Poslovni broj: Usž-2015/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Ane Berlengi Fellner i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Općine Žminj, Žminj, Pazinska cesta bb, koju zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Vukić & partneri u Rijeci, Nikole Tesle 9/V-VI, protiv tuženika Povjerenstva za žalbe Ministarstva kulture i medija, Zagreb, Runjaninova 2, kojeg zastupa opunomoćenica FV, radi utvrđivanja svojstva kulturnog dobra, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l-1662/2024 od 31. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 19. rujna 2025.
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l-1662/2024 od 31. ožujka 2025.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika, KLASA: UP/II-612-08/24-02/0054, URBROJ: 532-02-03-02/1-24-3 od 2. rujna 2024. i rješenja Ministarstva kulture i medija, Uprave za zaštitu kulturne baštine, KLASA: UP/I-612-08/24-06/0016, URBROJ: 532-06-02-02-02/1-24-1 od 13. ožujka 2024. kao i zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.
2. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja upravnog tijela prvog stupnja od 13. ožujka 2024. kojim je utvrđeno da je Kulturnopovijesna cjelina Žminj, zaštićena kao spomenik kulture rješenjem Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture Rijeka, broj: VJ-612/1-73 od 3. listopada 1973. i upisana u Registar nepokretnih spomenika kulture Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture Rijeka pod registarskim brojem [registarska oznaka], ima svojstvo kulturnog dobra, određene su granice kulturnog dobra, utvrđen je sustav mjera zaštite kulturnog dobra, upis u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske- Listu zaštićenih kulturnih dobara pod brojem Z-7804 te dostava rješenja nadležnom katastru i sudu radi zabilježbe u katastru i zemljišnim knjigama.
3. U pravodobno podnesenoj žalbi tužitelj pobija presudu upravnog suda u cijelosti iz svih zakonom propisanih razloga. U bitnome ponavlja navode iz tužbe te ističe da je tužitelju u drugostupanjskom upravnom postupku onemogućeno pravo na očitovanje o nalazu i mišljenju od 8. srpnja 2024. koje predstavlja odlučnu činjenicu za odbijanje izjavljene žalbe tužitelja protiv rješenja upravnog tijela prvog stupnja. Ovo iz razloga jer mu predmetno mišljenje uopće nije dostavljeno, niti zna autora navedenog mišljenja. Ističe da je povrijeđeno načelo kontradiktornosti budući da mu u odnosu na takvo mišljenje, koje sud u osporenoj presudi naziva interni akt i koje sadrži odlučne činjenice na kojima se temelji rješenje tuženika i osporena presuda nije omogućeno da se očituje o njemu. Takav pristup stvara dojam nedostatne procesne transparentnosti i potpune ravnoteže prava stranaka, a što u konačnici dovodi do povrede načela jednakosti oružja, naročito iz razloga jer iako se radi o mišljenju kao internom aktu, on prelazi okvire interne komunikacije i prerasta u odlučujući dokaz u sudskom postupku. Poziva se na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: U-III-5074/2019 od 15. prosinca 2020. te praksu Europskog suda za ljudska prava. Upućuje na odredbu članka 52. Zakona o općem upravnom postupku te praksu ovog Suda prema kojoj se stranci treba dati mogućnost izjašnjavanja o svakom pravno relevantnom aktu koji utječe na ishod postupka. S obzirom na obuhvat čestica predviđenih zaštitom i lokaciju postojećih čestica te stanje na terenu, smatra da je trebalo provesti očevid prije, odnosno u sklopu vještačenja. Navodi kako predmetna upravna rješenja ne sadrže jasni prikaz temeljem čega su stručne osobe donijele odluku o obuhvatu određenih čestica zaštitom, odnosno nije razvidno da li je provedena terenska provjera na terenu, a što tužitelj smatra da je nužno s obzirom na brojnost čestica i potencijalne posljedice za razvoj općine Žminj kao i za prava vlasnika čestica obuhvaćenih zaštitom. Ističe da je službena osoba tuženika na ročištu u upravnom sporu iznijela razloge proširenja zone obuhvata zaštite u odnosu na prethodno određenu zaštitu, međutim smatra kako su navedeni razlozi trebali biti navedeni u obrazloženju osporenih upravnih rješenja. S obzirom na sve navedeno da nije razvidno u potpunosti temeljem kojih su činjenica i provedenih dokaza utvrđene granice kulturnog dobra u utvrđenom opsegu, odnosno kako je stručno povjerenstvo utvrdilo prostorne granice pojedine zone i točan popis čestica u obuhvatu pojedine zone. Navodi kako odluka koja nije zasnovana na stvarnom stanju na terenu ne udovoljava načelu zakonitosti i razmjernosti. Naime, nejasno je kako je tuženik povodio test razmjernosti te da li je uopće proveden za svaku pojedinu česticu obuhvaćenu zonom zaštite, naročito iz razloga jer su u zonu kulturnog dobra ušle i čestice za koje su izdani akti za građenje 2022. i 2023. godine. Predlaže usvojiti žalbu, poništiti osporenu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja ili vratiti predmet na ponovno odlučivanje uz poštivanje odredbi Zakona o upravnim sporovima.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu ističe da su žalbeni navodi tužitelja neosnovani. U odnosu na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske koju navodi tužitelj u svojoj žalbi, tuženik ističe da se stajalištem izraženim u istoj daje uputa upravnim sudovima da provode vještačenja te ih samostalno određuju, a ne da je nedostavljanjem stručnog nalaza i mišljenja izrađenog po stručnoj i ovlaštenoj osobi tuženika na kojem tuženik zasniva svoju odluku došlo do povrede tužiteljevih procesnih prava. Upućuje na praksu ovog Suda prema kojoj stručno mišljenje pribavljeno tijekom drugostupanjskog postupka sadržajno predstavlja interni akt djelatnika tuženog tijela, kojim stručna osoba-konzervator, potvrđuje pravilnost prvostupanjskog rješenja te da osoba koja je izradila stručno mišljenje nije dužna obavještavati stranku o istom jer se ne radi o vještačkom nalazu kakvog u vidu ima odredba članka 65. Zakona o općem upravnom postupku. S obzirom da je sadržaj navedenog stručnog nalaza i mišljenja u cijelosti naveden u rješenju tuženika, tužitelj isto može osporavati u upravnom sporu. U odnosu na povredu tužiteljevog prava na sudjelovanje u postupku, tuženik ističe da se rješenja o utvrđivanju svojstva kulturnog dobra mogu donijeti bez prethodnog izjašnjavanja stranke sukladno odredbi članka 12. stavku 1. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. Osim toga, tužitelju je izjavljivanjem žalbe, odnosno pokretanjem upravnog spora dana mogućnost izjašnjavanja o svim pravno relevantnim činjenica, a imao je i mogućnost razgledavanja spisa predmeta. Ističe da se u rješenju tuženika ne mora naznačiti ime osobe koja je izradila stručni nalaz i mišljenje s obzirom da se kroz oznaku klase i urudžbenog broja istog zna stvaratelj pismena, godina nastanka kao i redni broj pismena unutar predmeta. Navodi kako vještak građevinske struke nije ovlaštena i osposobljena osoba za vještačenje kulturnog dobra te da isti nije ovlašten vještačiti konzervatorsku djelatnost. Poziva se na praksu ovog Suda prema kojoj stručno mišljenje tijela čija je obveza očuvanje i zaštita u nacionalnom interesu zaštićenih dobara predstavlja relevantan dokaz te nisu potrebna dodatna vještačenja. Predlaže odbiti žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ocjenjujući zakonitost prvostupanjske presude u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da je pobijana prvostupanjska presuda pravilna i zakonita kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava, te ne nalazi povredu pravila sudskog postupka
7. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda ocjenjeno je pravilnim stajalište upravnih tijela prema kojem je u pravilno i zakonito provedenom postupku utvrđeno da Kulturnopovijesna cjelina Žminj ima svojstvo kulturnog dobra u granicama utvrđenim prvostupanjskim upravnim rješenjem sukladno odredbi članka 12., a u vezi odredbe članka 120. stavak 3. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara („Narodne novine“, broj: 69/99., 151/03., 157/03., 100/04., 87/09., 88/10., 61/11., 25/12., 136/12., 157/13., 152/14., 98/15., 44/17., 90/18., 32/20., 62/20., 117/21. i 114/22., dalje: Zakon).
8. Odredbom članka 12. stavak 1. Zakona propisano je da svojstvo kulturnoga dobra, na temelju stručnog vrednovanja, utvrđuje ministarstvo nadležno za kulturu rješenjem koje može donijeti bez prethodnog izjašnjavanja stranke. Stavkom 2. iste zakonske odredbe propisano je da se istim rješenjem obvezno utvrđuju granice kulturnog dobra koje se zaštićuje, dok je stavkom 4. propisano da se istim određuje sustav mjera zaštite kulturnoga dobra i obveza upisa kulturnoga dobra u Registar, Listu zaštićenih kulturnih dobara.
9. U konkretnom slučaju nesporno je temeljem citirane odredbe članka 12. stavak 1., a u vezi odredbe članka 120. stavak 3. Zakona Ministarstvo kulture i medija, Uprava za zaštitu kulturne baštine, kao nadležno prvostupanjsko upravno tijelo, na temelju stručnog vrednovanja donijelo prvostupanjsko upravno rješenje od 13. ožujka 2024. kojim je utvrđeno da Kulturnopovijesna cjelina Žminj, zaštićena kao spomenik kulture rješenjem Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture Rijeka, broj: VJ-612/1-73 od 3. listopada 1973. i upisana u Registar nepokretnih spomenika kulture Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture Rijeka pod registarskim brojem [registarska oznaka], ima svojstvo kulturnog dobra u granicama utvrđenim tim rješenjem. Za potrebe provođenja drugostupanjskog upravnog postupka iniciranog žalbom tužitelja, temeljem odluke tuženika izrađen je stručni nalaz i mišljenje, KLASA: UP/II-612-08/24-02/0054, URBROJ: 399/01-24-2 od 8. srpnja 2024. Predmetnim stručnim nalazom i mišljenjem dodatno je potvrđeno stručno vrednovanje prvostupanjskog upravnog tijela temeljem kojeg je utvrđeno da Kulturnopovijesna cjelina Žminj ima svojstvo kulturnog dobra kako je to detaljno određeno prvostupanjskim upravnim rješenjem od 13. ožujka 2024., pri čemu je ocjenjeno da se u postupku donošenja istog vodilo računa o načelu razmjernosti u postupanju. Na raspravi u upravnom sporu održanoj dana 24. ožujka 2025. službena osoba tuženika dodatno je obrazložila razloge određivanja granica kulturnog dobra te mjere zaštite istog kako je to utvrđeno prvostupanjskim upravnim rješenjem od 13. ožujka 2024.
10. Slijedom tako nesporno utvrđenih činjenica, i po ocjeni ovog Suda, u cijelosti je postupljeno sukladno citiranoj odredbi članka 12. Zakona te je pravilno utvrđeno da kulturnopovijesna cjelina Žminj ima svojstvo kulturnog dobra u granicama i na način određenim prvostupanjskim upravnim rješenjem od 13. ožujka 2024.
11. Prigovori koje tužitelj ponavlja u žalbi nisu osnovani niti od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari. Ovo iz razloga što stručni nalaz i mišljenje stručne osobe tuženika od 8. srpnja 2024. ne predstavlja vještački nalaz u smislu odredbe članka 65. i 66. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21.), već se radi o mišljenju koje je donijela stručna osoba koja posjeduje stručno znanje iz područja zaštite kulturnih dobara i koja je kvalificirana da o pitanjima koja se odnose na zaštitu kulturnih dobara da svoje stručno mišljenje kako to pravilno obrazlaže prvostupanjski sud. Dakle, sukladno ustaljenoj praksi ovog Suda (npr. Usž-3974/22, Usž-1721/21 i dr.) radi se o internom aktu – dopisu djelatnika službenog tijela, kojim djelatnik, na temelju činjenica utvrđenih u prvostupanjskom postupku, potvrđuje pravilnost prvostupanjskog upravnog rješenja te osoba koja je izradila to stručno mišljenje i obavila uvid na terenu, nije dužna obavijestiti stranku o istom. Međutim, pokretanjem predmetnog upravnog spora, održavanjem rasprave dana 24. ožujka 2025. kao i podnošenjem predmetne žalbe, tužitelju je dana mogućnost očitovati se o svim činjenicama i okolnostima bitnim za rješavanje ove upravne stvari, uključujući i očitovati se na stručni nalaz i mišljenje od 8. srpnja 2024.
12. Odredbom članka 49. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., dalje: ZUS) propisano je kako stranke mogu predlagati koje činjenice treba utvrditi te dokaze kojima se one mogu utvrditi, međutim sud nije vezan tim prijedlozima. Kako su u konkretnom slučaju i po ocjeni ovog Suda, odlučne činjenice nesporne budući da su utvrđene na temelju vrednovanja stručnih osoba kao i na temelju stručnog nalaza i mišljenja stručne osobe tuženika koja posjeduje stručno znanje iz područja zaštite kulturnih dobara, to je prvostupanjski sud pravilno postupio kad je predložene dokaze tužitelja odbio kao suvišne. Osim toga, ovaj Sud ističe kako tužitelj niti ne spori da je stručna osoba tuženika na raspravi održanoj dana 24. ožujka 2025. dodatno pojasnila razloge i način određivanja granica i mjera zaštite kulturnog dobra kako je to utvrđeno u prvostupanjskom upravnom rješenju od 13. ožujka 2024.
13. Budući da tužitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost osporene presude, to nema osnove za usvajanje predmetne žalbe.
14. Stoga je trebalo temeljem odredbe članka 135. stavak 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu, 19. rujna 2025.
Predsjednica vijeća
Mirjana Čačić
