REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1461/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KK, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Jurica Tončić, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., OIB: 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupaju punomoćnici u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri, odvjetnici u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2842/2022-3 od 24. siječnja 2023., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-905/18-40 od 11. ožujka 2022., koja je ispravljena rješenjem istog prvostupanjskog suda poslovni broj Pn-905/2018-45 od 18. svibnja 2022., u sjednici održanoj 24. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Djelomično se odbija revizija tužitelja i potvrđuje se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2842/2022-3 od 24. siječnja 2023. u dijelu točke II.a (za iznos od 7,73 EUR-a koji iznose se odnosi na trošak liječenja).

r i j e š i o  j e:

I. Djelomično se prihvaća revizija i ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2842/2022-3 od 24. siječnja 2023. u dijelu točke II.a, u točki II.b i III. (za iznos od 1.668,92 EUR-a sa zateznim kamatama koji iznos se odnosi na neimovinsku štetu, naknadu za tuđu pomoć i njegu te za troškove postupka) i u tom dijelu se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

II. O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. dopuštena je preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva kako ga je tužitelj postavio podneskom od 17. studenog 2021. U točki II. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.683,66 EUR-a/12.685,51 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude, sve u roku od 15 dana. U točki III. naloženo je tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.525,05 EUR-a/19.025,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. ožujka 2022. kao dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana. U točki IV. odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka. Rješenjem o ispravku prvostupanjski sud je ispravio prvostupanjsku presudu na način da u izreci presude pod točkom III., red drugi, te u obrazloženju presude, broj odlomka 41., red drugi i dvanaesti, umjesto 2.525,05 EUR-a/„19.025,00 kn“ ima stajati 2.544,96 EUR-a „19.175,00 kn“ dok u ostalom dijelu ostaje neizmijenjena.

2. Presudom suda drugog stupnja u točki I. odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 905/18-45 od 11. ožujka 2022., koja je ispravljena rješenjem tog suda poslovni broj Pn-905/18-45 od 18. svibnja 2022. u dijelu pod točkom I. izreke. U točki II. preinačena je prvostupanjska presuda ispravljena rješenjem tog suda pod točkama II. do IV. i odbijen je tuženi zahtjev za isplatu iznosa od 1.683,66 EUR-a s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te je odbijen zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.544,96 EUR-a sa zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 11. ožujka 2022. do isplate, u točki II.a. U točki II.b naloženo je tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.567,76 EUR-a u roku od 15 dana. U točki III. naloženo je tužitelju naknaditi trošak žalbe u iznosu od 270,69 EUR-a u roku od 15 dana.

3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd-1882/2023 od 7. veljače 2024. dopustio reviziju protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanje:

„Uzima li se u obzir trenutak završetka liječenja oštećenika kao trenutak saznanja za opseg štete kod utvrđenja početka tijeka zastarnog roka tražbine za naknadu štete u odnosu na svaku od kvalifikatornih okolnosti iz čl.1100.st.2. Zakona o obveznim odnosima (fizičke boli, duševne boli i strah) posebno ili se uzima da se radi o povredi prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u cjelini te je li taj trenutak odlučan i za zastaru tražbine imovinske štete iz čl.1095. st.1. toga Zakona?“

4. Postupajući po navedenom dopuštenju protiv navedene presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu drugostupanjsku odluku te potražuje trošak za sastav prijedloga za dopuštenje revizije i za sastav revizije te troškove sudske pristojbe zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja odluke do isplate.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je djelomično neosnovana u odnosu na imovinsku štetu za iznos od 7,37 EUR-a sa zateznom kamatom, a djelomično osnovana u odnosu na neimovinsku štetu i naknadu za tuđu pomoć i njegu (za iznos od 1.668,92 EUR-a sa zateznim kamatama).

7. Povodom revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP-a). U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 2. ZPP-a).

8. Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete proizašle iz štetnog događaja koji se dogodio 12. ožujka 2009.-prometne nezgode koja se dogodila na Maksimirskoj cesti u Zagrebu koju je skrivila osiguranica tuženika, kojom prilikom je tužitelj zadobio tjelesne ozljede (trzajnu ozljedu vratne kralješnice i natučenje leđa).

