Poslovni broj: Usž-2436/2025-4
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja AV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Sigurnosno-obavještajne agencije, Zagreb, Savska cesta 39, OIB: 94534817607, radi postupanja tuženika po prigovoru, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l-800/2023-17 od 4. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l-800/2023-17 od 4. travnja 2025.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Rijeci odbijen je tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika Sigurnosno-obavještajne agencije, klasa: UP/I-034-01/22-01/6, urbroj: 539-017011/1768-22-1 od 6. lipnja 2022.
2. Protiv označene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Prigovara što je sud bez obrazloženja odbio razmotriti dokaze tužitelja koji svjedoče da do sporne nadopune sigurnosne provjere II. stupnja nije ni moglo doći na zakonit način. Smatra da je sud sukladno članku 104. Zakona o upravnim sporovima morao utvrditi je li u konkretnim okolnostima za 2017. bilo moguće zakonito pokrenuti sigurnosnu provjeru vezano uz radne zadatke tužitelja. Ističe da se sukladno članku 17. Zakona o sigurnosnim provjerama, sigurnosna provjera II. stupnja obavlja ovisno o potrebi ostvarivanja pristupa klasificiranim podacima pojedinih stupnjeva tajnosti. Smatra da je sigurnosna provjera pokrenuta protuzakonito budući da je odgovarajuće izvješće Sigurnosno-obavještajne agencija (dalje: SOA) Uredu Vijeća za nacionalnu sigurnost dostavljeno 21. kolovoza 2017. tj. protekom 214 dana od započinjanja provjere, kako to i proizlazi iz akta UVNS-a od 31. listopada 2017. Ističe da je predmetnu nadopunu sigurnosne provjere protuzakonito inicirao Inspektorat službe vanjskih poslova zbog tužiteljevog podneska pod naslovom „Postupak Inspektorata službe vanjskih poslova-obavijest o sumnji na kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti“ dostavljenog 4. siječnja 2017. Inspektoratu službe vanjskih poslova, Kabinetu ministra. Navodi da je Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske samoinicijativno započelo sigurnosnu provjeru, a tek potom za takvo što ishodilo odgovarajući akt Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost stoga smatra da se u konkretnom slučaju radi o kaznenom djelu trgovanja utjecajem povezano s kaznenim djelom zlouporabe položaja i ovlasti u cilju prikrivanja korupcije i kriminala u službi vanjskih poslova. Smatra da je prvostupanjski sud u smislu odredbe članka 128. Zakona o općem upravnom postupku bio obvezan rješenje tuženika oglasiti ništavim. Smatra da obrazloženje presude nije sastavljeno u skladu s člankom 119. stavkom 5. Zakona o upravnim sporovima. Prigovara što je sud bez obrazloženja odbio tužiteljev zahtjev za zvučnim snimanjem tijeka rasprave te smatra da sud netočno navodi da je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisima upravnog spora. Za svoja utvrđenja poziva se na odluku Ustavnog suda broj: U-III-1709/2018., članak 5. Zakona o upravnim sporovima, odredbe članka 6. stavak 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, članak 11. stavak 2. Povelje te odredbe članka 41. Povelje, te članak 29. Ustava RH. Ističe da je sud propustio postupiti sukladno članku 97. stavku 2. Zakona o upravnim sporovima kojom je propisano da će sud opomenuti ili kazniti osobu koja u podnesku ili na ročištu vrijeđa sud ili druge sudionike u postupku. Upućuje da sud nije uzeo u obzir podnesak kojim se upozorava da je osporeno rješenje tuženika rezultat trgovine utjecajem, što samo po sebi predstavlja dokaz o počinjenu kaznenog djela. Navodi da ako je istinita tvrdnja pomoćnice ravnatelja SOA-e stranci se ne smije omogućiti ostvarivanje prava uz članka 40. Zakona o sigurnosnim provjerama jer bi to moglo štetiti nacionalnoj sigurnosti, to bi značilo da SOA raspolaže podacima o kaznenom djelu iz članka 340. Kaznenog zakona. Smatra da u tom slučaju bi SOA bila dužna prijaviti počinitelja prema članku 204. stavku 1. Kaznenog zakona. Ističe da obzirom da nije postupljeno na navedeni način, proizlazi da je počinjeno kazneno djelo „Zlouporaba položaja i ovlasti“ povezano sa kaznenim djelom „Neprijavljivanje kaznenog djela“. Zaključuje da ako je izjava ravnateljice istinita, tada je postupanje SOA-e u suprotnosti sa Zakonom o sigurnosnim provjerama te u oba slučaja postoji osnovana sumnja na trgovanje utjecajem između tuženika i suda čime je povrijeđena odredba članka 306. Kaznenog zakona. Predlaže da Sud usvoji žalbu, usvoji tužbeni zahtjev, poništi sporno rješenje SOA-a te joj naloži da postupi sukladno članku 40. Zakona o sigurnosnim provjerama i podnositelju žalbe omogući uvid u prikupljene podatke za potrebe nezakonito provedene „nadopune sigurnosne provjere II. stupnja“ 3. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da je prvostupanjski sud potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo te da nije učinjena bitna povreda pravila sudskog postupka. Ističe da je pravila ocjena prvostupanjskog suda da su prigovori tužitelja usmjereni na osporavanje osnovanosti provedbe sigurnosne provjere, a ne zakonitosti osporavanog rješenja. Smatra da u konkretnom slučaju tužitelju nisu povrijeđena postupovna prava odbijanjem zahtjeva za zvučnim snimanjem rasprave obzirom da ta mogućnost nije predviđena Zakonom o upravnim sporovima. Ističe da ostali navodi žalbe nisu relevantni za ovaj spor niti potkrijepljeni dokazima. Predlaže da Sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući osporenu presudu sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24.) u dijelu u kojem je osporena žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud utvrđuje da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda osporava, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
6. Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja i ocijenio zakonitim osporeno rješenje tuženika kojim je odbijen prigovor tužitelja na postupanje Sigurnosno-obavještajne agencije od 26. svibnja 2022. pozivom na članak 40. stavak 1. Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 79/06., 105/06.) i članak 18. Zakona o tajnosti podataka („Narodne novine“ broj: 79/07. i 86/12.).
