Poslovni broj: Usž-2699/2025-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Ane Berlengi Fellner i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice NŽ iz [adresa], koju zastupa opunomoćenik Krešimir Orlović, odvjetnik u Sesvetama, I. G. Kovačića 28, protiv tuženika Agencije za zaštitu osobnih podataka iz Zagreba, Selska cesta 136, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Egis Road Operation Croatia d.o.o. iz Zagreba, Martićeva 47, koju zastupa opunomoćenik Igor Arlović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Arlović & Kukilo d.o.o., Zagreb, Vodnikova 9, radi utvrđivanja povrede prava na zaštitu osobnih podataka, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-1839/2024 od 19. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 19. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužiteljice se odbija i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-1839/2024 od 19. svibnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog dijela upravnog spora.

III. Nalaže se tužiteljici da zainteresiranoj osobi naknadi trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.562,50 € (tisućupetstošezdesetdvaeurai pedesetcenti) u roku od 30 dana od dana dostave pravomoćne odluke o trošku.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika, KLASA: UP/I-041-02/23-09/12, URBROJ: 567-04-02/03-23-1 od 7. prosinca 2023. te zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora, dok je tužiteljici naloženo da zainteresiranoj osobi naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 1.250,00 € u roku od 15 dana od dana primitka osporene presude.

2. Navedenim rješenjem tuženika odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice za utvrđivanje povrede prava na zaštitu osobnih podataka od 16. studenog 2022.

