Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-1745/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Ljiljane Banac kao predsjednice vijeća, sutkinje Biserke Trstenjak-Opačak kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Varžić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Glavaš & Šutalo iz Vinkovaca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Danko Škare, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3508/2024-87 od 15. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 18. rujna 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3508/2024-87 od 15. srpnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

r i j e š i o  j e

Žalba tuženika se djelomično odbija kao neosnovana i prihvaća kao djelomično osnovana pa se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3508/2024-87 od 15. srpnja 2025.:

a) potvrđuje u toč. II. izreke,

b) ukida u toč. I. izreke, bez vraćanja na ponovni postupak.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnim odredba čl. 2. Ugovora o [broj kredita] od 21. veljače 2007. zaključen između tužitelja OA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati 1.569,88 eura te zatezne kamate koje teku na iznose od:

17,01 eura od 1. prosinca 2007.

16,78 eura od 1. siječnja 2008.

16,95 eura od 1. veljače 2008.

16,97 eura od 1.ožujka 2008.

17,11 eura od 1. travnja 2008.

16,55 eura od 1. svibnja 2008.

25,18 eura od 1. lipnja 2008.

25,27 eura od 1. srpnja 2008.

24,59 eura od 1. kolovoza 2008.

24,40 eura od 1. rujna 2008.

24,44 eura od 1. listopada 2008.

26,19 eura od 1.studenoga 2008.

24,64 eura od 1. prosinca 2008.

26,06 eura od 1. siječnja 2009.

26,06 eura od 1.veljače 2009.

25,92 eura od 1. ožujka 2009.

41,71 eura od 1. travnja 2009.

41,41 eura od 1. svibnja 2009.

40,24 eura od 1. lipnja 2009.

39,29 eura od 1. srpnja 2009.

39,03 eura od 1. kolovoza 2009.

38,91 eura od 1. rujna 2009.

38,47 eura od 1. listopada 2009.

37,78 eura od 1. studenoga 2009.

37,89 eura od 1. prosinca 2009.

37,88 eura od 1. siječnja 2010.

38,08 eura od 1.veljače 2010.

37,46 eura od 1. ožujka 2010.

37,80 eura od 1. travnja 2010.

37,20 eura od 1. svibnja 2010.

37,02 eura od 1. lipnja 2010.

38,94 eura od 1. srpnja 2010.

37,97 eura od 1. kolovoza 2010.

23,67 eura od 1. rujna 2010.

23,05 eura od 1. listopada 2010.

22,25 eura od 1. studenoga 2010.

22,94 eura od 1. prosinca 2010.

23,87 eura od 1. siječnja 2011.

15,25 eura od 1. veljače 2011.

15,31 eura od 1. ožujka 2011.

14,83 eura od 1. travnja 2011.

14,64 eura od 1.svibnja 2011.

15,47 eura od 1. lipnja 2011.

15,32 eura od 1. srpnja 2011.

15,92 eura od 1. kolovoza 2011.

15,21 eura od 1. rujna 2011.

14,49 eura od 1. listopada 2011.

14,18 eura od 1. studenoga 2011.

13,90 eura od 1. prosinca 2011.

13,85 eura od 1. siječnja 2012.

13,76 eura od 1. veljače 2012.

13,52 eura od 1. ožujka 2012.

13,13 eura od 1. travnja 2012.

12,94 eura od 1. svibnja 2012.

12,72 eura od 1. lipnja 2012.

12,36 eura od 1. srpnja 2012.

12,11 eura od 1. kolovoza 2012.

11,77 eura od 1. rujna 2012.

11,37 eura od 1. listopada 2012.

11,24 eura od 1. studenoga 2012.

11,02 eura od 1. prosinca 2012.

10,69 eura od 1. siječnja 2013.

10,17 eura od 1. veljače 2013.

10,09 eura od 1. ožujka 2013.

9,82 eura od 1. travnja 2013.

9,47 eura od 1. svibnja 2013.

8,96 eura od 1. lipnja 2013.

8,68 eura od 1. srpnja 2013.

8,45 eura od 1. kolovoza 2013.

8,24 eura od 1. rujna 2013.

8,06 eura od 1. listopada 2013.

7,71 eura od 1. studenoga 2013.

7,46 eura od 1. prosinca 2013.

7,20 eura od 1. siječnja 2014.

6,92 eura od 1. veljače 2014.

6,67 eura od 1. ožujka 2014.

do 31. prosinca 2007. po stopi iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana."

te je rješenjem odlučeno:

"I. Dopušta se preinaka tužbe od 10. prosinca 2024.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati parnične troškove u iznosu od 2.716,86 eura sa zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 15. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana."

2. Protiv navedene presude i rješenja pravovremenu žalbu podnio je tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.,dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, a tužitelja obvezati da tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate te trošak sastava ove žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja drugostupanjskog rješenja do isplate.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Tuženik žalbom pobija zakonitost predmetnog rješenja kojim je dopuštena preinaka tužbe od 10. prosinca 2024. i rješenja sadržanog na zapisniku o glavnoj raspravi od 17. rujna 2020. kojim je dopuštena preinaka tužbe kao u podnesku tužitelja od 9. rujna 2020.

6. Osnovano tuženik u žalbi navodi da podneskom od 10. prosinca 2024. tužitelj nije preinačio tužbu. Naime tužitelj u navedenom podnesku navodi da ispravlja deklaratorni dio tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnom odredbu čl. 2. Ugovora o [broj kredita] od 21.02.2007., (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), koja se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci banke te potražuje isplatu preplaćenog iznosa od 1.569,88 eura sa zakonskom zateznom kamatom. Tužitelj je zahtjev za utvrđenje ništetnosti čl. 2. Ugovora o kreditu koji se odnosi na ugovorenu kamatnu stopu i isplatu preplaćenih iznosa s te osnove postavio prvi puta u podnesku od 20. prosinca 2018. Podneskom od 3. srpnja 2023. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način da je svoju tražbinu iskazao u eurima sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) te je tada u deklaratornom dijelu tužbenog zahtjeva navedeno da se čl. 2. Ugovora o kreditu (čije utvrđenje ništetnosti se traži) odnosi na valutnu klauzulu pa je taj dio tužbenog zahtjeva ispravljen u podnesku od 10. prosinca 2024. Stoga je nesporno da se radi o ispravku, međutim, i da se radi o novom tužbenom zahtjevu ne bi se radio o preinaci jer sukladno čl. 187. st. 4. ZPP-a isticanjem zahtjeva na utvrđenje nakon podnošenja tužbe ne smatra se preinakom.

7. Prema tome prvostupanjski sud je pogrešno primijenio odredbu čl. 191. st. 1. ZPP- a kada je ocijenio da je podneskom od 10. prosinca 2024. izvršena preinaka tužbe i o toj preinaci odlučio pobijanim rješenjem pa je valjalo pobijano rješenje ukinuti, bez vraćanja na ponovni postupak.

8. Neosnovano, međutim, tuženik osporava pravilnost i zakonitost rješenja od 17. rujna 2020. kojim je dopuštena preinaka tužbe koja je izvršena podneskom tužitelja od 9. rujna 2020. Kako je već navedeno, postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva nakon podnošenja tužbe, nije preinaka tužbe. Nadalje, postavljanje tužbenog zahtjeva na isplatu preplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu, nakon što je provedeno financijsko vještačenje (kojem vještačenju na tu okolnost se tuženik nije protivio) je dopuštena preinaka jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, a i suglasno je zaključku sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske i predsjednika građanskih odjela županijskih sudova od 26. studenog 2021. prema kojem u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

9. Vezano za žalbene navode protiv predmetne presude ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP- a jer je presuda prvostupanjskog suda jasna i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti ni nejasnoća pa se može ispitati, a nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

10. Ovaj sud prihvaća kao pravilna utvrđenja prvostupanjskog suda o nepoštenosti te ništetnosti sporne ugovorne odredbe pa u tom dijelu nisu osnovani ni žalbeni razlozi pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

11. Pravilno se u svojoj odluci prvostupanjski sud pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da je i tuženik, između ostalih, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora ista banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate na štetu potrošača, kao i da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača-korisnika kredita, koristeći u Ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali o istoj odredbi, koja presuda je u pogledu ništetnosti načina promjene kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u pogledu načina ugovaranja valutne klauzule presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

12. Nesporno je, da je predmetnoj parnici prethodila parnica u kolektivnom sporu. U odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020., izražen je jasan pravni stav da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14 i 110/15 dalje ZZP/14), a temeljem čl. 502.c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. ZZP/14. Stoga neosnovano tuženik osporava primjenu odredbe čl. 502.c ZPP-a.

13. Tuženik kao trgovac u odnosu na kojeg je vođen kolektivni spor, međutim, ima pravo u individualnim postupcima potrošača dokazivati da se odluke donesene u kolektivnom sporu ne mogu primijeniti u konkretnoj pravnoj stvari. Dakle, na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, a u ovom postupku tuženik to nije dokazao, odnosno na tu okolnost nije ni predlagao dokaze.

14. Neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da se čl. 502.c ZPP-a ne može retroaktivno primijeniti na konkretan postupak radi isplate, jer s obzirom na vrijeme pokretanja konkretnog postupka navedenom odredbom je bilo propisano da su utvrđenja iz parnica radi zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezujuće za sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete. Naime, to što se u konkretnom slučaju radi o potraživanju s osnove stjecanja bez pravne osnove, ne znači da se predmetne odredbe ne primjenjuju u konkretnom slučaju. Ta se odredba ne može doslovno tumačiti u smislu da se odnosi samo na postupke radi isplate s osnove naknade štete. Naknada štete, kao i obveza naknade ostvarene koristi su posljedice ništetnosti ugovorne obveze pa se pravila ugovorne odgovornosti trebaju primijeniti kako na štetu koju savjesna strana trpi zbog ništetnosti ugovora, tako i na druge postupke u kojima se zahtjeva vraćanje onoga što je druga strana primila po osnovi ništetnih odredbi. Tužitelj ne može biti doveden u neravnopravni položaj time što svoje potraživanje ostvaruje s druge pravne osnove, a ne s osnove naknade štete.

15. Neosnovana je također tvrdnja tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) jer je ugovor ispunjen, a sporni dijelovi odredbi Ugovora o kreditu sve i kad bi bile ništetni su manjeg značaja.

16. Prema odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi pa na to pravo ne utječe niti činjenica da je ugovor ispunjen. Ništetnost se ne može isticati samo u slučaju ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja (čl. 326. st. 2. ZOO-a). S obzirom da je presudom VTS-a poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da su banke, a među ostalima i ovdje tuženik, povrijedile kolektivne interese potrošača tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa je takva odredba ništavna, te je presudom VTS-a poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena nedopuštenost valutne klauzule u ugovorima o kreditima, ne može se govoriti o zabrani manjeg značaja s obzirom na opseg i posljedice ništetnosti takvih odredbi. Stoga se može reći da se odlukama o zaštiti kolektivnih interesa potrošača štiti i javni interes, a na što upućuje i činjenica da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) dana mogućnost konverzije kao načina otklanjanja negativnih učinaka i posljedica kredita u CHF.

17. Također je pravilno prvostupanjski sud zaključio da tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa i to primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a, čija visina je utvrđena financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

18. Kako je tuženik dosuđeni iznos primio na temelju nepoštenih, a time i ništetnih odredbi ugovora o kreditu, neosnovano se poziva na poštenje. Odredbe ugovora o kreditu koje su utvrđene ništetnim, ništetne su od početka pa se tuženik ne može smatrati poštenim stjecateljem. Stoga je pravilno dosuđena zakonska zatezna kamata od dana stjecanja sukladno čl. 1115. ZOO-a.

19. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o prigovoru zastare pravilno je primijenio odredbu čl. 241. ZOO jer prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske , poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., pokretanje parničnog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

20. U odnosu na potraživanje preplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi rok zastare počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., i to u odnosu na taj dio zahtjeva od 13. lipnja 2014. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 pa kako je tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prvi puta tužitelj postavio u podnesku od 20. prosinca 2018. (str. 99- 103 spisa) tužba je podnesena unutar roka zastare od 5 godina propisan čl. 225. ZOO-a.

21. Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a.

22. Kako tuženik sa žalbom nije uspio u pogledu glavne stvari ne ostvaruje pravo na naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP-a).

23. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci na temelju čl. 368. st. 1. i 380. toč. 2. i 3. ZPP-a.

Osijek, 18. rujna 2025.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Banac