Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj: Gž-1462/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Melite Novoselac, kao predsjednika vijeća, Jelene Bušić, kao suca izvjestitelja i Svjetlane Tolj, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Vesna Rogulj, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi naknade štete, rješavajući žalbe tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3205/2015-116 od 27. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj 18. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice odbija se kao neosnovana, dok se žalba tužitelja uvažava kao djelomično osnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3205/2015-116 od 27. veljače 2023.

a) potvrđuje u pobijanoj točki I. izreke;

b) preinačava u točki II. i III. izreke i sudi:

Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, [osobni identifikacijski broj] da tužitelju FF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime daljnjeg iznosa naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti isplati iznos od 6.672,77 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. travnja 2015. do isplate po kamati koja se do 31. srpnja 2015. obračunava po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne kamatne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom neimovinske štete u iznosu od 26. 926,01 EUR tužitelj odbija.

Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj, Zagreb, [osobni identifikacijski broj], nadoknaditi tužitelju FF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime troškova parničnog postupka iznos od 3.709,76 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 27. veljače 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne kamatne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku od 15 dana.

II. Tuženici se ne dosuđuje trošak sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I Nalaže se tuženiku Republika Hrvatska, Zagreb, [osobni identifikacijski broj], isplatiti tužitelju FF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.327,23 eur/10.000,00 kn1 zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. travnja 2015. do isplate po kamati koja se do 31. srpnja 2015. obračunava po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku Republika Hrvatska, Zagreb, [osobni identifikacijski broj], nadoknaditi tužitelju FF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 746,26 eur/ 5.622,70 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude 27. veljače 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

III Odbija se tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 33.598,78 eur/253.150,00 kn s pripadajućim kamatama, kao neosnovanim."

2. Protiv navedene presude pravovremene žalbe izjavili su tužitelj i tuženica.

2.1. Tužitelj žalbom pobija presudu suda prvog stupnja u točki III. izreke kao i u točki II. kojom je odlučeno o troškovima parničnog postupka. Žalbu izjavljuje zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., i 155/23. - dalje: ZPP). U žalbi posebno ukazuje na postojanje bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, te sadržajno ukazuje na bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a. Predlaže da se u pobijanom dijelu presuda suda prvog stupnja preinači, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

2.2. Tuženica žalbom pobija presudu suda prvog stupnja u dosuđujućem dijelu, odnosno u točkama I. i II. izreke i to zbog žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. ZPP-a. U žalbi posebno ukazuje na postojanje bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Predlaže da se u pobijanom dijelu presuda suda prvog stupnja preinači, odbije tužitelj s tužbenim zahtjevom u cijelosti i obveže naknaditi tuženici troškove parničnog postupka, podredno da se ukine u pobijanom dijelu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj se u cijelosti protivio svim žalbenim navodima tuženice.

4. Žalba tuženice nije osnovana, dok je žalba tužitelja djelomično osnovana.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, postupak koji joj je prethodio, žalbene navode tužitelja i tuženice, te navode tužitelja iz odgovora na žalbu tuženice, utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Pobijana presuda je jasna i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su navedeni nisu proturječni stanju spisa i provedenim dokazima, tako da protivno žalbenim navodima kako tužitelja tako i tuženice nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

6.1. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na koji u žalbi ukazuje tužitelj jer je sud prvog stupnja, na osnovu provedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom sukladno čl. 8. ZPP-a, utvrdio činjenice odlučene za donošenje odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja radi naknade neimovinske štete u iznosu od 34.926,01 EUR-a zbog povrede prava osobnosti odnosno zbog povrede prava na čovječno postupanje i dostojanstvo, pravo na slobodno izražavanje vjeroispovijesti i prehranu sukladno zahtjevima islamske vjeroispovijesti i prava na odgovarajuću zdravstvenu zaštitu, do čega je, prema tvrdnji tužitelja, došlo tijekom izdržavanja kazne zatvora u Zatvoru u Zagrebu, Zatvoru u Dubrovniku i u Centru za dijagnostiku u Zagrebu.

8. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

-da se u tužitelj u vremenskom razdoblju od 26. travnja 2012. do 7. lipnja 2013. nalazio u istražnom zatvoru u Zatvoru u Zagrebu, a potom od 30. travnja 2014. do 8. siječnja 2015. na izdržavanju kazne u Zatvoru u Zagrebu;

- da je od 21. kolovoza 2013. do 17. rujna 2013. bio smješten u Centru za dijagnostiku u Zagrebu;

- da je u razdoblju od 13. rujna 2013. do 30. travnja 2014. bio na izdržavanju kazne u Zatvoru u Dubrovniku;

- da među strankama nije sporna veličina soba u kojima je boravio tužitelj za vrijeme istražnog zatvora i izdržavanja kazne zatvora u Zatvoru u Zagrebu i Zatvoru u Dubrovniku, odnosno da iste nisu odgovarale propisanim standardima iz čl. 74. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“ broj 128/99., 55/00., 59/00., 129/00., 67/01., 11/02., 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 125/11. – Kazneni zakon, 56/13. i 150/13. – dalje ZIKZ);

- da je u sobama takve veličine u svim zatvorskim ustanovama u kojima je boravio bio smješten i sanitarni čvor koji nije bio u potpunosti odvojen od sobe u kojoj su boravili zatvorenici već je bio odvojen zidom visine 180 cm te tzv. „leptir vratima“;

- da je u takvim sobama tužitelj boravio po 22 sata dnevno jer je imao mogućnost šetnje samo u trajanju od ukupno 2 sata dnevno, te da nije bio radno angažiran;

- da je tužitelj muslimanske vjeroispovijesti te da se dolaskom na izdržavanje kazne zatvora opredijelio za način prehrane bez svinjskog mesa;

- da je takav režim prehrane u potpunosti poštovan u Zatvoru u Dubrovniku;

- da Zatvor u Zagrebu nema poseban jelovnik za pripadnike islamske vjeroispovijesti već jelovnik za osobe kojima je ordinirana dijetalna prehrana uslijed zdravstvenih tegoba te poseban jelovnik za osobe koje su se opredijelile za vegeterijanski način prehrane, da je u Planu nabave prehrambenih proizvoda Zatvor u Zagrebu ima predviđene proizvode koji su sukladni zahtjevima islamske vjeroispovijesti;

- da je tužitelj imao mogućnost da se o svom trošku opskrbi odgovarajućim prehrambenim proizvodima u trgovini koja se nalazi u sklopu zatvora;

- da se tijekom boravka u Zatvoru u Zagrebu tužitelj žalio na hranu koja mu se posluživala zbog čega mu je ponekad poslužen drugi obrok koji odgovara zahtjevima njegove vjeroispovijesti, dok se ponekad događalo da nije dobivao drugu hranu;

- da je tijekom izdržavanja kazne u Zatvoru u Dubrovniku tužitelj imao problema sa zuboboljom i inzistirao na hitnosti pregleda te da mu je stoga omogućen pregled kod privatnog stomatologa i to o njegovom trošku;

- da je i nakon tog hitnog pregleda tužitelj nastavio koristiti usluge privatnog stomatologa u još sedam navrata.

9. Slijedom svega naprijed navedenog, sud prvog stupnja je zaključio da tijekom boravka tužitelja u Zatvoru u Zagrebu, Zatvoru u Dubrovniku te u Centru za dijagnostiku u Zagrebu, smještajni uvjeti nisu odgovarali čl. 74. ZIKZ, te da osim toga sanitarni čvor nije bio u potpunosti odvojen od prostorije u kojoj su zatvorenici boravili 22 sata dnevno i u kojoj su konzumirali i hranu koja im se posluživala, a što je sve dovelo do ponižavajućeg i nečovječnog postupanja prema tužitelju što je bilo od bitnog utjecaja na ukupnu kvalitetu života tužitelja tijekom boravka u sve tri zatvorske ustanove.

9.1. Nadalje, sud prvog stupnja zaključuje da tijekom boravka tužitelja u istim zatvorskim ustanovama nije došlo po povrede odredbe čl. 78. ZIKZ-a kojom je propisana obveza da se zatvoreniku u pravilnim razmacima osiguravaju pripremljeni i posluženi obroci koji kakvoćom i količinom zadovoljavaju prehrambene i higijenske standarde, te prema mogućostima kaznionice, njegovim vjerskih zahtjevima.

9.2. Također, zaključuje da nije utvrđena niti povreda odredbe čl. 95. ZIKZ-a koja se odnosi na mogućnost prakticiranja vjere, kao niti povreda čl. 108. ZIKZ-a koja se odnosi na omogućavanje odgovarajuće zdravstvene odnosno stomatološke zaštite.

10. Zbog toga, cijeneći ukupnu duljinu boravka tužitelja u zatvoru, te činjenicu da je tijekom boravka u Zatvoru u Zagrebu te u Centru za dijagnostiku u Zagrebu njegov životni prostor bio manji od predviđenih 4 m2 bez mogućnosti kompenzacije slobodnim kretanjem, a tijekom boravka u Zatvoru u Dubrovniku u prostorijama koje su u kraćem periodu odgovarale standardima sukladno njihovoj površini, ali su bile bez dnevnog svjetla, sud prvog stupnja zaključuje da su takvi uvjeti doveli do ponižavajućeg postupanja prema tužitelju i povrede prava na dostojanstvo iz čl. 23. st. 1. i čl. 25. st. 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ boj 56/90., 135/97., 113/00., 28701., 76/10. i 5/14. – dalje Ustav RH), te čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99., 8/99., 14/02. i 1/06. – dalje Konvencija).

11. Slijedom navedenog, pozivom na odredbu čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZOO) sud dosuđuje tužitelju pravičnu novčanu naknadu za pretrpljene duševne boli zbog povrede dostojanstva u iznosu od 1.327,23 EUR-a, a u preostalom dijelu odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev.

12. Tijekom postupka i u žalbenom postupku je sporno da li je zbog utvrđenog nedostatka životnog prostora iz čl. 74. st. 1. i 3. ZIKZ-a po zatvoreniku u spavaonicama tijekom cijelog izdržavanja kazne zatvora, došlo do povrede prava osobnosti na dostojanstvo, odnosno do ponižavajućeg i nečovječnog postupanja prema tužitelju kao zatvoreniku.

13. Prema odredbi čl. 14. st. 1. t. 1. ZIKZ-a svaki zatvorenik ima pod uvjetima predviđenim tim zakonom pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima.

14. Odredba čl. 74. ZIKZ-a propisuje standarde smještaja zatvorenika u pogledu površine prostorija u kojima borave, u pogledu dnevnog svjetla, dostupnosti sanitarnog čvora i dr.

15. Prema odredbi čl. 23. Ustava RH nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja, a prema odredbi čl. 25. Ustava RH sa svakim se uhićenikom i osuđenikom mora postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo, dok prema odredbi čl. 3. Konvencije nitko se ne smije podvrgnuti mučenju ni nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni.

16. Odredbom čl. 1100. ZOO-a propisano je da će sud, u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaju opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema (stavak 1.), te da će, pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom (stavak 2.).

17. Nadalje, prema odredbi čl. 19. ZOO-a svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom (stavak 1.), a pod pravima osobnosti u smislu toga Zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

18. Tijekom postupka utvrđeno je da je tužitelj tijekom cijelog vremena boravka na izdržavanju kazne zatvora i to u sve tri kaznene ustanove bio smješten u prostorijama koje svojom veličinom odstupaju od one propisane odredbom čl. 74. st. 3. ZIKZ kao minimalni prostor, a koji bi se mogao smatrati smještajem primjerenom ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima propisanog odredbom čl. 14. st. 1. ZIKZ.

19. Prema sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava (dalje u tekstu ESLJP) u predmetu Muršić protiv Hrvatske (zahtjev broj 7334/13, presuda od 20. listopada 2016.) ESLJP je ujednačio dotadašnju sudsku praksu vezanu za osobni prostor osoba lišenih slobode u ćeliji s više zatvorenika.

19.1. ESLJP je u navedenoj presudi utvrdio, da ako je zatvorenik u nekom razdoblju na raspolaganju imao manje od 3 m2, da postoji snažna, ali ipak oboriva pretpostavka, da je došlo do povrede čl. 3. Konvencije i tada je na državi teret dokaza o postojanju olakšavajućih čimbenika koji kompenziraju manjak osobnog prostora.

19.2. Dakle, prema navedenoj presudi ESLJP boravak u sobama za vrijeme izdržavanja kazne zatvora u uvjetima gdje zatvorenik ima na raspolaganju manje od 3 m2 životnog prostora predstavlja kršenje čl. 3. Konvencije zbog čega tužitelj ima pravo na naknadu štete na ime povrede prava osobnosti pod uvjetom da kumulativno nisu ostvarene pretpostavke za ekskulpaciju države, a čije postojanje mora dokazati tuženica i to:

a) smanjenja potrebnog minimalnog prostora do 3 m2 su kratka, povremena i minimalna,

b) takva smanjenja su popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan sobe,

c) podnositelj zahtjeva smješten je u ustanovu koja se, općenito gledano, smatra primjerenom zatvorskom ustanovom i ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta njegova boravka u zatvoru.

19.3. Nadalje, u slučajevima u kojima se radi o zatvorskoj sobi od 3 m2 do 4 m2 osobnog prostora po zatvoreniku – prostorni čimbenik snažno utječe na ocjenu prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru; u takvim će se slučajevima povreda čl. 3. Konvencije utvrditi samo ako je prostorni čimbenik povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru koji se posebice odnose na pristup vježbama na otvorenom, prirodnom svjetlu i zraku, dostupnosti ventilacije, prikladnosti sobne temperature, mogućnosti privatnog korištenja nužnika, te usklađenosti s osnovnim zdravstvenim i higijenskim zahtjevima.

20. Prihvaćajući ovakav materijalnopravni pristup kao i ESLJP, proizlazi da je u konkretnom slučaju kroz cijelo razdoblje izdržavanja kazne zatvora tužitelj bio smješten u sobama u kojima je na zatvorenika otpadala površina manja od 4 m2 po zatvoreniku, ovisno o broju zatvorenika u sobama.

20.1. Naime, iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tijekom boravka u Zatvoru u Zagrebu i Centru za dijagnostiku u Zagrebu tužitelj bio smješten u sobama površine 21,10 m2 i volumena 49,80 m3, da je sanitarni čvor bio odvojen zidom visine od 180 cm, (od čega na sanitarni čvor otpada površina od 1,57 m2 ) i to sa 4-6 drugih osoba, a tijekom boravka u Zatvoru u Dubrovniku u sobama površine 26,36 m2 sa još 6 drugih osoba (od čega na sanitarni čvor otpada površina od 2,28 m2) osim u razdoblju od 10. listopada 2013. do 21. studenog 2013. kada je tužitelju tijekom boravka u Zatvoru u Dubrovniku osigurano najmanje 4 m2 prostora, dakle da je takvo stanje trajalo kroz cijelo vrijeme izdržavanja kazne zatvora tužitelja izuzev 30 dana tijekom boravka u Zatvoru u Dubrovniku, odnosno kroz period od gotovo 914 dana.

20.2. Dakle, utvrđeno je da iste površine soba predstavljaju površine sa sanitarnim čvorom koji se nalazi smješten unutar iste sobe, a prema metodologiji Europskog odbora za sprečavanje mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja proizlazi da se sanitarni čvor unutar sobe ne smije uračunavati u ukupnu površinu sobe, već iznos raspoložive površine u sobi treba uključivati prostor koji zauzima namještaj.

20.3. Nadalje, utvrđeno je u postupku pred sudom prvog stupnja da je u sobama takve površine tužitelj neprekidno boravio 22 sata dnevno i to tijekom boravka u Zatvoru u Dubrovniku u sobama koje nisu imale dnevno svjetlo, da su u takvim sobama koje su povezane sa poluzatvorenim sanitarnim čvorovima, zatvorenici objedovali jer nisu imali odvojene blagovaonice pa čak niti dovoljno mjesta da bi svi mogli istovremeno objedovati s obzirom na površinu stola.

21. Stoga, suprotno žalbenim navodima tuženice, s obzirom na količinu vremena koju je tužitelj tijekom cijeloga dana provodio u takvoj vrsti smještaja, odnosno imajući u vidu da nije imao mogućnost baviti se bilo kakvim aktivnostima što bi uključivalo mogućnost rada, bavljenja sportom, duljeg boravka na svježem zraku od dva sata dnevno, tužitelj je svakako bio podvrgnut trpljenju i poniženju takvog intenziteta koji prelazi neizbježnu razinu trpljenja ili poniženja koje je povezano s oblikom legitimnog lišenja slobode, a što predstavlja povredu dostojanstva tužitelja koji opravdava dosudu pravične novčane naknade.

22. U odnosu na žalbene navode tuženice da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da su zbog nedostataka prostora kod njega nastale posljedice u određenom vidu povrede prava osobnosti koje prelaze razinu trpljenja koju inače prati lišenje slobode zbog izdržavanja kazne zatvora, potrebno je navesti da je naknada štete zbog boravka u neadekvatnim uvjetima u zatvoru, odnosno zbog povrede dostojanstva osuđenika iz čl. 25. Ustava RH, poseban oblik naknade štete koji ne podliježe klasičnom utvrđivanju uzročno-posljedične veze između štetne radnje i štete te da neimovinsku štetu ne predstavlja samo pojava fizičkih i psihičkih bolova i straha ili smanjenje životnih aktivnosti, već i svaka povreda prava osobnosti, pa tako i dostojanstva predviđeno čl. 19. st. 2. ZOO-a.

23. Dakle, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio odlučne činjenice za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva, odnosno da su tužitelju zbog nečovječnih i ponižavajućih uvjeta smještaja u tri različite zatvorske ustanove povrijeđena ustavna prava zajamčena odredbama čl. 23. i 25. Ustava RH odnosno čl. 3. Konvencije, ali je pri tome dijelom pogrešno primijenio materijalno pravo, a na što osnovano u žalbi ukazuje tužitelj, kada mu je na ime naknade neimovinske štete dosudio iznos od 1.327,23 EUR-a, s obzirom da isti iznos nije primjeren i dostatan ugroženom dobru kao i trajanju povreda.

23.1. Stoga, s obzirom da je tužitelj cijelo razdoblje izdržavanja kazne zatvora od 914 dana u kontinuitetu proveo u zatvorima u prostoru površine oko 3m2, ali manjem od propisanog standarda od 4 m2 po zatvoreniku, po ocjeni ovog suda tužitelj ima pravo na pravičnu naknadu za neimovinsku štetu koju je pretrpio povredom prava osobnosti dostojanstva (iz odredbe čl. 19. st. 1. i 2. ZOO-a), a u smislu odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO u ukupnom iznosu od 8.000,00 EUR-a.

23.2. Ta obveza tuženice u ovom konkretnom slučaju ne može biti kompenzirana u razumnoj mjeri slobodom kretanja tužitelja izvan zatvorske prostorije i to u trajanju od dva sata dnevno, boravkom u sobama s dnevnim i umjetnim svjetlom posebno ako se uzme u obzir da je tužitelj tijekom boravka u Zatvoru u Dubrovniku boravio u sobama bez dnevnog svjetla, mogućnošću provjetravanja, dostupnosti pitke vode, neometanim korištenjem sanitarnog čvora koji se nalazio u sklopu zatvorske sobe i pri tome nije bio potpuno odvojen od nje.

23.3. Kako je sud prvog stupnja pravilno, pobijanom presudom (točka I. izreke) tužitelju po tom osnovu dosudio iznos od 1.327,23 EUR-a u tom dijelu je odbijena žalba tuženice i potvrđena presuda suda prvog stupnja. Međutim, uvažavanjem žalbe tužitelja valjalo je preinačiti pobijanu presudu suda prvog stupnja u točki III. izreke i tužitelju dosuditi i daljnji iznos od 6.672,77 EUR-a i na taj iznos mu dosuditi i pripadajuće zakonske zatezne kamate sukladno čl. 1103. ZOO-a koje teku počev od 21. travnja 2015. kao dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora.

24. Neosnovano u žalbi tužitelj ukazuje na pogrešan zaključak suda prvog stupnja u pogledu toga da tijekom boravka tužitelja u zatvorskim ustanovama nije došlo do povrede čl. 78., čl. 94. i čl. 108. ZIKZ, upirući pri tome na bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a.

24.1. Sud prvog stupnja je na temelju provedenog dokaznog postupka, pravilno pri tome analizirajući iskaze svih saslušanih svjedoka te tužitelja kao stranke zaključio kako je tužitelju tijekom boravka u Zatvoru u Zagrebu i Centru za dijagnostiku u Zagrebu, u cijelosti osigurano pravo predviđeno čl. 78. ZIKZ-a, odnosno pravo na odgovarajuću prehranu. Pri tome sud prvog stupnja pravilno zaključuje da će zatvorska ustanova omogućiti zatvoreniku prehranu sukladno njegovim vjerskim i kulturnim zahtjevima i to prema mogućnostima ustanove, a ako nije u mogućnosti udovoljiti zahtjevu zatvorenika za izuzećem nekih vrsta hrane omogućit će mu da se o svom trošku opskrbi prehrambenim proizvodima u prodavaonici kaznionice odnosno zatvora.

24.2. U ovom dijelu je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno i to prema čl. 8. ZPP-a ocijenio iskaze svih saslušanih svjedoka i pri tome utvrdio da se i u Zatvoru u Zagrebu i Centru za dijagnostiku u Zagrebu tužitelju nudila prehrana koja odgovara njegovoj vjeroispovijesti, odnosno koja ne obuhvaća jela od svinjetine i to na način da mu je pružena mogućnost da se odluči za vegetarijanska jela ili za dijetalnu prehranu, odnosno mogućnost da se prikladnim jelima opskrbi u dostupnoj trgovini, a sve to uvažavajući odredbu čl. 78. ZIKZ-a.

24.3. Pri tome neosnovano u žalbi tužitelj ukazuje da sud prvog stupnja prihvaća kao vjerodostojne iskaze svjedoka NF i PF koji su međusobno proturječni u pogledu toga da li je u Zatvoru u Zagrebu i Centru za dijagnostiku u Zagrebu postojao poseban jelovnik za osobe muslimanske vjeroispovijesti s obzirom da je svjedok NF nedvojbeno iskazivao da takav jelovnik nije postojao, dok je PF tijekom svoga iskaza naknadno potvrdio da je postojao opći jelovnik i jelovnik za vegetarijance i osobe na dijetalnoj prehrani.

24.4. Također, suprotno žalbenim navodima tužitelja sud prvog stupnja je pravilno ocijenio i iskaz svjedoka ŠF koji je u vrijeme boravka tužitelja u Zatvoru u Zagrebu radio u kuhinji i koji je sam potvrdio da se na meniju svakodnevno nalazilo meso koje nije svinjetina.

24.5. Sud prvog stupnja je također pravilno zaključio da nije došlo do povrede čl. 108. ZIKZ-a tijekom boravka tužitelja u Zatvoru u Dubrovniku cijeneći pri tome pravilno kako iskaz samog tužitelja, ali isto tako i materijalnu dokumentaciju na temelju koje je utvrđeno da je tužitelju na njegov zahtjev pružena stomatološka usluga koju je zahtijevao i koja mu je bila nužna 7. listopada 2013. na način da mu je pružena usluga privatnog stomatologa s obzirom da stomatolog iz Doma zdravlja Dubrovnik nije imao slobodan termin. Dakle, tužitelju je s obzirom na hitnost pružena stomatološka zaštita koja je jedina bila dostupna, a na koju je on pristao.

25. Kako je sud prvog stupnja u pogledu ovih uvjeta boravka tužitelja u sve tri zatvorske ustanove pravilno utvrdio da nije bilo povreda takve vrste koje bi utjecale na tužiteljevo pravo poštivanja njegove vjeroispovijesti i prava na zdravstvenu zaštitu, te da zbog toga nije došlo niti do povrede prava osobnosti, s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom neimovinske štete u iznosu od 26.926,01 EUR-a tužitelj je odbijen.

26. S obzirom da je djelomično preinačena odluka o glavnoj stvari, na temelju čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP-a bilo je nužno preinačiti i odluku o troškovima parničnog postupka obzirom da je djelomičnim preinačenjem presude izmijenjen uspjeh stranaka u postupku.

26.1. S obzirom na označenu vrijednost predmeta spora, Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22. – dalje Tarifa) važeću u vrijeme ispostavljanja troškovnika, te s obzirom na to da se žalbama ne osporava visina utvrđenih troškova zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, to ukupno priznati troškovi tužitelja iznose 16.862,58 EUR-a.

26.2. S obzirom na uspjeh tužitelja u ovom sporu koji s obzirom na osnovu i visinu iznosi ukupno 61%, to proizlazi da je onda uspjeh tuženice 39%, odnosno oduzimajući od uspjeha tužitelja kao stranke koja je u većoj mjeri uspjela u sporu uspjeh tuženice, dolazi se do razlike od 22% koliko ukupno iznosi uspjeh tužitelja.

26.3. Uzimajući u obzir uspjeh tužitelja i visinu troškova proizlazi da tužitelju na ime troškova parničnog postupka pripada iznos od 3.709,76 EUR-a.

27. Odluka o troškovima žalbenog postupka tuženice donesena je na temelju čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a, te tuženici koja sa žalbom nije uspjela nije dosuđen trošak sastava žalbe.

28. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

Osijek, 18. rujna 2025.

Predsjednik vijeća

Melita Novoselac