7. Odredbom članka 40. stavka 1. Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu Republike Hrvatske propisano je da su Sigurnosno-obavještajne agencije dužne na zahtjev građanina u roku od 15 dana pisanim putem obavijestiti ga jesu li prema njemu poduzimane mjere tajnog prikupljanja podataka te vode li se evidencije o njegovim osobnim podacima i, na njegov zahtjev, staviti mu na uvid dokumente o prikupljenim podacima.
8. Prema odredbi članka 18. stavka 1. Zakona o tajnosti podataka pristup klasificiranim podacima imaju osobe kojima je to nužno za obavljanje poslova iz njihovog djelokruga te koje imaju izdano Uvjerenje o obavljenoj sigurnosnoj provjeri.
9. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je tužitelj podnio Sigurnosno- obavještajnoj agenciji zahtjev za uvid u sve podatke prikupljene u svrhu obavljanja sigurnosnih provjera za vrijeme njegova rada u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske pozivom na odredbe članka 40. Zakona o sigurnosno - obavještajnom sustavu Republike Hrvatske. Dopisom klasa: 050-01/22-01/26, urbroj:
539-016021/1681-22-2 od 20. svibnja 2022. tuženik je obavijestio tužitelja da Sigurnosno-obavještajna agencija prema tužitelju nije primjenjivala mjere tajnog prikupljanja podataka, a glede zamolbe za uvid u podatke nastale prilikom obavljanja sigurnosnih provjera dok je tužitelj bio zaposlenik Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, da takvu dokumentaciju nisu u mogućnosti dati na uvid pozivom na odredbu članka 18. stavka 1. Zakona o tajnosti podataka budući da su izvješća o rezultatima sigurnosnih provjera označena odgovarajućem stupnjem tajnosti te se radi o klasificiranim podacima.
10. Naime, tužitelj nije mogao dobiti na uvid dokumentaciju nastalu provedbom sigurnosnim provjera za vrijeme dok je bio zaposlenik Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske označenih stupnjem tajnosti budući takva dokumentacija, kako to navodi tuženik predstavlja klasificirane podatke koji se sukladno citiranoj odredbi članka 18. stavka 1. Zakona o tajnosti podataka kao takvi mogu dati na uvid osobi koja je to nužno za obavljanje poslova iz njihovog djelokruga i posjeduje certifikat za uvid u klasificirane podatke. Obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o takvoj osobi, pravilno je tuženik donio odluku o odbijanju zahtjeva tužitelja.
11. Na drukčije rješavanje predmetne upravne stvari ne utječu prigovori tužitelja koji su opsežno izneseni u žalbi, a sadržajno su usmjereni na osporavanje osnovanosti same provedbe sigurnosne provjere, a ne na zakonitost osporavanog rješenja kojim je odbijen prigovor tužitelja na postupanje tuženika. Naime, predmet ovog spora sukladno članku 3. Zakona o upravnim sporovima je ocjena zakonitosti osporavanog rješenja, a ne opravdanost ili pravilnost samog postupka sigurnosne provjere.
12. Slijedom navedenog, navodi žalbe kod ovakvog stanja stvari ne mogu se ocijeniti osnovanim ni od utjecaja na drukčije rješenje predmetne upravne stvari. Ujedno se napominje tužitelju da se odluka Ustavnog suda koju navodi nije činjenično jednaka tj. ne primjenjuje se na konkretan slučaj.
13. Trebalo je stoga temeljem članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 24. rujna 2025.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
