2016. kao pozitivan pomak u vidu pronatalitetnih politika u jednoj lokalnoj sredini u kojoj je, što je bilo notorno, demografski pad bio evidentan, manjkalo kapaciteta u gradskim vrtićima, a zaposleni su roditelji sve teže izlazili na kraj s problematikom čuvanja i odgoja djece. Iznosi da je mjera bila zamišljena kao mjera socijalne tematike kojoj je za cilj bio potaknuti demografski rast i ujedno rasteretiti preopterećene kapacitete odgojnih institucija Grada Zagreba. Nastavlja da su roditelji odgojitelji, koji su ispunili uvjete za stjecanje prava na novčanu pomoć, zasigurno svoj privatni i poslovni život morali podrediti novonastalim okolnostima, opravdano računajući da će takvo pravo iskorištavati maksimalno do mogućnosti trajanja potpore. Iznosi da su promjenom garniture lokalne vlasti i dolaskom novih politika te donošenjem osporene Odluke, roditelji odgojitelji u obvezi mijenjati svoj način života, kako privatno tako i profesionalno, kako bi se na novu mjeru prilagodili. Opreza radi ističe shvaćanje da kad bi se nakon izbora za predstavnička tijela vlasti prava stečena za vrijeme prethodne gradske vlasti mogla neograničeno ukidati i mijenjati, kao što smatra donositelj akta, to bi dovelo do pravne nesigurnosti i nepovjerenja građana u vlast i odluke vlasti i isto bi predstavljalo postupanje u suprotnosti s načelom vladavine prava, načelom pravne sigurnosti, načelom zabrane retroaktivnog djelovanja propisa i načelom legitimnih očekivanja. Naglašava da je promjena lokalne vlasti u ovom slučaju dovela do nesigurnosti građana u svoju budućnost, posljedično i pravne nesigurnosti s kojom su upoznati i drugi građani, osim samih adresata Odluke. Smatra da se takvim postupanjem povećava razina nepovjerenja u institucije, razvija se nepredvidivost u djelovanju javnih tijela te se stečena prava i obveze čine kratkotrajnima, shodnima jednostranoj izmjeni po svakoj promjeni političke vlasti. Navodi da se ovakvim postupanjem građanima stvara sumnja u dugotrajnost i opstojnost akata državne uprave i javnih tijela, što dovodi do još većeg nepovjerenja u institucije koje u ovom slučaju podupire sudstvo svojim odlučivanjem u korist javnih tijela, a sve na štetu građana. Dodaje da pravo pouzdati se u legitimna očekivanja ima svaki pojedinac koji je u situaciji u kojoj je očito da je administracija kako države, tako i tijela lokalne vlasti, dajući mu precizna uvjeravanja, dovela do toga da se u njemu jave opravdana očekivanja. Iznosi da radi zaštite legitimnih očekivanja, načelo pravne sigurnosti zahtijeva da pravne norme budu jasne i precizne te da njihova primjena za pojedinca bude predvidljiva. Nastavlja da je imala "legitimno očekivanje" da će joj status mjere novčane pomoći, ispunjenjem njenih uvjeta i održavanjem istih, ostati na snazi do jasno propisanog završetka trajanja mjere. Ističe da je presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske donesena u tom obliku zbog vrlo važnih obećanja osiguranja kompenzacijskih mjera kojima bi se trebala olakšati tranzicija iz statusa roditelja odgojitelja na način da se dotadašnji roditelji odgojitelji usmjere ka olakšanju stjecanja novih znanja i kvalifikacija, a zatim i pristupu tržištu rada i pokretanju vlastitog posla te smještaju djece. Napominje da su takve mjere ostale u većoj mjeri samo mrtvo slovo na papiru, od kojih ističe notornu činjenicu ponovnog nedostatka mjesta u gradskim vrtićima. Nastavlja da su mjere zapošljavanja i samozapošljavanja, kao što je to običaj, pretjerano krute i nefleksibilne te teško dostižne mnogobrojnim adresatima mjera. Upire na činjenicu da joj je ovakvom odlukom nepravedno oduzeto pravo na primanje novčane pomoći te da je natjerana u vrlo kratkom roku od nešto manje od šest mjeseci prilagoditi se novim obiteljskim, radnim i financijskim uvjetima. Opisuje da su Odlukom/18 u članku 6. jasno propisani razlozi prestanka prava na novčanu pomoć majci odgajateljici, te da, budući da niti jedan od navedenih razloga nije ispunjen, razumno je očekivala da će nastaviti ostvarivati svoje pravo i nadalje. Nadalje, ističe činjenicu da je kao primateljica novčane pomoći za majku odgajateljicu duži niz godina bila nezaposlena te da je nerazumno očekivati da će se u tako kratkom vremenskom roku moći prilagoditi potrebama tržišta rada. Navodi da se je tuženik propustio očitovati o nadležnosti prvostupanjskog tijela koje je donijelo prvostupanjsko rješenje, te je propustio po njezinom prigovoru jasno i nedvosmisleno obrazložiti njegovo pravo i ovlast za odlučivanjem u predmetnoj stvari. Dodaje da je jasno da joj je na temelju Odluke/18 dano pravo od strane jednog gradskog ureda, dok joj je na temelju predmetne Odluke to isto pravo uskraćeno, odnosno da je predviđeno njegovo kratko trajanje od strane sasvim drugog gradskog ureda, pritom ne objašnjavajući uzročno- posljedičnu vezu nadležnosti niti u jednoj prilici. Također, navodi da joj je uskraćena mogućnost sudjelovanja u postupku, aktivnog iznošenja činjenica i dokaza, što je dovelo do pretjerano birokratskog i formalističkog tumačenja protivne strane što se očituje u pobijanom rješenju. Smatra da je time tuženik počinio bitnu povredu upravnog postupka i to načela izjašnjavanja stranke i sudjelovanja u postupku, kao i raspravnog načela. Nastavlja da je takvim postupanjem zakinuta za svoja prava te da je zbog svojevoljnog postupanja tuženika i prvostupanjskog tijela dovedena u izuzetno tešku životnu i materijalnu situaciju. Slijedom svega navedenog predlaže poništiti rješenje tuženika uz naknadu troškova upravnog spora.

3. Tuženik se u odgovoru na tužbu i tijekom spora u bitnome poziva na presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske i to Usoz-8/22 od 5. srpnja 2023., Usoz- 143/22 od 27. veljače 2023., Usž-4416/2024. od 12. ožujka 2025. i Usž-1128/2025 od 4. lipnja 2025. Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev.

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Tijekom spora izvršen je uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu te je održano ročište na kojem je saslušana tužiteljica.

6. Nesporno je da je zaključkom Grada Zagreba, Ureda za demografiju KLASA: 551-06/20-013/377, URBROJ: 251-21-21-1/002-20-02 od 25. lipnja 2020. odlučeno da tužiteljica ostvaruje novčanu pomoć za roditelja odgojitelja za dijete AR, rođenu **.**.2019. (točka I. izreke), da će se novčana pomoć za roditelja odgojitelja isplaćivati mjesečno u visini 65% prosječne bruto plaće djelatnika u gospodarstvu Grada Zagreba za razdoblje I. -VIII. mjesec prethodne godine počevši od 1. srpnja 2020. (točka II. izreke) te da novčana pomoć prestaje sukladno odredbi članka 7. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja Gradske skupštine Grada Zagreba (Službeni glasnik Grada Zagreba broj: 10/18., dalje: Odluka/18) 7. Sporno je, je li pravilno tuženik odbio prigovor tužiteljice protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku KLASA: UP/I-551-06/22-013/4197, URBROJ: 251-09-22-1/003- 23-2 od 29. ožujka 2023. kojim su zamijenjene točke II. i III. izreke zaključka Grada Zagreba, Ureda za demografiju KLASA: 551-06/20-013/377, URBROJ: 251-21-21- 1/002-20-02 od 25. lipnja 2020. na način da je odlučeno da će se tužiteljici za dijete AR, novčana pomoć isplaćivati mjesečno i to:

- do 31. ožujka 2023. u iznosu od 65% prosječne bruto plaće djelatnika u gospodarstvu Grada Zagreba za razdoblje I. - VIII. mjesec prethodne godine,

- od 1. travnja 2023. do 30. lipnja 2023. u iznosu neto minimalne plaće za 2023. u Republici Hrvatskoj,

- od 1. srpnja 2023. do prestanka novčane pomoći sukladno članku 7. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja (Službeni glasnik Grada Zagreba broj: 25/22., dalje: Odluka/22) u iznosu od 50% neto minimalne plaće za tekuću godinu u Republici Hrvatskoj, kao i da novčana pomoć prestaje:

- 30. rujna 2023. korisniku čije je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina ili će do 30. rujna 2023. navršiti 7 godina

- posljednjeg dana u mjesecu u kojem je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina, korisniku čije će dijete navršiti 7 godina nakon 30. rujna 2023.

- posljednjeg dana u mjesecu u kojem je odjavljeno prebivalište u [adresa] ili je evidentiran privremeni odlazak iz Republike Hrvatske korisniku ili djece

- posljednjeg dana u mjesecu u kojem je podnesen zahtjev za prestankom novčane pomoći od strane korisnika

- posljednjeg dana u mjesecu u kojem su dijete za koje je ostvarena novčana pomoć ili ostala djeca ispisana iz osnovne škole na području Grada Zagreba ili Zagrebačke županije

- posljednjeg dana u mjesecu u kojem se navršava šest mjeseci od kada je preminulo dijete za koje je ostvarena novčana pomoć.

8. Prvostupanjsko osporavano rješenje doneseno je na temelju članka 6. Odluke/22 kojim je propisano da će o iznosima novčane pomoći i razlozima prestanka novčane pomoći sukladno toj odluci nadležno gradsko upravno tijelo po službenoj dužnosti donijeti pojedinačne akte, radi usklađenja s odredbama te odluke, do 31. prosinca 2022.

9. Navedena Odluka/22 bila je predmet ocijene zakonitosti pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske te je taj sud presudom poslovni broj: Usoz-143/22-91 od 27. veljače 2023. odbio prijedloge podnositelja čime je donio meritornu odluku o zakonitosti osporavane Odluke/22.

10. Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom U-III/1744/2023 od 14. studenog 2023. odbio ustavne tužbe u povodu presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usoz-143/22-91 od 27. veljače 2023.

11. Stoga je prvostupanjsko tijelo sukladno članku 6. Odluke/22 bilo nadležno donijeti osporavano rješenje.

12. Člankom 3. Odluke/22 propisano je da se članak 5. stavak 2. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja mijenja i glasi:

"Novčana pomoć se isplaćuje mjesečno, i to:

- do 31. ožujka 2023. u iznosu od 65% prosječne bruto plaće djelatnika u gospodarstvu Grada Zagreba za razdoblje I. -VIII. mjesec prethodne godine;

- od 1. travnja 2023. do 30. lipnja 2023. u iznosu neto minimalne plaće za 2023. u Republici Hrvatskoj;

- od 1. srpnja 2023. do prestanka novčane pomoći sukladno članku 7. te Odluke, u iznosu od 50% neto minimalne plaće za tekuću godinu u Republici Hrvatskoj".

13. Nadalje, člankom 4. Odluke/22 propisano je da se članak 7. mijenja i glasi: "Novčana pomoć prestaje:

- 30. rujna 2023., korisniku čije je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina ili će do 30. rujna 2023. navršiti 7 godina;

- posljednjeg dana u mjesecu u kojem je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina, korisniku čije će dijete navršiti 7 godina nakon 30. rujna 2023.;

- posljednjeg dana u mjesecu u kojem je odjavljeno prebivalište u [adresa] ili je evidentiran privremeni odlazak iz Republike Hrvatske korisniku ili djece;

- posljednjeg dana u mjesecu u kojem je podnesen zahtjev za prestankom novčane pomoći od strane korisnika;

- posljednjeg dana u mjesecu u kojem su dijete za koje je ostvarena novčana pomoć ili ostala djeca ispisana iz osnovne škole na području Grada Zagreba ili Zagrebačke županije;

- posljednjeg dana u mjesecu u kojem se navršava šest mjeseci od kada je preminulo dijete za koje je ostvarena novčana pomoć."

14. Imajući u vidu sadržaj navedenih članaka osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice, budući da su izmijenjeni iznosi novčane pomoći i razlozi prestanka u budućnosti u skladu s Odlukom/22.

15. Tužiteljici se ističe da se je Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Usoz-143/22-91 od 27. veljače 2023. pozvao na svoj pravni stav iz pravomoćne presude poslovni broj: Usoz-8/22-68 od 5. srpnja 2022. u kojoj je jasno izraženo da novčana pomoć za roditelje odgojitelje nije pravo u klasičnom smislu, već financijska pomoć koju je javna vlast ovlaštena dodijeliti, ali i oduzeti, a koja pomoć se ne temelji na obvezi javne vlasti, nego na solidarnosti, zbog čega je Sud zaključio da adresati Odluke/16. i Odluke/17. nemaju legitimno pravo očekivati trajnu nepromjenjivost pravnog uređenja statusa roditelja odgojitelja, koja stajališta su primjenjiva i na Odluku/22, koja se osporava. Dodao je da Sud nije našao da bi skraćivanje novčane pomoći bilo u nesuglasju s načelom razmjernosti.

16. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske se je u odluci U-III/1744/2023 od 14. studenog 2023. pozvao na obrazloženje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske prema kojem su status roditelja odgojitelja i novčana pomoć za roditelja odgojitelja, ustanovljeni Odlukom/16 i Odlukom/18, rezultat političke volje predstavničkog tijela Grada Zagreba da određenoj kategoriji osoba pruži financijsku pomoć pri čemu prava koja su uređena tim odlukama nisu zakonom zajamčena prava i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave nije dužna urediti pitanja koja su uređena tim odlukama. Odnosno da, drugim riječima, novčana pomoć za roditelje odgojitelje nije pravo u klasičnom smislu, već financijska pomoć koju je javna vlast ovlaštena dodijeliti, ali i oduzeti, a koja se ne temelji na obvezi javne vlasti, nego na solidarnosti. Polazeći od članka 130. Ustava i naprijed navedenog obrazloženja Visokog upravnog suda u odnosu na ovlast za donošenje Odluke/21, za Ustavni sud je također nedvojbena ovlast predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave, u konkretnom slučaju Gradske skupštine, da u skladu sa svojom (izmijenjenom) pronatalitetnom politikom donese Odluku/22 kojom se, između ostaloga, skraćuje trajanje mjere roditelj odgojitelj, a posljedično i trajanje prava na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja s petnaest na sedam godina života djeteta. U vezi s tim Ustavni sud je ponovio da u demokratskom društvu, pod uvjetom da zakonodavna intervencija kojom se preoblikuje neki društveni sustav ima legitimni cilj, adresati pravnih normi koje se mijenjanju ili ukidaju nemaju legitimno pravo očekivati trajnu nepromjenjivost određenog pravnog uređenja. Zaključeno je da je nedvojbeno da miješanje u imovinska prava roditelja odgojitelja je poduzeto na temelju članka 41. točke 2. Statuta Grada Zagreba, koji je jasan, precizan i predvidljiv te da je, dakle, miješanje provedeno "pod uvjetima predviđenim zakonom".

17. Vezano uz prigovor povratnog djelovanja Odluke/22 Ustavni sud Republike Hrvatske je naveo da je u obrazloženju presude od 5. srpnja 2022. Visoki upravni sud najprije iznio da imajući na umu činjenicu da Odluka/21 ni na koji način ne zadire u prava ostvarena do njezina stupanja na snagu (ne zadire ni u pravo kao takvo ni u njegov opseg), već utječe na opseg prava i trajanje prava u budućnosti (ali u razdoblju koje je obuhvaćeno pravomoćnim pojedinačnim aktima), Visoki upravni sud zaključio je da Odluka/21 djeluje na zatečene odnose koji se nastavljaju u budućnosti, odnosno da se novo pravno pravilo ne primjenjuje na situaciju koja je dovršena, iz čega slijedi ocjena toga suda da Odluka/21 nema povratno djelovanje koje je (za opće akte) beziznimno, zabranjeno, već da je riječ o tzv. nepravnoj retroaktivnosti, odnosno o pravnom učinku općeg akta koji je pod određenim uvjetima dopušten. Ustavni sud je utvrdio da se navedeni zaključak o nepravoj retroaktivnosti Odluke/21 može preslikati na Odluku/22.

18. Također, Ustavni sud Republike Hrvatske je zaključio da Odluka/22 ima legitiman cilj te da se vezano za vrijeme prilagodbe korisnika ne može složiti s tvrdnjom podnositelja da je navedeno razdoblje prekratko za ijednu od tih kategorija.

19. Ustavni sud je prihvatio ocjenu Visokog upravnog suda da je navedenim kompenzacijskim mjerama Grad Zagreb uspostavio ravnotežu između javnog interesa i zaštite legitimnih očekivanja adresata osporene Odluke/22 olakšavajući im povratak na tržište rada.

20. Ističe se da je u skladu s člankom 23. stavkom 1. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine, broj: 47/09. i 110/21.) rješenje donijela službena osoba u opisu poslova koje je vođenje tog postupka ili rješavanje u upravnim stvarima sukladno propisima o ustrojstvu javnopravnih tijela. Naime, iz Pravilnika o unutarnjem redu Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom ("Službeni glasnik Grada Zagreba", broj: 13/22. i 31/22.) utvrđeno je da je odredbom članka 5. podtočke 2.2.1. propisano da se u Odsjeku za pronatalitetnu politiku, obavljaju, između ostalog, poslovi rješavanja u upravnim stvarima vezano uz ostvarenje novčane pomoći za roditelja odgojitelja. Prema točki 74. Sistematizacije radnih mjesta u uredu, koja je prilog navedenom Pravilniku, u opis poslova stručnog savjetnika za provedbu i kontrolu mjera pronatalitetne politike spadaju i poslovi rješavanja u složenim upravnim stvarima u prvom stupnju sukladno Odluci u novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja.

21. Sud smatra da je tuženik bio ovlašten riješiti upravnu stvar neposredno u skladu s člankom 49. točkom 1. Zakona o općem upravnom postupku, jer se je pravo stanje stvari moglo utvrditi na temelju službenih podataka kojima raspolažu javnopravna tijela te jer nije bilo potrebno posebno izjašnjenje stranke radi zaštite njezinih prava ili pravnih interesa. Naime, sud je imao u vidu da su se iz podataka upravnog spisa mogle utvrditi sve relevantne činjenice, a da su rješenja mijenjana samo na način da su mijenjani iznosi novčane pomoći i razlozi prestanka u budućnosti u skladu s Odlukom/22, a koja je ocijenjena zakonitom. Pri tome se ističe da je Ustavni sud Republike Hrvatske zaključio da Odluka/22 ima legitiman cilj te da se vezano za vrijeme prilagodbe korisnika ne može složiti s tvrdnjom podnositelja da je navedeno razdoblje prekratko za ijednu od tih kategorija.

22. Slijedom svega navedenog na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 36/24.) odlučeno je kao u točki I. izreke.

23. Kako je tužiteljica izgubila spor u cijelosti valjalo je odlučiti kao u točki II. izreke na temelju članka 147. stavka 1. u vezi članka 148. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.

U Zagrebu 24. rujna 2025.

Sutkinja

Vanja Crnković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (četiri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

Dna:

1. odvjetnica Petra Vuksanović – e. komunikacijom

2. Grad Zagreb, Gradonačelnik – e. komunikacijom

3. U spis