9. Prvostupanjski sud je prihvatio zahtjev tužitelja, uz zaključak da se pod saznanjem oštećenika za nastalu štetu smatra ne samo saznanje o postojanju štete već i o njenom obujmu tj. o elementima njene visine, a da je iz predmetnog postupka evidentno da je tužitelj obujam štete tj. elemente njene visine doznao po završetku liječenja i stabilizaciji njegova zdravstvenog stanja, a koje je po mišljenju vještaka dovršeno 14. rujna 2009. nakon provedene fizikalne terapije, a uzimajući u obzir kako je predmetna tužba podnesena 23. srpnja 2012. - nema zastare u konkretnom slučaju. Nadalje, utvrđena težina povreda i okolnosti slučaja opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade za neimovinsku štetu. Ističe kako je tužitelj nedvojbeno bio sudionik štetnog događaja, da je zadobio tjelesne ozljede opisane u medicinskoj dokumentaciji, da je za predmetni štetni događaj isključivo odgovoran osiguranik tuženika, da su zadobivene ozljede, koje su, iako u manjem opsegu zahtijevale od tužitelja mirovanje i primjenu adekvatnog liječenja kako bi došao u stanje u kojem se nalazio prije zadobivenih ozljeda i pretrpljenog straha. Tužitelju je dosuđena naknada neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 1.509,06 EUR-a te naknada imovinske štete u iznosu od 167,23 EUR-a/1.260,00 kn, na ime tuđe njege i pomoći u trajanju od ukupno 63 sati nestručne tuđe pomoći, te iznos od 7,73 EUR-a/55,51 kn u odnosu na trošak liječenja.

10. Drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu na način da je odbio zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete uz zaključak da kada je neimovinska šteta posljedica isključivo činjenice pretrpljenih fizičkih bolova i straha, koji su ograničenog trajanja te kada nije ni dokazivano da bi liječenje koje je trajalo i nakon prestanka tih posljedica štetnog događaja bilo vezano za iste, nema mjesta računanja zastarnog roka od trenutka završetka liječenja, što je u ovom predmetu utvrđeno da je bilo 14. srpnja 2009. Nadalje, kako je tužitelj stradao 12. ožujka 2009. i tada je saznao za štetnika uslijed čega je zadobio tjelesne ozljede koje su za posljedicu imale fizičke bolove u trajanju od 38 dana i strah u trajanju od 21 dan, čime su dakle protekom od 38 dana od štetnog događaja prestale posljedice koje radi tih činjenica tužitelj trpio te je tužitelj saznao za sve elemente štete, to je trogodišnji, subjektivni, zastarni rok trebalo računati od 20. travnja 2009., a u odnosu na koji trenutak je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara. Isti zastarni rok je trebalo primijeniti i na dio zahtjeva za naknadu nenovčane imovinske štete koja je posljedica činjenice da je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć. Ta potreba je tužitelju prestala 3 tjedna nakon štetnog događaja, dakle 2. travnja 2009. pa je računajući od prvog idućeg dana do podnošenja tužbe taj rok također protekao, a isto se odnosi i na zahtjev za naknadu imovinske štete vezano uz troškove liječenja koji su nastali 13. ožujka 2009. i 26. ožujka 2009.

11. Revizijski sud je u odnosu na dio postavljenog pravnog pitanja već izrazio pravno shvaćanje u odlukama Rev-3077/2019-2 od 11. srpnja 2023. i Rev-606/16-2 od 18. listopada 2016. (glede naknade neimovinske štete i naknade za tuđu pomoć i njegu):