3. Tužiteljica u pravodobno izjavljenoj žalbi osporava presudu u cijelosti iz svih zakonom propisanih razloga. U bitnome ponavlja navode iz tužbe te ističe da Zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa od 3. rujna 2021. koji je podnijela zainteresiranoj osobi predstavlja zahtjev u smislu odredbe članka 15. Opće uredbe o zaštiti podataka s obzirom da formalni okvir zahtjeva nije relevantan, već je relevantan sadržaj istog. Navodi kako je prvostupanjski sud zanemario činjenicu da tužiteljica nikad nije dala privolu za obradu svojih osobnih podataka te u tom smislu upućuje na Uredbu (EU) 216/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinca u vezi s obradom osobnih podataka koja jasno definira pojam privole. Ističe da zainteresirana osoba ničim nije dokazala da je imala privolu tužiteljice ili da je obavijestila tužiteljicu o načinu obrade njezinih osobnih podataka. Smatra da je voditelj obrade podataka zainteresirane osobe bio dužan ishoditi privolu tužiteljice za obradu njezinih osobnih podataka bez obzira na činjenicu da je tužiteljica agencijski radnik. Navodi da iz dokumentacije proizlazi da je video nadzor korišten kao primarno sredstvo nadzora nad tužiteljicom, bez prethodnih konkretnih i dokumentiranih razloga ili sumnji koje bi opravdavale takvu obradu osobnih podataka, a to da je protivno odredbama Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka prema kojima je obrada putem video nadzora dopuštena samo ako je nužna i opravdana za zaštitu osoba i imovine. Ističe kako tuženik i sud odluku temelje na tvrdnji da je postojala osnovana sumnja u nepravilno korištenje gotova novca kod naplate cestarina te je isto opravdalo pregled videozapisa u svrhu zaštite imovine, međutim tužiteljica smatra da navedena opravdana sumnja ničim nije dokazana ni potkrepljena. Ovo stoga jer upravo iz prijave zainteresirane osobe od 3. kolovoza 2021. proizlazi da su nepravilnosti otkrivene nakon pregleda snimki videonadzora, odnosno videozapis je poslužio kao inicijalni alat za praćenje i nadzor što je protivno načelu nužnosti i proporcionalnosti iz odredbe članka 26. stavak 1. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka te odredbi članka 4. stavak 1. točka a i b Opće uredbe (GDPR). Navodi da ni nakon pregleda snimki videonadzora postupanjem tužiteljice nije utvrđena šteta prema zainteresiranoj osobi, a da je pregled videosnimki trajao gotovo cijeli radni dan te tužiteljici nije omogućen uvid u iste, a što predstavlja kršenje njezinih prava. Smatra da je pogrešan zaključak suda da ne postoji zakonska obveza poslodavca da obavijesti ispitanika o konkretnom pregledu videosnimke. Naime, načelo transparentnosti propisano odredbom članka 12. i 13. GDPR-a jasno nalaže da svaka osoba mora biti pravodobno i razumljivo obaviještena o obradi svojih osobnih podataka, uključujući i njihov pregled. Poziva se i na načelo transparentnosti propisano Uredbom EU. Navodi da sud zaključuje da je dovoljno da je tužiteljica obaviještena o video nadzoru internim aktom zainteresirane osobe koji joj je dostupan, a da pritom nije provjereno da li je interni akt dostupan zaposlenicima i agencijskim radnicima zainteresirane osobe te da li je isto propisano internim aktom. Zaključuje da iz svega proizlazi da pregled video snimki u konkretnom slučaju nije bio zakonit, niti opravdan niti transparentan, dok sud zaključak o tome da su ispunjeni uvjeti za takvu obradu temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ponavlja navod iz tužbe da zainteresirana osoba nije uspostavila automatizirani sustav zapisa o pristupu snimkama videonadzora sukladno odredbi članka 28. stavak 4. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka čime joj je povrijeđeno pravo na privatnost. Navodi da je sud bez valjanog obrazloženja odbio dokazni prijedlog saslušanja tužiteljice. Predlaže usvojiti žalbu te preinačiti odluku na način da se usvoji tužbeni zahtjev, podredno ukinuti osporenu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje uz naknadu troškova za sastav žalbe uvećano za trošak PDV-a.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu ističe da nije osnovan žalbeni navod tužiteljice kako nije bitna forma, već sadržaj zahtjeva kojim se obratila zainteresiranoj osobi dana 3. rujna 2021. Naime, predmetnim zahtjevom podnesenim od strane odvjetnika kao opunomoćenika tužiteljice jasno je ukazano da se traži ostvarivanje prava iz radnog odnosa, a ne ostvarivanje prava na pristup osobnim podacima sukladno odredbi članka 15. Opće uredbe o zaštiti podataka. Navod tužiteljice kako je u predmetnom zahtjevu zatražena informacija o npr. identitetu osoba koje su bile ovlaštene za pregledavanje video nadzornih snimki protivan je srži prava na pristup osobnim podacima jer se sadržajni obuhvat odredbe članka 15. Opće uredbe o zaštiti podataka niti u jednom dijelu ne odnosi na pravo ispitanika da zna koje su točno osobe bile ovlaštene za pregled video nadzornih snimki kod zaineresirane osobe. Pojašnjava kako je privola ispitanika za obradu osobnih podataka samo jedna od mogućih osnova za obradu osobnih podataka te ista nije potrebna u slučaju da voditelj obrade dokaže neku od pravnih osnova za obradu podataka sukladno odredbi članka 6. stavak 1. Opće uredbe o zaštiti podataka. Ukazuje kako je u smislu navedene odredbe najčešća pravna osnova legitimni interes voditelja obrade da pregleda videonadzorne snimke kako bi zaštitio svoju imovinu ili osobe. Upućuje na odredbu članka 26. Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka koja je primjenjiva u konkretnom slučaju budući da se videonadzor koristio upravo radi zaštite imovine zaineresirane osobe. Sukladno smislu navedene zakonske odredbe, pregledavanje snimki videonadzora može biti reaktivno i preventivno jer je u tu svrhu i uspostavljen iako u konkretnom slučaju postoje jasni razlozi korištenja snimki videonadzora. Ističe kako je svrha odredbe članka 13. Opće uredbe o zaštiti podataka da ispitanicima pruži informacije kako bi znali koji se njihovi osobni podaci obrađuju, u koju svrhu, koliko se dugo čuvaju i sl., a sve kako bi obrada podataka bila transparentna, a što je u konkretnom slučaju zainteresirana osoba učinila putem internih pravilnika. Stoga nije osnovan žalbeni prigovor tužiteljice da nije unaprijed informirana o pregledavanju snimki videonadzora koje se odnose na nju. Ističe da navod tužiteljice kako zainteresirana osoba nije uspostavila automatizirani sustav evidentiranja pristupa snimkama videonadzora ne može biti predmet konkretne upravne stvari budući da se tu radi o obvezi voditelja obrade podataka da uspostavi navedeni sustav te ukoliko isti nije uspostavljen isto može biti predmet postupka po službenoj dužnosti. Navodi da tužiteljica u upravnom postupku nije zatražila od tuženika da utvrdi povredu prava tužiteljice na možebitno uskraćivanje pristupa snimki video nadzorne kamere, a što ističe u žalbi. Obrazlaže da je sud u osporenoj presudi pravilno odbio dokazni prijedlog tužiteljice kao suvišan te zaključno predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.

5. Zainteresirana osoba u odgovoru na žalbu osporava žalbu tužiteljice u cijelosti kao neosnovanu te ističe kako tužiteljica ponavlja iskonstruirane navode koji su pravno i činjenično netočni i neosnovani i suprotni utvrđenim činjenicama i stvarnom stanju stvari, ali i pravnim utvrđenjima iz pravomoćne sudske odluke na koju se poziva zainteresirana osoba tijekom upravnog spora. U bitnome navodi da tužiteljica nikad nije bila radnik-zaposlenik zainteresirane osobe, a što proizlazi iz pravomoćne presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-16429/21 od 26. siječnja 2023. te kako voditelju obrade podataka zainteresirane osobe nikad nije podnijela zahtjev u smislu odredbe članka 15. Opće uredbe o zaštiti podataka, već isključivo zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa pritom se pozivajući na odredbu članka 133. Zakona o radu, a na koji zahtjev je zainteresirana osoba odgovorila dana 20. rujna 2021. Ističe da tužiteljica konstruira tezu da je video nadzor korišten kao primarno sredstvo nadzora tužiteljice bez razloga. Naime, video nadzorom su pokrivene samo prostorije u kojima se odvijaju gotovinske transakcije u svrhu zaštite djelatnika i imovine društva od pljačke, krađe, vandalizma, praćenja pojave krivotvorenja novca, pritom poštujući privatnost i osobnost djelatnika na način da se ne snima lice osobe već manipulacija novcem (ruke). Navodi kako u cijelosti poštuje odredbe Zakona i Uredbe koje se odnose na obveze i procedure zaštite osobnih podataka. Predlaže odbiti žalbu tužiteljice i potvrditi osporenu presudu.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ocjenjujući zakonitost prvostupanjske presude u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da je pobijana presuda pravilna i zakonita kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava, te ne nalazi povredu pravila sudskog postupka.

8. Osporenom prvostupanjskom presudom potvrđena je pravilnost stajališta tuženika prema kojem je u pravilno i zakonito provedenom postupku utvrđeno da nije povrijeđeno pravo tužiteljice na zaštitu osobnih podataka jer je zainteresirana osoba u provođenju video nadzora i obradi osobnih podataka tužiteljice u cijelosti postupala sukladno odredbama Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka, SI EU L 119) te Zakona o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka („Narodne novine“; broj: 42/18, dalje: Zakon).

9. Odredbom članka 6. stavak 1. točka f) Opće uredbe o zaštiti podataka propisano je da je obrada zakonita samo ako i u onoj mjeri u kojoj je obrada nužna za potrebe legitimnih interesa voditelja obrade ili treće strane, osim kada su od tih interesa jači interesi ili temeljna prava i slobode ispitanika koji zahtijevaju zaštitu osobnih podataka, osobito ako je ispitanik dijete.

10. Odredbom članka 26. stavak 1. Zakona propisano je da se obrada osobnih podataka putem videonadzora može provoditi samo u svrhu koja je nužna i opravdana za zaštitu osoba i imovine, ako ne prevladavaju interesi ispitanika koji su u suprotnosti s obradom podataka putem videonadzora.

11. Uvidom u podatke predmetnog spisa utvrđeno je da je tužiteljica bila zaposlena kao agencijski radnik na poslovima blagajnika za naplatu cestarine na autocesti A2 Zagreb - Macelj temeljem Ugovora o ustupanju radnika ZG 01-18 od 31. prosinca 2017. sklopljenog između trgovačkog društva Dekra d.o.o. kao agencije te zainteresirane osobe kao korisnika. S danom 19. kolovoza 2023. tužiteljici je otkazan ugovor o radu iz razloga jer je pregledom videonadzornih snimki nastalih u okviru video nadzora provođenog kod zainteresirane osobe utvrđeno kako je ista počinila teške povrede obveza iz radnog odnosa propisane Pravilnikom o obavljanju poslova naplate cestarine na autocesti Zagreb-Macelj.

12. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje koje tužiteljica svojim žalbenim navodima niti ne osporava, to je i po ocjeni ovog Suda, ovlaštena osoba zainteresirane osobe zakonito pregledavala videozapise nastale u okviru provođenja video nadzora s obzirom da je postojala sumnja da tužiteljica u radu s gotovinskim novcem ne postupa na način propisan Pravilnikom o obavljanju poslova naplate cestarine na autocesti Zagreb-Macelj, a što može dovesti do štete na imovini, u konkretnom slučaju naplati cestarine koja u smislu odredbe članka 9. Zakona o cestama („Narodne novine“, broj: 84/11, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19, 144/21, 114/22, 114/22 i 133/23) jednim dijelom predstavlja i javni prihod.

13. Dakle, zaštita imovine u konkretnom slučaju predstavlja legitiman interes u smislu citirane odredbe članka 6. stavak 1. točka f) Opće uredbe o zaštiti podataka temeljem čega je obrada osobnih podataka tužiteljice, konkretno pregledavanje videosnimki koje se odnose na tužiteljicu bila zakonita i opravdana u konkretnom slučaju te, suprotno žalbenom navodu, nije trebala izričita privola iste za obradu njenih osobnih podataka. Osim toga, Pravilnikom o korištenju sustava videonadzora koji je zainteresirana osoba donijela temeljem Opće uredbe o zaštiti podataka, Zakona te Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj: 71/14, 118/14 i 154/14) koji je na snazi od 24. prosinca 2020. tužiteljica je na propisan način informirana o svrsi i uvođenju videonadzora kao i načinu provedbe istog kod zainteresirane osobe. Sud je suglasan s obrazloženjem prvostupanjskog suda kako ne postoji zakonska obveza poslodavca, u konkretnom slučaju zainteresirane osobe, kao voditelja obrade da proaktivno informira tužiteljicu o pojedinoj radnji pregledavanja videonadzornih snimki, već je navedeno dovoljno učiniti u primjerice internom aktu kojim se definiraju pitanja obrade osobnih podataka, a koji mora biti dostupan kako zaposlenicima tako i agencijskim radnicima, a čemu je u konkretnom slučaju udovoljeno objavom i stupanjem na snagu Pravilnika o korištenju sustava videonadzora kod zainteresirane osobe.

14. Navod tužiteljice kako zainteresirana osoba nije uspostavila automatizirani sustav zapisa o pristupu snimkama videonadzora sukladno odredbi članka 28. stavak 4. Zakona nije od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari. Ovo stoga što navedeni propust zainteresirane osobe dovodi do iniciranja zasebnog postupka propisanog odredbama Zakona te izricanja upravnih novčanih kazni zaineresiranoj osobi. Dakle, navedeni propust zainteresirane osobe, suprotno žalbenom navodu, ne rezultira povredom prava tužiteljice.

15. Iako nije od utjecaja u konkretnom slučaju s obzirom na sve naprijed navedeno, ovaj Sud suglasan je s obrazloženjem tuženika kako tužiteljica zastupana po opunomoćeniku odvjetniku nije zainteresiranoj osobi podnijela Zahtjev za pravo na pristup informacijama sukladno odredbi članka 15. Opće uredbe o zaštiti podataka. To stoga što spisu predmeta prileži isključivo Zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa od 3. rujna 2021. kao radnja tužiteljice koja je prethodila pokretanju radnog spora okončanog presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr- 16429/2021 od 26. siječnja 2023.

16. Tužiteljica neosnovano prvi put u žalbi ističe kako joj nije omogućen uvid u video snimke nastale u okviru provođenja videonadzora kod zainteresirane osobe budući da iz spisa predmeta ne proizlazi da je ikad zatražila uvid u iste. Sukladno odredbi članka 130. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“; broj: 36/24, dalje: ZUS) u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice, a o čemu se radi u konkretnom slučaju.

17. Odredbom članka 49. stavak 4. ZUS-a propisano je kako stranke mogu predlagati koje činjenice treba utvrditi te dokaze kojima se one mogu utvrditi, međutim sud nije vezan tim prijedlozima. Kako se u konkretnom slučaju i po ocjeni ovog Suda, odlučne činjenice mogu utvrditi temeljem ostalih dokaza koji prileže spisu predmeta, naročito uvidom u spis tuženika, to je prvostupanjski sud pravilno postupio kad je predloženi dokaz tužiteljice za njenim saslušanjem odbio kao nesvrsishodan.

18. Slijedom svega navedenog nema osnove za usvajanje predmetne žalbe.

19. Imajući u vidu uspjeh žalbenog dijela upravnog spora, to je trebalo odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava žalbe temeljem odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a, dok je zainteresiranoj osobi temeljem iste zakonske odredbe trebalo priznati zahtjev za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 1.562,50 EUR sukladno Tbr. 27., Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23).

20. Sukladno svemu navedenom, trebalo je odlučiti temeljem odredbe članka 135. stavak 1. ZUS-a kao pod točkom I. izreke presude, dok se točke II. i III. izreke temelje na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a.

U Zagrebu, 19. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Mirjana Čačić