„…Početak subjektivnog roka od tri godine ovisan je kako o činjenici kada je oštećenik doznao za osobu koja je štetu počinila, tako i o činjenici kada je doznao za štetu. Pritom je odlučan trenutak saznanja oštećenika za navedene činjenice. U tom smislu saznanje za štetu obuhvaća i doznavanje opsega i visine štete, što znači i relevantnih činjenica iz kojih oštećenik može zaključiti o opsegu štete, a to može biti i trenutak kada je oštećeniku nakon liječenja okončano i stabiliziralo se zdravlje tužitelja narušeno štetnim događajem na način da je oštećenik saznao za postojanje i opseg raznih vidova (imovinske i neimovinske) štete. S druge strane, objektivni rok od pet godina povezan je s objektivnom činjenicom nastanka štete i koje vrijeme se ne mora podudarati s vremenom u kojem je štetna radnja počinjena. Tako da ovaj rok počinje teći do trenutka kada s u nastale štetne posljedice, a ne od štetnog događaja.“ (Rev- 3077/2019-2 od 11. srpnja 2023.)

„…da se trenutak nastanka neimovinske štete ne treba nužno poklapati sa nastankom štetnog događaja (ozljeđivanjem), već da kao trenutak nastanka štete (štetnih posljedica) valja uzeti završetak liječenja s uključenim (mogućim) rehabilitacijskim tretmanom, odnosno trenutak kada se zdravstveno stanje osobe stabiliziralo i kada se sa sigurnošću mogu utvrditi konačne i trajne posljedice zadobivenih ozljeda oštećenog, a time i sve druge okolnosti pravno odlučne za utvrđivanje visine pravične novčane naknade u smislu članka 1100. stavak 2. ZOO/05, pa da je kao dan dospijeća obveze naknade te štete (iznimno) pravilno uzet dan kada je izrađen nalaz i mišljenje vještaka, kojim je utvrđen obim štete koju tužiteljica trpi. Naime, pod saznanjem za štetu smatra se ne samo saznanje o postojanju štete, već i saznanje o opsegu štete, odnosno elementima njezine visine..“ (Rev-606/16-2 od 18. listopada 2016.)

12. Odgovorom na postavljeno pitanje reafirmira se ranije citirano pravno shvaćanje iz odluka Rev-3077/2019-2 od 11. srpnja 2023. i Rev-606/16-2 od 18. listopada 2016.

13. Budući da je zbog pogrešnog pravnog pristupa drugostupanjskog suda, koji je utvrdio osnovanim prigovor zastare, u dijelu koji se odnosi na iznos (neimovinska šteta i naknada za tuđu pomoć i njegu) i u odnosu na troškove postupka, valjalo je u tom dijelu ukinuti drugostupanjsku presudu temeljem odredbe čl. 391. st.7. ZPP-a te odlučiti kao u rješenju pod točkom I. i II. U nastavku postupka drugostupanjski sud će raspraviti i ostale žalbene navode.

14. U dijelu koji se odnosi na imovinsku štetu (troškove liječenja u iznosu od 7,73 EUR- a) drugostupanjski sud je pravilno ocijenio istaknuti prigovor zastare, imajući u vidu utvrđenja da su navedeni troškovi liječenja nastali 13. ožujka 2009. i 26. ožujka 2009. U odnosu na te troškove, obzirom na datum podnošenja tužbe u ovom predmetu, drugostupanjski sud je pravilno odbio taj dio zahtjeva zbog zastare. Radi se o troškovima participacije koje je tužitelj podmirio, pa mu je bila poznata visina istih u trenutku nastanka. Navedeni troškovi su bili fiksni, te nisu zavisni od trenutka završetka liječenja.

14.1. Dakle, odgovor na dio postavljenog pravnog pitanja vezanog za pitanje zastare za naknadu imovinske štete zbog troškova liječenja iz čl. 1095. ZOO-a glasi:

„Trenutak završetka liječenja ne bi bio odlučan kod računanja zastare za naknadu imovinske štete (trošak plaćene participacije za liječenje) jer je opseg za taj vid štete bio poznat tužitelju u trenutku kada je taj trošak nastao.“

15. Iz tih razloga, valjalo je u tom dijelu, odbiti reviziju tužitelja i potvrditi drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 391. st. 6. ZPP-a te odlučiti kao u izreci presude.

16. O troškovima postupka odlučit će se u konačnoj odluci, temeljem odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 24. rujna 2025.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek